19 jun 2018

A šta će s nama biti?

Postavio/la 
Ocijenite ovaj tekst
(0 glasova)

Dugo me nije bilo. Predugo. I nije da nijesam imala o čemu da pišem, ili da sam nekim slučajem zadovoljna stanjem i situacijom u društvu i državi.

Kad bih rekla da nijesam imala vremena da pišem, nekako bi zvučalo neozbiljno, a ovo mi se čini kao jedini valjan argument.

Radno vrijeme svakog dana duže od osam sati, ali kome da se žalim kad sam “sama sebi” i poslodavac i zaposlena. Sama sebi zaslužna, ili kriva. I ne žalim se jer bih samo mogla sebi da kažem, i ne hvalim se jer ovo je samo za kritiku, iako bih mogla reći da je stanje kod mene ovako jer drugi ne rade svoj posao, ili kako to lijepo reče cijenjeni Branislav Radulović prije par dana “ne miješaju se u svoj posao”. A onda ja uzmem da radim sve i svašta, i ono što bi trebala država i ono što bi mogle druge organizacije ili pojedinci.

I ko je meni kriv što sam preveliki altruista, toliki da mi se prošle godine desilo da mi isključe struju u stanu dok se ja borim za dvije porodice koje imaju članove s invaliditetom da njima ne isključuju jer je suprotno zakonu. Suprotno jednom od onih lijepih papira koje je naša Vlada i Skupština usvojila za svoje građane/ke.

Ko je meni kriv što mi je ispala plomba iz zuba dok ja pričam o uslovima u zdravstvenim ustanovama i sprovodim istraživanje o poštovanju prava osoba s invaliditetom, kada su u ulozi pacijenata?

A svi smo mi pacijenti u ovoj državi, ili pacovi nad kojima se spovodi istaživanje izdržljivosti, i to u kontinuitetu.    

Vlada Crne Gore je od maja 2009. do kraja septembra 2016. nenamjenski potrošila preko 44 miliona eura namijenjena isključivo zapošljavanju osoba s invaliditetom. I nikom ništa. U stvari, Vladi  sve i plate i penzije jer prije nešto više od godinu nam objasniše da se novac "ne troši nenamjenski već se preusmjerava, najvećim dijelom, u deficit Fonda PIO". A Vlada se, kad god stigne, a posebno uoči izbora i nekih važnih datuma, hvali kako je obezbijedila redovnost penzija i to nam, valjda, govori o blagostanju u državi. I savršeno joj odgovara velika nezaposlenost osoba s invaliditetom.

Vlada se isto tako zarekla da će do avgusta 2013. prilagoditi sve objekte u javnoj upotrebi sagrađene prije 2008. godine, te da će oni novosagrađeni, pod obavezno, biti izgrađeni po svim standardima pristupačnosti, ali ta ista Vlada, malo drugačijeg sastava, čak, nije u stanju da sprovede jedan Akcioni plan, pune četiri godine, i da prilagodi svega 13 objekata na nivou cijele teritorije, ove naše lijepe, države.

A na šta se sve Vlada obavezala potpisujući Konvenciju UN o pravima osoba sa invaliditetom?! To je tek za poželjeti. N’o, ta ista Vlada ni dalje ne zna tačan broj osoba s invaliditetom, a kamoli da im omogući individualizovanu podršku i pristup pravima. Ups, pomislih na prava, pa kako me nije sramota?! Treba da budem zahvalna ovoj državi i njenim doktorima što mojoj majki nijesu preporučili da prekine trudnoću jer su oni već unaprijed vidjeli "da neću imati zadovoljavajući kvalitet života". Mogli su i mene selektivno ubiti kao što mahom ubijaju djecu s Daun sindromom.   

I stvarno, pričam o pravima u državi koja iz sopstvenog budžeta direktno ne finansira nijedan servis podrške za osobe s invaliditetom, koji im omogućava samostalan život, a ma baš nijedan, ni personalnu asistenciju, ni dostupan prevoz, ni tumače za znakovni jezik, ni pse vodiče i pomagače…

I opet nekako mislim na prava dok se sjetim premijera Markovića i njegovog odgovora na moje pitanje tokom konsultacija s NVO, u organizaciji Centra za razvoj NVO, o statusu Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, odnosno njegovom obrazovanju kao posebnog pravnog lica s javnim ovlašćenjima, te podsjećanju da je ovo ujedno mjera DPS planirana Programom partije za parlamentarne izbore 2016, i čuvenog odgovora da njegova "partija ispunjava predizborna obećanja, inače bi bila u opoziciji".

Ah, pa ja sam čak uspjela i to da zaboravim, DPS stvarno ispunjava obećanja i iz prethodnog bezakonja koje je vladalo godinama, sada imamo pravno nasilje i silu koja se konstantno sprovodi nad pacijentima iz prethodnog dijela priče.

Ali, da neko možda neće snositi odgovornost ili posledice za to, da neće možda biti kažnjen na nekim izborima, možda 2057. godine?

Na konsulltacijama premijer tada reče da će, nakon što se vrati iz Brisela, najvjerovatnije organizovati sastanak sa članovima Savjeta za NVO ili na neki drugi način riješiti problem zbog kojeg 10 od 11 predstavnika NVO bojkotuju rad ovog tijela već više od osam mjeseci. Ali niko se nije sjetio da ga pita na koji put u Brisel misli. Ispostavilo se da stvarno premijer nije mislio na put na koji je otišao samo dan ili par dana nakon tih konsultacija. 

I otkud mi pravo da mislim na prava kad je Vlada u četvrtak  usvojila izmjene Zakona o igrama na sreću i time ukinula raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću u šest oblasti od posbnog društvenog interesa, među kojima je i oblast zadovoljavanja potreba lica sa invaliditetom, bez najave, bez transparentnosti, bez učešća NVO, bez rasprave, bez konsultacija, bez analize uticaja, ili ne daj Bože, analize efekata dosadašnjih raspodjela, ili možda informacije o tome koliko su ove raspodjele doprinosile sprovođenju politika koje se tiču osoba s invaliditetom. I onda, nakon ovoga, pročitam naslov u medijima "Širi okvir za saradnju Vlade i NVO" ili "Širi okvir za djelovanje NVO" a ujedno pomislim da je neko iz Ministarstva finansija dopune Zakona o igrama na sreću pisao na koljenu dok je iz ulice Stanka Dragojevića prelazio u Karađorđevu, taman uoči sjednice Vlade jer bilo je dovoljno tih 5 minuta da se napišu dopune Zakona o igrama na sreću koje je Vlada usvojila. 

Možda je nama Vlada samo htjela da kaže kako ona savršeno sprovodi zakone i politike i kako smo dostigli toliko dobre standarde da nijesu potrebni građani/ke i grupe građana/ki, posebno ako su organizovane na bilo koji način, da prate, kontrolišu, koriguju, ili (otkud im pravo da se usude), kritikuju Vladu.

Dostigli smo tolike standarde da, u istinu, mnoge osobe s invaliditetom ne mogu izaći ni iz sopstvene zgrade jer je nepristupačna, ne mogu se prevesti iz jednog mjesta u drugo, ne mogu upisati školu ili fakultet koji žele, izabrati mjesto življenja i kupiti sebi stan, ne mogu poći u bolnicu, apoteku, imati personalnog asistenta, ne mogu izaći na izbore i glasati dostojanstveno…. Ne mogu ništa u ovoj divno uređenoj državi, ali mogu dobro plakati i jaukati, biti savršeno zavisne od sistema jer je to jedino ovom sistemu i važno kako bi kontrolisao "svoje pacove i dalje ih podvrgavao eksperimentima".

 

I koga je briga, svi će da vuku na svoju stranu, neke NVO, posebno one na lokalnom nivou će da se ugase, druge će i dalje da prose, treće .. ma šta god, ne mogu ni da se sjetim, a naša Vlada i njeni zvaničnici će i dalje da presijecaju vrpce, potpisuju ugovore o novim zajmovima i kreditima, i da se lijepo cerekaju dok se kuckaju čašama šampanjca.

E pa, živjeli!

 

Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG

Pročitano 1494 puta Posljednja izmjena ponedeljak, 03 april 2017 13:46
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 78 gostiju i nema prijavljenih članova