19 jun 2018

Imamo svoj život - imamo svoja prava!

Postavio/la 
Ocijenite ovaj tekst
(0 glasova)

Vanesa Vlajković je dvadesetogodišnja aktivistkinja za ljudska prava i prva studentkinja novinarstva sa oštećenjem vida i sluha na Univerzitetu u Pertu (Australija). Nedavno je proglašena omladinkom godine u Zapadnoj Australiji. Govori engleski, indonežanski, bosanski, koristi australijski znakovni jezik i Brajevo pismo. Bavi se najopasnijim sportom na svijetučirlidingom, koji kombinuje ples i akrobatiku. U zastupanju prava osoba s invaliditetom više je nego odlučna. Ima jasnu viziju društva bez predrasuda, a stereotipe ruši sopstvenim primjerom.

Kako bi opisala svoju porodicu?

Nismo savršena porodica nalik onima iz holivudskih filmova, ali funkcionišemo. Moj brat Vedran ima 26 godina, pa nam je zbog razlike u godinama (šest godina) bilo teško da ostvarimo bliskost, ali od nedavno se naš odnos promijenio i sada smo najbolji prijatelji. Manje-više smo tipična porodica koja ima svoje dobre i loše momente.

Kako si se uklopila u školi?

Moram priznati da sam u školi bila usamljena, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj. Ni sada na univerzitetu nemam mnogo prijatelja. Imala sam dobar odnos sa većinom nastavnika, ali sa društvom iz razreda bila je potpuno druga priča. Sigurno da je bilo i nekih srećnih dana tokom specijalnih prilika, ali oko devedeset pet procenata  mog cjelokupnog obrazovanja proteklo je u izolaciji.

Kako si zamišljala svoj sadašnji život dok si bila devojčica? Šta si željela da postaneš?

Dok sam bila dijete, nisam previše razmišljala o budućnosti, samo sam živjela u trenutku. Valjda sam samo htjela da budem dijete. Tokom djetinjstva i tinejdžerskog doba, više puta sam se predomislila u vezi s tim što želim da radim kad odrastem. Sjećam se da sam sa trinaest rekla da želim da živim u Parizu i da predajem Brajevo pismo djeci oštećenog vida. Ovo je sada prilično zabavno, jer zaista idem u Pariz za dva meseca, na međunarodni izbor za mis osoba oštećenog sluha. Takođe sam govorila da želim da budem model, što se i ostvarilo.

Kako si odabrala dalji obrazovni put?

Išla sam u redovnu školu.  Bio je to prikladan i logičan izbor, škola je blizu kuće i moj brat je pohađao tu školu prije mene. Isto je bilo i sa izborom fakulteta, čiji kampus delom pripada i mojoj srednjoj školi, a to je lokacija koja mi odgovara. Ni po čemu se taj izbor ne izdvaja, jednostavno sam tamo završila.

Da li si Brajevo pismo učila u redovnoj školi?
Počela sam da učim Brajevo pismo kada sam imala četiri godine. Bilo je to prije šesnaest godina – jedva da se toga sjećam! Verovatno sam počela još u zabavištu, ali nisam sigurna za formalne detalje. Luj Braj je moj heroj i moja inspiracija. 

Da li si odmah počela da učiš znakovni jezik?

Imala sam sedam godina kada mi je identifikovan invaliditet i bila sam premlada da bi to imalo većeg uticaja na mene. Sa dvanaest sam počela da učim znakovni jezik, jer me je to interesovalo. Učila sam na različite načine, ne kroz formalno obrazovanje, nego u zajednici  osoba oštećenog sluha. Savladala sam osnove, a usluge tumača nisam koristila sve do svoje petnaeste. Tada mi je identifikovana nova dijagnoza, tačnije iz nekog razloga, prekinuo mi se slušni nerv. Da budem iskrena, nije me bilo briga. Znam da će zvučati čudno, ali to me uopšte nije uznemirilo. Bila sam uzbuđena što ću naučiti svoj peti jezik: australijski znakovni jezik (Auslan). Bio je to početak puta i, kada bih stoprocentno mogla da vidim i da čujem, ne bih bila osoba koja danas jesam. Mislim da je tako najbolje, jer to me je učinilo jačom, samopouzdanijom i odlučnijom ženom nego što bih inače bila.

Kada se spomene znakovni jezik, većina ljudi pomisli na njegov vizualno-gestovni modalitet. Ti zapravo koristiš taktilni znakovni jezik. Kako to funkcioniše?

Zaista svako može da nauči da koristi taktilni znakovni jezik. Uopšte nije teško, jedino što zahtijeva vježbanje, kao i većina stvari u životu. Tehnički govoreći, taktilni znakovni jezik  odnosi se na dvije stvari: taktilno spelovanje prstima ili znakovanje rukom preko ruke. Prvenstveno koristim spelovanje prstima, osim kada je mrak ili ako sam zaista preumorna. Ali sve zavisi i od osobe sa kojom komuniciram. Vidim dovoljno da mogu da se sporazumijevam i vizualnim znakovnim jezikom, ali sagovornik treba da bude dovoljno blizu, jer imam samo dvadeset posto vida. Spelovanje prstima podrazumijeva da se sve speluje na mojoj ruci, što mi je omiljeni način komunikacije sa svima, ali kao što rekoh, zavisi od toga s kim komuniciram.

Kakve je sve poteškoće donela prva godina na fakultetu i kako si se izborila s tim?

Poteškoće su bile mnogobrojne. Pošto sam prva studentkinja sa oštećenjem vida i sluha na svom univerzitetu, osoblje nije imalo nikakvog prethodnog iskustva sa osobama kao što sam ja. Bili su, prostim jezikom rečeno, neupućeni i trebalo ih je podučiti. Uz svoju konsultantkinju Melisu, koja je takođe osoba oštećenog vida i sluha, neumorno sam nas zastupala tokom tog prvog semestra. Da nije bilo Melise i njene podrške, sigurna sam da bi sve bilo neuporedivo gore. Učila sam kako da se prilagodim univerzitetskom životu, dok sam uporedo morala da se borim za sopstvena prava. Bilo je zaista frustrirajuće, ali nekako sam pregurala i ostala živa. Išla sam podignute glave, govoreći sebi da ću pobijediti i da će sve biti u redu. Kao što je i bilo. Do dana današnjeg, još uvek treba da zastupam svoja prava, ali opšti stav na univerzitetu se popravio i postigli smo da neke stvari teku glatko.

Na osnovu tvog ličnog iskustva, šta sve treba uraditi da bi obrazovanje bilo pristupačno studentima sa oštećenjem sluha i vida?

Da bi obrazovanje bilo pristupačno osobama oštećenog sluha i vida, svaki univerzitet mora da obezbijedi kvalifikovane tumače i one koji će da hvataju bilješke. Transkripti video zapisa emitovanih na predavanjima treba da budu obezbijeđeni studentima i njihovim tumačima. Brajevo pismo mora da bude na svim neophodnim mjestima, gdje god studenti osjećaju da im je to potrebno, bilo da je reč o vratima toaleta, liftovima, menijima kafea. To nije privilegija, nego pravo.

Da li ti je na nastavi obezbijeđen personalni asistent i tumač znakovnog jezika?

Na svim fakultetskim predavanjima sa mnom su dva tumača australijskog znakovnog jezika. Sa mnom je i komunikacioni vodič – to je odgovarajući naziv, a personalni asistent zvuči kao da sam iz kraljevske porodice! Komunikacioni vodič je osoba sa kojom idem s jednog na drugo predavanje, koja mi pomaže da kupim ručak i igra važnu ulogu u tome da ostali studenti tačno razumiju moje stanje kada učestvujem u grupnim diskusijama.

Kako si postala aktivistkinja za ljudska prava i koliko ti to znači?

Bilo je prirodno da postanem aktivistkinja za ljudska prava. Nije da sam o tome sanjala niti išta slično, nego se to jednostavno ispoljilo kao moja druga priroda. Nakon svega što sam prošla, zastupanje sopstvenih prava pretvorilo se u zastupanje svih drugih koji su u mojoj poziciji, jer to je neophodno. Utičem na ljude da promijene perspektivu u vezi sa važnim stvarima, pravim male promjene.

Kao neko ko zastupa prava osoba sa senzornim invaliditetima, na koje stereotipe i zablude bi prvenstveno ukazala?

Ljudi misle da smo glupi. Misle da smo inferiorni, jer znakovni jezik podrazumijeva da  osobe oštećenog sluha slabije poznaju engleski jezik. To je činjenica, bez ikakve uvrede. Australijski znakovni jezik ima potpuno drugačiju strukturu od engleskog. Da pojednostavim: nema gramatike, a rečenice se odvijaju od kraja ka početku. Imajući to u vidu, ljudi su često puni predrasuda, pa kažu da osobe oštećenog vida i sluha nemaju razvijenu pismenost, što je uvreda. Nisam dobar primjer, jer je moj engleski pristojan. Australijski znakovni nije moj prvi jezik, za razliku od ljudi koji ga koriste od rođenja, što ne znači da su glupi, niti da ne mogu bilo šta da postignu. To samo znači da njihovi umovi interpretiraju jezik na drugačiji način od osoba koje nemaju oštećenje sluha i vida. Trebalo bi da ljudi to imaju na umu i da se odnose s poštovanjem.

Nekoliko najvažnijih ciljeva koje bi željela da ostvariš na planu zastupanja prava osoba sa oštećenjem vida i sluha?

Pod brojem jedan su meniji na Brajevom pismu u svim restoranima. Kao drugo, informacije na Brajevom pismu u avionima, bezbjedonosne i druge informacije, kao i video zapisi sa znakovnim jezikom u iste svrhe, u svakoj zemlji. Treća stvar je podizanje svijesti o različitosti osoba sa ostećenjem vida i sluha. Mi smo ljudi. Imamo svoj život, imamo svoja prava.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.portalinvalidnost.net

Pročitano 632 puta Posljednja izmjena ponedeljak, 15 maj 2017 13:49
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 76 gostiju i nema prijavljenih članova