23 februar 2018

DisABILITYinfoUkratko se predstavite našim čitaocima.  

BN: Biljana Nedić (29). Diplomirani novinar. Košarkašica u košarkaškom klubu invalida Vrbas (KKI Vrbas). Živim u Banja Luci. Zaposlena u tvornici obuće Bema.

 

DisABILITYinfoKako je proticalo Vaše djetinjstvo? Kada ste počeli da uočavate da se na neki način razlikujete od druge djece?

BN: Ja sam imala jako lijepo i ispunjeno djetinjstvo. Ne stvarima, emocijama i mislim da je to najvažnije. Živjela sam sa roditeljima u selu Ćorkovići kod Vlašića. Gore sam išla u školu do petog razreda osnovne škole. Moja majka je vješto znala prikriti ako nešto ne mogu i nadomjestiti sa nekim stvarima koje mogu da uradim kako bi se uvijek osjećala korisnom. Tada to nisam mogla da uočim, danas shvatam. Oduševljavala se svemu što ja uradim i pokazivala kako nešto može bolje. Dani su mi bili bezbrižni, ispunjeni igrom, kasnije obavezama u školi. Iako je kod nas bio rat, vrijeme poslije rata, neimaština, ali smo opet bili zadovoljni. Bili smo zdravi, svi na okupu i to je bilo dovoljno. Djeca su se uglavnom prilagođavala meni, pa smo grudvali svi sjedeći na sankama jer ja nisam mogla da trčim. Fudbal se igrao sa mnom na golu, ali se šutalo samo u visini koja meni paše i sl. Školovanje sam morala nastaviti u gradu. Škole su bile nepristupačne za nekog ko koristi kolica za kretanje, a moji roditelji nisu imali sredstva da se presele pa sam morala biti u specijalizovanoj ustanovi. To mi je teško palo i trebalo je mnogo vremena da se naviknem. Tada sam prvi put čula da smo mi „djeca sa posebnim potrebama“, do tada sam se samo zvala Biljana Nedić.

 

DisABILITYinfoSvjesni smo da djeca, naročito u periodu puberteta, mogu biti okrutna i na neki način nipodaštavati sve one koji se na bilo koji način izdvajaju. Kako ste se nosili sa tim?

 

BN: Imala sam neki svoj stav oduvijek. Nisam sebe smatrala drugačijom i onda to nisu u velikoj mjeri osjećali ni oni oko mene. Nije da se to nije dešavalo, ali me nije mnogo doticalo. Ipak, imala sam nekih ružnih iskustva u srednjoj školi u tom baš nekom nezgodnom prediodu kada nisi ni djevojčica ni žena. Kada su me u kafiću svi zagledali i nekako sam osjećala po sebi te poglede i kada mi je jedan dječak sa kojim sam se dopisivala rekao da mu se više nikad ne smijem javiti ni bilo šta slično onog momenta kada sam mu rekla da sam u kolicima. Tada sam donijela veoma važnu odluku, a to je da ne želim plakati nego se probijati kroz život i biti što snažnija. Plakala sam ja mnogo, ali te suze su me osnažile. Kao kad biljku zalijevate, a ona raste. Sve moje patnje tokom srednjoškolskih dana su bile kao kiša u proljeće kada tek treba sve da probehara.

 

DisABILITYinfoKako su proticali Vaši studentski dani? Šta je opredijelilo Vaš izbor studija?

BN: Poslije srednje škole upisla sam pravni fakultet jer je bio jedini u Banjaluci u koji sam mogla samostalno da uđem sa kolicima. Imala sam namjeru prebaciti se na akademiju, volim da slikam. Iako su mi obećali da će riješiti taj problem, Akademija umjetnosti je i dalje sva u stepenicama. Shvatila sam to kao znak da nisam na pravom mjestu. Napustila sam pravo, zaposlila se (da bih imala od čega da živim), osamostalila se, riješila neka druga pitanja (vozački, hobije, počela trenirati). Jedne prilike dok su snimali neki prilog o meni rekla sam nešto nepravilno što je paralo uši. Nikako mi se to nije svidjelo. Onda sam počela da razmišljam o tome koliko veliku moć imaju mediji i kako bi se to moglo iskoristiti i da se naprave neke dobre stvari. Upisala sam novinarstvo da bih lijepo pričala i pokušala onaj medijski prostor koji dobijem usmjeriti u svoju korist, u korist onoga što želim da poručim. Uporedu sam radila i studirala pa je to na početku išlo jako teško. Pored toga nisam zapustila slikarstvo, treninge i bilo je dana kada sam bila na rubu nerava, energije, ali nisam ni pomišljala da stanem. Počela sam da volim novinarstvo i onda je sve krenulo na bolje. Nekoliko divnih profesora vidjelo je potencijal i oni su dosta zaslužni za moju ljubav prema toj profesiji. 

 

DisABILITYinfoKada ste prihvatili invaliditet kao dio svog identiteta i kako je tekao taj proces?

BN: Mislim da nisam nikada imala ozbiljan problem sa tim prihvatanjem sebe. Bilo je tu malih trzavica (dese se i danas) kada ne volim svoje nesavršeno tijelo i onda shvatim da je ono upravo takvo baš savršeno. Ako ga ja ne volim neće niko drugi. Uvijek se našalim kako sam ja zahvaljujući mojim crvenim kolicima uvijek primjećena bez da se trudim.

 

DisABILITYinfoGdje ste i od koga dobijali informacije o prirodi Vašeg oštećenja?

BN: Nisam se nikada tim pitanjem mnogo bavila. Bilo mi je bitno da znam kako da se nosim sa urinarnim problemima, dekubitusima, stvarima koje su propratne koje mogu biti ozbiljne i štetne po zdravlje. Najviše informacija dobijete od drugih ljudi, razmjenom iskustava. U tome mi je mnogo pomoglo to što putujem i košarka jer sam kroz nju upoznala mnogo ljudi koji imaju slične situacije. Počela sam i prema ostalima da se otvaram i shvatila da se ne desi samo meni da se ponekad upiškim, da se to desi i ljudima koji nemaju invaliditet ili oslabljene osjećaje i to mi je mnogo pomoglo da se psihički izborim sa tim nekim sitnicama.

 

DisABILITYinfoKako je tekao Vaš proces osamostaljivanja? Od koga ste dobijali najveću podršku?

BN: Roditelji su bili moj prvi korak time što me nisu sputavali, nisu mi ništa branili, samo su vjerovali. Jesu se oni brinuli, ali mi to nikada nisu pokazali. Vjerujem da noćima nisu spavali i da im je zalogaj mnogo puta zastao u grlu misleći da li ja imam šta da jedem (kada sam živjela sama). Prije par godina vratila sam se da živim sa roditeljima jer su kupili kuću u Banjaluci. Tu je i moj brat koji ima 17 godina i koji vjeruje mnogo u mene ponekad više nego i ja sama. Pa često zna reći kada se ja kolebam da bih i na Mjesec otišla kada bi to htjela. Tu su naravno i moji prijatelji koji svakodnevno paze da moje baterije budu pune.

 

DisABILITYinfoPošto se ove godine Svjetski dan svijesti o Spina Bifidi i hidrocefalusu obilježava uz isticanje važnosti mentalnog zdravlja, koliko je prihvatanje sopstvenog invaliditeta i prihvaćenost od strane sredine važna za mentalno zdravlje ličnosti?

BN: Mislim da nije važno da li neko ima invaliditet ili ne, svi mi imamo svoj dan D. Ili više takvih dana. Naš karakter i osobnost naše ličnosti je nešto što nas određuje da li ćemo umjeti nositi svoje breme kroz život. To što je moje breme vidljivije okom ne znači da je teže od nečijeg čije se ne vidi i obrnuto. Okolina je bitna, ali nije presudna, jee opet sve kreće od nas samih. Ja ću uvijek naći nešto što ne štima i što me žulja ako to tražim, ali ako tražim dobre svari koji znaju da potaknu onda ću ove loše zanemariti i neću im dozvoliti da me sputavaju. Ne možemo svi biti neki aktivisti koji nešto mijenjaju. Ukazuju, svi imamo različite afinitete, ali oni koji to jesu, oni rade za bolje sutra ovih drugih.

 

DisABILITYinfoPišete svoj blog. Koji su bili razlozi za njegovo pokretanje, koje su glavne poruke koje želite da pošaljete svojim pisanjem?

BN: Happy Be je zaista duga priča. Nastala je od dvije riječi „Happy“ da podsjeća prvo mene pa i druge da trebamo biti srećni jer tako se lakše savladavaju i nedaće. Onda shvatimo da to možda i nisu nedaće nego spas od nečega goreg. „Be“ je od glagola „biti“ jesam, tu sam, živim i radujem se. Takođe to je nadimak koji sam dobila i koji niko osim moje najbolje prijateljice, mene i toga ko mi je taj nadimak dao, ne zna. Željela sam svoj prostor koji neće biti ograničen temama. Gdje neću biti cenzurisana i gdje ću moći o invaliditetu pričati na malo drugačiji način. Pišem o svemu, ali zaista o svemu. Svojim iskustvima (putovanjima, ljubavi, odrastanju, stvarima koje me ljute), pišem o stvarima koje me inspirišu. U nekim tekstovima priznajem ono što nemam  hrabrosti reći. Ima šaljivih momenata, ali i ozbiljnih koji nude neke nove informacije. Šareno je i biće još šarenije.

 

DisABILITYinfoU javnosti je malo društveno aktivnih osoba s Spina Bifidom. Koja bi bila Vaša poruka za njih?

BN: Mislim da sam to već odogovorila kroz neko od predhodnih pitanja, ali evo ponoviću. Nismo svi aktivisti i ne možemo biti. Neko ne želi, a neko prosto nije za to. Postoje i ljudi koji su na neki drugi način spriječeni (npr. zdravstveno), zato smo mi tu da utabamo staze onima koji dolaze. Da bude bolje nego nama, dostupnije.

Moja poruka svima je da vole sebe, sa svim što jesu i nisu. Da žive, jer život teče i neće čekati da mi odrastemo, oslobodimo se svojih strahova, kompleksa... Zato požurite da živite. Svaki dan je NOV i jedinstven, radujte se stvarima i ljudima koje ćete sresti i neka nedaće budu vaše lekcije ne porazi ili nešto što će vas u bilo čemu nazadovati.

 

Intervju vodila Anđela Radovanović

Foto: Borislav Zdrinja

 

Svjetski dan cerebralne paralize, 6. oktobar, globalni je pokret osoba s cerebralnom paralizom, njihovih porodica i organizacija koje ih podržavaju, u više od 50 zemalja svijeta.

S tim u vezi, Udruženje osoba s invaliditetom Križevci iz Hrvatske već šestu godinu za redom uključuje se u obilježavanje Svjetskog dana cerebralne paralize. Ovogodišnja tema pokreta pod sloganom “Ja sam ovdje” posvećena je podizanju znanja i javne svijesti o cerebralnoj paralizi u okviru koje su učenici Osnovne škole “Ljudevita Modeca”jedna osoba s cerebralnom paralizom iz Udruženja osoba s invaliditetom Križevci ispričaće svoju priču.

"Senzibilizacijom učenika i nastavnika pokazujemo da su osobe s cerebralnom paralizom ravnopravni članovi društva koji imaju pravo ostvariti svoj puni potencijal", istakao je predsjednik udruženja Petar Gatarić, napomenuvši šest područja na kojima se može napraviti promjena na bolje: javna svijest, građanska prava, dostupnost medicinskih i terapeutskih usluga, kvaliteta života, obrazovanje te doprinos društvu, uključujući i zapošljavanje.

 

Pripremila: Svetlana Cicvarić

Izvor: www.krizevci.info

Savez slijepih Crne Gore uputio je saopštenje za javnost sa ciljem da ukaže na negativne posljedice  izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku na osobe s invaliditetom i njihovu borbu za ostvarivanje prava i nediskriminaciju.

U saopštenju se navodi da se članom 150-b predviđa da Zastupnik imovinsko-pravnih interesa države ima pravo na nadoknadu sudskih troškova u postupku u skladu sa iznosima u advokatskoj tarifi, čime se obeshrabruju osobe s invaliditetom da kroz sudsku zaštitu ostvaruju svoja ljudska i građanska prava, odnosno da se pravnim sredstvima bore protiv diskriminacije.

Dodaju da su predali Inicijativu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Pravilnika o medicinskim indikacijama za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu Ustavnom sudu Crne Gore još prije tri godine, a koju je ovaj sud ignorisao, kršeći propisane rokove i pravila struke, uprkos započetim postupcima koje vode osobe oštećenog vida za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu.

"Izmjene i dopune ZPP-a dovele su do obeshrabrivanja sedam osoba s invaliditetom, da nakon donošenja člana 150-b, povuku svoje tužbene zahtjeve zbog diskriminacije države i mjesnih centara za socijalni rad, koji se odnosio na odbijanje priznavanja prava na ličnu invalidninu. Ove osobe su visokim finansijskim opterećenjem, koji bi im se tokom postupka pojavio, sasvim obeshrabrene da se dalje bore za svoja zakonska prava, jer im materijalne prilike ne dopuštaju da nastave dalje sa borbom za pravdu i pravičnost", kazali su iz Saveza.

Na kraju su izrazili žaljenje što je razlog za povlačenje ovih tužbi finansijski momenat, odnosno negativne posljedice novog Zakona o parničnom postupku, dodajući da su ovih sedam osoba s invaliditetom dodatno diskriminisane i oštećene, Zakonom koji je izuzetno nepovoljan po građane i njihova prava.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Saopštenje za javnost Saveza slijepih Crne Gore

ponedeljak, 18 septembar 2017 13:35

KLJUČNI GLAS EVROPSKOG PARLAMENTA ZA AKT O PRISTUPAČNOSTI

Postavio/la

Nekoliko poboljšanja - šta još nedostaje?

Poslanici/ce Evropskog Parlamenta danas su na plenarnoj sjednici glasali o predloženim izmjenama i dopunama Akta o pristupačnosti. Parlament je odredio svoju krajnju poziciju pred početak pregovora sa Savjetom Evrope. EDF i njegove članice su vodile kampanju da ubijede poslanike/ce da čuju glas svojih građana i usvoje ambiciozan Akt o pristupačnosti. Uskoro će EDF analizirati dopune i finalni tekst i objaviti detaljnu analizu. U međuvremenu, ovo su novosti u vezi sa pet ljučnih prioriteta za koje se zalagao EDF:

1.       Primjena Akta o pristupačnosti na ostale dokumente Evropske Unije kao što su javne nabavke ili Evropski strukturni fondovi  (Član 1(3)).

Ova tačka je usvojena i njen obim je čak i proširen u poređenju sa inicijalnim zahtjevom Evropkse Komisije, tako da sada svo zakonodavstvo EU koje pominje pristupačnost mora biti usklađeno sa zahtjevima za pristupačnost Akta.

2.      Usvajanje jake, obavezujuće klauzule o izgrađenom okruženju (Član 3 (10)).

Ova tačka je usvojena na način da se zahtjevi za pristupačnost Akta o pristupačnosti neće primjenjivati samo na proizvode i usluge, već in a izgrađeno okruženje u vezi sa njima, npr. ne samo da će bankomat morati da bude pristupačan, već i zgrada banke u kojoj se taj bankomat nalazi. Međutim, ova odredba će se primjenjivati samo za nove i renovirane objekte u vezi sa uslugama u oblasti bankarstva, telefonije i prevoza.

3.      Primjena zahtjeva za pristupačnost od strane malih i srednjih preduzeća (Član 12)

Ova tačka je odbijena. Mikropreduzeća će biti izuzeta od Akta i neće biti u obavezi da svoje proizvode i usluge (kao što su e-trgovina i e-knjige) učine pristupačnim. Što se tiče malih i srednjih preduzeća, ona bi trebalo da obavijeste nadležne u slučaju da njihovi proizvodi i usluge nijesu pristupačni.

4.      Pristupačnost prevoza

U ovoj oblasti postoje izvjesna poboljšanja, mada su neki važni zahtjevi vezani za definicije odbijeni. To znači da važni vidovi prevoza, kao što su metroi, tramvaji i lokalni autobusi i dalje nijesu uvršteni u Akt. Međutim, zahtjevi vezani za prevoz u Aneksu I su unaprijeđeni u odnosu na inicijalni izvještaj Komiteta za unutrašnje tržište i zaštitu potrošača (IMCO) i potvrđeno je da će ključni zahtjevi pristupačnosti prevoza ostati u Aktu.

5.      Uključivanje zahtjeva za pristupačnost za specifične sektore u Aneks I

I u vezi sa ovom tečkom su napravljena izvjesna poboljšanja. Više informacija će EDF obezbijediti nakon analize izmjena i dopuna.

Finalni izvještaj je usvojen sa 537 glasova za, 89 uzdržanih i 12 protiv. Plenum parlamenta je dao mandat izvještaču o Aktu o pristupačnosti, poslaniku Mortenu Lokegardu da započne pregovore sa Savjetom Evrope što prije.

EDF zahvaljuje na podršci svim poslanicima koji su glasali za izmjene i dopune koje su ojačale tekst Akta.

EDF žali što su neke od ključnih tačaka izostavljene i najavljuje da će dalje sarađivati sa članovima u daljem procesu da bi Akt učinili jačim. Proces će se nastaviti u Savjetu Evrope, ali i kroz pregovore Evropskog Parlamenta, Savjeta Evrope i Evropske Komisije u toku narednih mjeseci.

Sve novosti se mogu pratitit na nalozima na Twitteru @MyEDF i @EDFaccess preko heštega: #AccessibilityAct

 

Prevela i pripremila: Anđela Radovanović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) izražava razočaranje pokušajem Ministarstva rada i socijalnog staranja da obmane javnost Crne Gore i „ublaži“ veoma kritična zaključna razmatranja Komiteta UN o pravima osoba sa invaliditetom.

Iz sadržaja saopštenja za javnost objavljenog na sajtu Ministarstva 31. avgusta (dostupno na: http://www.mrs.gov.me/vijesti/175665/Saopstenje-u-vezi-sa-zavrsnim-opservacijama-i-preporukama-Komiteta-za-prava-osoba-sa-invaliditetom.html)  se stiče utisak da je državna delegacija bila u Ženevi da se, zapravo, dodatno edukuje i informiše o Konvenciji koja je ratifikovana prije osam godina, a ne da dobije ocjenu do sada učinjenog i sopstvene odgovornosti pred osobama s invaliditetom u Crnoj Gori i međunarodnom zajednicom.

Samo ovo saopštenje krši jednu od zaključnih preporuka Komiteta, a to je da „prenese zaključna razmatranja javnosti, uključujući i nevladine organizacije, organizacije osoba s invaliditetom, kao i samim osobama s invaliditetom, članovima njihovih porodica, na nacionalnim i manjinskim jezicima, uključujući i znakovni jezik i u pristupačnim formatima, uključujući lako razumljivi format, i da ih učini dostupnim na Vladinom sajtu”[1].

Krenuvši od forme ka sadržini, pitamo se da li su, uz svu „edukaciju“ u Komitetu, u Ministarstvu rada i socijalnog staranja, svjesni činjenice da je ovakva forma saopštenja daleko od pristupačnog i dostupnog, a još manje lako razumljivog oblika komunikacije s osobama s invaliditetom u Crnoj Gori. Možda u Ministarstvu smatraju da se ni zaključna razmatranja, kao ni čitav proces izvještavanja Komiteta, ne tiču osoba s invaliditetom. Pored lošeg pokušaja da prikriju činjenično stanje, kako pred Komitetom, tako i pred crnogorskom javnošću, Ministarstvo iznosi netačnu informaciju da je u obavezi da naredni izvještaj Komitetu podnese 2023. godine. Naprotiv, u zaključnim razmatranjima se navodi da Crna Gora mora podnijeti dva izvještaja, i to prvi za 12 mjeseci u obliku informacija o realizovanim preporukama, a drugi najkasnije do 12. aprila 2020. godine. Ne čudi nas „zbunjenost“ Ministarstva i to da su, budući da su s Inicijalnim izvještajem kasnili „samo“ dvije godine, sebi dali još tri godine „gratis“ da dostave dva izvještaja. Možda je Ministarstvu „razuman period od šest godina“ neophodan za nove izvještaje, iako je proteklo već osam godina od usvajanja Konvencije, što znači da je naša država već do sada makar dva puta trebala da izvještava Komitet. 

Sistemu koji razumije svoje obaveze šest godina bilo bi dovoljno da: uskladi sve zakone i propise s Konvencijom, da ukine sistem oduzimanja poslovne sposobnosti, da usvoji jedinstvenu definiciju invaliditeta, da razvije i prikuplja baze podataka o osobama s invaliditetom u cilju planiranja i razvoja politika koje se tiču OSI, da razvije Strategiju deinstitucionalizacije, da obrazovanje zaista učini inkluzivnim, a ne integrativnim, i diskriminatornim, da spriječi prisilno medicinsko ispitivanje, da razvije sistem podrške za žene s invaliditetom žrtve nasillja, da obezbijedi jednakost u pristupu pravdi, da razvije sistem da sve OSI imaju pravo glasa, da prizna znakovni jezik kao jezik u službenoj upotrebi, da svako može da se kandiduje da bira i da bude biran, i u krajnjem, da omogući i osigura samostalno odlučivanje OSI u svim segmentima života... A sve ovo je Komitet naveo u svojim zaključnim razmatranjima. Jasno je da je državi s ovakvim pristupom potrebno i 60 godina za sve ove procese, ako nastavi dosadašnjom praksom i pristupom. 

Iako Ministarstvo pokušava predstaviti put državne delagacije u Ženevu kao „predstavljanje napora i postignuća“, činjenica je da pohvale Komiteta za ta „postignuća“ staju jedva na pola stranice, a odnose se isključivo na usvajanje zakona i strateških dokumenata, za koje se, ipak, ističe da nijesu svi u potpunosti usklađeni sa Konvencijom, uključujući i sami Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom. Sve ostalo su kritike koje zauzimaju preostalih trinaest strana.

S obzirom na to da je sasvim jasno da se preporuka Komiteta o širenju informacija o zaključnim razmatranjima neće ispuniti i doći do samih osoba s invaliditetom, UMHCG će uskoro na svom sajtu objaviti prevod zaključnih razmatranja, te ovim putem molimo medije da isti prenese.

 

U ime Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Anđela Radovanović i Miroslava-Mima Ivanović

 

________________________________________

[1] Stranica 14 Zaključnih razmatranja Komiteta UN o pravima osoba sa invaliditetom, dostupna na: http://tbinternet.ohchr.org/_layouts/treatybodyexternal/Download.aspx?symbolno=CRPD%2fC%2fMNE%2fCO%2f1&Lang=en

 

Dvadesetpetogodišnjem Asmiru Škrijelju iz Rožaja je život u opasnosti jer se od 12. maja ove godine pokušava ustanoviti i ispoštovati procedura pred zdravstvenim institucijama Crne Gore za pokriće troškova nabavke  ishranNutrison Energy Multifibre  i 1.5 i Isosource, kojom se jedino može  hraniti s obzirom na ugrađenu sondu na stomaku. Naime, Asmiru je 2015. godine u Švedskoj ugrađena sonda na stomaku koja mu omogućava hranjenje i u toj zemlji, gdje je boravio do 12. maja ove godine, mu je odbijen zahtijev za odobravanje azila jer je, kako porodica navodi, Ministarstvo zdravlja izjavilo da mu se u Crnoj Gori može obezbijediti dostojanstven život i nesmetana nabavke ishrane.

 

Krajem juna se UMHCG obratila Asmirova majka Hankija Škrijelj sa molbom da joj se pomogne u ostvarivanju osnovnog ljudskog prava njenog sina, prava na ishranu. Ona je, od kada se vratila sa sinom u Crnu Goru, upućivana od jedne zdravstvene ustanove do druge uvijek s istim obrazloženjem od strane svih službenika/ca da su nenadležni jer propisane ishrane nema na Osnovnoj Listi ljekova. Troškovi ove ishrane su 18,00€ dnevno, a s obzirom da je dodatak za njegu i pomoć i lična invalidnina za Asmira (nepunih 180€ mjesečno) jedino primanje porodice, ona iste nije u mogućnosti da pokrije. Nakon pisanog obraćanja UMHCG-a  Ministarstvu zdravlja i Fondu za zdravstveno osiguranje od 28. juna i više telefonskih razgovora s predstavnicima/cama  ovih institucija i Kliničko bolničkog centra Crne Gore, Konzilijum ljekara specijalista interne medicine KBC-a  je konačno 12. jula prihvatio da da Nalaz i Mišljenje kojim preporučuje Fondu za zdravstveno osiguranje odobrenje pokrića troškova nabavke ishrane za Asmira Škrijelja za period od 30 dana. Gospođa Škrijelj je zahtijev i potrebnu dokumentaciju predala filijali Fonda za zdravstveno osiguranje 17. jula, gde su je usmeno obavijestili da će procedura u najboljem trajati mjesec dana. Za dalju nabavku ishrane nakon isteka odobrenih zaliha, situacija je neizvjesna.

 

Iz Ministarstva zdravlja su usmeno UMHCG obavijestili da ova institucija i Fond za zdravstveno osiguranje moraju ispoštovati proceduru i da nemaju raspoloživa sredstva za jednokratne pomoći građanima/kama, te da se u smislu prelaznog rješenja u ovom slučaju treba obratiti Ministarstvu rada i socijalnog staranja, a da dopunu Osnovne Liste ljekova predložimo pisanim putem Ministarstvu zdravlja, te da se tek na osnovu Dopisa NVO i /ili građana/ke može inicirati dopuna ove Liste.  

Iako dato obrazloženje smatramo krajnje besmislenim u navedenoj situaciji, danas smo uputili novi dopis Ministarstvu zdravlja i Fondu za zdravstveno osiguranje tražeći od njih iniciranje dopune Osnovne Liste ljekova po hitnom postupku  i preduzimanje svih potrebnih mjera, uz saradnju s drugim nadležnim institucijama, u cilju pokrivanja troškova ishrane za Asmira Škrijelja do momenta donošenja konačnog Rješenja po Zahtijevu od 17. jula i dopune Osnovne Liste ljekova.

 

UMHCG ovim putem izražava zabrinutost činjenicom da se institucije zdravstvenog sistema pozivaju na procedure, samo onda kada su one navodno otežavajuća okolnost za njih same, svjesno ugrožavajući život Asmira Škrijelja, samo zato što proceduru propisanu podzakonskih aktima smatraju važnijom od života jednog mladića, i svih ustavnih i međunarodnih normi.

 

U slučaju da se navedena situacija ne riješi u najkraćem i ne spriječe sve buduće potencijalne, pokrenućemo  dalje postupke pred pravosudnim organima, imajući u vidu da smatramo da smo iscrpili sva sredstva i načine komunikacije koju kao organizacija preduzimamo.

CEDAW Komitet je Crnoj Gori nakon razmatranja izvještaja o primjeni Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena uputio preporuke koje se odnose na eliminaciju diskriminacije žena, odnosno zaštitu rodne ravnopravnosti i prava žena. Među preporukama se nalazi i preporuka u odnosu na žene s invaliditetom.

Komitet navodi da je zabrinut što su žene s invaliditetom izložene visokom nivou diskriminacije u državi članici. To se naročito odnosi na: 

(A) Nedovoljno razmatranje specifičnih potreba žena i devojaka s invaliditetom u zakonima i politikama za promovisanje rodne ravnopravnosti, kao i u zakonima i politikama za osobe s invaliditetom, kao što je Strategija za integraciju osoba sa invaliditetom 2016 - 2020;

(B) to da su žene s invaliditetom često lišene pristupa seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, kao i roditeljstvu i da im se mogu oduzeti njihova djeca; i

(C) nesrazmerno visok rizik od siromaštva među ženama s  invaliditetom usled njihove veoma niske stope zaposlenosti,i zbog toga što  njihove zarade i/ili naknade  koje primaju često dijele ili u potpunosti ostavljaju na raspolaganju svojim porodicama. 

41. Komitet preporučuje državi članici da:

(a) Obezbijediti da se specifične potrebe žena i djevojčica s invaliditetom sistematski uzimaju u obzir, npr. kroz procjenu uticaja, u formulisanju i primjeni zakona i politika za promovisanje rodne ravnopravnosti i onih za osobe s invaliditetom;

(b) U skladu s Akcionim programom Međunarodne konferencije za populaciju i Razvojnim programom akcije, kao i sa Pekinškom platformom za akciju i dokumentima proisteklim na konferencijama za njihovo preispitivanje, osigurajte da žene s invaliditetom imaju pravo da biraju broj i razmake njihove djece, kao i pravo na kontrolu i slobodno i odgovorno odlučivanje o pitanjima vezanim za njihovu seksualnost, uključujući seksualno i reproduktivno zdravlje, bez prisile, diskriminacije i nasilja;

(c) Obezbijediti da djeca ne budu odvojena od svoje majke na osnovu majčine invalidnosti i da, ukoliko je potrebno, se pružaju usluge u zajednici koje će pomoći majci u uzgoju djece; i   

(d) Podići svijest o važnosti ekonomske autonomije za žene sa invaliditetom, uspostaviti odgovarajuće procedure koje omogućavaju ženama sa invaliditetom da traže svoju zaradu i /ili beneficije u slučaju da ih oduzimaju članovi porodice, i osiguraju da se naknade direktno prenose na žene sa invaliditetom, a ne na  članove njihovih porodica. 

UMHCG je Komitetu preko Međunarodne alijanse osoba s invaliditetom (IDA) u junu podnio izvještaj u odnosu na žene s invaliditetom, kao i dopune preko predstavnica crnogorskih NVO (Centar za ženksa prava i Juventas) u toku razmatranja izvještaja u Ženevi u julu ove godine.

 

S engleskog prevela: Marina Vujačić

petak, 21 jul 2017 06:16

Spasio komšiju od požara

Postavio/la

Mještanin splitskog Privora Sveto Marinović (68) po nastanku požara, iako je i njemu prijetila opasnost, ušao je u kuću svog komšije Vlada Hrnjičića i izvikao ga i odveo na sigurno.

Sveto je čuo povike susjeda Vlada, koji je osoba oštećenog vida i pritekao mu je u pomoć.

"Ja ne vidim! Upomoć, pomozite mi", vikao je Vlado.

Njegova kuća je u potpunosti izgorela.

Na Privoru se vatra velikom brzinom širila, svi su bili u strahu...

Iz zaseoka Privor mještani su trčali, vozili velikom brzinom, crvenih očiju govorili su da je ispod kapelice Svetog Ante sve po putu vatra.

"Gori put, cesta. Na terenu je pakao. Došli smo do plamenova. Ljudi pomažu jedni drugima u bijegu od vatre, a ima i starijih mještana koji ne žele da napuste svoje kuće", prenose mještani.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Tekst preuzet sa sajta www.6yka.com

Udruženja paraplegičara Cetinje je, u sklopu projekta: ,,Zapošlavanjem do kvalitetne integracije osoba s invaliditetom na tržistu rada” podržanog od strane Zavoda za zapošljavanje Crne Gore u okviru grant šema, sprovelo istraživanje o zapošljavanju osoba s invaliditetom u periodu od 10. do 20. juna 2017. godine na području  Prijestonice Cetinje.

Istraživanje je sprovedeno u državnom, lokalnom i privrednom sektoru u cilju povećanja nivoa svijesti, ali i odgovornosti o pravima i obavezama poslodavaca prema nezaposlenim licima s invaliditetom, kao i budućim planovima poslodavaca na zapošljavanju ovih lica, u skladu sa benifitima, ali i obavezama Zakona o profesinlanoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom. Istraživanje je sprovedeno  na uzorku od 20 ispitanika, bilo je obuhvaćeno po 5 državnih i privatnih preduzeća, obrazovnih institucija i organa lokalne samouprave.

Prema dobijenim rezultatima, na teritoriji Opštine Cetinje, u istraživanjem obuhvaćenim preduzećima i institucijama nema zaposlenih osoba s invaliditetom, u skladu sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošlljavanju lica s invaliditetom.

Važan je podatak da je 75% ispitanika upoznato sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, a 50% njih zna za prava i obaveze, kao i za benefite koje bi ostvarili ukoliko zaposle lice sa invaliditetom.

Ispitanici su iskazali podršku zapošljavanju lica s invaliditetom, ali su naveli i nekoliko razloga zbog ćega to nije zastupljeno u našoj Opštini.

Preko 80% ispitanika je izjavilo da se osobe s invaliditetom nisu prijavljivale na konkurse i oglase i da uglavnom imaju potrebu za visokoškolcima. A što se tiče samog zapošljavanja, u većini slučajeva je odluka na Upravi za kadrove. Drugi važan razlog je finansiranje, za koje su u državnim preduzećima i lokalnoj samoupravi rekli da je pod ingerencijama Ministarstava ili posebno formiranih organa. Sledeći važan razlog je sam pristup objektima zbog nedostatka liftova i prilaznih rampi.

Istraživanjem je utvrđeno da je u lokalnoj samoupravi zaposlena jedna osoba s invaliditetom, ali ne po Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i yapo[ljavanju LSI. U jednoj obrazovnoj ustanovi je bio zaposlen profesor, ali zbog nepristupačnosti, pošto je korisnik kolica, nije mogao obavljati radne zadatke. U jednom državnom preduzeću je povremeno bila angažovana osoba s invaliditetom, koja, takođe, nije bila zaposlena po Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i yapo[ljavanju lica sa invaliditetom.

U Opštini Cetinje, od ukupnog broja nezapolenih, po evidenciji Yavoda ya yapo[ljavanje nalayi se 281 osoba s invaliditetom.

Description: https://ci6.googleusercontent.com/proxy/RnNZfQn2o2xpggJQqefCOervMbPIci5mujDPJnvl43kv6Rtxjyh5gHN_JKVzeU-aaGz3pePFgxfoAAtZJZNx8mveVTc-11j98EfuAJVcumUenA=s0-d-e1-ft#https://ssl.gstatic.com/ui/v1/icons/mail/images/cleardot.gif

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.upct.me

Izgradnja pristupne rampe i staze za potrebe osoba s invaliditetom na Slovenskoj plaži biće završena ove sedmice. To je saopšteno iz Morskog dobra koje finansira projekat, uz izvinjenje zbog prolongiranja rokova do kojeg je došlo zbog kašnjenja na samom početku izvođenja radova.

Iz Morskog dobra najavili su da će u prisustvu predstavnika Saveza udruženja paraplegičara obići prilagođeni infrastrukturni objekat.

"Budva će za koji dan biti prvi grad u Crnoj Gori čiji će najferekventniji dio obale, Slovenska plaža, imati osposobljen pristup moru za osobe s invaliditetom. Ovaj društveno-odgovomi projekat realizuje uz punu podršku Saveza udruženja paraplegičara. Ističemo da je ovakav pristup moru planiran u potpunosti u skladu sa međunarodnim standardima i Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica s invaliditetom".

Najavili su da od jeseni počinju sa izgradnjom pristupne rampe u Baru i da je u proceduri i tender za izbor izvođača za izgradnju u Tivtu.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Vijesti

Stela Nikonia je osnivačica i nacionalna koordinatorka organizacije za ljudska prava žena i devojaka s invaliditetom u MalavijiMalawi Human Rights for Women and Girls with Disabilities - MHRWGD (Malavi Ljudska prava za žene i  djevojke s invaliditetom). Iz ličnog iskustva zna sa čim se sve suočavaju žene i devojke s invaliditetom u afričkim zajednicama. Stela sa puno strasti zastupa ljudska prava, sa jasnom vizijom svijeta bez diskriminacije prema ženama s invaliditetom. Od osnivanja organizacije vodila je i implementirala nekoliko projekata koji su značajno unapredili živote žena s invaliditetom, njihovih saradnika i volontera.

Možeš li da izdvojiš vodeće stereotipe i predrasude o invaliditetu u svojoj kulturi, u Malaviju?

Kada porodica dobije dijete s invaliditetom, u mojoj kulturi se to smatra prokletstvom; ili vjeruju da je barem jedan od roditelja učinio nešto loše. Sjećam se da mi je tetka govorila kako se moja mama podsmijevala osobama s invaliditetom dok je bila mlada. Ako imate dijete, naročito djevojčicu, sa fizičkim invaliditetom obrazovanje se smatra gubljenjem vremena. Takođe se sjećam kako je ista ona tetka obeshrabrivala moju mamu govoreći joj da me ne šalje u školu, jer to neće donijeti ništa dobro.

Braća i sestre u porodici djeteta s invaliditetom s visine gledaju na "žrtvu" i smatraju da ona neće postići ništa u životu, jer ima invaliditet. Diskriminacija počinje unutar porodice i širi se na cijelu zajednicu.

U periodu adolescencije, da li je invaliditet uticao na način na koji si doživljavala sebe kao ženu, na otkrivanje seksualnosti i intimni život?

Da. Invaliditet je imao krucijalnu ulogu u vrijeme moje adolescencije. Duboko unutar sebe nisam vjerovala da ću imati partnera koji će me voljeti. Kulturološka uvjerenja i diskriminacija učinili su da uopšte nemam vjeru u sebe. Zahvaljujući redovnoj školi, naučila sam da, bilo da imamo invaliditet ili ne, svi smo jednaki. Bila sam među najboljim đacima, što mi je život učinilo lakšim. Počela sam da vjerujem da ću, čak i ako ne budem imala nikoga, moći da se zaposlim i omogućim sebi samostalan život.

Postoje mnogobrojni mitovi o "opasnosti" koju devojka sa invaliditetom predstavlja po cijelu žensku liniju, u slučaju da se uda. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Rodne uloge su ključne za bračni život devojke s invaliditetom. U društvu postoji strah da će žena s invaliditetom nužno da rodi dijete s invaliditetom. Kada sam rodila prvo dijete, rođaci mog muža prilazili su krevetu da provjere da li je sve u redu sa bebinim rukama i nogama.  Društvo takođe osjeća da devojka s invaliditetom ne može da ispuni seksualne, kao ni uloge u domaćinstvu, zbog čega je udaja veoma teška za nju. Ona može da pronađe dobrog momka, kome se onda roditelji i društvo podsmijevaju. Ako je on dovoljno jak, doći će do braka. Mnogo je gore ako žive na selu, a ona ne može da donosi vodu ili drva za porodicu. Izgleda da je brak sa ženom s invaliditetom moguć samo u gradovima. Mit koji okružuje takav brak zasnovan je na uvjerenju da žena s invaliditetom donosi prokletstvo u porodicu. 

Koja iskustva su ti drastično promijenila život?

Kada sam prvi put bila trudna, otišla sam na kliniku i sestra mi nije pristupila kao drugim trudnicama. Bila je u strahu i postavljala mi je glupa i ponižavajuća pitanja. To iskustvo promijenilo me je na bolje, jer me je podstaklo da počnem da zastupam seksualna i reproduktivna prava žena i devojaka s invaliditetom.

Kada su nam javili da je mom mužu umro brat, otišli smo iz grada kod njega na selo. U normalnim okolnostima, to što sam žena značilo je da treba da donosim vodu sa rijeke i da prikupljam drva za vatru, što nisam mogla. Primorali su mog muža da nađe ženu koja će moći da obavlja sve te poslove. Moj muž se vratio kući i, nekoliko meseci kasnije, rekao mi je da napušta mene i našu ćerku, da bi se oženio drugom ženom. To je bio najgori period koji mi je u potpunosti promijenio život. Kada bi mi prišao muškarac koji ima roditelje, naročito majku, nikada mu ne bih dozvolila da me oženi, jer, u mom slučaju, majka mog muža uticala je na to da me on ostavi.

Da li ti je nakon tog iskustva bilo teško da se otvoriš za novu vezu? Kako si upoznala svog drugog muža?

Svog drugog muža upoznala sam na jednom forumu, gdje sam govorila o rodno zasnovanom nasilju. Objasnila sam da je u tome korenski uzrok rasprostranjenosti side i HIV-a i kako upotreba muške moći nad ženom unižava muško dostojanstvo. Nakon te sesije moj sadašnji muž našao me je na fejsbuku i tako smo počeli da razvijamo prijateljstvo. Uvjerila sam se da me voli zbog onoga što jesam, a ne zbog onoga što imam. Nisam mu govorila gdje sam, ni šta radim, niti je on meni rekao čime se bavi. Jedino mi je rekao da radi za neku državnu ustanovu, a tada još nisam znala da je u pitanju vojska. Nakon godinu dana druženja i nakon što sam saznala da nema roditelje (što je bio jedan od prioriteta pri izboru životnog partnera, s obzirom na pređašnje iskustvo sa svekrvom), prihvatila sam njegovu bračnu ponudu i napravili smo veliko vjenčanje. To je jedan od velikih proboja koji je uvjerio mnoge muškarce da mlade žene s invaliditetom mogu da budu voljene i da zasnivaju porodice. Za roditelje djevojaka s invaliditetom, koji su bili na mom venčanju, bila je to polazna tačka da podrže svoje ćerke u izgradnji visokog stepena samopouzdanja. Muž mi danas pomaže u aktivizmu. Kad god sretne ženu ili devojku sa invaliditetom, asistira najbolje što može.

Kako si postala aktivistkinja za prava žena i devojaka sa invaliditetom?

Već u prvoj firmi u kojoj sam radila uvidjela sam da uprkos svojim kvalifikacijama ne dobijam istu platu kao moje kolege. Izgubila sam prvog muža, koji je kasnije umro, frustriran svojim novim brakom. Na novom poslu u državnoj ustanovi takođe sam se suočavala sa diskriminacijom. Sve to me je navodilo da počnem da radim na zastupanju prava žena i devojaka s invaliditetom.

Tvoja lična definicija aktivizma?

To je čin koji donosi svijetlost meni samoj, kao i zajednici i drugima koji su diskriminisani, kako bismo postigli određene životne ciljeve. Aktivizam pomaže da se definišu uloge pojedinaca u društvu: niko nije beskoristan. To je davanje ličnih iskustava ili praktičnih lekcija; nečiji život može da motiviše druge koji su diskriminisani.

Iz ličnog iskustva, kako rod utiče na invalidnost, i obrnuto?

Biti žena, pa još imati invaliditet, to je dvostruka diskriminacija. Društvo posmatra žene kao druge po važnosti, a kada imaju invaliditet, dvostruko su diskriminisane i u dvostruko nepovoljnijem položaju nego muškarci. Muškarci sa invaliditetom se više poštuju i lakše pronalaze partnerke, jer se od njih ne očekuje da obavljaju kućne poslove. Ženi s invaliditetom teško je da ostvari trajno partnerstvo, samo zato što je žena.

Kakvu ulogu invaliditet ima u tvom identitetu?

Itekako je to identitet, blagoslovena sam invaliditetom. Da nisam, ne bih znala šta to znači. Invaliditet mi je dao identitet koji me gura da zastupam one koji su u mojoj koži. Identifikujem se kao jaka žena s invaliditetom koja će prevrnuti svaki kamen da se izbori za svoja prava i prava onih koji su ugnjetavani.

S druge strane, to me stavlja u veoma nepovoljnu situaciju. Zbog moje istrajnosti da se borim i borim dok god ne postignem zacrtani cilj, zovu me veoma tvrdoglava žena s invaliditetom. Društvo će uvijek smatrati ženu s invaliditetom beskorisnom, a ja sam se pobrinula da žena s invaliditetom znači ja mogu sve, dok god sam okružena odgovarajućom podrškom.

Od trenutka kada si počela da zastupaš prava žena sa invaliditetom, šta se promijenilo do danas?

Mlade žene su počele da vjeruju u sebe. Povećao se broj onih koje su udate i imaju stabilne brakove, jer su u meni našle uzor. Takođe se povećao broj roditelja koji šalju svoje ćerke s invaliditetom u škole, a ranije su ih držali zatvorene u kući. Zdravstvene ustanove počinju da shvataju da ženama s invaliditetom treba obezbijediti pristupačne usluge. U zajednici je smanjen broj silovanja, što je ranije bilo veoma učestalo: muškarci koji su HIV pozitivni ili imaju sidu silovali su žene i devojke s invaliditetom vjerujući da će se tako izlečiti. Našim kampanjama i radom na osvješćivanju to je sada znatno smanjeno.

Na šta si najviše ponosna?

Uspjela sam da devojke i žene s invaliditetom stavim na listu onih koji su sposobni da žive samostalno, implementirajući bankarski program u selo i zajednicu. To je smanjilo broj žena i devojaka koje prose po ulicama i značajno im je unaprijedilo živote.

Kako funkcioniše taj program?

Žene se udružuju i što ih je više, više je novca koji sakupe i ulažu u početni kapital. U obavezi su da pozajmljuju novac na kamatu, a svake nedelje vraćaju pozajmicu. Nakon 6 meseci dijele profit i započinju poslove koristeći ta obrtna sredstva. Ovo je potpomoglo da žene s invaliditetom više ne prose na ulicama. Ujedno su prošle treninge u oblasti upravljanja malim preduzećima, kako bi mogle da izračunaju profit i gubitak. Da bismo ih motivisali, kad dođe vrijeeme za podjelu profita, organizacija nagrađuje žene koje su pozajmile više novca i vratile ga u predviđenom vremenu. Prednost formiranja ovih grupa je u tome što se žene s invaliditetom međusobno znaju i potpomažu, bilo da je nekoj potrebna pomoć kad je bolesna, ili kad se priprema za svadbu. Devojke s invaliditetom takođe se udružuju i učestvuju u istim programima. Sve se sastaju, dijele iskustva i motivišu jedne druge, ukazujući na uspešne primere.

Iz ove perspektive, šta bi rekla dvadesetogodišnjoj sebi?

Rekla bih joj da mora da vjeruje u sebe i da pokaže da ona to može. Promjena počinje iznutra. Niko ne može da promijeni tu devojku, ali zato ona može da izmijeni diskriminišući stav prema sebi samoj, da postane samopouzdana djevojka koja postiže svoj cilj.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.portalinvačidnost.net

U savremenim društvima, poslednjih godina nesumnjivo se više govori о pristupačnosti informacija na proizvodima i za osobe oštećenog vida, ali, nažalost, ne onoliko koliko ova tema zaslužuje, prvenstveno sa stanovišta bezbijednosti, pa zatim sa stanovišta jednakih mogućnosti za sve. Značajno je to da Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom propisuje i obavezu potpisnikaiste da sve informacije prilagode u formatukoji je odgovarajući za osobe s invaliditetom, bez dodatnih troškova po pripadnike te populacije. Ipak, ova Konvencija se ne primjenjuje u potpunosti gotovo u svim zemljama koje su je ratifikovale. U evropskim zemljama se aktima koji se tiču proizvodnje, distribucije i prodaje ljekova, uređuje i obaveza obilježavanja njihovog naziva, a ponekad i ostalih informacija o proizvodu na Brajevom pismu. Prema informacijama s kojima raspolažemo sve dodanas ni u jednoj zemlji nije uvedena zakonska obavezaobilježavanja ostalih proizvoda na Brajevom pismu.

U Crnoj Gori je u 2014. godini stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača koji je članom 7. uveo obavezu obilježavanja proizvoda nazivom na Brajevom pismu. Izmjenama i dopunama pomenutog Zakona u 2015. godini uvedena je i obaveza donošenja Pravilnika koji bi detaljnije uređivao način i postupak obilježavanja proizvoda. Od samog donošenja Zakona o zaštiti potrošača, u 2014 .godini, predstavnici Saveza slijepih Crne Gore, uvidjevši da javnost, na čelu sa crnogorskim privrednicima, nije spremna da primjeni ovu značajnu normu,preduzima značajne aktivnosti u cilju njenog očuvanja.U cilju primjene odredbe, 23 avgusta 2016. godine, Ministarstvo ekonomije je donijelo Pravilnik o listi i načinu obilježavanja proizvoda na Brajevom pismu, kojim je lista proizvoda svedena na dva, i to šampon i tečni deterdžent zapremine veće od 0,5l. Treba priznati da je ova lista sužena na najmanju moguću mjeru, ali da i tako skraćena predstavlja p0omak u poboljšanju pristupačnosti informacija za osobe oštećenog vida.Takođe, važno je istaći da je Crna Gora jedina zemlja koja je po prvi put pristupila zakonskom rješavanju ove oblasti, a praksa bi trebala da pokaže da primjena Zakona nije teška, već je problem u nedostatku volje i strahu od inovativnih rješenja.Savez slijepih, kao krovna organizacija osoba oštećenog vida, aktivno prati primjenu ovog Zakona, a u predhodnim godinama smo se izvanrednim naporima trudili da tekstovi pravnih akata garantuju pristupačnost na što bolji način i u što većoj mjeri.

Savez, uz lokalne organizacije slijepih kao i firma „Tiflomont“ iz Nikšića su jedini subjekti koji omogućavaju štampanje providnih samoljepljivih PVC naljepnica sa pristupačnim informacijama na Brajevom pismu, kao i informacije u audio formatu. Te informacije podrazumijevaju obavještenja na proizvodima, lijekovima, uputstva za korištenje proizvoda i lijekova u adekvatnoj formi , kao i obavještenja u objektima u javnoj upotrebi. Ta obavještenja u objektima mogu biti taktilne mape na ulazu u objekat, kao i natpisi na vratima kancelarija.

U ovom trenutku možemo konstatovati da nam se za uslugu štampanja naljepnica po povoljnim uslovima javio zavidan broj trgovaca, a tome ide u prilog da su se u crnogorskim trgovinama pojavili prvi proizvodi sanazivom odštampanim na Brajevom pismu. Ovim se ne postižu rezultati samo u oblasti pristupačnosti informacija za osobe oštećenog vida, već se i kroz angažovanje članova Saveza slijepih Crne Gore u štampariji Saveza doprinosi riješavanju problema zapošljavanja osoba oštećenog vida. U prostorijama Saveza je za sada angažovana jedna osoba koja radi na štampanju naljepnica, a u buduće se nadamo da će se lista proizvoda širiti na dobrobit svih osoba oštećenog vida, te da smo ovim potezima izgradili temelje za punu pristupačnost informacija na proizvodima, što i jeste naš konačni cilj.

 

 

Andrija Samardžić

 

Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa DisabilityINFO, objavljenog u susret 5. maju, Evropskom  danu samostalnog života.

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 60 gostiju i nema prijavljenih članova