28 maj 2018
sreda, 09 novembar 2011 21:28

REHABILITACIJSKI PAS - pomagač korisnicima kolica

Postavio/la  Disabilityinfo.me
Ocijenite ovaj tekst
(0 glasova)

Školovanje rehabilitacijskog psa traje 5 do 6 mjeseci, a započinje po završetku socijalizacije u porodici (identično opisano u Programu školovanja pasa vodiča slijepih). Trening se temelji na vježbama poslušnosti, što korisniku/ci omogućava dobru komunikaciju sa psom. Osnovu programa predstavlja aport (podizanje i donošenje predmeta u ruke), zatim pomoć pri transferu osobe iz kreveta u invalidska kolica, otvaranje i zatvaranje vrata, povlačenje invalidskih kolica na pločnik, te mogućnost da pas upali ili ugasi svijetlo...

Nakon uspješno položenog ispita s instruktorom, pristupa se prenosu rehabilitacijskog psa prethodno odabranom korisniku. Odabir korisnika temelji se na analizi njegovog zdravstvenog stanja, svakodnevnih životnih potreba, i s druge strane karakteristika rehabilitacijskog psa. Svjetska iskustva pokazuju da su rehabilitacijski psi u primjeni kod osoba s vrlo različitim dijagnozama i oštećenjima (paraplegija, mišična distrofija, multipla skleroza, epilepsija...). 
Stavljanjem u funkciju Centra za pse vodiče i mobilitet ostvariće se optimalni uslovi za prenos rehabilitacijskog psa korisniku. Prenos se organizuje u dva dijela, sa prosječnim trajanjem od mjesec dana. Prvi dio u Centru, koji prostornom prilagođenošću omogućava potpunu mobilnost i komunikaciju korisnicima/cama invalidskih kolica. Prvih se dana uspostavlja dobar kontakt sa psom, koji je neophodan a započinje jednostavnijim vježbama. Postepeno se prelazi na složeniji trening, te pri kraju na vježbe kretanja u saobraćaju.

 

Rehabilitacijski pas s instruktorom

Kada korisnik savlada osnovni program u cijelosti, odlazi u pratnji instruktora kući. Tada ih instruktor ostavlja na nekoliko dana (prosječno sedmicu), kako bi uz bezuslovnu oslonjenost korisnika na pomoć psa bolje izvodili vježbe, te uspostavili kvalitetniji kontakt. Po povratku instruktora, pristupa se osposobljavanju korisnika za sve specifične potrebe života u kući i sredini u kojoj se kreće. 
Iako je bazični trening psa u osnovi jednostavniji, kasnije posebna prilagođavanja koje se temelje na specifičnostima svakog pojedinog invaliditeta, te preostalim sposobnostima korisnika rehabilitacijskog psa iziskuju vrlo stručan pristup, i često puta nemoguću procjenu vremenskog trajanja. To stavlja posebne zahtjeve pred instruktora rehabilitacijskog psa (posebno fleksibilnost). 
Uobičajena je pojava u svijetu da korisnici u suživotu sa svojim psom razvijaju mnoge nove vještine, koje u početku nisu otkrili, a one donose značajne promjene u svakodnevnom životu tih pojedinaca. 

Psi za osobe s invaliditetom

Labradori, zlatni retriveri, nemački ovčari, škotski ovčari i neki naročito uravnoteženi dobermani su u službi osoba s invaliditetom kojima su očuvane motoričke sposobnosti. Oni, među drugim performansama, mudro koračaju uz invalidska kolica, prikupljaju stvari koje padnu na zemlju, nose torbu svoga gospodara, otvaraju i zatvaraju vrata, pale lampe i pritiskaju dugmad na littu. Najobdareniji mogu da odgovore na dvadeset četiri naređenja, što je rezultat dvogodišnje obuke. 
Amerikanci su. bili prvi koji su dresirali pse za osobe s invaliditetom ("service dogs"). Odabrani subjekti su blagi, mirni, poslušni i čvrsti; da bi ispravili opadanje performanse - koje je posljedica jačanja afektivnih veza sa gospodarom- redovno ih šalju na vježbe, tako da sačuvaju svu svoju efikasnost. Dresura pasa za osobe s invaliditetom kojima su očuvane motoričke sposobnosti počinje u Francuskoj, gdje oni sve do 18 mjeseci žive u prihvatnoj porodici koja počinje sa njihovim vaspitavanjem. Zatim im ANECAH (Nacionalna asocijacija za pse pomoćnike osoba s invaliditetom) iz Alensona i Sen Žervea (u Ovemji) pruža specifčnu obuku tokom šest mjeseci. Pomognuta ovim pratiocima na četiri šape, osobe s invaliditetom stiču veću samostalnost i preuzimaju odgovomost za sebe. Štaviše, ohrabrujuće prisustro psa je podjednako dragocjeno kao i pomoć koju on pruža. 

Psi vodiči osoba s oštećenim vidom

Iskusni obučeni psi nekada su pratili osobe oštećenog vida, prinuđene da prose da bi preživele. Vremena su se promijenila i oni koji nemaju ostatke vida  - od kojih su mnogi i zaposleni - danas mogu da koriste usluge specijalno obučenih pasa-vodiča. Obdaren instinktivnim zaštitničkim ponašanjem premaosobama s invaliditetom, pas je ovu karijeru počeo tokom Prvog svetskog rata, najprije u Sjedinjenim Državama, a zatim u Velikoj Britaniji. 
Njihova veličina - koja korisniku olakšava rukovanje povodcem - učinila je njemačke ovčare i labradore omiljenim psima-vodičima. U uzrastu između 2 i 6 mjeseci, psi se odabiraju po pokornosti, inteligenciji, prijemčivosti i uravnoteženosti. Ženke se često biraju zbog blagosti i nedostatka agresivnosti u odnosu na pripadnike muškog pola. Štenad, koja su povjerena prihvatnoj porodici preporučenoj od strane instruktora, uče principe dobrog vaspitanja - poslušnost, hod na povocu, itd, što će olakšati kasniju dresuru. Dresura u pravom smislu počinje kada je pas star 12 do 18 meseci, a traje od četiri do šest meseci: dvije seanse po dva sata dnevno, ili stotinak sati pod vođstvom klupskog instruktora. Životnja se uči inicijativi pred nekom preprekom, na specijalnoj stazi ili u realnoj situaciji; mora biti sposobna da procijeni opasnost i da je izbegne. Istovremeno, pas dolazi u kontakt sa svojim budućim vlasnikom, da bi se favorizovala imperativna sloga među njima. Nacionalna asocijacija pasa - vodiča osoba oštećenog vida, koja 95% živi od donacija, postavila je sebi za cilj da omogući funkcionisanje škola u Francuskoj. Ove škole se umnožavaju na čitavoj teritoriji, a i u Parizu postoji jedna od maja 1987. godine. Trenutno cirkuliše nekih sedam stotina pasa. Obuka jednog psa - koji se besplatno ustupa gospodaru – skupa  je za klub koji obezbeđuje njegovu dresuru. Klubovi pasa-vodiča zaslužuju, dakle, svačiju darežljivost, jer je životinja, pored toga što predstavlja efikasno i konkretno oruđe, prije svega verni i nježni pratilac koji prekida izolaciju svoga gospodara. 

Psi za osobe oštećenog sluha

Amerikanci su prvi došli na ideju da obuče pse da služe kao uši onima sa oštećenjem sluha. Iz svih rasa, psi se odabiraju zbog svoje blagosti, poslušnosti i dosetljivosti, a uz ostalo moraju biti i budni čuvari. Većina njih su polutani ili mješanci spašeni iz pribježišta. Njihova dresura traje pet mjeseci, tokom kojih nauče da usvoje naredbe rukom, a da na njih ne odgovore lajanjem, nego gestom. Oni reaguju na zvono na vratima ili zvono budilnika ili telefona, na dječji plač, itd. Šifra dodira koja je na snazi između čovjeka i životinje još uvijek je podložna poboljšavanju. Psi za osobe s oštećenjem sluha postoje u Velikoj Britaniji i Holandiji. U Sjedinjenim Državama, gdje su oni brojni, Američko humanitarno udruženje, koje je lansiralo program "hearing dogs" postigla je da ovi psi, koji su prepoznatljivi po crvenoj ogrlici, dobiju pravo ulaska na javna mjesta, kao i psi vodiči osoba oštećenog vida. 
Kao proviđenje za osobe sa potpuno oštećenim sluhom za koje ne postoje nikakvi uređaji, ovi psi svojim gospodarima ne samo da služe “umjesto ušiju” nego im pružaju znatnu psihološku pomoć. Njihovo stalno prisustvo i Ijubaznost razvijavaju usamljenost osoba s oštećenim sluhom, smanjuju im anksioznost i omogućavaju im da izbjegnu depresiju. 

Psi terapeuti

Amerikanci su prije mnogo godina pribjegli "pet therapy" (terapiji pomoću domaćih životinja). Više stotina američkih bolnica i klinika prima pse, koje dobrovoljci dovode kod oboljelih i bolesnih osoba. Poboljšanje na fizičkom i mentalnom planu je primjetno, naročito u slučajevima dugih bolesti od kojih obolijevaju djeca. U prisustvu psa, starije osobe oboljele od Alchajmerove bolesti reaguju povoljno. Podjednako se zapaža i smanjenje depresivnih stanja. Kod starijih osoba raspoloženje se popravilo, a fizička akrivnost vratila, zahvaljujući šestomjesečnom prisustvu jednog labradora u bolničkoj službi koja ga je prihvatila. U Kanadi, Institut za zooterapiju u Montrealu vodi istraživanja uticaja životnje na oboljele osobe i preduzeo je kampanju senzibilizacije u svrhu učešća životnje u funkcionisanju bolnice, naročito kod bolesne djece. U Francuskoj je doktor veterine Anž Kondore, pokazao kako je pas bio u stanju da pomogne djeci sa psihološkim problemima, kao što je autizam. Ipak, treba priznati da je danas prisustvo psa u bolnicama daleko od toga da postane psu navika. 

Izvor: Site “hendi - društvo” http://www.hendidrustvo.info/index.php

09.11.2011

 

 

 

Pročitano 2153 puta Posljednja izmjena sreda, 24 april 2013 07:55
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 37 gostiju i nema prijavljenih članova