23 februar 2018

Osmi po redu BOSIFEST 2017. - Beogradski internacionalni filmski festival osoba sa invaliditetom održaće se ove godine u Sava centru od trajanju 10. do 12. oktobra.

Naime riječ je o međunarodnom filmskom festivalu osoba s invaliditetom koji se održava od 2010. godine u Srbiji, u organizaciji Hendi Centra Koloseum. Tema ovogodišnjeg festivala je život i rad osoba s invaliditetom, pod sloganom „Pokreni promjenu“.Pored prikazivanja filmova, u okviru BOSIFEST-a organizovaće se i programi u vidu radionica, panel diskusija i okruglih stolova.

BOSIFEST prvenstveno ima za cilj da ukaže na to da osobe s invaliditetom trebaju da imaju ista prava i obaveze kao i svi drugi građani. Jedini je festival ovog tipa koji se održava u jugoistočnoj Evropi, i može se reći da se polako izjednačava sa svjetskim festivalima, koji se bave isključivo filmovima o osobama s invaliditetom, kao i filmovima čiji su autori osobe sa invaliditetom.

Umjetničkim dijelom festivala, u proteklih sedam godina bavio se Darko Ivić, direktor festivala, i bio je više nego zadovoljan, iako, kako ističe, uvijek želi da svaka sledeća godina bude bolja od prošlih i da se na svakom sledećem festivalu doda nešto novo, kako u edukativnom smislu (uticaj na bolji odnos prema osobama s invaliditetom), tako i u umjetničkom segmentu.

"Filmovi prikazuju svakodnevna iskustva i osoba s invaliditetom, odnos javnog mnjenja socijalni i ekonomski položaj u kojem se nalaze kao manjinska i marginalizovana grupa. Cilj je da se šira javnost informiše o načinu funkcionisanja, pravima, aktivnostima i dostignućima osoba s invaliditetom kako bi došlo do boljeg razumijevanja i prihvatanja različitosti", ističe Ivić.

 

Pripremila: Dragana Sokić

Izvor: www. fcs.rs

Na našem portalu ste imali prilike da pročitate priču o Medlin Stjuart koja dolazi iz Brizbejna i ima 20 godina. Prvi put je prošetala modnom pistom na Njujorškoj nedjelji mode (New York Fashion Week) 2015. godine, nakon čega je postala prvi profesionalni model s Daunovim sindromom. Njen cilj je, kako kaže, da promijeni način na koji ljudi vide osobe s Daunovim sindromom.

Dvije godine kasnije u okviru svog brenda “21 razlog zašto” (21 reason why) sljedećeg ponedeljka u Njujorku predstaviće novu liniju odjeće koja je namijenjena za noćne izlaske.

“U novoj kolekciji preovladavaju šljokice, tako da je kolekcija dizajnirana za noćne izlaske, a istovremeno je savršena dopuna Medlinine kolekcije dnevne odjeće”, navodi se u najavi revije “Zmije su oživjele, djevojka je podivljala” (“Snakes Alive, Girl Gone Wild”), na kojoj će Medlin predstaviti novu kolekciju.

Tokom ovog mjeseca, Medlin će sarađivati sa mnogim poznatim dizajnerima kao što su Dekster Sajmons i Džesi Liu.

 

Pripremila: Anđela Miičić

Izvor: In portal, DisabilityInfo

Međunarodni filmski festival Uhvati sa mnom ovaj dan/Uhvati film, 15. po redu, biće održan od 18. do 24. septembra u Kulturnom centru Novog Sada. Festival obuhvata zanimljive filmske projekcije i raznovrstan prateći program na temu invaliditeta.

Prvi dani festivala, 18. i 19. septembar rezervisani su za radionice za volontere na temu „Kako promovisati događaj?“ i „Kako dokumentovati događaj?“. Na taj način će svi zainteresovani imati priliku da dobiju teoretska i praktična znanja iz PR-a, upotrebe društvenih mreža u svrhu promocije, kao i osnova dokumentarne fotografije i video produkcije.

Svečano otvaranje Festivala je rezervisano za  20. septembra, od 13h, uz retrospektivu prethodnih festivala, izložbu nesvakidašnjih fotografija, najbolje filmove sa prošlogodišnjeg 14. Festivala,

Filmski takmičarski program trajaće od četvrtka 21. septembra do nedelje, 24. septembra. Projekcije počinju od 17 časova, nakon kojih  su plsnirani razgovori sa autorima filmova, gostima i publikom. Za četiri takmičarska dana biće prikazano ukupno 34 filmova iz 25 zemalja svijeta, na temu dostignuća i izazova sa kojima se susreću osobe s invaliditetom.

I ove godine Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore će se predstaviti na Međunarodnom filmskom festivalu "Uhvati film" u Novom Sadu. U subotu, 23. septembra, gledaoci će biti u prilici da pogledaju naš film "Pomjeramo granice". Film je snimljen u sklopu projekta „Sloboda izbora“ finansijski podržanog od Američke ambasade u Podgorici, kojeg je realizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u saradnji sa Centrom za multimedijalnu produkciju- CEZAM uz podršku i u produkciji TV Vijesti.

Međunarodni filmski festival Uhvati sa mnom ovaj dan/Uhvati film održava se od 2003. u Novom Sadu i obuhvata projekcije filmova i prateći program na temu inaliditeta. Organizator Festivala je KAO Parnas, a ovogodišnji Festival podržalo je Ministarstvo kulture Republike Srbije, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa vjerskim zajednicama i ERSTE banka.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Saopštenje za javnost Filmskog festivala Uhvati sa mnom ovaj dan/Uhvati film

Tridesetjednogodišnja Stejsi Pers iz Škotske proglašena je ambasadorkom 'Models of Diversity ("Modeli različitosti"), neprofitne organizacije koja se zalaže za različitosti u industriji. Od kada je postala ambasadorka, smatra da je inspirirala druge žene s invaliditetom i pomogla im da vrate samopouzdanje.  Izgradila je ime u modnoj industriji i šetala na Nedelji mode "Belfast Alternative".

Dobila je nekrozu vezivne opne nakon ljetovanja u Francuskoj, 2009. godine. Čim se vratila u rodnu Škotsku osjetila je bol u stopalu, otišla je u bolnicu nakon čega je sprovedena šestodnevna terapija koja je trebala da pročisti krv i izbaci bakteriju. Ipak, ona nije davala rezultata, zbog čega su doktori morali da joj aputiraju lijevu nogu.

Pet godina kasnije, nekroza vezivne opne se drugi put vratila, a amputacija desne noge je bila neizbježna.

"Manekenstvo nije bilo nešto čime sam željela da se bavim, ali poslije nekoliko revija, zavoljela sam ovaj posao", istakla je Stejsi.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: IN portal

Natali Balman iz Mančestera u dvadestoj je dobila dijagnozu dijabetesa tipa 1.  što je značilo da nakon svakog obroka i pića mora da primi insulin. Potiče iz porodice muzičara i svira saksofon, ali nije htjela da nastavi tradiciju u porodici, već se okrenula modnom dizajnu.

“Kada sam bila mala, ujak mi je govorio: Dok god nikoga ne povrijeđuješ, radi šta god želiš! Ne moraš nikome da se povinuješ, niti ikoga da pratiš. Nađi nešto što voliš i radi to”.

To je i učinila. Cilj njene modne kolekcije je da pomogne ženama s dijabetesom da imaju samopouzdanja.

“Počela sam da razmišljam: kako da iz loše situacije napravim nešto dobro? Nije bilo prijatno odlaziti u javni toalet u klubu ili restoranu, skidati svu tu odeću i dati sebi dozu insulin”, kazala je Natali.

Tako je  počela da dizajnira odjeću sa otvorima i skrivenim džepovima, za žene koje same sebi daju injekcije ili nose medicinske uređaje. Dio prihoda od njene prve kolekcije donira se za istraživanja dijabetesa.

“Mislim da moda nikada zapravo nije uzimala zdravlje u obzir”, kazala je.

Činjenica da Natali dnevno daje sebi šest ili sedam injekcija, umanjivala je svaki njen pokušaj da se osjeća lijepom i ženstvenom, bez obzira na sve napore uložene u odjeću i šminku. Mnoge žene koje imaju dijabetes  kriju  strahujući od osude okoline.

Sa druge strane žene koje su probale novu modnu kolekciju tvrde da im donosi osećaj slobode.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.portalinvalidnost.net

U San Antoniu u Teksasu otvoren je prvi akva park za osobe s invaliditetom pod nazivom "Morgan’s Inspiration Island" (Morgan Inspirejšn Ajland). Mnogi akva parkovi nepristupačni su za OSI, ali u ovom tvrde da im je namjera da to promijene.

"Naš cilj je da omogućimo gostima sigurno i ugodno okruženje, bez gužve", kaže osnivač ava parka Gordon Hartman.

On je tokom izgradnje "Morgan’s Inspiration Island-a" sarađivao sa doktorima, roditeljima, nastavnicima, terapeutima kako bi stvorio što pristupačniji prostor.

Ovo mjesto roditeljima nudi i narukvice pomoću kojih mogu da lociraju svoju djecu u akva parku.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Portal Vijesti

Izi Vils (Izzy Wheels) je dizajnerski duo koji čine sestre iz Irske koje su željele da uklone stignu koja se veže uz invalidska kolica. Kreatorke su tako odlučile da stilizuju felne kolica. Starija sestra Alibe Kin, o projektu kaže:

"Moja mlađa sestra Isabel je korisnica kolica. Tokom svog odrastanja bila je nesrećna što nije mogla da nađe način kako bi uljepšala invalidska kolica”. 

Tako je Alibe počela svoje crteže da postavlja na felne. Vremenom je njen rad postao brend, a među saradnicima su se našli i drugi irski umjetnici.

https://ssl.gstatic.com/ui/v1/icons/mail/images/cleardot.gif

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Portal CDM

Ako počinješ da se zabavljaš s devojkom s invaliditetom spremi se na pitanja poput: “Jao, šta će ti ona takva, nađi neku "normalnu"”, i na kopanje po tvom (i njenom) seksualnom životu, “kakva je, kako vam ide” i slično. Pritisak ljudi sa strane povremeno će biti ravan onom pred eksploziju bombe, pa nećeš znati šta da radiš s tim haosom između želje da probaš s njom, i frke od okoline. “A od čega je "bolesna", a šta joj je, a što baš nju, a kakva je u krevetu” - evo uvoda za žurku ukoliko pomišljaš da izlaziš sa djevojkom s invaliditetom. Vjerovatno ti je dovoljna frkica što si, uopšte, skontao da se na takvu ribu ložiš, još ti samo fale komentari. Možda ti posle ovog teksta bude lakše. Ili još gore.

Prije svega, da ti kažem, muvali su nju i prije, i  naravno svakakvih kretena je bilo. I baš zato je naučila da dobro odabere kome će da se posveti u bilo kom smislu. Tako da, ako si se pojavio, recimo, s uredno začešljanom kosicom, nabudženim sunčanim cvikama i bijeloj košulji, pa misliš da će da se onesvojesti čim te vidi jer si se udostojio da je tako drugačiju, o ti božanstvo, pogledaš, zajebao si se, da znaš. Meni su se, recimo, povremeno nudili i onlajn sa predlozima za udaju, šemu, ma svašta. I još su mislili da treba da im budem zahvalna što me "eto iako sam takva" hoće. Tako me je u Studentskom parku dok sam čitala knjigu startovao neki skroz mator lik uz sve moguće komplimente. Lijepo kaže čovjek, traži ženu, pa izgleda računa da sam ja očajna i da pristajem na sve. Jedan mi je pomenuo druga koji ima baš veliku kuću, a meni bi bilo taman da se obezbijedim finansijski. Isto tako su do mene dopirale insinuacije da treba "iskoristiti priliku" ako ti se, recimo na seminaru ili gdje mi se već, ukaže prilika, jer ko zna kada će sledeća. Okej, da li ste normalni? Kad sam pomenula da želim da raskinem sa dečkom, čula sam i to da treba malo da razmislim jer, eto, on me prihvata, a ko zna kad i da li će neki sledeći da poželi da me smuva. U suštini, koliko god budala da je devojku s invaliditetom startovalo i takvim predlozima, ne ona nije očajna, i ne, neće po svaku cijenu pristati na vezu. I ne, to što si joj prišao ne znači da će ti odmah pasti pod noge. Ćao.

Spisak ortaka s kojima sam bila super kul i koji su me zvali i dolazili u svako doba je onako, prilično dugačak. Od srednje škole preko studentskog doma gdje je bilo onog standardnog okupljanja uz vino i cigare, princip je bio isti - ja sam sve naj, ali... Ovo „ali“ je u suštini značilo da su se neki od njih otvoreno, a neki skriveno ložili na mene. Jer ja eto, nisam društveno prihvatljiv model ljepote i prosječnosti. Mnogima sam, normalno, bila baš to, samo super drugarica, nebesima hvala. A čudnih momenata bilo je na pretek. Sjedi lik, gleda me ravno u oči i govori "jao ti si tako lepa", ono, veče, mjesečina, pijemo sokić na klupici, i ja pomislim, ok, ovaj će sad da me poljubi, a on nastavi da filozofira dalje.

Jedan mi je slao savršeno sročene poruke koje su više ličile na ljubavne nego na drugarske i tako me zbunjivao mjesecima jer nisam znala šta tačno hoće. Sa nekim drugim sam cijelu noć pila vino, u farmerkama i uskoj majici, i i meni i njemu je bilo jasno da se nešto dešava, ali svanulo je pa smo se posle pravili kao da ništa nije bilo.

Znači, ako ti se dopada devojka s invaliditetom, shvatićeš da vjerovatno ima dosta muškaraca oko sebe. I ako hoćeš da budeš pravi drugar koji će da dolazi usred noći i donese cigare, samo naprijed. Ali ako imaš taj osećaj da ti je baš privlačna, a nemaš hrabrosti da išta pokreneš jer je komplikovano i društveno neprihvatljivo, ukloni se sam. Ona ortaka ima dosta, vjerovatno joj treba nešto konkretno, a ne dodatna zbunjujuća situacija. Dečko, na primer.

Nemoj da smaraš muvanjem izokola, komplimentima, slatkim porukama, cimanjem preko mesindžera slanjem svojih selfija, i linkova ka omiljenim pjesmama, a da ni sam ne znaš šta od nje hoćeš. Najlakše će biti i tebi i njoj ako odmah kažeš šta ti je na umu.

Znam da ti je frka kada da ta tako zanimljiva devojka koju gledaš za stolom sa druge strane kafića, ustane i skontaš da, ups, ima recimo krive noge, tipa ja. Ili te odmah prođe volja da je muvaš, ili kontaš da, ipak, priđeš, al ne znaš šta bi. Isto tako je gadna situacija kad ne prečešljaš dobro njene fotke na fejsu, pa skontaš da je baš dobra riba, al ne skontaš da recimo, ne vidi. (Ja najviše volim kad mi udeljuju komplimente pa ih se otresem rečenicom "Jesi video što su mi zgodne štake?" Ili nestanu ili ostanu, kakav filter za prečišćavanje, hvala majci prirodi ili ljekarskoj grešci jel’.) U svakom slučaju, prosto je, samo reci otvoreno ono što želiš u tom trenutku. Znači, šta god da je to.

Vezu, al’ da niko ne zna? (OK, ovo bolje nemoj da joj predlažeš). Vezu u fazonu "ajmo pa da vidimo gde će da nas odvede"? Nije mala, može da preživi istinu. Šta god da je, razjasni prvo sa sobom, pa joj se obrati, i nemoj, brate, da lažeš. Uvek sam najviše voljela one koji mi najdirektnije kažu ako hoće seks ili šta god sa mnom. Tako mi je jedan od likova s kojima sam svojevremno se super družila, najopuštenije "prorekao" da ćemo garantovano imati seks u liftu. Rekla sam, važi, baš da vidimo. Isti taj lik me je, dok smo sjedeli negdje napolju, najopuštenije poljubio u vrat. Nisam mu udarila šamar, i pravila se fina, cijenim kad neko ima petlju i ne boji se onoga što osjeća, makar i da ne otkidam na njega u tom trenutku. Isto tako sam od nekog narednog dobila predlog za seks bez zaštite. Rekoh, baš si fino zamislio, kako da ne. Al opet, lik je bio iskren. Hvala lijepo.

Nemoj da podrazumijevaš da pojma nema šta je to, i da se nikad nije bila sa kim, u najmanju ruku. Ako ništa, toliko je već seksualnih situacija razmrsila prijateljima, i toliko je problema odslušala i riješila, (a šta je tek sama prošla, to samo možeš da nagađaš) da je sigurno doktorka za seks, u kom god hoćeš smislu. Lijepo je pitaj, šta može i kako, jel ima neke tehnike, šta joj ide na nerve, šta joj je super. Nema načina da saznaš, osim ako direktno ne izgovoriš. I definitivno ćeš bolje proći ako pitaš sad, dok još niste počeli, nego da te nešto iznenadi kad ste zapetljani u čaršav, i nemate pojma šta dalje da radite. Tako sam ja recimo, lijepo objasnila koja mi poza najviše odgovara, u svakom smislu. Lik pitao, ja rekla, problem riješen.

U svakom smislu, ako ste već tu negdje blizu veze. Nemoj da očekuješ da će ona da ti objašnjava, rešava, crta, da će da te cima i da bude ljubazna i super u svakom trenutku, jer si ti eto, odlučio da joj daješ šansu. Da ti kažem, i ona tebi daje šansu i to veliku. Ako te pita za pomoć u fizičkom smislu to je znak velikog povjerenja, samo ukapiraj to na vrijeme, i nemoj je ni u ludilu zezati zbog toga ni za sto godina, ubiće te na spavanju.

Tako je mene dečko nosio da piškim, kad sam povrijedila koljeno. Znači, sve je prošlo od početka do kraja sa sve oblačenjem i svlaćenjem skroz opušteno. I to vam je kao neko vatreno krštenje. Jer invaliditet podrazumijeva svašta, neko kapira to neko ne, i ko na tom prvom ispitu poput ovog primjera padne, i ne treba da ostane. Jer, ako se tvojoj devojci nešto ukoči (kao meni povremeno vrat) moraćeš možda i da joj obučeš veš ili kulahopke. Ali, kapiram da, ako te pale njene noge, neće biti problema.

Tačno, uvek postoji opcija da smuvaš jednostavniju ribu koja može, recimo, da hoda kao da je na modnoj pisti, i sve radi sama, i ne moraš da umjesto nje donosiš stvari iz marketa, i nosi štikle, i niko te nikad neće pitati šta joj je, i zašto si sa njom. To je lakši put. A možeš i da se zaljubiš u ovu drugačiju, Ili da te samo jako privlači. Ili da te šta god, ali da te nekako radi, a da ne umiješ baš da objasniš, da ni ne moraš, jer je super tako kako je.

Jer samo djevojka koja ima invaliditet ima svoju tehniku za, recimo, nošenje kafe u krevet, uz rizik da je ispoliva i po sebi i po tebi. Ali zato kad ti je donese a da nije prosula, biće super, kao da ste se zajedno penjali uz neko brdo i sad ste na vrhu. Pored nje ćeš svakog dana učiti da sve može drugačije, i da iako nije uvijek lijepo ni lako, može da bude makar zabavno.

I da znaš, njoj ne treba neko da joj komplikuje život jer problema ima i bez tebe, treba joj neko ko može da shvati i zavoli to drugačije u njoj. Pokušaj, možda ispadne baš dobra stvar. Možda ispadne i pakao. Pri tom ne znaš šta će se dogoditi dok ne probaš. A to je tako super, zar ne?!

 

Pripremila: Anđela Miličić

Tekst preuzet sa sajta www.wice.com autorke Lane Nikolić

Sigurni smo da ste o Fridi Kalo (Frida Kahlo) čitali makar približno koliko i mi,  ali isto tako smo sigurni da činjenice o njenom životu nikada nijesu dosadne. Koliko god ih puta čuli, mogu iznova da nam posluže kao inspiracija. Zato vam u ovom broju časopisa donosimo neke od njih.

Pravo ime bilo joj je Magdalena Karmen Frida Kalo i Kalderon. Imala je jako naglašene, spojene obrve i brčice, koje nije htjela da uklanja. Bila je visoka 150 cm. Mnogo godina kasnije promijenila je svoja dva ključna biografska podatka:počela je da se predstavlja kao Frida Kalo i tvrdila je da je rođena 7. jula 1910. kako bi se taj datum poklapao sa početkom Meksičke revolucije.

Kada je imala šest godina, oboljela je od dječije paralize, što je za posledicu imao oštećenje, posebno desne noge. Kasnije, kada je imala 18 godina doživjela je saobraćajnu nesreću u sudaru autobusa i tramvaja, zbog koje je imala 32 operacije. U toku udesa sa njom je bio njen prvi partner koji se nakon toga udaljio od nje.

Nakon oporavka, porodica je bila u finansijskoj krizi, zbog čega je Frida morala da napusti školu (studije medicine) i pronađe posao. Počela je da slika jer je smatrala da je to „najmanje dosadno“.

Prezirala je pokazivanje bilo koje slabosti, i tvrde, da nikada nije plakala. U horoskopu je bila Rak. Slikaka je često istinite „prizore“, a veliki broj slika nastao je iz pozicije ležanja u krevetu. Često je i sama govorila da slika život, iako su drugi njenu umjetnost klasifikovali kao nadrealizam.

Tako je na slici „Nesreća“ naslikanoj 1926. godine „preslikala“ saobraćajnu nesreću koja joj se desila godinu dana ranije. Nije se stidjela svojih tjelesnih oštećenja, bila je ponosna i prkosna. Majka ju je potajno sažalijevala, dok je od oca dobijala podršku i divljenje. Govorio joj je kako je bolja od drugih jer je hrabrija i pametnija. Bila mu je ljubimica, od njegovih šest kćeri jedino se ona školovala. Imala je pet polusestara.

 

Sliku „Moja dojilja“ ili „Ja sisam“ (1937) sama Frida smatra jednom od svojih najboljih slika. Ona naime, nikad nije imala prilike da sisa jer je bio premali razmak između rođenja njene sestre i nje. Frida je imala dojilju koja na ovoj slici nosi masku, što nam govori da je njoj dojilja potpuni stranac i nešto hladno i bezlično.

Udala se da Dijega Rivijeru, poznatog meksičkog slikara. Ona je imala 22, a on 43 godine. Par je u početku imao nadimak „Slon i golubica“ koji je kasnije zamijenjen nadimkom „Ljepotica i zvijer“ zbog turbulentnosti njihove veze. Iz razočarenja što je Dijego istovremeno bio i sa drugim ženama, pa čak i sa njenom sestrom, Frida je počela da se zabavlja i sa muškarcima i sa ženama. U periodu patnje nastala su njena najbolja umjetnička djela. Toliko je patila da je Dijega nazivala drugom nesrećom. Iako su se rastajali i mirili i Dijego je dan njene smrti smatrao najtežim danom u sopstvenom životu. Umro je nekolike godine nakon njene smrti.

Frida je imala četiri pobačaja jer je njena karlica u nesreći prelomljena na tri mjesta. 

„Bolnica Henri Ford“ je Fridin autoportret iz 1932. godine koji opisuje Fridina osjećanja povodom abortusa. Ona leži na krevetu u lokvi krvi. U ruci koja je prislonjena na stomak drži šest predmeta: svoju karlicu i kičmeni stub, dijete u položaju fetusa, puža koji je simbol sporog oporavljanja od abortusa, metalnu spravu u donjem lijevom uglu koja se tad koristila za obavljanje abortusa i ljubičasti cvijet kao simbol seksualnosti.

Kada su joj doktori saopštili da joj moraju amputirati nogu, pitala je: „Šta će mi, ja imam krila.“ Deset dana prije smrti provela je četiri sata po pljusku na uličnom protestu, uprkos tome što su joj doktori bili zabranili da se kreće zbog upale pluća. Neposredno nakon tog događaja je umrla. Poslednje riječi zapisane u njenom dnevniku bile su: „Nadam se da je odlazak radostan i da se više nikada neću vratiti.“

Dom u kome je rođena pretvoren je u muzej posvećen upravo njenom životu, a poznat je pod nazivom Plava Kuća.

Hajden Herera (Hayden Herrera) 1983. godine je izdala Fridinu biografiju, koja je postala besteler. Knjiga je 2002. godine ekranizovana. Film je osvojio dva oskara, a Fridu igra Selma Hajek. Madona je kupila Fridinu sliku “Autoportret sa majmunima”, a sebe je proglasila Fridinom reinkarnacijom.

 

Izvor: Wikipedia.org, Wannabe Magazine i Kultivišise.rs

 

Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa DisabilityINFO, objavljenog u susret 5. maju, Evropskom danu samostalnog života.

Da li nekad u vrijeme dokolice razmišljate o temama koje su mučile grčke filozofe? Ah, da, nisam vas pitala da li znate šta je mučilo grčke filozofe. Oprostite, veoma nepristojno od ove gospođice. Pa dobro, između odnosa tijela i duše, svijeta ideja, supstance i društvenih klasa sigurno su razmišljali o različitosti svijeta koji ih okružuje. Da li je, zaista, jedino što nam je potrebno da bismo bili dobri filozofi sposobnost da se začudimo, kao što piše J.Gorden u knjizi „Sofiji svijet“? Sva djeca imaju tu sposobnost filozofa, da se začude tako jako da ih oči zabole od širenja pri ekspresiji iznenađenja. Možda se i ne čude tako strašno, djeca su spremnija da prihvate svijet oko sebe takav kakav jeste, za razliku od odraslih. To tako nazvano čudovište „čuđenje“ postaje dio svakodnevice, izraz nevjerice, nekad i neznanja i straha od nepoznatog. Rekao bi neki francuski pjesnik da je jedino čuđenje koje čovjek sebi treba da priušti-čuđenje odlasku ljubavnika iz toplog zagrljaja. Ali naši životi nisu poezija i nemaju svi lakoću poleta i svestranosti kao francuski pjesnici.  Ne znam kako sam od fiozofa došla do francuskih pjesnika, njihovih ljubavnika i ni do čuđenja. No, ja moram priznati čitaocu da mi je to od početka bio plan i neću skrivati svoju namjeru. Da pišem jednu priču o čuđenju. Znam, čudan naziv, joščudnija tema, ali nemojte se i vi sad čuditi tome.

Ovo o čemu vam pisem... Sve je to počelo krajem prošlog vijeka(a ti čitaoče znaj da mislim na 20. vijek, jer vjerujem da će ovo čitati neko godinama kasnije) dakle, pamtim začuđena lica od tada. Slatke, lepljive izraze čuđenja komšinica, prodavačica, doktora, rođaka.Lica koja se čude kako mogu da se igram kao sva djeca. Lica svijetle puti, tamne, s izraženim crvenilom, lica sa pjegicama, savršeno nesavršena lica. Na stotine različitih lica sa razlicitim kosama, različitih konstitucija, različitih pogleda na svijet oko sebe. Kasnije, čudili su se kako mogu da idem u školu kao ostala djeca, kako to da pišem zadaće, da se igram školice i jurcam na školskom odmoru. Tu, na školskim odmorima bilo je različite djece. Mršavih djevojčica, visočijih dječaka, riđih, crnih, plavih, s uvijenom kosom, svi su bili različiti. Čudili su se kako mogu sve što želim. Sigurno se sad pitate kakva sam ja to bila pa su se ljudi toliko čudili. Iz ovog ugla mlade žene tvrdim, i nebo mi je svjedok, da sam zaista bila drugačija. Nisam bila drugačija zbog mog invaliditeta, zbog mojih naočara, mojih mogućnosti ili ograničenja. Bila sam kao ljudsko biće drugačija. To znači drugačija od svake druge djevojčice i svakog dječaka. Drugačija jer je svako od nas drugačiji, jedino to ne bih bila u slučaju da postoji još jedna ista ja. A kako je to nemoguće da postoji još jedna ja, potvrđujem sve te hipoteze iz djetinjstva. Hipoteze zasnovane na iskustvu da su me ljudi smatrali drugačijom, a u stvari,svi su oni bili drugačiji jedni od drugih. Različito, po prvi put, dobija oblik jednakog, kakav paradoks, zar ne? Ja jesam različita u moru različitih ljudi, ali obzirom na to da smo svi mi različiti znači da smo i jednaki jedni drugima. Malo luckasta teorija... Možda.

Da li to što su ljudi oko mene mogli dovoljno jako da se začude znači da su oni filozofi? Ne bih rekla. Ovo je priča koja vam se neće svidjeti, koju nećete dijeliti na društvenim mrežama i koju nećete prepričavati. Ovo je jedna ogoljena istina našeg društva. Ovo je priča o (ne)prihvatalju osoba s invaliditetom i gledanje kroz špijunke svojih kućnih vrata, stidite li se dok se krijete? Tako je u okruženju u kojem sam ja rasla, svaki vid invaliditeta je smatran fabričkom greškom. Čim ljudi vide da nešto nije kao što oni misle da treba da izgleda to smatraju greškom. Smatraju bolešću i razočaranjem za ljudski rod. Različitost tu znači biti neprihvaćen, smatran nesposobnim za život i predmetom sažalijevanja. Još uvijek bake iz komšiluka razmišljaju „čija li je kletva stigla“ i pitaju se „šta li će biti sa njom'. Još uvijek naše učiteljice odlaze s posla nezadovoljne jer im je u razredu dijete koje obilježavaju s „a što ga meni dadoše“ i roditelji koji savjetuju djeci da se klone djece s invaliditetom. Isti ti roditelji neposlušnoj djeci prijete rijecima: "Ako ne budeš slušao bićeš kao on ili ona" misleći na osobu s invaliditetom. A šta je s uhom, povući ga za uvo i izusti onaj odvratni ružni zvuk. Znate to svi, kao da izražavate želju da se to vama ne desi, da se vama ne desi invaliditet. Kao da je to nešto što se dešava, što se priziva, kao da je to neka bolest, invaliditet, na kraju krajeva, nije prelazan, ne brinite.

Taj zvuk dok povlačite svoju djecu za uho, to nije zvuk bola, to je zvuk razočaranja. To je zvuk brat blizanac pogledu iz mog djetinjstva, onom pogledu čuđenja. Jer u svim ovim primjerima ljudi s izrazom cuđenja posmatraju osobe sinvaliditetom kao drugačije od sebe na osnovu njihovog invaliditeta. A gdje je pravo da budem, da budemo drugačiji jer smo jedinstveni, jedini na ovoj planeti.

Mi kao nesto napredujemo, mijenjamo se i učimo da prihvatamo da invaliditet nije različitost o kojoj se nekad govorilo kao o bolesti, nemogućnosti, bezvrijednosti. Invaliditet nije različitost, invaliditet je stanje! Mi. A ko to mi? Mi, vi, oni, ti! Nije važno ko, da li stanovnici  ove države, da li komšije, tete, bake, učiteljice, ljudi u prolazu. Nije važno ko. Važno je da izađemo iz tih okova prošlosti i budemo jednaki među jednakima.

Još jedno pitanje. Zašto krijete poglede, zašto ne pogledate u naša pomagala, zašto nas doživljavate toliko različitim od sebe? Bahato ste nas gurnuli u neku kategoriju, u neku fiokicu vašeg uma gdje caruje strah. To je strah od suočavanja, strah od nepoznatog.

Kad ljudi prevaziđu strahove znaće da bogastvo različitosti leži u nama samima, u našim dušama i našim pogledima na život, a ne u nemogućnostima. Bogastvo različitosti je u svima nama ko zna da ga iskaže. Moj pogled na svijet, moje ideje, moje želje, moja umjetnost, moj život nije isti iz dana u dan. Svaki dan je različit i to je ono što me čini srećnom da dočekam novi dan. Tako počinju promjene. Budite vaša promjena i prihvatite bogastvo različitosti zbilja kao bogastvo. Bogastvo jedinstvenosti. Sve teče i sve se mijenja, u tome je zlatna poluga različitosti. Neka nas sličnosti spajaju, a različitosti nikad ne razdvajaju.

 

                                                                                                                        Dragana Đokić

 

Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa DisabilityINFO, objavljenog u susret 5. maju, Evropskom  danu samostalnog života.

Strana 1 od 23

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 61 gostiju i nema prijavljenih članova