ponedeljak, 07 novembar 2022 11:13

Reci ne govoru mržnje: Marina Vujačić: Na udaru su žene i to političarke i aktivistkinje

Written by

Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) za Radio Titograd govorila je na temu  govora mržnje u našem društvu.

Ona kaže „Osim što sam aktivistkinja za ljudska prava i sociološkinja po struci, ta mi je tema nekako bliska i inspirativna ne samo za komentarisanje nego i aktivizam.“

Vujačić dalje navodi: „Najvažnije od svega je da se borimo protiv svih oblika govora mržnje  prema bilo kome, bilo da su zastupljeni  na internetu ili van interneta, jer danas u svakodnevnom životu se susrećemo s govorom mržnje. 

Ako nijesmo njegove žrtve, i nijesmo direktno pogođeni, ne znači da nijesu oni oko nas i to nikako ne znači da to ne trebamo primjećivati i vidjeti. 

Žene jesu svakako mnogo pogođenije govorom mržnje jer se smatra da su žene nekako slabije. Pokušava se diskreditovati njihova ličnost, pokušavaju se  na neki način obeshrabriti i demotivisati da se bave nekim aktivnim poslovima.

Na udaru su, prije svega, one žene koje su u javnoj sferi i javnom životu, bilo da su u pitanju političarke ili aktivistkinje,  na primjer, u nevladinom sektoru smo itekako njih imali za žrtve, ali na kraju krajeva i novinarke ili one koje su „dostupne javnosti”, koje oni mogu negdje vidjeti ili pratiti”.

„Ja nikada neću zaboraviti situaciju kada je u Skupštini Crne Gore jedan poslanik, svoju koleginicu iz druge partije, snimao telefonom s leđa dok je ona govorila u plenumu i što je najgore od svega njegov kolega, koji je iz iste partije kao i ova poslanica, se s podsmjehom odnosio prema tome, a ne s kritikom. Ja ću apsulutno reći da su političari i funkcioneri ti koji podstiču govor mržnje i da je on prvo od njih krenuo u onoj mjeri u kojoj je danas zastupljen. Govor mržnje ne bi bio zastupljen da nije bilo političara koji su ga na neki način podhranjivali. Čini mi se da se to počelo dešavati zato što su oni pokušali obeshrabiti svoje koleginice, koje se bave istim poslovima kao i oni. S druge strane, ja moram podijeliti s vama utisak da u Crnoj Gori, u društvu koje je još uvijek, nažalost, patrijarhalno, očuvane su osobine i karakteristike koje nijesu toliko dobre za današnje vrijeme i društvo i za razvijenost kojoj bismo trebali težiti. Naravno i patrijahat je imao svojih dobrih strana, kao i na kraju krajeva i bilo koji društveni fenomen, međutim, nekako se kod nas mnogo teže iskorjenjuju one negativne stvari. Vrlo često su baš ti političari bili razmaženi od svojih majki, koje su ih negdje na takav način podizale da oni jednostavno ne prihvataju da se osjećaju ugroženim, posebno ne od svojih koleginica odnosno od ženskog pola i roda jer ne smatraju da su im one konkurencija i da njima ne pripadaju iste vrijednosti, i isti poslovi kojima se bave muškarci. Kao što rekoh, osim na internetu, govor mržnje je zastupljen itekako i u drugim sferama od ulice, škole, institucija, ali i u medijima itekako jer neki mediji se ne bave fenomenom govora mržnje na način da ga žele rasvijetliti i pronaći adekvatna rješenja za govor mržnje, nego samo kao temu kojom se bave da bi nekako popunili svoj program, na šta je, opet negdje, isforsirala komercijalizacija i masovni mediji. Međutim, kažem ne traže rješenja, ne traže saveznike i ne prozivaju one koji su najodgovorniji, a to su institucije, koje ne smiju nikako da ćute i da budu pasivne“, kaže Marina

Zbog sve učestalije upotrebe govora mržnje i među najranjivijima, djecom, imamo i porast vršnjačkog nasilja u školama.

„Djeca jesu svakako na udaru. U najvećoj mjeri vršnjačkom nasilju u školama doprinio je internet, koji je djeci itekako dostupan. Danas svako dijete u ranom uzrastu koristi mobilni telefon jer roditelji u svojoj zauzetosti pokušavaju skrenuti pažnju i dati im neko zanimanje. Djeca u prvim razredima osnovne škole imaju telefon i dostupne su im mnoge aplikacije i programi zbog čega imamo porast govora mržnje u školama. U školama nemamo predmet koji bi se u dovoljnoj mjeri time bavio, a neprihvatljivo je da građansko obrazovanje, kako u osnovnim, tako u srednjim školama, bude samo izborni predmet. Dodatno, ne primjećujem da se neki prosvjetni radnici bave govorom mržnje i ukoliko to čine ne rade to kroz debate, koje bi bile jako zanimljive i korisne djeci. Tako bi naučili kritički da razmišljaju, da argumentuju, da pronalaze zajednička rješenja i načine za prevazilazenje govora mržnje. Mi kao društvo nijesmo svjesni da je govor mržnje jednako opasan, bilo da je upućen prema nama ili prema nekom drugom i moramo biti jednako odgovorni da ga prijavimo i procesuiramo kome god da je upućen“, ističe Vujačić.

Na pitanje kako se u našim školama prihvataju djeca s hendikepom i da li su oni često na meti svojih vršnjaka, Marina kaže sljedeće: „U zadnjoj deceniji imamo itekako pozitivnih pomaka i promjena, kada je ova tema u pitanju, odnosno kada je generalno u pitanju prihvatanje djece s bilo kojom vrstom invaliditeta. Naravno „djeca s hendikepom“ je isto korektan pojam, ali je on mnogo širi i obuhvata neke druge kategorije, tako da u zadnje vrijeme koristimo termin „invaliditet“ koji je prihvatljiv društveno, politički i jezički i nije negativan kao što neki smatraju. Ono što je negdje okarakterisalo taj fenomen neprihvatanja i dijelom govora mržnje prema djeci s invaliditetom jeste činjenica da su oni kroz istoriju bili izdvojeni od druge djece. Nijesu su se zajedno školovali, nijesu zajedno odrastali, družili se, negdje su bili potpuno zatvoreni, često u segregaciji, dakle, gdje su samo djeca s invaliditetom. Mi i danas imamo takvih situacija, postoje resursni centri, postoje takozvana specijalna odjeljenja u redovnim školama, dnevni centri i druge ustanove socijalne zaštite, gdje su samo djeca s invaliditetom, i potpuno je logično da u takvoj atmosferi postoji socijalna distanca i negdje taj strah djece bez invaliditeta da stupe u komunikaciju i druže se s djecom s invaliditetom. Želim da kažem da svi mi kao djeca s invaliditetom doživljavamo neke situacije koje su negdje neprikladne, neprimjerene, koje nas povrjeđuju i udaljavaju od drugih i čine da se sramimo i stidimo. Zato ja kažem da djeca s invaliditetom, kad budu zastupljena u onoj mjeri koliko ih generalno postoji u životu i u nekom društvu, neće imati problem da budu prihvaćena u bilo kojoj sredini. Mi svake godine držimo časove u nekim osnovnim i sredinim školama, i iz iskustva mogu reći da djeca najlakše prihvataju da promijene mišljenje i najbrže ga mijenjaju i to najdugoročnije kod njih ostaje.“

Na pitanje kako je izlazila na kraj s ljudima koji su joj tokom odrastanja upućivali „otrovne riječi“ Marina kaže „Naravno bilo je i toga, to nije nešto što treba skrivati i nešto o čemu ne treba govoriti. Često govorim o tome da je moja privatnost ugrožena zbog posla kojim se bavim. Međutim, važno je o tome govoriti zato što smatram da nijedna osoba s invaliditetom nije prihvatila sebe ukoliko nije u stanju da o tome govori. Moram reći da javni život i djelovanje ima i pozitivnih strana, tako da se meni već godinama unazad ne dešavaju neprijatne situacije, makar ne u javnoj sferi. Međutim, kad sam odrastala bilo je jako puno tih situacija. Ljudi su nekada imali jako ružne i negativne komentare, da ne govorim da su me toliko podcjenjivali da su znali da me pitaju najobičnija pitanja, da vide da li znam da odgovorim. Vrlo često sam bila žrtva seksizma i seksualnog uznemiravanja. Na sreću, ne ničeg više i opasnije od toga, mada ni to nije bezopasno, ni najmanje. Ja to tada, nažalost, nijesam prijavljivala zato što sam se stidjela i bila jako povučena. Od 15 godine sam počela da živim samostalno i već sam tada shvatila da je obrazovanje ključ i ako se mnogo danas ne cijeni. Bilo je jako neprijatnih i neprimjerenih situacija, uznemiravanja putem telefona, ali ja sam se ohrabrila, kada sam počela da se bavim aktivizmom, tako da sam neke situacije prijavljivala policiji. Nisam to radila iz straha i osjećaja ugroženosti, koliko zbog namjere da osnažim i druge žene, djecu, pa čak i muškarce, i tada se to počelo dešavati u manjoj mjeri i iskorjenjivati. Jedan moj prijatelj, koji je, nažalost, preminuo od posljedica koronavirusa, je govorio da kada ga na ulici pitaju da li mu je potrebna pomoć on uvijek kaže da jeste, ne zato što mu je stvarno uvijek potrebna, već zbog toga što postoji veliki broj osoba s invaliditetom, kojima je potrebna pomoć, ali se ne usuđuju sami da je potraže, pa nekada ni da je prihvate kada im je ponuđena, a ljudi se osjećaju mnogo bolje i korisnije kada nekom pomognu.“  

       Govor mržnje je ponekad sakriven i postavlja se pitanje možemo li govor mržnje razlikovali od šale i zadirkivanja.

„U društvu gdje se mnogo ne uči u formalnom sistemu obrazovanja o govoru mržnje to nije baš jednostavno, i tu moramo imati slobodu da sami procijenimo šta je govor mržnje, a šta šala. Šala i zadirkivanje nemaju namjeru da nas uvrijede, omalovaže, diskredituju, diskvalifikuju i isključe, što govor mržnje zasigurno ima. Govor mržnje se smišlja i ciljano usmjerava da bi nekog ugrozio i nanio mu štetu. Dužnost je svih nas koji znamo o tome da o govoru mržnje govorimo i komuniciramo, i to nije nešto što smijemo prepustiti slučaju i smatrati ga bezopasnim“, rekla je Marina Vujačić.

Svjesni smo da su netolerantan govor u javnom diskursu i govor  mržnje i dalje problem za koji nema efikasnog odgovora u našoj zemlji posebno u onlajn (online) sferi, i kako to internet doprinosi zapravo govoru mržnje i šta to institucije i korisnici treba da učine da se tome suprotstave?

„Internet itekako doprinosi, iako on ima i svojih dobrih strana. Danas bi život bio nezamisljiv bez njega. Međutim, internet ima i negativnih doprinosa, zato što je on društveni fenomen, koji se najbrže razvija i opstaje u ovim podnebljima. Naše govorno područije je bogato jezički, tako da niko na svijetu od nas ne može smisliti veći broj uvreda i negativnih pojmova i termina. Međutim, ono što je problematično osim sfere obrazovanja jesu i neke institucije, koje nedovoljno rade ili ne rade ništa. Ja sam godinama prozivala Ministarstvo za ljudska i manjinska prava da se javno oglasi, iskritikuje i prozove sve one koji šire govor mržnje prema osobama s invaliditetom. To su najčešće bili političari, kada u nekim žučnijim raspravama jedni druge žele uvrijediti, onda koriste termine koji asociraju na osobe s invaliditetom, a koji su jako nekorektni. Jutros sam se sjetila jedne situacije, kada je na internetu jedan čovjek napisao da svi političari trebaju da prođu psihološki test i razgovor s psihijatrom prije nego uđu u sferu politike. Percepcija o tome da se neko  ponaša „društveno neprihvatljivo“ jer ima psihosocijalni invaliditet je apsolutno neprihvatljiva. Osobe s psihosocijalnim invaliditetom, zbog ogromnog broja pretpostavki i stereotipa o njima su bile godinama, a i danas su zatvorene u nekim psihijatriskim ustanovama, u domovima za smještaj ili kućama, što je u današnjem svijetu i životu nezamislivo, ali se i dalje dešava zbog stavova drugih koji odlučuju o njima. Osim Ministarstva za ljudska i manjinska prava, koje nikada nije reagovalo, ne reaguje ni policija, ni tužilaštvo jer sam ja u jednom periodu imala prijave i, nažalost, sve su odbačene, dok su, na primjer, upravo kada su neki funkcioneri i političari vrijeđani na Fejsbuku (Facebook) javno, ti ljudi privođeni, saslušavani i zadržavani, samo zbog toga što je na meti bila javna ličnost i funkcioner, a ne zato što je neko bio stvarno ugožen.“

Puno se govori o značaju neformalnog obrazovanja, spominju se i kampanje, a na pitanje koliko one pomažu u podizanju svijesti o prihvatanju različitosti i tolerancije, i kako da masovnost na internetu okrenemo u nekom boljem smjeru Marina je rekla „Kampanje jesu jedna od metoda u podizanju svijesti i pozitivnijih stavova o društvenim fenomenima i ljudima. Njih u zadnje vrijeme ima, ali opet ne sigurno sistematski, niti su one kontinuirne tokom godine. Ne možemo mi tretirati da će neki fenomeni, problemi i pitanja biti riješeni ukoliko se neka kampanja sprovodi neko određeno vrijeme, a ne u kontinuitetu, zato i institucije moraju da opredjeljuju sredstva za kampanje, a ne samo da mi pronalazimo strane donatore, koji mogu biti jedan period zainteresovani, ali zasigurno neće nijedan donator deset godina finansirati nekog da bi se on bavio nekom temom, ma koliko ona bila društveno značajna. Donatori očekuju da institucije u nekom trenutku preuzmu finansiranje, što je negdje i njihov posao, posebno gdje postoje zakoni, kao što i postoje kod nas u brojnim sferama. Kampanje jesu potrebne, a značajnu ulogu imaju mediji i nevladine organizacije i mogu doprinijeti i promjeni svijesti i prihvatanju adekvatnih vrijednosti. Međutim, bez institucija sigurno ovo pitanje ne može biti konačno, tako da koristim ovu priliku da prozovem i pozovem upravo institucije na adekvatniju borbu i aktivizam na polju govora mržnje u odnosu na dosadašnja iskustva i praksu.“    

 

Izvor: portal Radio Titograd

Priredio: Ivan Čović

Pročitano 607 put(a)

Back to top