22 jun 2018
utorak, 30 maj 2017 11:45

SAMOSTALNI ŽIVOT KAO ORUĐE ZA RAVNOPRAVNOST

Postavio/la 
Ocijenite ovaj tekst
(0 glasova)

Filozofija samostalnog života započeta je 1962. godine u Kaliforniji, a njenim osnivačem se smatra Ed Roberts, koji je bio prvi student s izrazitim invaliditetom na koledžu Berkli. U ovoj državi je dakle još prije 50 i kusur godina počela priča o značaju samostalnog života, tj. nezavisnosti OSI od njihovih članova porodice ili društva generalno.

Ako bih napravila poređenje i istakla stav crnogorskog društva po pitanju ovog, veoma značajnog segmenta života svakog pojedinca/pojedinke, rekla bih da prilično kaskamo u mjestu. Pravo na samostalni život u Crnoj Gori čini se kao da je još uvijek tabu tema od koje zaziremo i o kojoj se sa zadrškom govori. Za osobe s invaliditetom i dalje postoji uvreženo mišljenje po kojem oni moraju ili trebaju biti “zavisni” od svojih članova porodice, po kojem ne mogu samostalno donositi odluke koje se tiču njihovih života ili čak da nemaju pravo na grešku. “Kako ćeš ti sam/a? Mene je strah… A zamisli da ti se nešto ružno dogodi? Bolje da ja pođem sa tobom. Ti ne možeš ovo, ti ne možeš ono…” Zašto se uvijek postavlja million pitanja i pretpostavki kada su u pitanju osobe s invaliditetom? A osobe bez invaliditeta?  Da li i oni moraju da odgovaraju na ovoliko pitanja? Rekla bih da ne. I gdje je tu ravnopravnost? Čini se da je iščezla.

Ja sam Svetlana, sa svim vrlinama i manama (priznajem nekad mane prednjače), ali to sam ja. Nisam posebna. Niti drugačija. Djevojka sa sela. Meni moja cerebralna paraliza ne smeta da ostvarujem svoje želje, da samostalno donosim odluke, da biram da živim onako kako želim, a ne kako drugi smatraju da treba. Nisam nesrećna jer ja govorim o svojoj cerebralnoj paralizi, a ne ona o meni, čak se i ne sjećam kada sam poslednji put plakala zbog iste. Nisam savršena, ali mi moj „nesavršen“ hod savršeno ne smeta. Uzgred, dok pisah ovu prethodnu rečenicu, sjetih se tinejđerskog doba i jednog pregleda u bolnici kada mi je doktor saopštio kako ga oblik mojih stopala, podsjeća na oblik štapa za golf. Mene iskreno ne podsjećaju, a i kao da je važno kako izgledaju? Ja ih ne bih mijenjala nizašta na svijetu, oni su dio mene. A i kada bih htjela da odigram golf, to bih isto mogla da uradim sa mojim „nesavršeno“ savršenim stopalima. Ipak, opet moram da se vratim na te tinejžerske dane i priznam da mi je smetalo i užasno nerviralo što ne mogu da koristim gradski prevoz ili da nosim štikle. Bila sam ljuta na sebe, a onda sam shvatila da nije do mene, već do države koja mi nije omogućila da koristim gradski prevoz i do modne industrije kojoj nije palo napamet da djevojke s invaliditetom podjednako obožavaju štikle, kao i one bez invaliditeta. No, o tome, neki drugi put.

Sjutra je novi radni dan. Da li ću napraviti neku grešku? Ne znam. Uostalom i ako je napravim, analiziraću je i potrudiću se da se više ne ponovi. Nije strašno napraviti grešku, strašno je ne krenuti dalje i odustati. Ja nikada ne odustajem, upornost je jača od invaliditeta s kojim se suočavam. Ovdje pod invaliditetom  smatram sadejstvo mog tjelesnog oštećenja s okolinskim barijerama, dakle, društveni kontekst. Sve ostalo su samo izgovori. Ostvarila sam neke svoje želje, dok neke čekaju da dođu na red, te stoga invaliditet nije prepreka, a ni tragedija koja vas može spriječiti da nešto ostvarite.

Jaka volja, ljubav i pozitivna energija pokreću sve. Čvrsto vjerujem u to.

 

Svetlana Cicvarić

 

Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa DisabilityINFO, objavljenog u susret 5. maju, Evropskom  danu samostalnog života.

Pročitano 850 puta Posljednja izmjena ponedeljak, 05 jun 2017 07:43
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 70 gostiju i nema prijavljenih članova