Print this page
utorak, 01 novembar 2022 10:38

IZOLOVANOST (SAMOĆA I USAMLJENOST)

Written by

Doba pandemije koronavirusa u svijetu i mjere koje su preduzete od strane država u borbi protiv ove bolesti bacila je svijetlo na jedna od temeljnih egzistencijalnih pitanja ljudskog duha u savremenom svijetu: usamljenost, samoću, izolaciju. Oduvijek je čovjek kroz sistem naučnih, ali i drugih svjetonadzora pokušavao da odgovori na pitanje ljudske usamljenosti, dimenzija samoće i fenomena izolacije. Paradoksalno jer se čini da je savremeni čovjek, zahvaljujući razvoju tehnologije povezan sa ljudima na razne načine, sve usamljeniji. Zbog brzog načina života, nastajanja novih sistema vrijednosti i razaranja već postojećih vrijednosnih konstrukcija, čovjek je u savremenom svijetu zarobljen u površnim i kratkotrajnim vezama i odnosima koje kada im dođe kraj za posljedicu imaju još veću usamljenost. Međutim, čovjek po svojoj prirodi jeste društveno biće, te kao takav, tek u odnosu sa drugim ljudima, zadovoljava osnovne potrebe za sigurnošću, zaštitom, ljubavlju, rešavanjem određenih problema.

Nekada su se pojmovi samoće, usamljenosti i izolacije izjednačavali i sinonimno upotrebljavali, danas se vrlo precizno pravi dinstinkcija između ovih termina; važno je razlikovati samoću od izolacije. Izolacija kao jedan tip odvojenosti od drugih jeste stanje koje osoba ne može promijeniti i koje je uzrokovano različitim barijerama (pravnim, vjerskim, političkim i slično). Izolacija sa kojom se savremeni svijet susreo u ovom trenutku jeste ona koja je izazvana specifičnom epidemiološkom situacijom. Naučnici različitih profila ističu da je dugotrajna izolacija štetna i negativno utiče na mentalno i tijelesno zdravlje (Lacković-Grgin, 2008). Sve negativne posljedice izolacije se višestruko uvećavaju kada govorimo o izolaciji djece s invaliditetom i njihovih porodica. Čovjek može biti gurnut u izolaciju, pa samim tim i u usamljenost protiv svoje volje, ali ono što se često dešava kod porodica djece s invaliditetom jeste ta vrsta izolovanosti koja je posljedica ljutnje na sistem izazvana osjećajem uskraćenosti prava.

Tako na primjer, norveški filozof Svensen jasno razlikuje samoću i usamljenost, smatrajući da samoća može da bude korisna za čovjeka jer mu ona zapravo omogućava da se on udalji od svog okruženja, okrene sebi i dođe do samospoznaje, ali isto tako upozorava da preduga samoća može dovesti do usamljenosti, osjećaja odbačenosti od sredine u kojoj živi, i ozbiljnije patologije. Istraživanja koje je Svensen sproveo u Norveškoj govori da su žene usamljenije od muškaraca, stariji ljudi od mlađih, a posebno su pogođene osobe s invaliditetom i njihove porodice. 

Većinu nas je izolacija sa kojom smo se suočili prisilila da se u zavisnosti od postojećih ličnih i društvenih kapaciteta suočimo sa njom uopšteno posmatrano na dva načina:

  • da li da postojeću situaciju prihvatimo kao ukazanu mogućnost da u miru i saglasju sa sobom posmatram sebe, svoje unutrašnje biće, upuštajući se u različite oblike kreativnog djelovanja u odnosu na sebe sama i svijet koji nas okružuje, 
  • ili nam izolacija stvara negativno osjećanje usamljenosti, napuštenosti, izopštenosti od sebe samog i svega što nas okružuje.

Preferirana samoća kao željeno stanje je potrebna pojedincu za filozofsku refleksiju i vijećanje sa samim sobom (Lacković-Grgin, 2008), produbljivanje vlastitih misli te bavljenje intelektualnim i kreativnim aktivnostima (Burger, 1995). Prethodno navedene tvrdnje dobijaju na važnost naročito u savremenom društvu koje kao dominantne karakteristike ima: otuđenost, površnost, strah, usamljenost.

U izolaciji ukoliko kao ličnost ne posjedujemo individualne kapacite za preispitivanje sebe samog i svijet koji nas okružuje i dobijene odgovore transformišemo u intelektualne i kreativne aktivnosti različitih nivoa suočavamo se sa usamljenošću kao neugodnim, averzivnim i stresnim iskustvom koje se javlja kada je mreža socijalnih odnosa pojedinca deficitarna, ili u svom kvalitetu ili kvantitetu (Perlman i Peplau, 1984). 

Možemo razlikovati dva različita tipa usamljenosti: socijalnu i emocionalnu usamljenost. Kod socijalne usamljenosti, pojedinac je nezadovoljan zbog manjka socijalne mreže prijatelja i poznanika, dok je emocionalno usamljena osoba nezadovoljna zbog nedostatka bliskih, privrženih odnosa. Stepen usamljenosti i u jednom i u drugom obliku dobija na intezitetu onda kada u porodici imamo dijete s invaliditetom, naročito u onim društvenim sistemima koji nijesu u stanju da ponude adekvatan odgovor na potrebe djeteta s invliditetom i njegove porodice.

Umjesto zaključka, možemo postaviti niz pitanja koja mogu biti inicijativne hipoteze za neka buduća istraživanja o uključenosti djece s invaiditetom i njihovih porodica u savremene tokove društvene zajednice u kojoj živimo:

  • Šta se dešavalo unutar porodica djece s invaliditetom koje su u procesu izolacije bile fizički, ali ono što je možda i najznačajnije duhovno dislocirane, 
  • Da li se porodice djece s invaliditetom osjećaju usamljeno i izolovano i u uslovima kada za većinu nas sve teče uobičajno? (nažalost, nemamo istraživanja na tu temu koja bi potvrdila ili opovrgla naše pretpostavke da su se porodice djece sa invaliditetom osjećale izolovano, usamljeno i prije pojave korona virusa i izrečenih mjera u spriječavanju njegovog širenja),
  • Koliko kao društvena zajednica prihvatamo različitosti,
  • U kom obimu se na institucionalnoj dimenziji trudimo da na različitim sektorima prihvatimo, umrežimo se i pružimo podršku zajednički postavljenim institucionalno definisanim mjerama (poštujući principe: uvremenjenosti, univerzalnosti, empatije),
  • Koliko smo kao pojedinci koji egzistiramo u okviru društvene zajednice oslobođeni potrebe da etiketiramo i odbacimo onog koga poimamo kao drugačijeg po različitim osnovama,
  • Koliko smo kao pojedinci spremni da napustimo poznati okvir kretanja prihvatimo i pružimo podršku onome što nas, možda u krajnjoj instanci naše ličnosti: plaši, što ne razumijemo ili želimo da zaboravimo,
  • Koliko smo spremni da shvatimo borbu koju roditelji djece s invaliditetom svakodnevno vode na različitim nivoima: na nivou društva (u sistemu obrazovanja, socijalne zaštite, zdravstva):, ali i na ličnom nivou (proces prihvatanja, osjećaj nesigurnosti, nepravde, ugroženosti),
  • Da li smo uopšte razmišljali o načinima njihove borbe u uslovima izolacije, u situaciji pandemije,
  • Novonastala situacija nas je kao sistem, ali i na pojedinačnom nivou prisilila da afirmišemo alternativne kanale komunikacije, ali bez obzira koliko su nam savremene tehnologije umnogome olakšale rad i komunikaciju, s druge strane okolnosti su nam ipak još jednom ponudile potvrdu da je  ljudski dijalog odnosno razgovor ipak nezamjenjiv.

Možda nam iskustva nastala specifičnom organizacijom funkcionisanja u uslovima pandemije izazvane novim virusom mogu kao društvu dati osnovu za nove početke, za preispitivanje efikasnosti ranije upotrebljavanih ili primjenu novih mehanizama rada sa djecom sa smetnjama i njihovim porodicama i njihovog revidiranja, kako na institucionalnom tako i na individualnom nivou. Jedno je sigurno: situacija je nametnula odgovornost (bar bi to trebalo biti slučaj sa praktičarima) da analiziramo naš pređašnji način rada sa djecom sa invaliditetom (u različitim sferama) sada iz novog, potpuno neočekivanog ugla.



Literatura

Burger, P. M. (1995): Individual differences in preference for solitude. Journal of Research in Personality, 29, 85-108.

Lacković-Grgin, (2008): Usamljenost: Fenomenologija, teorije i istraživanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Perlman i Peplau, (1984): Loneliness research: A survey of empirical findings. U: L. A. Peplau i S. Goldston (Eds.) Preventing the harmful consequences of severe and persistent loneliness (pp. 13-46). Rockville, MD: U.S. Government Printing Office.

Svensen, H. Fr. Laš (2017): Filozofija usamljenosti, Geopeotika, Beograd.



Mr Mirjana Popović

Pročitano 646 put(a)