24 april 2018
petak, 07 april 2017 13:04

BEZ SAŽALJENJA!

Postavio/la 
Ocijenite ovaj tekst
(0 glasova)

Prepoznala sam neki trend u društvu u kojem živim i koji želim da prekinem punog srca, tiče se drugih ljudi, a to je stav sažaljenja, i oči pune suza kada se spomenu osobe s invaliditetom. Smetaju mi statusi po društvenim mrežama u kojima apeluju da se djeci s invaliditetom da medijski prostor, aludirajući da to niko ne radi. Akcenat se stavlja na neadekvatnom reagovanju institucija za djecu s invaliditetom  s takvim „tužićima“ i bolom po društvenim mrežama, da se često uznemirim pitajući se da li su ti “dušebrižnici“ ikad pomogli nekoj porodici ili da li su ih ikad pitali da li žele sažaljenje koje ljudi podvode pod neku empatiju.

Empatija je, ljudi, kad odete u neko udruženje u kojem su korisnici djeca i nađete njihove roditelje i uvjerite se da je njima vaše sažaljenje uvredljivo. Oni su mnogo sjajniji nego što mislite. Empatija je kad odete i podržite umjetnička i druga ostvarenja te djece.

Roditelji djece s invaliditetom su najoptimističnije osobe koje znam, čak i najvedrije i najsrdačnije. Oni znaju koliko su bola doživjeli do sad i upravo zbog svoje djece osmišljavaju da im je svaki dan pun smijeha i radosti. Nevjerovatno vole život. I pored svega što nose u sebi uvijek će vas pitati kako vama da pomognu. Uvijek imaju vremena za vas i vaše probleme. Blistaju kad pričaju o svojoj djeci, pri tome znaju svaki detalj njihovog odrastanja. Ne žalim ih. Žalim one roditelje koji me ubjeđuju da moraju raditi 24 sata dnevno kako bi obezbjedili budućnost svojoj djeci.

Roditelji  djece s invaliditetom su jako zahvalne osobe, čak i kad je sitnica neka u pitanju. Ljubazni su i brižni. Oni su ti koji prvi okreću humanitarni broj i koji bi sjutra prvi pomogli vama, ne zato što su oni najbolji ljudi, nego zato što su na svojoj koži osjetili kako je nemati podršku i odanost. Kada su ustanovili s čim se bore tada su i ostali bez jednog dijela prijatelja, čak i rođaka. Ne kunu državu, ne traže izgovore i odgovore od drugih jer nemaju vremena i snage za gluposti. Fokus im je sreća i zdravlje djeteta. Mnogi upišu kurseve, škole i fakultete da bi pomogli svom djetetu i ponose se time. Hodajuća su enciklopedija svega što ima veze s problemima njihovog djeteta. Ne žalim ih. Žalim one koje u srednjim godinama ispijajući kafe u sunčanim baštama omalovažavaju manje uspješne i državu označavaju kao „trulu i lošu“ dok su im djeca uključena u sve „žive i nežive“ sportske i druge sekcije. Još napadaju one roditelje koje nisu djecu nigdje uključili zaboravljajući jednu važnu činjenicu: djeca kad odrastu uvijek će se sjećati čina ljubavi prije nego osvojenog pehara. Žalim psihologa koji je majci djecaka s autizmom rekla: „Pa, dobro, vaš sin  kaže ‘mama’ vama, ali je pitanje šta njemu ta riječ znači. Jednog dana će možda samo otići i zaboraviti vas, naći će nekog drugog koga će zvati mama“. Postoje djeca koja zaboravljaju mame, ali one koje su njih zaboravili na svom putu ka karijeri i samoostvarenju. Toliko ih zapostave da ta djeca u doba adolescencije ih potisnu duboko u sebe i žele da zaborave.

Roditelji djece s invaliditetom ne vole da ljudi napadno gledaju u njihovu djecu i u njih. Oni nemaju privatnost u našem društvu kao roditelji djece bez invaliditeta. Svaka „šuša“ i „mračnjak“ od osoba će dati sebi za pravo da ih komentariše i savjetuje po javnim prostorima. Komentari su tipa: „treba tog vašeg istući, previše ga puštate, loši ste vi roditelji" i slično. Njihovi izazovi započinju u javnim vrtićima kad ih stalno „bombarduju“ novim informacija u vezi ponašanja njihove djece. Onog momenta kad oni kažu drugima hrabro da im dijete ima neku šifru, sve se promjeni, ali nagore. Odjednom tuča nije nešto normalno kao kod drugih dječaka, nego opšta opasnost za drugu djecu. Roditelji sami plaćaju asistenta u vrtićima, oni koji se usude i  imaju novac. Žalim one koje ne uviđaju da je inkluzija dobra i za djecu bez invaliditeta. Na taj način uče da budu empatična i otvorena za drugačije. Žalim vaspitačicu koja je mami djeteta s autizmom rekla da mu nije mjesto s ostalom djecom, rekla je „da svih 200 djece stane na liniju i vaš sin s njima, on bi odudarao“. Ona je odgovorila drhteći, ali da je svi čuju: „Znam. Kada bi sve mame stale u liniju i ja s njima i ja bih odudarala“.

Pored toga što odgajaju svoju djecu imaju i druge interese, potrebe i hobije. Slobodno ih pitajte za njih umjesto da ih danonoćno ispitujete za zdravlje djeteta. Oni obično ljubazno odgovore. Odgovor koji zatim slijedi i koji ne vole uglavnom je: „Biće to sve u redu“. Nakon toga onaj koji je pitao promjeni temu, a roditelji se osjećaju nebitnima.  Pitajte ih o drugim stvarima. Iznenadićete se. Često slušaju komentare tipa : „Kako možeš putovati, učiti i misliti na to i to, kad ti je dijete takvo“ i slično. Njima kao da je zabranjeno da budu srećni. Ti koji tako misle ne znaju da roditelji prenose svoja stanja na djecu i da ovi roditelji žele pod svaku cijenu održati svoj optimizam i vjeru. Znam jednu mamu veoma uspješnu kojoj kolege ne vjeruju. Misle da lažira invaliditet svog sina da bi radila manje i uživala i to samo zato jer je ona uvijek vesela, lijepa i motivisana. Negdje u njihovim mozgovima stoji slika „jadne, ružne ucviljene majke“ pa im se koleginica nikako ne uklapa u to. Ne žalim roditelje djece s invaliditetom. Oni se uspješno bore sa svim mračnim etiketama. Žalim one koji na putovanju zvanom život sjede po zagušljivim čekaonicama.

Takođe, cijene svoje prijatelje više nego drugi, zato mi je čudno kad čujem da ih često izbjegavaju.  U prilog tome, znam jednu mamu koja tako priča o svojoj drugarici da je to za pozavidjeti. Bezgranično joj je zahvalna zbog načina na koji gleda njenog sina i što svoju djecu uči da ga prihvate i vole, i da se igraju s njim na njegov način. Ne žalim roditelje s izazovnom djecom jer oni zaista znaju ko su im pravi prijatelji. To je životna blagodat. Mi ostali većinu vremena provodemo testirajući i analizirajući ljude oko sebe, pa i rođene partnere. Oni jednostavno znaju istinu. Koliko god da malo imaju prijatelja oni su ispunjeni do vrha jer su to cjeloživotna i duboka prijateljstva.

 

Tekst preuzet sa sajta lolamagazin.com

Autorka: Ljudi s olovkama

Projekat "Ljudi s olovkama" je realizovan u saradnji sa kompanijom m:tel i ima za cilj da na jednom mjestu okupi kvalitetne, (ne)afirmisane autore iz cijelog regiona koji pišu onako kako dišu.

Pripremila: Anđela Miličić

Pročitano 3454 puta Posljednja izmjena utorak, 11 april 2017 10:12
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 34 gostiju i nema prijavljenih članova