nedelja, 25 oktobar 2020 17:21

DA SE NE ZAPITAMO

Written by

Dvadeset prvi vijek krcka svoju treću deceniju. Ljudi su već odavno stigli do Mjeseca. Tehnologije napreduju. Telefoni su nekad pametniji od nas. Ipak, dani podizanja svijesti o nekim oštećenjima i dalje standardno počinju pričom o tome koliko se osoba s njim NIJE rodilo. Varvarski se hvalimo svim životima kojima nijesmo dali priliku da se žive. Kao da je to činjenica za ponos. 

Još jedan 25. oktobar. Još jedan Dan podizanja svijesti o spini bifidi. Još jedan dan beskrajnog razočaranja i ljutnje na svijet, sebe samu, ljutnje zbog sopstvene ljutnje i nemoći i suza. Put ka mijenjanju svijeta je put bez kraja i bez početka. Put na kome je malo saveznika, malo onih koji razumiju. Malo onih koji će, umjesto proslave selektivnog abortusa u prvi plan stavljati osobe sa spinom bifidom. Naše male, obične, ljudske priče. Naše živote. Stremljenja. Nade. Strahove. Budućnost koju želimo. Partnere koje bismo da nađemo i djecu koju želimo da rodimo. Karijere koje bismo gradili. Ostajemo i dalje statistička brojka, broj nerođenih, mjera folata po gramu brašna, dijagnoza, bolest. 

Krckam svoju treću deceniju. I od svih teških pitanja za sve to vrijeme ipak je najteže bilo postaviti roditeljima ono da li su se ikada u životu pokajali što me imaju. Preživjeti taj trenutak. Doživjeti da znate da nijeste greška prirode i kazna za grijehe. Da vas vole. U svijetu koji vam i dan danas šalje poruku da nijeste dobro došli. 

Živim i borim se da se nikad više niko tako nešto ne zapita. 


Anđela Radovanović

Pročitano 2819 put(a)

Back to top