23 april 2018

KULTURA BOGASTVA I RAZLIČITOSTI

Postavio/la 
Ocijenite ovaj tekst
(1 Glas)

Da li nekad u vrijeme dokolice razmišljate o temama koje su mučile grčke filozofe? Ah, da, nisam vas pitala da li znate šta je mučilo grčke filozofe. Oprostite, veoma nepristojno od ove gospođice. Pa dobro, između odnosa tijela i duše, svijeta ideja, supstance i društvenih klasa sigurno su razmišljali o različitosti svijeta koji ih okružuje. Da li je, zaista, jedino što nam je potrebno da bismo bili dobri filozofi sposobnost da se začudimo, kao što piše J.Gorden u knjizi „Sofiji svijet“? Sva djeca imaju tu sposobnost filozofa, da se začude tako jako da ih oči zabole od širenja pri ekspresiji iznenađenja. Možda se i ne čude tako strašno, djeca su spremnija da prihvate svijet oko sebe takav kakav jeste, za razliku od odraslih. To tako nazvano čudovište „čuđenje“ postaje dio svakodnevice, izraz nevjerice, nekad i neznanja i straha od nepoznatog. Rekao bi neki francuski pjesnik da je jedino čuđenje koje čovjek sebi treba da priušti-čuđenje odlasku ljubavnika iz toplog zagrljaja. Ali naši životi nisu poezija i nemaju svi lakoću poleta i svestranosti kao francuski pjesnici.  Ne znam kako sam od fiozofa došla do francuskih pjesnika, njihovih ljubavnika i ni do čuđenja. No, ja moram priznati čitaocu da mi je to od početka bio plan i neću skrivati svoju namjeru. Da pišem jednu priču o čuđenju. Znam, čudan naziv, joščudnija tema, ali nemojte se i vi sad čuditi tome.

Ovo o čemu vam pisem... Sve je to počelo krajem prošlog vijeka(a ti čitaoče znaj da mislim na 20. vijek, jer vjerujem da će ovo čitati neko godinama kasnije) dakle, pamtim začuđena lica od tada. Slatke, lepljive izraze čuđenja komšinica, prodavačica, doktora, rođaka.Lica koja se čude kako mogu da se igram kao sva djeca. Lica svijetle puti, tamne, s izraženim crvenilom, lica sa pjegicama, savršeno nesavršena lica. Na stotine različitih lica sa razlicitim kosama, različitih konstitucija, različitih pogleda na svijet oko sebe. Kasnije, čudili su se kako mogu da idem u školu kao ostala djeca, kako to da pišem zadaće, da se igram školice i jurcam na školskom odmoru. Tu, na školskim odmorima bilo je različite djece. Mršavih djevojčica, visočijih dječaka, riđih, crnih, plavih, s uvijenom kosom, svi su bili različiti. Čudili su se kako mogu sve što želim. Sigurno se sad pitate kakva sam ja to bila pa su se ljudi toliko čudili. Iz ovog ugla mlade žene tvrdim, i nebo mi je svjedok, da sam zaista bila drugačija. Nisam bila drugačija zbog mog invaliditeta, zbog mojih naočara, mojih mogućnosti ili ograničenja. Bila sam kao ljudsko biće drugačija. To znači drugačija od svake druge djevojčice i svakog dječaka. Drugačija jer je svako od nas drugačiji, jedino to ne bih bila u slučaju da postoji još jedna ista ja. A kako je to nemoguće da postoji još jedna ja, potvrđujem sve te hipoteze iz djetinjstva. Hipoteze zasnovane na iskustvu da su me ljudi smatrali drugačijom, a u stvari,svi su oni bili drugačiji jedni od drugih. Različito, po prvi put, dobija oblik jednakog, kakav paradoks, zar ne? Ja jesam različita u moru različitih ljudi, ali obzirom na to da smo svi mi različiti znači da smo i jednaki jedni drugima. Malo luckasta teorija... Možda.

Da li to što su ljudi oko mene mogli dovoljno jako da se začude znači da su oni filozofi? Ne bih rekla. Ovo je priča koja vam se neće svidjeti, koju nećete dijeliti na društvenim mrežama i koju nećete prepričavati. Ovo je jedna ogoljena istina našeg društva. Ovo je priča o (ne)prihvatalju osoba s invaliditetom i gledanje kroz špijunke svojih kućnih vrata, stidite li se dok se krijete? Tako je u okruženju u kojem sam ja rasla, svaki vid invaliditeta je smatran fabričkom greškom. Čim ljudi vide da nešto nije kao što oni misle da treba da izgleda to smatraju greškom. Smatraju bolešću i razočaranjem za ljudski rod. Različitost tu znači biti neprihvaćen, smatran nesposobnim za život i predmetom sažalijevanja. Još uvijek bake iz komšiluka razmišljaju „čija li je kletva stigla“ i pitaju se „šta li će biti sa njom'. Još uvijek naše učiteljice odlaze s posla nezadovoljne jer im je u razredu dijete koje obilježavaju s „a što ga meni dadoše“ i roditelji koji savjetuju djeci da se klone djece s invaliditetom. Isti ti roditelji neposlušnoj djeci prijete rijecima: "Ako ne budeš slušao bićeš kao on ili ona" misleći na osobu s invaliditetom. A šta je s uhom, povući ga za uvo i izusti onaj odvratni ružni zvuk. Znate to svi, kao da izražavate želju da se to vama ne desi, da se vama ne desi invaliditet. Kao da je to nešto što se dešava, što se priziva, kao da je to neka bolest, invaliditet, na kraju krajeva, nije prelazan, ne brinite.

Taj zvuk dok povlačite svoju djecu za uho, to nije zvuk bola, to je zvuk razočaranja. To je zvuk brat blizanac pogledu iz mog djetinjstva, onom pogledu čuđenja. Jer u svim ovim primjerima ljudi s izrazom cuđenja posmatraju osobe sinvaliditetom kao drugačije od sebe na osnovu njihovog invaliditeta. A gdje je pravo da budem, da budemo drugačiji jer smo jedinstveni, jedini na ovoj planeti.

Mi kao nesto napredujemo, mijenjamo se i učimo da prihvatamo da invaliditet nije različitost o kojoj se nekad govorilo kao o bolesti, nemogućnosti, bezvrijednosti. Invaliditet nije različitost, invaliditet je stanje! Mi. A ko to mi? Mi, vi, oni, ti! Nije važno ko, da li stanovnici  ove države, da li komšije, tete, bake, učiteljice, ljudi u prolazu. Nije važno ko. Važno je da izađemo iz tih okova prošlosti i budemo jednaki među jednakima.

Još jedno pitanje. Zašto krijete poglede, zašto ne pogledate u naša pomagala, zašto nas doživljavate toliko različitim od sebe? Bahato ste nas gurnuli u neku kategoriju, u neku fiokicu vašeg uma gdje caruje strah. To je strah od suočavanja, strah od nepoznatog.

Kad ljudi prevaziđu strahove znaće da bogastvo različitosti leži u nama samima, u našim dušama i našim pogledima na život, a ne u nemogućnostima. Bogastvo različitosti je u svima nama ko zna da ga iskaže. Moj pogled na svijet, moje ideje, moje želje, moja umjetnost, moj život nije isti iz dana u dan. Svaki dan je različit i to je ono što me čini srećnom da dočekam novi dan. Tako počinju promjene. Budite vaša promjena i prihvatite bogastvo različitosti zbilja kao bogastvo. Bogastvo jedinstvenosti. Sve teče i sve se mijenja, u tome je zlatna poluga različitosti. Neka nas sličnosti spajaju, a različitosti nikad ne razdvajaju.

 

                                                                                                                        Dragana Đokić

 

Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa DisabilityINFO, objavljenog u susret 5. maju, Evropskom  danu samostalnog života.

Pročitano 1328 puta Posljednja izmjena petak, 02 jun 2017 10:13
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 91 gostiju i nema prijavljenih članova