19 jun 2018
subota, 10 jun 2017 14:02

Stela Nikonia – aktivistkinja za ljudska prava žena i djevojaka s invaliditetom

Postavio/la 
Ocijenite ovaj tekst
(0 glasova)

Stela Nikonia je osnivačica i nacionalna koordinatorka organizacije za ljudska prava žena i devojaka s invaliditetom u MalavijiMalawi Human Rights for Women and Girls with Disabilities - MHRWGD (Malavi Ljudska prava za žene i  djevojke s invaliditetom). Iz ličnog iskustva zna sa čim se sve suočavaju žene i devojke s invaliditetom u afričkim zajednicama. Stela sa puno strasti zastupa ljudska prava, sa jasnom vizijom svijeta bez diskriminacije prema ženama s invaliditetom. Od osnivanja organizacije vodila je i implementirala nekoliko projekata koji su značajno unapredili živote žena s invaliditetom, njihovih saradnika i volontera.

Možeš li da izdvojiš vodeće stereotipe i predrasude o invaliditetu u svojoj kulturi, u Malaviju?

Kada porodica dobije dijete s invaliditetom, u mojoj kulturi se to smatra prokletstvom; ili vjeruju da je barem jedan od roditelja učinio nešto loše. Sjećam se da mi je tetka govorila kako se moja mama podsmijevala osobama s invaliditetom dok je bila mlada. Ako imate dijete, naročito djevojčicu, sa fizičkim invaliditetom obrazovanje se smatra gubljenjem vremena. Takođe se sjećam kako je ista ona tetka obeshrabrivala moju mamu govoreći joj da me ne šalje u školu, jer to neće donijeti ništa dobro.

Braća i sestre u porodici djeteta s invaliditetom s visine gledaju na "žrtvu" i smatraju da ona neće postići ništa u životu, jer ima invaliditet. Diskriminacija počinje unutar porodice i širi se na cijelu zajednicu.

U periodu adolescencije, da li je invaliditet uticao na način na koji si doživljavala sebe kao ženu, na otkrivanje seksualnosti i intimni život?

Da. Invaliditet je imao krucijalnu ulogu u vrijeme moje adolescencije. Duboko unutar sebe nisam vjerovala da ću imati partnera koji će me voljeti. Kulturološka uvjerenja i diskriminacija učinili su da uopšte nemam vjeru u sebe. Zahvaljujući redovnoj školi, naučila sam da, bilo da imamo invaliditet ili ne, svi smo jednaki. Bila sam među najboljim đacima, što mi je život učinilo lakšim. Počela sam da vjerujem da ću, čak i ako ne budem imala nikoga, moći da se zaposlim i omogućim sebi samostalan život.

Postoje mnogobrojni mitovi o "opasnosti" koju devojka sa invaliditetom predstavlja po cijelu žensku liniju, u slučaju da se uda. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Rodne uloge su ključne za bračni život devojke s invaliditetom. U društvu postoji strah da će žena s invaliditetom nužno da rodi dijete s invaliditetom. Kada sam rodila prvo dijete, rođaci mog muža prilazili su krevetu da provjere da li je sve u redu sa bebinim rukama i nogama.  Društvo takođe osjeća da devojka s invaliditetom ne može da ispuni seksualne, kao ni uloge u domaćinstvu, zbog čega je udaja veoma teška za nju. Ona može da pronađe dobrog momka, kome se onda roditelji i društvo podsmijevaju. Ako je on dovoljno jak, doći će do braka. Mnogo je gore ako žive na selu, a ona ne može da donosi vodu ili drva za porodicu. Izgleda da je brak sa ženom s invaliditetom moguć samo u gradovima. Mit koji okružuje takav brak zasnovan je na uvjerenju da žena s invaliditetom donosi prokletstvo u porodicu. 

Koja iskustva su ti drastično promijenila život?

Kada sam prvi put bila trudna, otišla sam na kliniku i sestra mi nije pristupila kao drugim trudnicama. Bila je u strahu i postavljala mi je glupa i ponižavajuća pitanja. To iskustvo promijenilo me je na bolje, jer me je podstaklo da počnem da zastupam seksualna i reproduktivna prava žena i devojaka s invaliditetom.

Kada su nam javili da je mom mužu umro brat, otišli smo iz grada kod njega na selo. U normalnim okolnostima, to što sam žena značilo je da treba da donosim vodu sa rijeke i da prikupljam drva za vatru, što nisam mogla. Primorali su mog muža da nađe ženu koja će moći da obavlja sve te poslove. Moj muž se vratio kući i, nekoliko meseci kasnije, rekao mi je da napušta mene i našu ćerku, da bi se oženio drugom ženom. To je bio najgori period koji mi je u potpunosti promijenio život. Kada bi mi prišao muškarac koji ima roditelje, naročito majku, nikada mu ne bih dozvolila da me oženi, jer, u mom slučaju, majka mog muža uticala je na to da me on ostavi.

Da li ti je nakon tog iskustva bilo teško da se otvoriš za novu vezu? Kako si upoznala svog drugog muža?

Svog drugog muža upoznala sam na jednom forumu, gdje sam govorila o rodno zasnovanom nasilju. Objasnila sam da je u tome korenski uzrok rasprostranjenosti side i HIV-a i kako upotreba muške moći nad ženom unižava muško dostojanstvo. Nakon te sesije moj sadašnji muž našao me je na fejsbuku i tako smo počeli da razvijamo prijateljstvo. Uvjerila sam se da me voli zbog onoga što jesam, a ne zbog onoga što imam. Nisam mu govorila gdje sam, ni šta radim, niti je on meni rekao čime se bavi. Jedino mi je rekao da radi za neku državnu ustanovu, a tada još nisam znala da je u pitanju vojska. Nakon godinu dana druženja i nakon što sam saznala da nema roditelje (što je bio jedan od prioriteta pri izboru životnog partnera, s obzirom na pređašnje iskustvo sa svekrvom), prihvatila sam njegovu bračnu ponudu i napravili smo veliko vjenčanje. To je jedan od velikih proboja koji je uvjerio mnoge muškarce da mlade žene s invaliditetom mogu da budu voljene i da zasnivaju porodice. Za roditelje djevojaka s invaliditetom, koji su bili na mom venčanju, bila je to polazna tačka da podrže svoje ćerke u izgradnji visokog stepena samopouzdanja. Muž mi danas pomaže u aktivizmu. Kad god sretne ženu ili devojku sa invaliditetom, asistira najbolje što može.

Kako si postala aktivistkinja za prava žena i devojaka sa invaliditetom?

Već u prvoj firmi u kojoj sam radila uvidjela sam da uprkos svojim kvalifikacijama ne dobijam istu platu kao moje kolege. Izgubila sam prvog muža, koji je kasnije umro, frustriran svojim novim brakom. Na novom poslu u državnoj ustanovi takođe sam se suočavala sa diskriminacijom. Sve to me je navodilo da počnem da radim na zastupanju prava žena i devojaka s invaliditetom.

Tvoja lična definicija aktivizma?

To je čin koji donosi svijetlost meni samoj, kao i zajednici i drugima koji su diskriminisani, kako bismo postigli određene životne ciljeve. Aktivizam pomaže da se definišu uloge pojedinaca u društvu: niko nije beskoristan. To je davanje ličnih iskustava ili praktičnih lekcija; nečiji život može da motiviše druge koji su diskriminisani.

Iz ličnog iskustva, kako rod utiče na invalidnost, i obrnuto?

Biti žena, pa još imati invaliditet, to je dvostruka diskriminacija. Društvo posmatra žene kao druge po važnosti, a kada imaju invaliditet, dvostruko su diskriminisane i u dvostruko nepovoljnijem položaju nego muškarci. Muškarci sa invaliditetom se više poštuju i lakše pronalaze partnerke, jer se od njih ne očekuje da obavljaju kućne poslove. Ženi s invaliditetom teško je da ostvari trajno partnerstvo, samo zato što je žena.

Kakvu ulogu invaliditet ima u tvom identitetu?

Itekako je to identitet, blagoslovena sam invaliditetom. Da nisam, ne bih znala šta to znači. Invaliditet mi je dao identitet koji me gura da zastupam one koji su u mojoj koži. Identifikujem se kao jaka žena s invaliditetom koja će prevrnuti svaki kamen da se izbori za svoja prava i prava onih koji su ugnjetavani.

S druge strane, to me stavlja u veoma nepovoljnu situaciju. Zbog moje istrajnosti da se borim i borim dok god ne postignem zacrtani cilj, zovu me veoma tvrdoglava žena s invaliditetom. Društvo će uvijek smatrati ženu s invaliditetom beskorisnom, a ja sam se pobrinula da žena s invaliditetom znači ja mogu sve, dok god sam okružena odgovarajućom podrškom.

Od trenutka kada si počela da zastupaš prava žena sa invaliditetom, šta se promijenilo do danas?

Mlade žene su počele da vjeruju u sebe. Povećao se broj onih koje su udate i imaju stabilne brakove, jer su u meni našle uzor. Takođe se povećao broj roditelja koji šalju svoje ćerke s invaliditetom u škole, a ranije su ih držali zatvorene u kući. Zdravstvene ustanove počinju da shvataju da ženama s invaliditetom treba obezbijediti pristupačne usluge. U zajednici je smanjen broj silovanja, što je ranije bilo veoma učestalo: muškarci koji su HIV pozitivni ili imaju sidu silovali su žene i devojke s invaliditetom vjerujući da će se tako izlečiti. Našim kampanjama i radom na osvješćivanju to je sada znatno smanjeno.

Na šta si najviše ponosna?

Uspjela sam da devojke i žene s invaliditetom stavim na listu onih koji su sposobni da žive samostalno, implementirajući bankarski program u selo i zajednicu. To je smanjilo broj žena i devojaka koje prose po ulicama i značajno im je unaprijedilo živote.

Kako funkcioniše taj program?

Žene se udružuju i što ih je više, više je novca koji sakupe i ulažu u početni kapital. U obavezi su da pozajmljuju novac na kamatu, a svake nedelje vraćaju pozajmicu. Nakon 6 meseci dijele profit i započinju poslove koristeći ta obrtna sredstva. Ovo je potpomoglo da žene s invaliditetom više ne prose na ulicama. Ujedno su prošle treninge u oblasti upravljanja malim preduzećima, kako bi mogle da izračunaju profit i gubitak. Da bismo ih motivisali, kad dođe vrijeeme za podjelu profita, organizacija nagrađuje žene koje su pozajmile više novca i vratile ga u predviđenom vremenu. Prednost formiranja ovih grupa je u tome što se žene s invaliditetom međusobno znaju i potpomažu, bilo da je nekoj potrebna pomoć kad je bolesna, ili kad se priprema za svadbu. Devojke s invaliditetom takođe se udružuju i učestvuju u istim programima. Sve se sastaju, dijele iskustva i motivišu jedne druge, ukazujući na uspešne primere.

Iz ove perspektive, šta bi rekla dvadesetogodišnjoj sebi?

Rekla bih joj da mora da vjeruje u sebe i da pokaže da ona to može. Promjena počinje iznutra. Niko ne može da promijeni tu devojku, ali zato ona može da izmijeni diskriminišući stav prema sebi samoj, da postane samopouzdana djevojka koja postiže svoj cilj.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.portalinvačidnost.net

Pročitano 814 puta Posljednja izmjena četvrtak, 15 jun 2017 09:22
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 40 gostiju i nema prijavljenih članova