24 april 2018

Španske serije kao ogledalo identiteta

Postavio/la 
Ocijenite ovaj tekst
(2 glasova)

O uticaju masovnih komunikacija, u nauci definisanih kao „organizovanog i institucionalizovanog prenošenja svih oblika informacija pomoću savremenih sredstava komunikacije“, a koje se u psihološkoj i pedagoškoj literaturi navode kao jedan od niza socijalnih faktora formiranja ličnosti, naučnici pišu još od početka dvadesetog vijeka. Nesumnjivo je da je u naše doba njihov uticaj daleko veći nego što je to bio slučaj ranije, budući da sa razvojem tehnologije raste i mogućnost distribuiranja poruke. Važno je napomenuti da su masovne komunikacije jednosmjeran proces - recipijent poruke u daljem lancu učestvuje kao njen distributer. Stoga su masovne komunikacije i izvrstan način za manipulaciju.

Prisjetitite se sad svojih tinejdžerskih godina. Koliko ste pogubljeni u vrtlogu želja, očekivanja, nerazumijevanja svijeta oko sebe htjeli da se uklopite u kalup, nebitno da li su taj kalup kreirali vaša porodica, nastavnici ili društvo. Koliko miliona informacija ste upili kao sunđer i pomislili da, eto, baš vi morate „kao i svi drugi“, pa kud puklo da puklo. E, dodajte sad tom malom pubertetskom zemljotresu činjenicu da ste u vremenu sulude želje da postanete dio slagalice morali da se suočite sa svojim invaliditetom i da ga vučete kao rep koji će vječito da viri iz te zamišljene savršene slike. Dakako da je ogledalo u kome ste posmatrali sebe i sopstvenu ličnost bilo među koricama nekog časopisa i na televizijskom ekranu.

Sjećam se, u to vrijeme se prikazivala sapunica. „Rubi“. Jedna od junakinja bila je osoba sa invaliditetom. Eto vam prvi model za identifikaciju. U medijima, naročito na televiziji i filmu se i dan danas osobe sa invaliditetom predstavljaju kao one koje sve imaju, jedino im, eto, fali da nemaju invaliditet pa da budu srećne. Ovo ne treba da bude tekst o vršnjačkom nasilju, ali... Uspjele su osobe sa kojima sam osam godina dijelila školske klupe i, na moje veliko zadovoljstvo, ni promil vrijednosti, da iskoriste medijsku sliku da mi, onako „drugarski“, pomognu da se osjećam još gore, mizernije i nesrećnije, kada me je na školskoj klupi izjutra znala dočekati ceduljica „Ćopava“. Lijepi nadimak koji je neki stručan prevodilac isto tako lijepo preveo, pa ga osim junakinje serije, počela vući i ja. Zajedno sa kompleksima. Danas sam im valjda oprostila. Nijesu krivi oni - nijesu znali drugačije. Svi smo mi krivi. Kriv mi je danas i onaj scenarista koji je kao kaznu za nepočinstva glavne junakinje njoj na kraju odredio da stekne invaliditet i ostane sama i nesrećna. Eto, u medijima invaliditet predstavljen kao kazna.

I dvanaest godina kasnije, nijesmo mnogo skrenuli sa tog puta. Iz perspektive obrazovane lingvistkinje posmatram riječi kao najjače oružje. Naše riječi reflektuju ono što živimo i što nosimo u sebi. Poruku prenosimo mnogo više kroz riječi nego kroz sliku. I eto nas kod moje omiljene teme - frazeologije. O njoj bih mogla da pričam danima i da se ne umorim. Sve dok ne pogledah skoro frazeološki rječnik, pa vidjeh da je „vezan za kolica“ čak i tamo dospio. Pobjesnim, samo da rječnik nije elektronski i da spaljivanje knjiga nije tekovina inkvizicije... Ali, Bulgakov je davno rekao da rukopisi ne gore. Ne gore riječi. Ne gore one ideje koje se ukorijene duboko u nas. Saznanja i slike svijeta u nama ne gore. Godinama... vjekovima.

Pitam se šta je to mene tjeralo da gledam sapunice, u narodu poznatije i kao španske serije. Đavo lično, rekao bi Lalić. Radila sam tad ono što i svi. Usvajala predstave koje su usvajali svi. I mislila da je moj invaliditet problem. Da će mi samo on smetati da budem srećna. Da ću ako uspijem da obujem štikle od petnaest centimetara biti srećna. Jer je tako rekla ona savršena žena iz medija. Tj. jedan savršeni nametnuti konstrukt. Borila se sa demonima pomisli da nikada neću biti dovoljno visoka, dovoljno mršava, sa dovoljno pravim zubima, i dovoljno lijepim nogama da obujem neke savršeno lijepe cipele iz izloga u koje i danas, kada znam da se sreća ne krije u visini pete, zamišljeno pogledam. Da neću biti dovoljno vrijedna i lijepa da me neko voli i da zaslužim sreću. Da ću morati da se patim i mučim jer sam, eto, nesavršeno stvorenje za medijske kalupe, dakle - nedostojna svega onoga čega su dostojni drugi. Sa posebnim potrebama, ometena u razvoju, poremećena, sa smetnjama...

Jedini problem koji danas imam je, što sam ja shvatila u čemu je problem. Mnogi koji su sa mnom rasli na istim sadržajima - nijesu. Bojim se i da neće.

Nastavićemo, ko zna do kad, da kreiramo ličnosti drugih onim što kažemo. Neki od nas će dobiti moć da, kroz javno izgovorenu riječ, kroz medije, kreiraju stvarnost. A jednom izgovorena riječ se ne može povući. Nastaviće da odjekuje. Odlamaće se njen eho od vrhove planina sa kojih ćemo nedostojne sreće da bacamo u čeljusti lavova. Ili u medijsko grotlo. Sreća pa se ne prikazuje toliko sapunica danas i neke nove „ćopave“ ne čekaju na klupama one bolne ceduljice. Ali, čeka ih isti prezir, isti osjećaj nedostojnosti, isti strah od svijeta. Svijeta kojim će vladati oni sa početka ove priče. Oni koji na društvenim mrežama pišu da se treba udijeliti milostinja osobama sa invaliditetom jer su one nesrećnije od vas. Oni koji vjeruju u potrebu za postojanjem „specijalnih škola“. Oni koji prvi skoče da skupljaju priloge za „liječenje invaliditeta“. Dok ne izliječimo svijest.

Razmišljam da kao Spartanci ili Grci nesavršeno dijete bacim sad s nekog brda snimak ove serije i onaj rječnik. Napisaću novi rječnik jednom. Obećavam.

 

Anđela Radovanović

Pročitano 1136 puta Posljednja izmjena utorak, 11 april 2017 13:17
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 75 gostiju i nema prijavljenih članova