Print this page
ponedeljak, 18 mart 2013 12:42

Život Stivena Hokinga

Autor:

Stiven Hoking (Stephen Hawking) rođen je 8. januara 1942. godine, tačno 300 godina poslije smrti Galileja. Odrastao je u Sent Albaniju. Bio je jako nestašan i radoznao. Pravio je vatromete i pokušavao da napravi računar prespajajući žice radija i televizora.

Još kao dječak nije htio da bude kao ostali. Izdvojio se od ostale dece u misaonom pogledu, a kasnije i u fizičkom.

 “Moji školski zadaci bili su neuredni, a rukopis je nastavnike bacao u očaj. Ali, drugovi su me prozvali Ajnštajnom, videći u meni, vjerovatno, i nagoveštaje nečeg boljeg” zapisao je kasnije.

 Stiven je, prateći očeve korake, u svojoj 17-oj godini upisao University Collage (Oxford). Pošto Oxford nije nudio matematiku, odlučio je da se oproba u fizici. Zanimljivo je da dok je bio student nikada nije išao na predavanja. On kaže da je shvatio da je intelektualno bolji od svojih predavača i da mu je na predavanjima bilo dosadno. Tokom poslednje godine studija primetio je da mu pokreti postaju sve usporeniji i nespretniji. Ljekari su ustanovili da boluje od motoričke nervne bolesti ( Lu Gerigova bolest) i prognozirali mu da neće živjeti duže od dvije godine.

 “Saznanje da bolujem od neizlečive boljke koja će me usmrtiti za nekoliko godina, zaprepastilo me je”, priseća se Hoking.

Počeo je da očajava. Iz tog očaja ga je izvukla Džejn Vajld. Džejn je upoznao na novogodišnjoj proslavi 1962 godine, kada je bolest već počela da uzima maha. Tri godine nakon toga se oženio njome i dobio troje djece.

Sve teže se pokretao, a to mu je predstavljalo veliki problem u ispisivanju matematičkih jednačina. Zbog toga je počeo da dočarava kosmos u svojoj glavi.

Prisustvovao je skupu u Kraljevskom naučnom društvu na kome je dobacio, u to vreme najčuvenijem astrofizičaru, Fredu Hojlu da je načinio grešku u sredini veoma dugog proračuna. Fred ga je upitao kako to zna, a Stiven mu je odgorio: “Izračunao sam to u svojoj glavi“.

Sedamdesetih godina je došao do svoj najvećeg otkrića – Hokingovog zračenja, kojim „crne rupe“ isparavaju i iščezavaju.

1979 godine je izabran za profesora matemtike na Kembridžu i tada je zasjeo u stolicu Isaka Njutna.

Napisao je knjigu „Kratka istorija vremena“ koja je prodata u 25 miliona primjeraka.

Nakon nekoliko godina se razveo i oženio se medicinskom sestrom i njegovom negovateljicom, Ilejn Mejson. Zanimljivo je da je sintisajzer koji je Stivenu odmijenio glasne žice izradio bivši Ilejnin suprug.

Imao je veoma neobičan smisao za humor. Evo i jedne anegdote: Jedan američki turista, dok je razgledao Kembridž, ugledao je Stivena, uperio je prstom u njega i rekao: „Pa to je Stephen Hawking!“ Stiven je na to odgovorio: „Uvijek me miješaju sa tim čovjekom“.

Pojavio se i u jednoj epizodi serije „Simpsonovi”.

Kasnije je napisao i djelo „Kosmos u orahovoj ljusci“ koje je jedno od najtraženijih na svim meridijanima.

Mnogi ga porede sa Albertom Ajnštajnom!

 “Morao sam od nečega živjeti, a da bih dobio posao, morao sam dovršiti doktorsku disertaciju. I tako sam prvi put u životu počeo nešto ozbiljno raditi. Na svoje čuđenje, utvrdio sam da mi se to čak i sviđa. Možda to nije ni fer zvati radom – neko je davno kazao da su naučnici i prostitutke plaćeni za ono što im donosi zadovoljstvo.“

Ovakvim humorom Stiven Hoking objasnio je svoj preobražaj iz vječitog studenta u naučnika. Na isti takav način ovaj Kembridžski profesor piše o crnim rupama, velikom bumu, vremensko-prostornim singularijima.

I to je, takođe, jedan od razloga zašto su njegove knjige svjetski bestseleri, iako se u njima govori o naizgled teško razumljivim i hiperapstraktnim stvarima, a jedan je od razloga i zašto on, kao teorijski fizičar, spada u planetarno popularne ličnosti, među koje se probijaju samo glumci, pjevači, sportisti...

Kad je nedavno hospitalizovan zbog ozbiljnih komplikacija sa disanjem, njegov je web-site kolabirao pod navalom zabrinutih ljudi. U tim danima svima je najednom postalo jasnije ko je i šta nam znači Stiven Hoking.

Hokingova popularnost ne odleda se samo u kultnim sci-fi sagama kao što su Star Trek i Crveni patuljak, nego i kao lik u crtanim serijama Futurama, Dilbert i besmrtnim Simpsonima. “Zaintrigirala me je tvoja teorija da je svemir u obliku uštipka“, kaže u jednoj epizodi Homeru. “Mislim da ću ti je ukrasti.“

Hokingova slava ima i dimenziju koja nema veze sa naukom. Za mnoge ljude, koje svemir uopšte ne zanima, Hoking je, prije svega, simbol borbe protiv neizlječive bolesti. Dokaz je da se uprkos invaliditetu može živjeti bogat i plodan život. I kada bi sve ono što je u nauci učinio bilo prevaziđeno ili pobijeno (što je u nauci uobičajeno), ostaje ta poruka iz Hokingova života.

‘Mobilni android’

“Stivhen Hoking je mobilni android i pronalazač gravitacije“, tvrdi Anciklopedia, sve popularnija parodija na Wikipediju. Ostali izvori nešto su ozbiljniji. Prema njima, rodio se 8-og januara 1942., u porodici roditelja obrazovanih na Oxfordu, rastao je s dvjema sestrama i jednim usvojenim bratom. Počeci njegovog školovanja, međutim, nisu bili slavni.

Dugo se kolebao u izboru studija, odlučivši se konačno za fiziku. “Fizika i astronomija nude šansu da razumijemo odakle smo došli i zašto smo tu. Želio sam istraživati dubinu vremena.“

Ta želja, međutim, barem u prvo vrijeme nije bila tako jaka: prve godine na Oxfordu Stiven se posvetio više sportu i zabavi nego studijama. Nakon godinu-dvije prešao je na Kembridž, gdje se počeo baviti kosmologijom, odnosno teorijom o nastanku svemira. Ali, ni tada nije u tome pokazivao poseban dar.

Upravo tada doktori su kod njega otkrili prve simptome malo poznate i dosta rijetke nervne bolesti − amiotrofske lateralne skleroze, koja obično završava oduzetošću i smrću. Najprije su mu davali samo dvije godine života, na šta je on reagovao gubitkom zanimanja za studije i bacio se na to da proživi to malo što mu je ostalo. Bolest je, međutim, napredovala znatno sporije od prognoze. Upravo tada upoznao se s Džejn Wild, koja mu je postala supruga.

Ostavio je buran život, obranio doktorsku disertaciju, oženio se i krenuo u naučnu karijeru. Uspio je u vrhunskom naučnom radu, putovao na kongrese, pisao radove, knjige, nastupao na televiziji... Sve to uprkos napredovanju bolesti zbog koje je 1974. počeo koristiti invalidska kolica; 1985. nije mogao bez nekoliko njegovateljica, a pet godina poslije, nakon jedne upale pluća i provedene traheotomije, ostao je bez glasa.

S okolinom je počeo komunicirati uz pomoć računara i zvučnog sintisajzera kojim upravlja gotovo neprimjetnim pokretima prsta. Nije to, međutim, nimalo laka komunikacija, uobičajene riječi traži kursorom na računaru, ostale sastavlja po slovima....

Svoju prvu ženu napustio je nakon 26 godina braka zbog veze s Elaine Mason, jednom od svojih njegovateljica. S Elaine se oženio 1995. godine.

Pažnju javnosti privukao je i 2007. simuliranim boravkom u bestežinskom stanju na specijalno prilagođenom boeingu 777. Prividni gubitak težine na tim letovima nastaje kad se letjelica kreće na gore po lučnoj putanji iznutra zakrenutoj. Hawking je još prije najavio da namjerava putovati na granicu svemirskim brodom SpaceShipTwo, koji priprema kompanija Virgina Galactic.

Troškove od 100 hiljada funti obećao je platiti poznati avanturista, bogataš, vlasnik kompanije Virginia Galactic Richard Branson. “Činim to da bih izazvao interes javnosti za svemir“, izjavio je nakon slijetanja sa boeinga. Na tom je letu prvi put poslije 40 godina napustio invalidska kolica.

Bog baca kockicu

Dok mu je tijelo paralizovano, njegov mozak već decenijama radi na turbopogon. Mnogi smatraju da je, zbog svog tjelesnog invaliditeta koji mu nije dopuštao da se rasplinjava u banalnim problemima, zadobio sposobnost da vidi dublje i dalje. “Uspio je na poseban način iskoristiti činjenicu da njegovo tijelo ne funkcioniše. Mišljenje nema, međutim, nikakve limite i tako on čini ono što najbolje umije – sjedi i razmišlja“, kaže koautor Hokingove biografije Džon Gribin.

Nema sumnje da Hoking razmišlja veoma efektivno. Njegov je interes usmjeren u prvom redu na najveće tajne svemira – gravitaciju, crne rupe i početak svega. U njegova najveća otkrića spada teorija bijeljenja crnih rupa, koja tvrdi da te rupe nijesu tako moćne kao što to izgleda. Ovaj naučnik bavio se, takođe, problemom takozvanih crvljivih rupa, koje mogu biti neka vrsta prečaca između vrlo udaljenih područja svemira.

Najviše ga, ipak, zanima kvantna fizika, njen odnos prema gravitaciji i prije svega mogućnost stvaranja “teorije za sve“ − modela koji će rasvijetliti sve osobine svemira. Upravo je zato i smatran nasljednikom Alberta Ajnštajna, koji je takođe tome težio. Razlika između njih je, međutim, velika. Suprotno od Hokinga, Ajnštajn je potpuno odbacivao kvantnu fiziku, tvrdeći da se mikrosvijet upravlja prema posve drugim zakonima od makrosvijeta.

Nije mu se sviđalo to što ti zakoni dopuštaju često naizgled apsurdne stvari, na primjer da se bude na dva mjesta istodobno ili da se postigne brzina veća od brzine svjetlosti. Vjerovao je da se može precizno izračunati ono što je rado izražavao rečenicom: “Bog se ne igra kockicama.“ Prema kvantnoj teoriji, ne samo da se igra, nego to čini − zavezanih očiju! Crne rupe, veliki bum, gravitacija, kvantna mehanika... to su riječi koje kod običnih ljudi izazivaju odbojnost zbog kombinacije nerazumljivosti i dosade.

I tu je barijeru Hoing uspio svladati, slično onom čudu s bolešću (od koje je odavno morao biti mrtav): njegova knjiga “Kratka istorija vremena izašla je u mnogim zemljama svijeta; tiraž se procjenjuje na više od devet miliona primjeraka. U SAD-u se nakon izlaska na tržište 1983. više mjeseci održala kao apsolutni bestseler. Uspješne su bile i druge njegove popularizatorske publikacije, kao što su Svemir u kocki, Ilustrovana teorija svega...

To su vjerovatno najuspješnije knjige koje populariziraju nauku svih vremena. Putem popularizacije nauke krenula je i njegova kći Lusi Hoking. Zajedno s ocem napisala je knjigu za djecu “Georgeov tajni ključ svemira”, često označavanu “Harry Potterom bez magije“. “Uspio je na popularan način prenijeti osnovna znanja iz kosmologije najširoj publici“, rezimira Hokingove uspjehe njegov kolega, profesor Ian Halliday.

Čuju se i glasovi koji tvrde da postoje manje poznati fizičari koji su za nauku istog značaja kao Hoking i da njegova popularnost proističe iz njegovog oboljenja. Može se reći i da nije riječ o Hokingu samom, koliko o njemu kao simbolu. Ne treba da čudi to što je za mnoge ljude postao neka vrsta savremenog proroka. “Htio sam spoznati svemir, a možda sam u tome ponešto i uspio“, rekao je. “I dalje ostaje toliko mnogo stvari koje bih rado spoznao.“

Pročitano 4331 put(a)