22 februar 2018
sreda, 25 oktobar 2017 18:55

KVALITET ŽIVOTA I OSTALE BAJKE

Postavio/la

Dešava se to u jednoj zemlji na brdovitom Balkanu. Presrećni roditelji očekuju rođenje svog djeteta. I, kreće zaplet – medicinski stručnjak im saopštava da im sa djetetom „nije baš sve u redu“. „I ako bude živjelo, biće nesrećno, bićete nesrećni i vi, biće mu loš kvalitet života...“ Nerođenom djetetu se do 32. nedjelje života može presuditi. Tobože se olakša i liše se i roditelji i potencijalno dijete svih onih „muka“ na koje će u životu da naiđu. Nažalost, ovo je daleko od bajke, selektivni abortusi su surova  realnost sa kojom se u Crnoj Gori svake godine sreću roditelji kada se otkrije da bi njihovo dijete moglo da ima invaliditet, a činjenica je kojom se medicinski stručnjaci hvale, pa neupućenim roditeljima nametnu izbor bez alternative. Ne znaju za postojanje alternativa, niti im pada na pamet da se život sa invaliditetom može i kvalitetno živjeti. Možda je ponos ljekara brojem nerođene djece sa invaliditetom nešto što nas napominje da ipak moramo biti srećni što kod nas, za razliku od nekih tobože razvijenih zemalja, nije dozvoljena eutanazija djeteta koje se rodi sa oštećenjem poput spina bifide. Jer, biće nesrećno, presudili su „stručnjaci“.

Ako ste naopaki i zadrti, ili, kao u nekim slučajevima, oštećenje „nije primijećeno na vrijeme“, tek vas onda čeka žurka. Prvo ide ubjeđivanje roditelja da se odreknu djeteta, daju ga u odgovarajuću ustanovu, gdje će o njemu da se brinu, paze ga, maze, eventualno će kad i ako poraste moći da ide u šoping ili na ljetovanje i zimovanje, i to pravo iz institucija na svjetskom nivou poznatih po „dobroj brizi“ o „njemu i njemu sličnim sa kojima treba da provodi vrijeme“, poput Komanskog mosta. Ranu identifikaciju i intervenciju dobiti nećete – rekli su vam lijepo da vam je dijete bolesno i da oni ne mogu ništa. Poslaće vas u neku od medicinskih ustanova u okruženju, gdje se oštećenje kičmenog stuba sanira, i to ako vam se posreći, do kraja prvog mjeseca života. Pritom, žena koja je pregurala porođaj, stres i šok prouzrokovan informacijama koje dobije kad dijete sa spina bifidom rodi, danima čuči na hoklici ili drvenoj stolici kakve stoje u vrtićima, možda ponekad tek uspije da se sklupča na dnu kreveca. Posle toga, prepušteni ste sami sebi. Čekaju vas bolni procesi odrastanja, socijalizacije, neprihvatanja vršnjaka, lutanja od doktora do doktora i iščitavanja jedne po jedne medicinske enciklopedije u nadi da ćete pronaći neku informaciju koja će i vama i djetetu da olakša, ili ćete vi biti ti koji pri suočavanju sa standardnim „pratećim efektima“ ošećenja informišu medicinsko osoblje.

Onda vaše dijete poraste. Pa vam kažu da ne može da ostvari pravo na rehabilitaciju ili socijalna davanja kojima bi mu se obezbijedila dodatna podrška za procese osamostaljenja. Zamislite, kažu vam „Imali ste sreće da vam je dijete lijepo i pametno, a šta će njeni vršnjaci da kažu kad čuju da dobija tuđu njegu?“. Jedva ćete ih ubijediti da treba da pohađa redovnu školu. I odbiće ga u recitatorskoj sekciji rekavši mu da im ne treba neko „da se gegucka po sceni“. I biće primorano da uvijek nešto radi više, bolje, jače, upornije od druge djece. Da bi se dokazalo i bilo ispred njih i tjeralo dalje, što drugima, što samome sebi iz inata. Završiće i školu i fakultet, iz čistog inata. I nemojte da ga osuđujete ako mu izbori krenu drugačije od vaših planova.

Na kraju – kad odraste, poželi da se osamostali, nađe posao, na svakom koraku će da naiđe na po jednu prepreku. Vjerovatno samostalnost obezbjeđuje uz onih par hiljada ili koliko već eura koje mu se obezbijede – ovo je već dalje od nivoa bajke, ide u domen naučne fantastike i izlazi iz okvira žanra kojim se ovdje bavimo.

Bajke imaju srećan kraj, naša ima realan – uspjeli ste da svoje dijete izvedete na put. Nećemo vam čestitati, isto radite i za svoju ostalu djecu – volite ih, podržavate, podstičete i borite se za njih. Iz dana u dan dokazujete da svaki život jeste vrijedan življenja. Vidjeli ste i proživjeli mnogo. I još ćete. Ne dijelimo ordenje za hrabrost i dostignuća, jer život nije dostignuće.

Nažalost, dok god djeca s invaliditetom i njihovi roditelji ne budu dobijali adekvatnu podršku, pričaćemo o dostignućima, uz herojske, bajkovite ili neke priče u kojima ćemo plakati što nad „mučenim“ roditeljima, što nad „nesrećnim“ djetetom.

*Svi događaji opisani u tekstu su istiniti, iz dvadesetpetogodišnjeg iskustva života s invaliditetom.

 

Autorski tekst Anđele Radovanović 

sreda, 25 oktobar 2017 18:41

FUSNOTE

Postavio/la

Jeste li kad naišli na naslov tipa: „Senzacionalno! U Indiji rođen čovjek sa repom! Kolone ljudi prilaze da mu se poklone, smatraju ga za božanstvo“? Stvar je, ipak, malo ozbiljnija. Čovjek o kome se govori ima spina bifidu (SB), kompleksno oštećenje kičmenog stuba i neuralne cijevi, koje nastaje u prvom trimestru trudnoće usljed nepotpunog srastanja nekog od pršljenova. Mnogo ozbiljnije od jednog repa, složićete se. Pogled sa distance iz „civilizovanog“ nam svijeta na „neprosvećenu“ Indiju – makar njega neko smatra za božanstvo.

Na nedavno pitanje koliko osoba sa spina bifidom ima u Crnoj Gori, kako žive, sa kojim se problemima susreću, kakva prava ostvaruju, kakvu podršku dobijaju, kako im se pruža zdravstvena zaštita, gdje se i kako školuju, nijesam uspjela da dam odgovor. Bazu podataka o osobama s invaliditetom čekamo ko Đekninu smrt. Još nije, a kad će – ne zna se. U svojih 25 godina tek sam koji put naišla na nekog ko zna šta je spina bifida, uključujući tu i medicinsko osoblje, a skoro sam saznala da studenti medicine u Americi ovaj termin sreću tek u nekoj fusnoti u udžbeniku. Kakvo je stanje u užbenicima u Crnoj Gori – ni to ne znam. Možda smo i ovdje u nekoj fusnoti, ili u spisku pomagala gdje se SB pominje tek kao uslov za nabavku onih koja su prevaziđena i prije mog rođenja.

U voljenoj mi rusistici postoji jedna lijepa stara tradicija „stavljanja u fusnotu“. U fusnotu možete staviti ideološkog suparnika ili se obračunati sa kolegom. U fusnote idete jer ste nebitni. Oprostite, molim, ja sam sebi vrlo bitna. I treba da budem bitna i društvu, jednako kao i svaki drugi građanin ove zemlje, ili ove planete. Treba da budem bitna sistemu, jer sistem nijesu zakoni i pravilnici – već ljudi. Za sistem u kome ja živim – i ja i sve ostale osobe sa SB smo nevidljivi. Ni za fusnote, a ne za božanstva.

Bitni su podaci. Bitno je da one „nebitne“ iz fusnota prebacimo u glavni dio teksta. Da otkrijemo neku novu informaciju, naprimjer da saznamo šta je rana identifikacija i intervencija. Šta je rehabilitacija. Šta je pristupačnost. Đe je obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvena zaštita. Da nemam posebne potrebe, nijesam ometena u razvoju, niti imam teškoće u razvoju, nijesam invalidna. Da o pitanjima invaliditeta treba da znaju u svakoj instituciji u koju uđem. Da ne koriste terminologiju i pristup od koga mi se diže kosa na glavi. Da razlikuju tobogan i rampu. Možda je sve ovo stajalo u fusnotama, pa smo preskočili.

Zato smo smislili da fino ove iz fusnota „upodobimo“ za centar stranice. Pričamo priče o mogućim, nemogućim i svemogućim operacijama, tabletama, injekcijama, mag(t)ičnim ćelijama... Ne, nema tog rastezanja kostiju koje će me popeti na štikle od 15cm, niti će mi nepostojeći nervi, a ni rep, „nići“ ako popijem neki čarobni napitak. I neću biti nesrećna tako „nepodesna“. Nije mi ni na kraj pameti da se žrtvujem maštajući da ću jednog dana biti „podobna“ za tekst, pa da provedem život maštajući šta bi bilo kad bi bilo. Kad bih umjesto ruskog pričala francuski, umjesto brinete bila plavuša, bila visoka 2 metra,  umjesto 1,60, nemala SB... Ja hoću da budem jednako „podobna“ kao i svi drugi – za svaku priču, stranicu, informaciju, pravo. A nikada neću zatražiti da budem božanstvo.

Osobe sa SB zaslužuju mnogo više od fusnota i senzacionalističkih i sažaljivih novinskih natpisa. Zaslužuju prihvatanje, razumijevanje i podršku. Isto kao i sve druge osobe – s invaliditetom i bez njega.

Anđela Radovanović

*Autorski tekst povodom 25. oktobra, Svjetskog dana spina bifide i hidrocefalusa.

petak, 20 oktobar 2017 22:24

Iskustvo majke dječaka sa spina bifidom

Postavio/la

Prenosimo vam iskustvo majke dječaka s ne tako čestim invaliditetom - spina bifidom. Tom prilikom je istakla da je ono što je najviše rastužuje, ne samo tokom oktobra, nego i svakog drugog mjeseca, broj majki djece sa spina bifidom (SB) koje priznaju da ih muče pitanja da li su mogle ovo da spriječe, da li su one krive zato što su prenatalne vitamine uzimale tek kada su saznale da su trudne, a ne mnogo ranije.

Dodala je da je svim srcem uz ove majke, pitajući samu sebe: “Da li sam ja ovo prouzrokovala? Zar nijesam uzela dovoljno folne kiseline? Da budem iskrena, ne razmišljam o tome često, ali ipak razmišljam s vremena na vrijeme. Priznaću da to nije nešto što me opterećuje, osim u onim najgorim momentima kad mislim da sam užasna majka.) Bez trunke sumnje, vjerujem da sam to izazvala jer:

- Čekali smo godinu dana od prethodne trudnoće i dojila sam svoju ćerku Džun kada sam ostala u drugom stanju.

- Hronično sam anemična. Takva sam cijelog svog života, što ide ruku pod ruku s nedostatkom folne kiseline (što tad nijesam znala).

- U prvom trimestru trudnoće gotovo da ništa drugo nijesam jela osim pečenog krompira  i supe. (Ali nastaviću da krivim bebu za ovo. Ako je htio da jedem tone spanaća bogatog folnom kiselinom, nije trebalo da me tjera na povraćanje kad god nešto pojedem).”

Ovo je nešto što je zaista progoni, nešto s čim je uspjela da se pomiri i da prihvati, mada kaže da joj se vrati u najgorim trenucima. U momentu kada je saznala da je trudna sa Henrijem, sjetila  se koliko je bila izmučena poslije prvog porođaja sa Džun. Odmah nakon što je ustanovila da je test na trudnoću pozitivan, svakog jutra stavljala je Džun u kolica i izlazile su u šetnju. U sred jula.

Na temperaturi od 30 stepeni. Bilo joj je pakleno vruće, ali htjela je da održava svoje tijelo u formi za bebu koja dolazi. “Znala sam nekako neodređeno da visoke tjelesne temperature (hipertermija) povećavaju rizik od oštećenja nervne cijevi kao što je SB, ali mislila sam da to znači da ne treba da se tuširam vrelom vodom niti da koristim električno ćebe, od čega sam se dogmatično suzdržavala. Nijesam mislila da to znači da ne treba da vježbam. Mislila sam da činim dobru stvar.”

Dolazi joj u glavu da postoji milion načina na koje je mogla svom sinu dati SB. Na primjer, uzimala je  prenatalne vitamine. Čak je uzimala i suplemente folne kiseline – više od standardne preporučene doze. Pa, ko zna, možda nije bila u deficitu. Možda nije čekala dovoljno dugo između trudnoća. Možda je sve prouzrokovala činjenica što je svakog  jutra u prvom trimestru po ekstremnoj vrućini izlazila napolje riješena da bude u formi za porođaj i podizala svoju tjelesnu temperaturu do potencijalno nebezbjednog nivoa.

„Biti majka za mene je oduvijek od najvećeg značaja. Kada je Džun napunila godinu dana, oboje smo osjetili jaku želju za još jednim djetetom. Finansijski smo bili sređeni, otplatili smo dugove i uštedjeli pristojnu sumu. Moj suprug, Lu, imao je stabilan posao. Džun nije bila zahtjevna beba i mislili smo da je dobro za nju da ima brata ili sestru. Nijesu postojale prepreke da ne pokušamo da dobijemo još jedno dijete. Smiješna stvar u vezi sa pokušajima da dobijemo Henrija je to što sam u stvari znala da ćemo imati Henrija. Henri je bilo jedino ime oko koga smo mogli da se složimo, a čvrsto sam vjerovala da će biti dječak kada zatrudnim (jer dječaci su se rađali u porodici s obje strane). I tako smo pokušali.

Kažem vam, u trenutku kada je Henri začet, znala sam da sam trudna. Znala sam da je bio potreban samo taj jedan pokušaj. Nedjeljama poslije, radila sam testove na trudnoću jedan zadrugim, znajući da smo začeli dijete, ali nijesam dobijala pozitivan rezultat. Najzad, 17. jula, test je pokazao trudnoću. Trudna. Iz prvog pokušaja. Sa Henrijem. Bum! Henri, za čijeg imenjaka sada znamo, zaštitni je svetac osoba sa invaliditetom.“

Na kraju dodaje da je bilo predodređeno da rodi Henrija. „On je oduvijek Henri i oduvijek je moj, što pomalo umanjuje moj strah  kada pomislim da sam možda ja prouzrokovala njegov invaliditet. Bilo da sam ja to izazvala, bilo da je u pitanju potpuno slučajna okolnost, više mi uopšte nije važno. Jer on je oduvijek Henri. I oduvijek ima tu posebnu svrhu. Oduvijek je moj, bio je to još prije nego što je začet, i mislim da značaj njegovog imenjaka ukazuje na činjenicu da oduvek ima invaliditet i da će ga upotrebiti u slavu boga. Da na neki način pomogne drugim ljudima koji žive sa invaliditetom kao i on“.

Kaže da je nije briga. On je tu, kao što je oduvijek trebalo da bude. Daje joj životni smisao i radost, a njegova majka ide dalje zahvalna za to što ima dijete.

 

Izvor: www.portalinvalidnost.net

Pripremila: Anđela Miličić

petak, 20 oktobar 2017 19:20

Najava: Radionica o samostalnom životu na Cetinju

Postavio/la

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore 20. oktobra na Cetinju, u prostorijama Ministarstva kulture (Njegoševa bb) s početkom u 11 ;asova organizuje radionicu o samostalnom životu za osobe s invaliditetom, članove njihovih porodica i donosioce odluka. 

Aktivnost se sprovodi u okviru projekta "To really live" ("Zaista živjeti"), a podržana je od strane norveške organizacije Uloba, preko Bente Skansgards Fonda za samostalni život.

Pomenuta aktivnost se  organizuje u cilju informisanja osoba s invaliditetom i javnosti o filozofiji samostalnog življenja i podrške procesu inkluzije u Crnoj Gori.

Ovo je poslednja od tri radionice, planirane projektom, čiji je cilj da se učesnici/ce motivišu na razmišljanje o svojoj samostalnosti, te da i sami postanu promoteri filozofije samostalnog življenja. Na radionici će biti prezentovani principi filozofije samostalnog življenja, kao i pozitivna iskustva samih osoba s invaliditetom. Facilitatori će biti osobe s invaliditetom koje su pioniri u promociji filozofije samostalnog življenja u Crnoj Gori.

 

Pripremila: Anđela Miličić

subota, 14 oktobar 2017 13:32

MEĐUNARODNI DAN BIJELOG ŠTAPA

Postavio/la

Povodom 15. oktobra, Međunarodnog dana bijelog štapa, Savez slijepih Crne Gore ukazao je na neke od najuočljivijih problema koji se tiču osoba oštećenog vida u Crnoj Gori.

Lindon Džonson, nekadašnji predsjednik SAD, 1964. godine proglasio je 15. oktobar za dan bijelog štapa. Decenijama unazad, kroz koje se širom svijeta obilježavao ovaj datum i javnost bliže upoznavala sa pravima, mogućnostima, postignućima i poteškoćama osoba oštećenog vida, može se bez sumnje reći da je on postao jedan od najznačajnijih datuma i Međunarodni dan osoba oštećenog vida.

Kako se u saopštenju navodi, bijeli štap je prvenstveno simbol samostalnosti, slobode, samopouzdanja i vjere u svoje mogućnosti, pa tek onda veoma jednostavno, ali prijeko potrebno i korisno pomagalo za samostalno kretanje ovih osoba. Obuka za kretanje i orjentisanje u prostoru je i danas polazna osnova i temelj za mogućnost primjene nekih drugih, savremenijih vrsta pomagala - poput različitih elektroničkih uređaja, GPS sistema i mapa za navigaciju, pasa vodiča i slično. Osim toga, pomagala za samostalno kretanje je potrebno neprestano razvijati, osavremenjavati, izrađivati ih tako da budu što sigurnija za one koji ih koriste, isto tako je važno ne prestati sa kontinuiranim radom koji probija bedeme društvenih stega i prepreka, boriti se za punu primjenu garantovanih prava, inicirati nova prava koja prate razvoj životnih okolnosti, razvijati mogućnosti i potencijale od najranijeg djetinjstva i ne dopustiti da osobe oštećenog vida budu izvan društvenih zbivanja.

„Proteklo je osam godina od ratifikovanja UN Konvencije o pravima lica sa invaliditetom, a prava koja se nalaze na njenim stranicama, gotovo da se i neprimjenjuju“, navodi se u saopštenju. Takođe su istakli neke od najznačajnijih problema sa kojima se susreću osobe oštećenog vida:

Izrazito je prisutna nepristupačnost fizičkog okruženja za osobe oštećenog vida u današnjoj Crnoj Gori, jer postoji svega dvadesetak ozvučenih raskrsnica na teritoriji svih opština i Glavnog grada – Podgorice. Saobraćajna nekultura, nepropisno parkirani automobili, vozači koji svojim automobilom baz griže savjesti svakodnevno zauzimaju mjesta rezervisana za osobe sa invaliditetom, rijetki slučajevi represivnog postupanja pripadnika saobraćajne policije prema nesavjesnim vozačima i još mnogo faktora,   znatno otežavaju samostalnost ovih osoba i karakteristični su za cijelu Crnu Goru.

Ne postoje reljefne, taktilne staze na ulicama, trotoarima, u javnim ustanovama i zgradama velikih unutrašnjih površina poput trgova, parkova, aerodromskih zgrada, tržnih centara i sl,  koje bi olakšale orjentaciju i samostalno kretanje osoba oštećenog vida. Rijetki su primjeri taktilnih traka vodilja i tabli sa orjentacionim planovima objekata unutar crnogorskih institucija i one danas postoje na svega nekoliko mjesta u zemlji.

Inkluzivno obrazovanje je još uvijek daleko od zadovoljavajućeg nivoa razvoja, a škole uglavnom nijesu opremljene osnovnim učilima i pomagalima za ravnopravno sticanje znanja i ove djece.

Zapošljavanje je i dalje na čelu liste ključnih problema, a još uvijek nije riješeno pitanje „ne/prelivanja“ i ponovnog vraćanja sredstava u državni budžet, i to milionskih sredstava, koja su inače namijenjena osobama s invaliditetom, njihovoj pripremi i obukama za rad i zapošljavanje.

Ne postoji Zakon o finansiranju organizacija osoba s invaliditetom i nema sistemskog finansiranja ovih organizacija, jer nijesu  prepoznate kao organizacije od posebnog društvenog značaja.

Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, te ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, za osobe s potpunim oštećenjem vida, je jedan od najaktuelnijih problema sa kojim se bore i Savez i same osobe oštećenog vida. U cilju poštovanja pomenutog zakona, inicirali smo više postupaka protiv Ministarstva rada i mjesnih centara za socijalni rad, koji vrše direktnu diskriminaciju i ne priznaju pravo na ličnu invalidninu osobama potpuno oštećenog vida

Oblast pristupačnosti informacija osobama oštećenog vida, je polje kojeg treba unaprijeđivati i nešto što zahtijeva kontinuiran rad u cilju objavljivanja informacija u dostupnim formatima (audio-forma, Brajeve oznake, uvećana slova za osobe djelimično oštećenog vida i sl.).

                                                                                                           

Izvor: Saopštenje za javnost Saveza slijepih Crne Gore

Pripremila: Anđela Miličić

petak, 06 oktobar 2017 21:58

Budite svoji i ne sumnjajte u sebe!

Postavio/la

Povodom Svjetskog dana osoba s cerebralnom paralizom donosimo vam priču o Denisu Agoviću iz Sarajeva. Diplomirao je na Fakultetu za upravu na Univerzitetu u Sarajevu, a radi kao pripravnik u TMP d.o.o. Društvu za zapošljavanje osoba s oštećenog vida.

Denis je košarku zavolio još kao dječak, zbog čega je njegov otac došao na ideju da napravi improviziranu konstrukciju za koš, kako bi mogli međusobno da se takmiče u košarci.

"S obzirom na to da sam tada fizički bio izuzetno slab i nestabilan na nogama sva snaga koju bih potrošio da se podignem i uputim šut ka košu nije bila dovoljna da se održim na nogama", objašnjava Denis. To je u njemu pobudilo pozitivan revolt koji ga je tjerao da radi sve potrebne vježbe i fizikalne terapije kako bi dovoljno ojačao i pobijedio u košarkaškoj utakmici.

U toku odrastanja se susretao sa brojnim predrasudama i osudama okoline, tako da je za njega period odrastanja bio bolan i nimalo jednostavan. "Ono što mi je najviše smetalo je neka vrsta  pritiska koja se veže za sve uspjehe koje postignu osobe s invaliditetom.Vi kao osoba s invaliditetom morate uložiti duplo više truda, znanja i vremena da biste postigli rezultat kao "normalna osoba", kaže Denis.

Dodaje kako je obrazovanje jedan od ključnih preduslova za poboljšanje položaja osoba s invaliditetom u BiH društvu, budući da društvo u dovoljnoj mjeri ne prihvata osobe s invaliditetom. Njegova poruka za osobe s invaliditetom je da budu svoji i ne sumnjaju u sebe.

 

Pripremila: Anđela Miličič

Izvor: www.klix.ba

ponedeljak, 18 septembar 2017 11:59

Sve što treba da znate prilikom kupovine automobila

Postavio/la

Ukoliko ste osoba s invaliditetom i želite da  vozite automobil, postoji mnogo stvari koje prethodno morate uzeti u obzir. Svako vozilo može biti prilagođeno, ali tip vozila i prilagođavanja zavise od osobe do osobe. Procjena vas lično kao vozača je najbitnija, jer pet različitih osoba s istim invaliditetom mogu zahtijevati pet potpuno različitih prilagođavanja opreme u automobilu. Možda čak i bitnija stvar je da će vam pravilna procjena uštedjeti više novca koji biste možda potrošili na pogrešnu opremu.

Prilikom kupovine vozila, treba voditi računa o sljedećem:

Pokretanje vozila – vrlo često  je bitno mjesto na kojem je postavljena brava za pokretanje vozila. Nekim osobama s invaliditetom je teško dohvatiti klasično mjesto gdje je postavljena brava, pa se ona može premjesititi na pristupačnije mjesto.

Mjenjač – vrlo važno je da kupite automobil s automatskim mjenjačem. To zavisi od invaliditeta, ali velikom broju osoba s invaliditetom je teško da koriste manuelni mjenjač prilikom vožnje.

Kontrole – kontrole su važan dio vozila. Trebalo bi da budu velike, na vidljivom mjestu i lake za upotrebu.

Zaključavanje i prozori – većina modernih vozila ima već ugrađen automatski sistem zaključavanja i kontrolu prozora elektronskim putem. Ipak, i ovo je faktor koji ne treba zaboraviti ukoliko imate manji budžet i kupujete starije vozilo.

Sjedište automobila – prilikom kupovine automobila, potrebno je pripaziti na vrstu sjedišta. Potrebno je da se lako namještaju zbog udobnosti u vožnji.

Ulazak u automobil – da biste mogli da vozite automobil, potrebno je prilagoditi ulazak. To se može postići dodavanjem dodatnih ručki za prebacivanje na sjedište kod osoba s paraplegojom ili ugradnjom rampi kod vozila kojima upravljaju osobe koje se ne mogu prebacivati samostalno iz kolica na sjedište.

Papučice za kočnicu i gas – ove komande treba ozbiljno shvatiti, jer od toga zavisi kontrola vozila, a samim tim i sigurnost. Komande za gas i kočnicu se prebacuju da bi se vrlo lako moglo upravljati njima pomoću ruku.

Svaki automobil  se može prilagoditi osobama s invaliditetom. Neka od njih imaju sjedišta koja mogu da se rotiraju, ili koja se mogu izvući van zbog lakšeg transfera, a neka od njih imaju rampu zbog lakšeg ulaska u vozilo. Prepravka papučica se radi kod osoba koje nemaju kontrolu nogu, pa se papučice za gas i kočnicu kontrolišu pomoću ruku.

Ugradnja rampe za korisnike kolica može postati vrlo kompleksan posao. Okvir automobila mora biti dovoljan da bi u njega normalno ušao korisnik kolica. Kompanije koje vrše ugradnju rampi najčešće „spuštaju“ pod i „podižu” krov automobila baš iz tih razloga, jer niko ne želi da sjedi pognut ili da glavom udara u krov zbog manjka visine. Takođe, neka vozila imaju ugrađen sistem kojim se spuštanjem rampe spušta čitav automobil zbog lakšeg ulaska u vozilo, tj. da bi se smanjio nagib rampe.

Kako svaki korisnik ima različite zahtjeve, postoje i različiti tipovi rampi. Obična rampa koja se „preklapa“ ne dodaje vozilu puno vrijednosti, pa neće biti puno skuplje. Ipak, rampe koje se kontrolišu pomoću motora, ili one koje se kontrolišu daljinskim imaju puno veću vrijednost. Sama ugradnja ovih rampi zahtijeva  ugradnju dodatnih instalacija, baterije i slične opreme.

Premještanje ili modifikacija papučica gasa i kočnica može biti vrlo jednostavna. Ukoliko ste osoba s paraplegijom, potrebno je papučice zamijeniti komandama za ruke, dodati „lulu“ na volan i spremni ste za vožnju. Ipak, ukoliko ste osoba s kvadriplegijom potrebno je papučicu kočnice i gasa zamijeniti komandama koje se kontrolišu elektronski, a na volan treba dodati elektronsku opremu koja omogućava lakše upravljanje.

 Sve navedena prilagođavanja su skupa i zahtijevaju profesionalnu ugradnju, ali ipak trenutak samostalnosti vrijedi više.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.hendiportal.com

četvrtak, 07 septembar 2017 11:53

Asistentima u nastavi ugovor na mjesec dana

Postavio/la

Ministarstvo prosvjete odnosno škole angažovale su oko 270 asistenata u nastavi koji su dobili ugovor samo na mjesec.

Iz ovog resora očekuju da će se brzo raspisati konkurs za asistente.

“Asistenti su od početka angažovani u školama. Ono što je još ranije najavljivano jeste njihov poboljšan status i to na način da će asistente u nastavi angažovati škole za vrijeme trajanja nastavne godine ugovorima o radu i uz značajno veće plate”, rekli su iz Ministarstva, pojašnjavajući da će im plate biti po koeficijentu 5,31.

Cilj je, kako su dodali, da se uz dodatne obuke asistenti u potpunosti i na pravi način posvete djeci sa kojom rade.

“A ne kao što je bilo, preko Zavoda za zapošljavanje Crne Gore kroz projekat javnog rada”, kazali su iz Ministarstva

Kada je riječ o uslovima koje moraju da ispunjavaju, Ministarstvo prosvjete je u prethodnom periodu aktivno radilo na uspostavljanju usluge asistenata u nastavi na održivim i kvalitetnim osnovama. Podsjećaju da su usvojena razna dokumenta kojima se definišu uslovi, obim, znanja, vještine i kompetencije asistenata u nastavi.

Asistent u nastavi mora biti osoba sa najmanje stečenom srednjom stručnom spremom, četvrti stepen kazali su.

Iz Ministarstva su pojasnili da su obaveze asistenta u nastavi da pomažu djeci u kretanju, orijentaciji u prostoru, a moraju da znaju i da koriste didaktička sredstva.

“Od asistenata se očekuje i da daju podršku djetetu s invaliditetom na bazi instrukcija stručne službe i nastavnika pri pisanju, računanju, rukovanju priborom, zapisivanju odgovora. Asistenti, takođe, provjeravaju da li djeca razumiju nastavu, pojašnjavaju im nepoznate riječi. Smatramo da će djeca imati adekvatnu pomoć čije su kompetencije i obaveze jasno postavljene. Cilj poboljšanog statusa asistenata jeste da asistencija kao tehnička podrška u nastavi treba da bude održivija i trajnija nego što je to bilo do sada”, kazali su iz ovog resora.

Usvojenim izmjenama Zakona o vaspitanju i obrazovanju djece s posebnim obrazovnim potrebama, značajno je unaprijeđen položaj asistenata u nastavi.

Ovim aktom, kako je tada rekao ministar prosvjete Damir Šehović, rješava se dugogodišnji problem u angažovanju oko 270 asistenata u nastavi, jer je propisano da umjesto ugovora o volonterskom radu dobiju ugovor o radu na određeno.

Do sada su u više navrata razne nevladine organizacije, kao i roditelji, zahtijevali od nadležnih da se hitno riješi pitanje asistenata u nastavi. Oni su, takođe, saopštavali da je potrebno promijeniti sistematizaciju radnog mjesta asistenta u nastavi za djecu s invaliditetom i sa njima zaključiti ugovor na određeno.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Pobjeda

ponedeljak, 07 avgust 2017 09:17

BENTE SKANSGARD – VELIKO IME POKRETA ZA SAMOSTALNI ŽIVOT

Postavio/la

U Osterdalenu u Norveškoj, 1951. godine, rođena je jedna od najsvjetlijih ličnosti pokreta za samostalni život, Bente Skansgard. U dobi od 13 godina nakon nezgode na ronjenju, postala je paralizovana od ramena nadolje. Baš poput Adolfa Racke, sa kojim je ostvarila dugogodišnje prijateljstvo i dijelila misiju borbe za samostalan život osoba sa invaliditetom, provela je nekoliko godina u bolničkoj postelji i kod kuće, vraćajući svoju nezavisnost malo pomalo, dan za danom, uz pomoć roditelja, budući da u to vrijeme servis asistencije nije bio dostupan u Norveškoj. Nakon nekoliko godina uspjela je da završi srednju školu i da se preseli u Oslo gdje je diplomirala sociologiju. To joj je pošlo za rukom jedino zahvaljujući izuzetnoj podršci i pomoći roditelja, zbog odsustva personalne asistencije i velikih ograničenja u servisima koje su pružale lokalne samouprave.

U godini kada je diplomirala, 1981, Bente Skansgard se upoznala sa pokretom za samostalni život na međunarodnoj konferenciji o stanovanju u Geteborgu u Švedskoj. Tu su se prvi put ukrstili njen i put Adolfa Racke. Bente je bila veoma inspirisana Rackinim radom i idejama, te ga je kasnije nazivala svojim uzorom i zvijezdom vodiljom.

Inspirisana Adolfom Rackom, ali i Edom Robertsom i Džudi Hjuman, Bente Skansgard je počela da razmišlja o uspostavljanju personalne asistencije i širenju filozofije samostalnog života u Norveškoj. Ipak, najprije se uputila na put preko Atlantika da bi obišla 25 država u SAD i posjetila centre za samostalni život širom zemlje i provela četiri nedjelje u Berkliju u Kaliforniji. Ponovo, bez ikakve asistencije, Skansgard je ovo putovanje obavila uz pomoć oca, sa kolicima oštećenim tokom leta i oslanjajući se na pomoć neznanaca gdje god da je išla. Kako se kasnije prisjećala u jednom od intervjua, jedna od stvari koje su je šokirale tokom njenih posjeta centrima za samostalni život u Americi bilo je to da su osobe koje bi joj pomagale uvijek i same imale invaliditet. Ona to upoređuje sa preovlađujućim pristupom oslanjanja na samog sebe i nedostatka međusobne podrške u Norveškoj.

Bente Skansgard je inicirala uspostavljanje sistema personalne asistencije u Norveškoj. Po povratku u Evropu, dobila je stipendiju norveške Vlade da izučava servis personalne asistencije u Švedskoj, Danskoj i Finskoj. Izvještaj proistekao iz ovog istraživanja može se smatrati prvim korakom u lobiranju za legislativu o personalnoj asistenciji u Norveškoj, budući da su ovi nalazi dokazali da pomenute nordijske zemlje imaju prilično pozitivna iskustva sa personalnom asistencijom. U isto vrijeme, Bente Skansgard je počela da razvija norveški model personalne asistencije koju kontroliše korisnik, materijalizujući inspiraciju sa putovanja u Ameriku i nadograđujući švedski model. Kao rezultat tih napora, Skansgard je 1991. godine sa još četvoro aktivista osnovala organizaciju ULOBA – kooperativu koju vode osobe sa invaliditetom i koja je namijenjena osobama sa invalditetom. Uz prisustvo dominantne skepse, ULOBA je napravila prve korake u obezbjeđivanju prvih servisa personalne asistencije u Norveškoj, koordinirajući radom 17 personalnih asistenata 1993. godine. Takođe su podstakli usvajanje nacionalnog zakonodavstva o personalnoj asistenciji koji je postao java tek dvije godine nakon smrti Bente Skansgard, u januaru 2015. godine.

Danas je kooperativa moćna i poštovana politička organizacija u zemlji, sa oko 1400 članova i 6000 personalnih asistenata i sa preko 100 stalno zaposlenih, od kojih su oko 65% osobe sa invaliditetom. Aktivno su uključeni u razvoj IT rešenja u skladu sa univerzalnim dizajnom, izdaju sopstveni časopis pod nazivom “Selvsagt!” (“Naravno”), organizuju marševe ponosa sa preko 1200 učesnika i čak vode sopstveni servis prevoza i turističku agenciju koja se zove Freedom Express. ULOBA je 2015. godine osnovala Bente Skansgard Fond za samostalni život da bi obezbijedila finansijsku podršku za razmjenu iskustva i vještina između osobe sa invaliditetom sa ciljem da ojača globalni pokret za samostalni život.

Kao jedna od osnivača evropske mreže osoba sa invaliditetom i njihovih organizacija, Bente Skansgard je bila prisutna i veoma aktivna u nastajanju ENIL-a. Ona je bila članica borda ENIL-a od najranijih godina njegovog osnivanja i vodila ga je kao predsjednica od 2007. do 2010. godine.

Iako Bente Skansgard više nije među nama, njeno nasljeđe i borba žive kroz moćne organizacije koje je ostavila za sobom, njen Fond i inspiraciju koja podstiče borbu mnogih heroja samostalnog života u Evropi i svijetu. Bente Skansgard je smatrala Adolfa Racku svojom zvijezdom vodiljom, a i sama je postala zvijezda vodilja hiljadama osoba sa invaliditetom do kojih je doprla lično ili kroz njen rad.

 

Prevela s engleskog i priredila: Anđela Radovanović

Izvor: http://enil.eu/news/adolf-ratzka-and-bente-skansgard-two-titans-of-the-independent-living-movement/

subota, 08 jul 2017 09:51

TAHA HUSEIN

Postavio/la

Pisac i ministar sa doktoratom sa Sorbone i oštećenjem vida. U Egiptu početkom 20. vijeka.

 

Ovaj podnaslov vještom poznavaocu prilika u vezi sa pravima OSI vjerovatno se može učiniti kao uvod u ozbiljnu satiričnu priču. Moramo vas razuvjeriti - i takva „čuda“ se dešavaju.

U Egiptu, koji bi mnogi od nas iz ove perspektive nazvali neprosvećenom zemljom, krajem 19. vijeka rođen je Taha Husein - pisac, četrnaestostruki kandidat za Nobelovu nagradu u oblasti književnosti, dvostruki doktor nauka, univerzitetski profesor, osnivač univerziteta, ministar obrazovanja i nauke, jedna od najuticajnijih ličnosti u arapskom svijetu. Kada mu je bilo dvije godine, kao posljedicu nestručnog liječenja očne infekcije stekao je potpuno oštećenje vida. Kada je 1908. godine otvoren Univerzitet u Kairu, upisao je studije i postao jedan od prvih diplomaca i doktoranata ovog univerziteta, gdje je doktorirao 1914. godine. Magistarske studije je završio u Monpeljeu u Francuskoj, a još jednu diplomu doktora nauka stekao je na Sorboni 1917. godine. Bio je prvi Egipćanin koji je doktorirao na Sorboni.

Po povratku u Egipat postao je profesor književnosti, a potom i profesor istorije na Univerzitetu u Kairu i Rektor Univerziteta u Aleksandriji. Njegov naučni rad propraćen je kontroverzom zbog izraženih stavova o islamskim svetim knjigama, zbog čega je izgubio profesorsku poziciju na kairskom univerzitetu 1931. godine.

Taha Husein je bio jedan od prvaka pokreta - Egipatske renesanse, promovišući takozvani „faraonizam“ - ideju po kojoj je Egipat mogao napredovati samo vrati li se svojim pre-islamskim korijenima i udaljavanjem od arapske civilizacije.

Kada je 1950. godine došao na poziciju ministra obrazovanja i nauke, napravio je korake koji su obrazovanje u Egiptu učinili dostupnim i studentima lošijeg materijalnog stanja. Govorio je da je „obrazovanje, poput vode i vazduha, pravo svakog ljudskog bića“. Pod njegovim rukovodstvom, visoko obrazovanje u Egiptu postalo je besplatno, religijske škole su transformisane u osnovne, a osnovano je i nekoliko novih univerziteta.

Čak četrnaest puta, u periodu od 1949. do 1973. godine bio je nominovan za Nobelovu nagradu iz književnosti. Među njegovim najpoznatijim djelima je autobiografski roman „Dani“, koji predstavlja obaveznu lektiru u egipatskim školama, a u kome je opisao svoj put od dječaka sa oštećenjem vida iz siromašnog egipatskog gradića, preko učenja francuskog jezika i studija u Francuskoj, pa do onoga što je postao kasnije.

Nedugo prije smrti, 1973. godine, Ujedinjene Nacije su nagradile njegovo dugogodišnje zalaganje za ljudska prava i ravnopravnost.

 

Izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/Taha_Hussein

http://ideas.ted.com/required-reading-the-books-that-students-read-in-28-countries-around-the-world/

Pripremila: Anđela Radovanović

Strana 1 od 9

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 87 gostiju i nema prijavljenih članova