19 februar 2018

DA SE UGRIZEM ZA JEZIK

Postavio/la 
Ocijenite ovaj tekst
(1 Glas)

Moja religija su riječi, a rječnik mi je sveta knjiga. Termini naši nasušni... Važniji od hljeba i vode. Ja živim riječima. Ja sam riječ. Jasno, glasno, precizno, oštro, u par slogova, crnom tintom po bijeloj hartiji.

Zamislite patnju i muku lingviste (ili lingvistkinje, kako vam milije) s invaliditetom dok čita svoju svetu knjigu. Jezik je dinamičan proces, u njemu se odražavaju naša kultura i slika svijeta. Odražavaju i održavaju. Leksikografija kaže da se u rječniku fiksira trenutno stanje jednog jezika. Zaboravih da napomenem da sam ja jedno multijezično, dakle – politeistično biće. A svaka moja sveta knjiga – nova muka. Osjećam se kao hlisti[1] u nekoj sibirskoj pustari. Rekli bi u žargonu da ja volim ove svoje knjige „ko majka ludu šćer“. Ups, da se ugrizem... za jezik.

Voliš, ne možeš bez toga, usađeno ti je u krv, a boli, šiba, cijepa iznutra, komada utrobu, vuče te na dno, od vulkanskog grotla te spusti u glečer. Je l’ vi stvarno mene tako vidite? Tako vidite nas? Kažu prije neki dan u novinama – „Živio s invalidom, pa uvidio da je kreten“. A ja se opet ježim, znojim, bjesnim, diže mi se povelika griva na glavi... I – opet se ugrizem za jezik.

Da sjedim, ćutim, budem pametna, ne zamjeram se umnim glavama i stručnjacima. Dok mi neko radi o glavi“. Dovoljno odrasloj, samosvjesnoj i hrabroj. „Kad nemam u noge – imam u glavu.“ Ili nešto obrnuto bješe? Opet se ugrizem za, pogađate, jezik.

Dovoljno je muke moj jezik pretrpio, evo je već sav u krvi. U krvi mi je ko duša Sergeja Jesenjina. Ništa de, nijesam se spoticala... Kako god. Velim – teško će ovo da zaraste. I preraste. A ja ću da odrastem. Valjda će dok ja odrastem do leksikografa, da budem s njima „na ravnoj nozi“ (ups.. jezik), neki novi rječnici da izađu. Sa više duše i srca, empatije... razumijevanja. Da utvrdimo šta je bila njihova „smetnja u razvoju“.

Najviše će da me boli ona najmlađa, a istovremeno najstarija od mojih svetinja. Ona u kojoj se najstarije predstave čuvaju. One predstave iz daleke prošlosti, ono kamenje o koje se spotičemo i ja, i duša mi pjesnička, i jezik. Dotad da se svaki put polako i fino ugrizem za jezik, da mi ne poraste previše. Da mu „ometem razvoj“.

Neko „ometen“, neko „poremećen“, neko „nesposoban“, neko „ne može da radi“ što i drugi (sram ga bilo!), a neko valjda može i previše – pa ga vežu – to vjerovatno zato ide.

Meni ostaje samo da se ugrizem... za jezik.

Anđela Radovanović

Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa DisabilityINFO, objavljenog u susret 5. maju, Evropskom  danu samostalnog života.



[1]Ruska sekta, u zanosu su sami sebe bičevali do krvi. (prim. aut)

Pročitano 667 puta Posljednja izmjena nedelja, 23 jul 2017 10:51
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 209 gostiju i nema prijavljenih članova