Print this page
utorak, 13 decembar 2022 11:31

Šta bismo bili kao ljudska bića ako ne bismo disali za ljudska prava?

Written by

Malo je, uostalom, onih država koje proaktivno, pa čak ni na inicijativu građanki i građana, informišu i edukuju svoje građanke i građane o njihovim pravima, načinima ostvarivanja prava i njihove zaštite.

Kao društvo smo prilično utihnuli kada su u pitanju ljudska prava i borba protiv svih oblika diskriminacije. Nažalost, brojni su uzroci takvih ishoda i svakako se to “utihnuće” nije desilo tek u 2022. ili 2021, već se, čini mi se, počelo dešavati od 2015, kao ništa drugo, kontinuirano, sistemski i planski.

Aktivisti za ljudska prava i građanski aktivisti nikada više nijesu bili potrebni, a nikada manje nijesu bili cijenjeni, kao sada. Nikada nijesu bili ni tiši i manje zastupljeni u javnosti. I aktivisti za ljudska prava i građanski aktivisti se odmah proglašavaju državnim neprijateljima i stranim plaćenicima, kada se „usude” kritikovati i biti dosljedni i principijelni.

Uostalom, efekti i „rezultati” takvih djelovanja sve se više osjećaju u svakodnevnom životu.

Kako neku građanku i građanina možemo zainteresovati pričom o ljudskim pravima, kada mnogi, i sve više njih, nemaju ni osnovnih uslova za život, niti prihoda za elementarne ljudske i životne potrebe?!

Često govorim da je naša obaveza da kritikujemo, da tražimo više, bolje i drugačije, da ne odustajemo i, ukoliko imamo rješenja, da i njih predlažemo. Ali nijesmo dužni imati rješenja i ne smijemo potpasti pod uticaj da to nužno radimo ili da se pravdamo ukoliko ih nemamo. Za to kao poreski obveznici, plaćamo rad institucija i zaposlene u njima.

„Skoro sam s kolegom bila na jednom sastanku u državnoj upravi, na kojem nam je predstavnica te institucije rekla da pokušavaju izvršiti pritisak na nevladine organizacije (NVO). Na komentar kolege da jedan državni organ ne bi smio vršiti pritisak na NVO odgovorila je „A kako oni vrše pritisak na nas?”

To vam je kao da neko građanke, građane i medije pita otkud im pravo da traže informacije i da postavljaju pitanja, a upravo to je pravo i uostalom obaveza i jednih i drugih.

Šta bismo bili kao ljudska bića ako ne bismo disali za ljudska prava?

Država, kao aparat, zatvoren je sistem i ponaša se nerijetko autoritativno, a ne kao servis građanki i građana. Međutim, nepristajanje je, takođe, naša obaveza, posebno ukoliko poštujemo osnovne obaveze, koje smo dužni poštovati kao pripadnici ljudskog roda, kojima pripadaju ljudska prava. Ovo pod uslovom da hoćemo da se nazivamo građankama i građanima i da se ponašamo u tom duhu.

Kome su nekada i u kojem društvu institucije „na tacni” donijele prava? Malo je, uostalom, onih država koje proaktivno, pa čak ni na inicijativu građanki i građana, informišu i edukuju svoje građanke i građane o njihovim pravima, načinima ostvarivanja prava i njihove zaštite.

Važno je ovdje podsjetiti da su u Americi, u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, krenuli građanski protesti za prava osoba s invaliditetom i usvajanje Zakona o Amerikancima s invaliditetom. Ti protesti rezultirali su i stvaranjem prvih pokreta za samostalni život, prvo u Kaliforniji, a potom i u ostalim djelovima Amerike i, nekoliko godina kasnije, i u Evropi. Paradigma promjene pristupa prema osobama s invaliditetom, kao bespomoćnima i zavisnima, do nosilaca ljudskih prava i sloboda i dalje traje, a u nekim zemljama svijeta nije ni počela u svojim modernim oblicima. Saznanje da se i dalje u nekim zemljama sprovodi sterilizacija, kako bi se žene s invaliditetom spriječile da imaju potomstvo, samo je jedan od očiglednih i nedvosmislenih primjera.

Međutim, ta borba ni u savremenim društvima nije završena, ona i danas traje i dobija svoje nove forme i ishode. I tada je bila podstaknuta borbama drugih grupacija, koje su ranije počele, kao što su pokreti za prava žena, Afroamerikanaca, anonimnih korisnika alkohola i drugih.

Uostalom, kao što je i poznato, Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom je među posljednjim usvojenim konvencijama. Mnogo godina, pa i decenija ranije, usvojene su: Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama, Konvencija o pravima djeteta i druge.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nije, naravno, garantovala nova ili dodatna prava, već je razjasnila obim prava, a državama je propisala obaveze kako da ih garantuju, poštuju i unapređuju. To znači da smo na dugom putu, čiju stazu treba dobro „utabati”, a put činiti što modernijim, kako nijedna osoba ne bi ostala isključena, zapostavljena, zaboravljena i u nemogućnosti da ima produktivan i kvalitetan život.

Izvor: Portal Vijesti

Autorski tekst Marine Vujačić

Pripremio: Ivan Čović

Pročitano 499 put(a)