utorak, 24 novembar 2015 15:24

Nenadležni za (sopstveni) život

Autor:

Večeras sam se vratila s trodnevne radionice „ekspertskog tima“ za izradu analize o usklađenosti crnogorskog zakonodavstva sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom.

Analiza je proistekla kao obaveza iz Zaključka Skupštine Crne Gore iz juna mjeseca ove godine prilikom usvajanja novog Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom. Jedna od oblasti, svakako neizostavnih, u kojoj ovaj zakon garantuje zabranu diskriminacije jeste pristupačnost, i to pristupačnost fizičkog okruženja uključujući i objekte, pristupačnost saobraćaja, kao i pristupačnost informacija, komunikacija, tehnologija i usluga. Ovo je zaista najšira i najsloženija oblast života osoba s invaliditetom, često neshvatljiva mnogim društvima, pa i crnogorskom. Stepen ostvarivanja prava na pristupačnost osoba s invaliditetom je na zabrinjavajuće niskom nivou. S druge strane Crna Gora još uvijek ne pruža ni približan spektar kompezatornih prava koja bi minimizovala probleme osoba s invaliditetom zbog nepristupačnosti. Osobe s invaliditetom cijelog života treba da se bore za pristupačnost fizičkog okruženja, informacija koje drugi primaju „zdravo za gotovo“, u trenutku kada žele i kada su im najpotrebnije. Često, pored toga, zbog nepristupačnosti institucija osobe s invaliditetom ne mogu da ostvare najdostupnije usluge koje im se pružaju, odnosno nude u pojedinim oblastima.

Godinama se govori o ljudskim pravima osoba s invaliditetom, a kao da smo tek na početku. Pitam se, kako su tek osobe s invaliditetom bile obespravljene ranije, ili možda nijesu?! Tada se o ljudskim pravima govorilo s drugačijeg aspekta. Ljudi nijesu razmišljali o pravima. Danas previše govorimo o demokratiji, vladavini prava, jednakosti, ravnopravnosti, a gdje smo u stvari? Kako dostižemo ove ideale?

Naime, Crna Gora je prvi put u Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata 2008. godine prepoznala pristupačnost, odnosno prilagođavanje objekata i javnih površina za osobe s invaliditetom. Pravo na pristupačnost „garantovano“ je dvije godine nakon donošenja Ustava i godinu prije usvajanja Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. Ipak, o pristupačnosti, odnosno nepristupačnosti fizičkog okruženja i institucija se počelo govoriti znatno ranije, još krajem 90-ih kada su se počele okupljati i udruživati prve grupe građana, ljudi s invaliditetom, prije svega osobe s paraplegijom.

S druge strane, država se prije svega okrenula „socijalnom zbrinjavanju“ osoba s invaliditetom, pa je prioritetno počela garantovati prava iz oblasti socijalne zaštite i penzijsko-invalidskog osiguranja. Tako bi se moglo reći da je pristupačnost jedna od oblasti koja je „otvorila vrata“ ljudskim pravima, ili makar zalaganju i borbi za njih.

Sedam godina nakon toga mi smo i dalje skoro na samom početku, ali ne samo kada je u pitanju pravo na pristupačnost. Dok se nadležni, i to ne samo u institucijama, nego i van njih, dogovaraju o tome ko treba nešto da primijeni i kako, osobe s invaliditetom ostaju „nenadležne“ i za sopstvene živote.

Crna Gora obzirom na veličinu zemlje i prije svega broj stanovnika ekstremno brzo usvaja zakone, mijenja i dopunja postojeće. Sada je taj proces mnogo izraženiji i intezivniji zbog procesa evrospkih integracija. Ali da li nam neko i nešto garantuje kvalitet tih zakona i njihovo sprovođenje?

Da bi se neki zakon usvojio potrebna je analiza koja mora biti detaljna i sveobuhvatna. Analiza trenutne situacije, društvenog konteksta, mogućnosti, ispitivanja potreba ciljnih grupa, odnosno „korisnika“ zakona, analiza ekonomske snage države da sprovede politiku, ali je isto toliko važna i obuka i upoznavanje onih koji zakon treba da primjenjuju i da upoznaju građane „na terenu“ o njihovim pravima. Ali, zar to neko uopšte radi? Ponekad mi se čini da se mogu izuzeti pojedinci koji rade.

Da je 2008. ili i ranije urađena analiza nepristupačnih objekata na teritoriji Crne Gore, država bi prije usvajanja zakona znala šta može značiti norma o petogodišnjem roku za prilagođavanje već izgrađenih objekata, ali i standarde pristupačnosti koje propisuje Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom. Da ne budem pogrešno shvaćena, nije problem u normama i obavezama, problem je u neozbiljnom shvatanju tih obaveza, neplaniranju, nesprovođenju i na kraju nedostatku nadzora nad sprovođenjem.

Kao što su norme koje se tiču prilagođavanja javnih objekata i površina iz Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata ugrađene u zakon bez analize, tako je usvojena i cijela Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom. A Konvencija ne samo da u članu 9 definiše pristupačnost, već se u mnogim oblastima i ostalim stvarima ponavlja obaveza pristupačnosti za osobe s invaliditetom.

Nakon usvajanja opštih i nekoliko specifičnih zakona koji definišu prava osoba s invaliditetom, usvojen je i Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom. Međutim, ni usvajanju ovog zakona nije prethodila analiza. Ona se upravo radi tek sada, ali tako što se analizira crnogorsko zakonodavstvo i njegova usklađenost s Konvencijom.

Tako smo došli u apsurdnu situaciju da tek nakon isticanja roka za prilagođavanje objekata, koji je propisao zakon usvajamo akcione planove za prilagođavanje objekata. I to smo uradili bez detaljne analize svih objekata.

Na radionici smo govorili o obavezama koje je Crna Gora „nametnula“ sebi ratifikacijom Konvencije. Pominjali smo univerzalni dizajn, razumne adaptacije, ali i prije svega edukovanost o pristupačnosti, onih koji treba da je sa papira prenesu na teren. Tako na primjer, obrazovni sistem još uvijek ne prepoznaje značaj ovog pitanja koje, da ne zaboravimo, ne dotiče samo osobe s invaliditetom, već mnogo veći broj i to grupa građana. Na Arhitektonskom i Građevinskom fakultetu ne postoje predmeti univerzalnog dizajna, niti mu se posvećuje dovoljno pažnje, već je ovo samo mali segment svega onoga preko čega studenti često samo „pretrče“ u sistemu obrazovanja. Koliko su studenti arhitekture, kroz praksu u toku studija, imali priliku da dizajniraju projekte koji uključuju pristupačnost u skladu sa standardima? A koliko Komora radi na tome da edukuje svoj kadar o obavezama, ali i mogućnostima zakona?

Univerzalni dizajn ne isključuje osobe bez invaliditeta, već zapravo osobama s invaliditetom omogućava ravnopravnost i jednakost. Ipak, on je skoro jedino moguć u primjeni uz učešće osoba s invaliditetom u svim procesima, ili dobru simulaciju osoba s invaliditetom od strane osoba bez invaliditeta. Isto ovo se odnosi i na proces izgradnje, ne samo dizajniranja i planiranja. O osobama s invaliditetom treba dovoljno znati da bi se nešto radilo i gradilo za njih. Ukoliko su zatvorene u kućama i ne mogu da koriste okruženje, prostor, informacije, komunikacije, saobraćaj, tehnologije, ne mogu vam pomoći. Njihov život se u tom slučaju svodi da preživljavanje bez mogućnosti odlučivanja o sopstvenom životu.

Samo ću sada izdvojiti dvije karakteristike univerzalnog dizajna koje bi se mogle primijeniti u najširem smislu i za samu državu, ne samo oblast pristupačnosti. Naime, rješenja univerzalnog dizajna umanjuju rizike i negativne posledice nehotičnih ili nenamjernih postupaka, umanjuje rizike i greške prilikom korišćenja prostora, osigurava bezbjedno korišćenje i sl. Rješenja univerzalnog dizajna, takođe, podrazumijevaju minimalan napor ili uopšte ne zahtijevaju bilo kakvo korišćenje fizičke snage tijela.

I sve je ovo moguće onog trenutka kada shvatimo da ne smijemo upravljati životima drugih, ograničavati njihovo pravo na slobodu i samostalnost. Sve je moguće onog trenutka kad shvatimo da naše linije i pokreti nekom mogu omogućiti život, a isto tako ako ne razmislimo dobro prije nego što povučemo te linije mogu ga ograničiti i unaprijed odrediti njegove okvire.



Autorski tekst Marine Vujačić pisan za časopis "Pogled" Inženjerske komore Crne Gore

Pročitano 109 put(a)

Back to top