23 april 2018
KiKi

KiKi

Članovi podgoričkog stonoteniskog kluba osoba sa invaliditetom “Luča” učestvovaće od  od danas do nedelje na prvom Međunarodnom turniru za osobe sa invaliditetom u stonom tenisu „KANJIŽA OPEN 2018“.

U Kanjiži će nastupiti stonoteniseri: Slobodanka Gurešić (klasa 4), Milijana Ćirković i Đuro Krivokapić (klasa 6). Očekuje se nastup stonotenisera iz Poljske, Slovačke, Rumunije, Bugarske, Grčke, Slovenije, Hrvatske i domaćina Srbije.

Trener reprezentacije, Čedo Damjanović kazao je da će crnogorskim stonoteniserima to biti jedan od najjačih kontrolnih turnira.

"Najavljeno je spajanje kategorija od 1 do 5 (osobe koje igraju u kolicima) i 6 do 8 (stojeći položaj) tako da ćemo imati priliku da stičemo međunarodno iskustvo od trenutno kvalitetnijih protivnika. Siguran sam da će već naredne godine neko od tih igrača praviti društvo Filipu Radoviću na Evropskom prvenstvu", kazao je Damjanović.

Organizator turnira je novosadski klub osoba sa invaliditetom “Tvrđava 021”.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: portal Vijesti

četvrtak, 19 april 2018 08:07

Prvi taksi za OSI u Crnoj Gori

Firma D.A.J.M.I., u okviru koje posluje Taxi služba "More" iz Herceg Novog nabavila je taksi za osobe s invaliditetom, a ovo je ujedno prvi taksi ove vrste u Crnoj Gori. Riječ je o pik-ap vozilu Citroen Berlingo, opremljenom rampom za ulazak i modifikovanim sjedištima. Direktor taksi kompanije Dejan Radulović je kazao da je cijena automobila blizu 30.000 eura.

 

“Vozilo je još juče imalo nekoliko besplatnih probnih vožnji, ali od danas se zvanično pridružilo voznom parku kompanije”, dodao je on.

Prema njegovim riječima, cijena vožnje je ista kao i za regularan taksi, a takođe i način naručivanja. U ovoj kompaniji narednih dana očekuju još jedno takvo vozilo.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: CDM portal

Ponekad mi se čini da su mi jutra i popodneva u kojima nemam neku dogodovštinu u autobusu postala vrlo monotona. U posljednjih godinu i po – dvije, koliko se vozim autobusom makar jednom dnevno, mogla bih na prste da prebrojim one dane u kojima me vožnja nije dovela do toga da pomislim da sam možda i bila u pravu što sam ih skoro do pred kraj fakulteta zaobilazila u širokom luku.

Ako izuzmemo stvari koje idu na nerve većini ljudi, ima ipak nekih poslastica rezervisanih samo za nas s „greote, s nogama“, a ovo je top-lista meni omiljenih:

 

Pomaganje, preciznije definisano kao unošenje, čupanje i lomljenje.

Ovo može biti čak i zabavno, onda kad oguglate na to da je svaki vaš pokušaj da stanete na prvu stepenicu u autobusu praćen sinhronizovanim skokom makar troje ljudi koji vas dočepaju ko za ruku, ko za nogu, još ako uspiju da vam promaše lakat – imali ste sreće. Bilo bi zanimljivo isprobati na nekom od njih kako to izgleda poremetiti vam jednu od rijetkih tačaka ravnoteže koja funkcioniše. Sa priklještenom rukom ne možete trezveno da razmišljate da li zakoračiti na stepenicu ili prvim što vam pod nju padne gađati „pomagača“ čim ga se ratosiljate. Generalno, ovo nije samo situacija u autobusima – kad god mi neko „pomaže“ da se negdje popnem, popeti se neću. Pa makar i samo iz čistog inata. Sama ću, hvala lijepo!

 

Borba za mjesto

Ovo je valjda svima poznata stvar, ali za mene i ona ima svoje specifičnosti. Pitam se treba li na čelu da istetoviram „ZAUZETO“ ili da na dnevnom nivou sa sobom ponesem bar deset kopija zakona kojom mi se daje pravo da sjedim tu gdje sjedim da bi svaki putnik koji nailazi i pritom čuje moj odgovor da je mjesto zauzeto preskočio da me priupita da se nije, možda, u međuvremenu od dvije milisekunde, oslobodilo. Ne, nijesam odlebdjela nigdje. Ne, ne možete da sjedite ovdje zato što vam je osamdeset i kusur godina i imate vene i kurje oči i baš vam se sjedi tu i nećete nigdje drugo. Možda je to sjedište najudobnije, pa mi ga zato čuvaju. „Ovo mjesto je po Zakonu...“, ponavljam kao papagaj svakog jutra. Razmišljam da mantru promijenim u „Ođe tako može“, što reče nedavno saputnica mi sa mjesta iza.

 

Komentarisanje (s zagledanjem i sašaptavanjem)

Dođosmo i do saputnice i omiljenog timskog i individualnog sporta prosječnog građanina u autobusu – komentarisanja. To je disciplina u kojoj bismo nesumnjivo rušili sve rekorde, teško bi nas iko nadmašio. Kad imate ovako „ovo s nogama“, poznatije još i kao invaliditet, komentari vas neće omašiti. Umiju da opeku, itekako, ali s dovoljnim brojem vožnji raste vam stepen tolerancije i osmijeha u stilu „ha... ha... ha... jako duhovito“. Standardni leksikon komentarisanja uglavnom je uzak i obuhvata nepunoznačne riječi u formi uzdaha, poneko greote, ne daj Bože, propraćene adekvatnom gestikulacijom i ostalim pimitivnim oblicima neverbalne komunikacije – malo se prekrstiš, ako si s djetetom, čupneš ga za uši ili mu prekriješ oči itd. Napredniji oblici komentatora već imaju nešto razvijeniji rječnik koji sklapaju u šire rečenice poput: Samo mi zdravlje daj, Ne daj Bože ovako, Bolje ih nemat, no imat ovakve, Kakva đevojka, a ovo s nogama... Zavisno od stepena putničkog iskustva, reakcije mogu obuhvatiti želju da dotičnog/dotičnu zadavite golim rukama, ako se komentator nalazi na stanici na kojoj ste upravo ušli da izađete čisto da mu kažete koju, a možete ih propratiti tek onim osmijehom i pogledom „Šta me gledaš (čitaj: ja sam iz Nikšića)?“.

I, tako, naš autobus je stigao na stanicu, vrijeme je za zauzimanje pozicije prije nego što neko stigne da vam pomogne u iskrcavanju.

Nastavak teksta slijedi, izostaće jedino u slučaju da potpisnica ovih redova u međuvremenu počne da vozi autobus.

 

 

Anđela Radovanović

Najbolji crnogorski paraolimpijac Filip Radović na najnovijoj, aprilskoj para-stonoteniskoj rang-listi Međunarodne stonoteniske federacije (ITTF), u kategoriji 10, u konkurenciji seniora zauzima šesto mjesto, sa 1.619 bodova, što je njegov najbolji plasman u karijeri.

Prvo mjesto zauzima Poljak Patrik Čajnovski (1.838) bodova ispred Dejvida Džejkobsa iz Indonezije (1.739) i Kineza Lian Haoa (1.682).

Na listi juniora (igrači do 23 godine), Filip je zadržao drugo mjesto, iza Kineza Haoa.

"Daću sve od sebe da zadržim visok rejting što nije nimalo lako u ovoj konkurenciji. Već početkom maja me očekuju dva vezana turnira iz serije koeficijenta 40 u Laškom i Bratislavi, gdje ću imati priliku da uvećam bodovni saldo. Glavni cilj ove sezone se zna, da što spremniji dočekam nastup na svom prvom Svjetskom prvenstvu u Celju, u oktobru. Svakako da je želja cijelog ciklusa da ovaj rejting zadržim do kraja kvalifikacionog perioda, marta 2020. godine, čime bi se ostvario moj san, a to je nastup na Paraolimpijskim igrama u Tokiju", rekao je Radović.

 

Izvor: Portal Vijesti

Pripremila: Anđela Miličić

Nepristupačan javni prevoz, nepostojanje servisa podrške (najprije: gestovni tumač,  asistencija u nastavi), nepostojanje literature u različitim dostupniim formatima u zavisnosti od potreba studenata, izvođenje nastave na ustaljen način koji onemogućava pojedine kategorije studenata s invaliditetom da je prate, kao i nemogućnost redovnog pohađanja studentskoh obaveza uzrokovanih prethodno navedenim dovodi nerijetko do izopštavanja i do izolacije studenata s invaliditetom.  

Zbog svega navedenog studenti s invaliditetom moraju uložiti mnogo više truda, vremena i resursa u odnosu na studente bez invaliditeta.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, povodom 4. aprila Dana studenata najavljuje  mobilnu aplikacije „Učimo zajedno“ čiji je cilj da olakša neke segmente procesa studiranja. Aplikaciju je dizajnirana u cilju povećanja stepena opšte i međusobne informisanosti mladih s invaliditetom iz oblasti visokog obrazovanja. Svrha aplikacije je promocija podrške koju UMHCG pruža studentima s invaliditetom, ali i mogućnost razmjene informacija važnih za obrazovanje među samim studentima. Takođe, aplikacija je izrađena u cilju obezbjeđivanja literature u pristupačnim formatima, kao i bolje koordinacije usluge dostupnog prevoza.

Pored toga ima i mogućnost podnošenja prijava od strane studenata s invaliditetom na nepravilnosti s kojima se suočavaju u procesu izvođenja nastave, polaganja ispita i drugih nastavnih i vannastavnih aktivnosti na fakultetima.

Aplikacija "Učimo zajedno" će poslužiti za razmjenu literature koja se prilagođava studentima na način što bi koristile mlađe generacije studenata s oštećenjem vida ili drugim kategorijama studenata kojima je potrebna dostupna literature, a koji upišu isti studijski program. 

Studenti će moći putem aplikacije da nas obavještavaju o potrebi dostupnog prevoz, jer Udruženje posjeduje dva pristupačna kombi vozila i može omogućiti besplatan prevoz za studente s invaliditetom u Podgorici u vrijeme koje im odgovara.

Kako studenti s invaliditetom nijesu osnaženi i motivisani dovoljno, ovom aplikacijom želimo da ih povežemo i pomognemo da se udruže, da češće komuniciraju i da jedni drugima budu podrška. Smatramo da jedna ovakva aplikacija može riješiti neke od ovih problema.

Aplikacija je dio projekta "Učimo zajedno" podržanog posredstvom Konkursa za društveno odgovorne projekte "Za svako dobro",  čiji je donator crnogorski Telekom.

Aplikaciju će Udruženje izraditi u saradnji s BILD studiom.

 

Koordinatorka Programa za obrazovanje Anđela Miličić

“Autizam nije bolest, već stanje koje se različito manifestuje kod svake osobe s autizmom pojedinačno. Zbog toga je najvažniji proces habilitacije i rehabilitacije, odnosno rane identifikacije i intervencije koja podrazumijeva set mjera i aktivnosti podrške osobama s autizmom, i njihovim porodicama”, poručeno je sa skupa povodom obilježavanja 2. aprila, svjetskog dana osoba s autizmom.

“Nadležna ministarstva moraju zajednički razviti program podrške koji će obuhvatiti sistem habilitacije i rehabilitacije, obrazovanja, osamostaljivanja, i radne aktivacije” – navela je Aleksandra Pavićević, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom, na događaju koji je UMHCG organizovalo u saradnji s Fondacijom “Ognjen Rakočević”.

Lokalne samouprave i institucije na lokalnom nivou, kako navodi Pavićević, moraju razviti usluge u zajednici kako bi osobama s autizmom bila omogućena rana identifikacija i interevencija, a potom habilitacija i rehabilitacija. “Ovo je ključno, s svjedoci smo da izostaje. Centar za autizam je značajan, kao mjesto u kojem će se obavljati rana identifikacija autizma, i intervencija, odnosno razvijati potreban sistem stručnih usluga”. Ipak, ovo nije dovoljno, i država mora uraditi mnogo više, objasnila je Pavićević.

“Dodatno, uloga medija je, takođe, važna jer mediji moraju pomoći u prihvatanju i posredovanju, odnosno prozivanju vlasti da riješe aktuelna pitanja u vezi s osobama s autizmom, i njihovim položajem. Mediji moraju prestati da stigmatizuju i da senzačionalističkim pričama i često pogrešnim pristupom ne utiču na produbljenje sažaljenja.”, istakla je Pavićević.

Pavićević je na kraju dodala da i društvo ima svoju ulogu i dijelom odgovornost da prihvati, razumije, da ne isključuje, zapostavlja i izbjegava osobe s autizmom.

“Dosta roditelja i dalje ne shvata pojam autizma, ne shvataju da autizam nije bolest koja se liječi”, naglasila je Martina Čurović, ispred Fondacije “Ognjen Rakočević”.

Dodala je da se otvaranjem Centra za autizam nije dostigao krajnji cilj. “Imamo još puno da radimo kako bismo pomogli osobama s autizmom. Trebamo da radimo na edukaciji učitelja, nastavnika da bi se kapaciteti osoba s autizmom iskoristili maksimalno”. Istakla da je rana identifikacija i intervencija najvažnija. “Treba voditi računa o obezbjeđivanju što većeg broja asistenata u vrtićima i školama”. – zaključila je Čurović. 

Otac prvog studenta s autizmom Veliša Radulović je u filmu prikazanom u okviru događaja naveo da je za Rastkov napredak bio veoma značajan asistent u nastavi. Kako je naveo on nije samo uticao na lakše savladavanje nastave, već i na drugačiji odnos ostalih učenika i nastavnika prema njemu. “Sad smo počeli na fakultet, upisao se. Nama je svaki korak čudo. Ne mora završiti fakultet, ali njegova bolja komunikacija i njegov bolji pristup ljudima koji ga okružuju za nas je veliki uspjeh”, istakao je Radulović.

U okviru programa su nastupili Kalina Čurović uz pratnju gitare, Ilija Vujačić, i Iva i Ana Vujošević, učesnice Zlatne pahulje, nakon čega je izrazila želju da nastupi i djevojčica iz publike Nevena.

Na globalnom nivou ovaj događaj se obilježava sloganom #LightItUpBlue na inicijativu oganizacije Autizam Govori (Autism Speaks) iz Njujorka. “Tim povodom mnoge zgrade i objekti u mnogim zemljama svijeta svijetle u plavoj boji. Na inicijativu UMHCG i  ove godine se globalnoj inicijativi pridružila Crna Gora, na način što su u noći imeđu 1. i 2. aprila zgrade kulture na Cetinju, Institut za javno zdravlje u Podgorici i Telenor Crna Gora (Telenor fondacija) i Opština (Glavni grad) bili osvijetljeni u plavoj boji.”

Organizatori su se zahvalili sponzorima događaja: Aqua Bianki, Boneli, Societe Generale Montenegro banci, PG soundu, Savezu slijepih Crne Gore, Reursnom centru “1 jun”.

Program je završen puštanjem 100 plavih balona u vazduh.

 

Autizam je i medicine i društvu još uvijek tajanstveno stanje koje utiče na nervne puteve, zbog čijeg nerazumijevanja osobe koje se suočavaju s autizmom imaju barijere u funkcionisanju u društvu.

Intenzitet autizma je vrlo varijabilan i zato se naziva spektrom – malo više od polovine osoba s autizmom se susrijeće s umanjenim komunikacijskim vještinama što ih sprečava da nesmetano funkcionišu u društvu, ali mnogi, poput osoba s blažim oblikom autizma i Aspergerovim sindromom, imali su i imaju vrlo produktivan život.

Nauka tek treba da otkrije pravi uzrok autizma, iako teorije o uzrocima variraju od dječjih cjepiva, genetskih promjena, toksina u hrani i okolini, teških metala, jednostavno drugačijeg funkcionisanja tj. stanja mozga, postoje i teorije o kristalnoj djeci, novoj generaciji naprednih duša (zbog sadašnje “epidemije” autizma)…

Čini se da dodir autizma često odgoji genijalca.

Zapanjujući simptom ovog invaliditeta je kod nekih osoba s autizmom, snažna, usredsređenost, fokusiranost, učeni „genijalac“ u određenom smislu, poput onog kojeg je predstavio Džastin Hofman (Dustin Hoffman) u filmu “Kišni čovjek” koji je imao izvanrednu sklonost brojevima.

Veliki Isak Njutn (Isaac Newton) je npr imao oštećenje govora, bio je potpuno zaokupljen svojim radom i nezainteresovanza socijalne kontakte. Ajnštajn je, ipak, kao dječak bio samotnjak koji je do sedme godine života opsesivno ponavljao pojedine rečenice.

Iako autizam nije u potpunosti opisan sve do 20-tog vijeka, istorija  je puna osoba kod kojih se sumnja na autizam, od kojih su mnogi među najpoznatijim i najbriljantnijim umovima koji su ikada postojali.

 

Čudan ili Asperger?

Osobe s Aspergerovim sindromom su veoma inteligentne i često nadarene nesvakidašnjim talentima ili nadprosječnim darom za matematiku.

Osobine koje često koegzistiraju s teškoćama u komunikaciji, preprekama u socijalnim interakcijama i neuobičajenim opsesijama (redovima vožnje, telefonskim katalozima, istorijskim činjenicama ili matematičkim jednačinama). Nije lako dokučiti smisao tako neobičnih kombinacija jakih i slabih strana intelekta, pa to ljude s Aspergerovim sindromom obavija velom misticizma. Ono što ga čini različitim od autizma, je što kod Aspergera nema jezičkih teškoća, uopšteno nema zastoja u jezičkom i kognitivnom razvoju. 

Ljekari su sve više skloni misliti da se radi o obliku autizma, ali bez oštećenja govora. Zanimljivo je kako se Aspergerov sindrom četiri do pet puta češće javlja kod dječaka, a najčešće se javlja nakon navršene 3. godine.

Oko 1% svjetske populacije ima barem neki oblik autizma, uključujući Aspergerov sindrom. Upoređujući s djevojčicama, dječaci imaju oko 400 do 500 posto više šansi da budu osobe s autizmom. Obično barem jedan od roditelja ima neke karakteristike Aspergera u svojoj ličnosti, a čini se vjerovatnim da postoje i u generaciji djedova i baka.


„Aspergerov sindrom je najteža vrsta invaliditeta za dijagnostifikovati”, objašnjava profesor Geri Mekebi (Gary McAbee), direktor odsjeka  pedijatrijske neurologije u bolnici JFK u Nju Džersiju. Kad su simptomi blagi, jednostavno se pitate imali li dijete s Aspergerovim sindromom ili je samo malo čudno”, kaže Mekebi.

To zapravo govori kako osobe s autizmom  ne moraju  biti drugačiji od drugih, već su im zanimacije usmjerene samo na jednu ili najviše vole biti sami, sa svojim mislima i u svom svijetu. Čini se da dodir autizma često odgoji genijalca. S obzirom da je intelektualni razvoj prosječan ili iznadprosječan interes koji zaokuplja osobu mogao bi postati jednog dana njezina profesija.

10 najpoznatijih osoba s autizmom kroz istoriju

U nastavku je deset slavnih osoba koje su po nekim stručnjacima koji su analizirali njihov život navodno imali neki oblik autizma.

10. Hans Kristijan Andersen (Hans Christian Andersen) (1805-1875)

Andersen je bio danski pisac poznat po pričama i bajkama za djecu kao što su „Ružno pače“ i „Mala sirena“ (koja je zapravo tragedija koja slama srce u upoređenju s Disneyevom verzijom).

Kao dijete bio je veoma mršav i sklon čudnim ispadima gnjeva i plača. Njegovi dnevnici ukazuju na čudne obrasce kačenja za nedostižne muškarce i žene i samonametnuti celibat u svojim mladim danima.

Kada se dublje analiziraju, njegove priče ukazuju na duboki unutarnji nemir i često uključuju čudne ili neshvaćene likove koji nisu uvijek imali tu sreću da pronađu iskupljenje.


9. Levis Karol (Lewis Carroll) (1832-1898)


Rođen kao Čarls Lutvig Dogson (Charles Lutwidge Dodgson), Karol je bio još jedan dječji pisac za kojeg se čini da je imao određene simptome autizma. Najpoznatiji po svojoj priči „Alisa u zemlji čuda“, imao je oštećenje govora koje je vjerovatno dodatno uzrokovalo na njegov nedostatak socijalnih vještina.

Kao mnogi ljudi koji imaju autizam, pokazivao je velike matematičke sposobnosti i bio pronalazač. Iako je imao ponekog odraslog prijatelja, Karol je više uživao u društvu djece i to do granice da neki istoričari sumnjaju da je bio sklon pedofiliji, iako je moguće da mu je zbog svojih ograničenih komunikacijskih vještina bilo lakše ostvariti interakciju s djecom.

Radio je mnoge fotografije golih maloljetnih djevojaka, iako konotacije takvih aktivnosti nisu u to vrijeme bile strašne kao danas. Da misterija bude veća, mnogi od njegovih dnevnika su nestali nakon njegove smrti što je neke navelo da pomisle kako je u njima opisano neprirodno i moguće kriminalno ponašanje.

8. Mocart (Mozart) (1756-1791)

Vjerovatno  najveći kompozitor kojeg je svijet ikad upoznao, Mocart je bio izvrstan muzičar  u dobu od pet godina, a do svojih tinejdžerskih  godina je bio svjetski poznat genije koji je uveliko pokazivao uski fokus često prisutan kod osoba s autizmom.

Čudan, inpulsivan čovjek niskog  rasta, volio je nepristojni adolescentski humor i čak pisao pjesme s vulgarnim tekstovima. Mocart je bio društven i nije volio biti sam.

Mnoge osobe s autizmom koji su često osjetljive na zvukove, ekstremno reaguju  na Mocartovu muziku – toliko da se ona koristi u terapijama.


7. Ludvig Vitgenštajn (Ludwig Wittgenstein) (1889-1951)


Slavni filozof Vitgenštajn potiče iz jedne od najbogatijih i najporemećenijih porodica u Austriji. Njegov otac je bio vrlo neugodan čovjek i tri Ludvigova brata su počinila samoubistvo. Poput Karola imao je oštećenje govora i loše socijalne vještine.

Njegovo najpoznatije djelo Logičko filozofski traktat („Tractatus Logico-Philosopicus“) se često smatra kao klasičan primjer procesa misli nekog s autizmom. Bio je razdražljiv čovjek i tvrdio da nije uspijevao uvidjeti humanost u drugim ljudima.

Filozofska ostvarenja generalno  privlače intelekt  osoba s autizmom – neki možda uključuju Bernard Rusela (Bertrand Russell) i Žan-Pol Sartra (Jean-Paul Sartre). Sartrov najpoznatiji citat „Pakao su drugi ljudi“ čini se da sumira stvarnost autizma u jednom potezu.

6. Mikelanđelo (Michelangelo) (1475-1564)

Jedan od najvećih izdanaka renesansnog pokreta, Mikelanđelo je najpoznatiji kao kipar i slikar, koji je izradio kip Davida i oslikao svod Sikstinske kapele.

Bio je poznat po svojim grubim, otvorenim i oštrim manirima te lošom ličnom  higijenom, preferirajući u potpunosti posvetiti se svom poslu radije nego se upuštati u bilo kakav oblik društvenog života. Iako je bio relativno imućan, bio je slabo zainteresovan za materijalne stvari.

Njegovi savremenici su ga opisivali kao istovremeno bizarnim i groznim, dakle sa svim onim ekscentričnostima koje se možda „mogu objasniti“ autizmom.

5. Stenli Kabrik (Stanley Kubrick) (1928-1999)

Američki filmski režiser koji je režirao važne filmove kao što su „Paklena narandža,” “Dr. Strangelove” i “2001: Odiseja u svemiru”, Kabrik je bio poznat kao hladnokrvni perfekcionista koji je često tražio na desetke snimaka iste scene kako bi dobio ono što želi.

Tokom  snimanja „Isijavanje“ njegovi zahtjevi su toliko izmučili zvijezde Džek Nikolsona (Jack Nicholso) i Šeli Duval (Shelly Duvall) do tačke da je Duval počela otpadati kosa. Ponekad izolovan, bio je poznat po uzgoju životinja i kao izvrstan šahista. Njegovi najbliži kažu da je bio škrt, nepristojan i da je pokazivao manjak empatije prema svojim saradnicima.

Iako postoje dokazi protiv optužbi o mizantropiji, čini se da je za dio Kabrikove bezobzirne  genijlnosti  zaslužna određena  crta autizma.


4. Džejms Džojs (James Joyce) (1882-1941)

Irski novelista Džojs je zapamćen prvenstveno po svojoj knjizi Odiseje (Ulysses), enigmatskom prepričavanju Odiseje koja je izazvala pravu pošast među studentima književnosti cijelog svijeta. U mladosti je pokazivao ekstremnu inteligenciju i čudne fobije. Đojsova ekscentričnost i egocentričnost je vidljiva u seciranju njegovih djela.

Iako je bio briljantan bez pogovora, djela kao što su Odiseja (Ulysses) i  Fineganovo bdjenje (Finnegan’s wake) su namjerno stilski komponovane  tako da ih je teško shvatiti. Neki naučnici  tvrde da ih je napisao uglavnom da zbuni čitatelje, izražavajući možda crtu autizma između sebe i društva.

U intervjuu za Harperov Magazin rekao je: „Ono što zahtijevam od svojih čitatelja je da posvete cijeli svoj život čitanju mojih knjiga“.


3. Nikola Tesla (1856-1943)

Tesla je bio najistaknutiji izumitelj i inženjer, nadaleko genijalniji od njegovog savremenika Edisona, koji ga je iskoristio i ukrao mnoge njegove ideje

Mnogo ekscentričniji od bilo koje osobe na ovom popisu, Tesla je gajio niz fobija, održavao svoj celibat, bio osjetljiv na svjetlo i zvuk te bio jako fokusiran na brojeve (naročito na broj tri – ne bi odsjedao u sobi čiji broj nije djeljiv sa tri).
Bio je blagog glasa i odmjeren, ali je znao biti grub u obrani svojih neobičnih vjerovanja. Generalno povučen i fanatično opsjednut svojim radom, dijelio je stavove i bio dobar prijatelj s Mark Tvenom (Mark Twainom) u svojim srednjim godinama.

Najvjerojatnije je bio opsesivno kompulzivan, mnoga njegova ponašanja mogu se gledati u svjetlu autizma. Kako je stario postajao je još bizarniji, u konačnici ismijavan od znanstvene zajednice, umro je sam u hotelskoj sobi, gotovo bez novčića.

2. Albert Ajnštajn (Albert Einstein) (1879-1955)

Ajnštajnov doprinos fizici i uopšte čovječanstvu, kao jednog od najgenijalnijih ljudi ove ili bilo koje ere, ne može biti zanemaren.

Postoji mnogo priča za njegovu mladost, imao je oštećenje govora, počeo je da govori od 3-4 godine i dokazano je da je bio vrlo tehničkog uma i pomalo odsutno, distancirano dijete.

Njegova istraživanja, naravno, bila su od najdublje i najmaštovitije vrste, teška za razumjeti, koja su zavisila od  detalja  na koje bi se netko s Aspergeronovim sindromom našao  fokusirati. Nakon smrti svoje žene potpuno je zanemario svoj fizički izgled, naročito svoju divlju kosu.

Ipak, Ajnštajn nije imao problema s društvenošću kad je odrastao – iako nije otvoreno uživao u zamkama svoje slave, poznato je da je imao različite romantične susrete čak i kasnije u životu.


1. Tomas Džeferson (Thomas Jefferson) (1743-1826)

Treći predsjednik SAD-a i vodeći, dominantni politički intelektualac između Četiri oca (predsjednika). Nasuprot tome što je sastavio Deklaraciju nezavisnosti, Džefersonova elokvencija nije se protezala i na govorničke vještine.
Ponekad je opisivan kao bolno sramežljiv i nesklon uspostavljanju kontakta očima – prijatelj državnik Aleksandar Hamilton (Alexander Hamilton) ga je jednom nazvao škiljavog pogleda – Džeferson je pokazivao mnogo osobina karakterističnih za Aspergerov sindrom.

Poput mnogih drugih bio je pronalazač i kompulzivan matematičar, opsjednut stalnim dograđivanjima i izmjenama na svom imanju Montićelo. Imao je čudan govor tijela, iziskivao posvećenost detaljima, čudnim nagonima i često bio raščupan. 
Njegova veza sa Seli Hemings (Sally Hemings) se, takođe, može objasniti Aspergerovim sindromom; vjerojatno bi mu bilo lakše biti intiman sa ženom s kojom nije morao učestvovati u pretjeranim društvenim konvencijama tog vreme

Nova generacija preduzetnika, osoba s autizmom?

Bil Gejts (Bill Gates)

Gejtd je suosnivač Majkrosofta i često je na vrhu popisa najbogatijih ljudi na svijetu. Gates je pokazivao zapaženu tehničku oštroumnost u mladosti – njegove vještine kompjuterskog programiranja i posvećenost detaljima su bile izvanredne i ostvarivao je skoro perfektne rezultate na testovima.

Nasuprot  poslovnoj umješnosti, pokazuje mnoštvo osobina koje se mogu protumačiti kao Aspergerov sindrom. Upečatljivo se ljulja kada se koncentriše,  ima isprekidan monoton govor i razvio je reputaciju da je udaljen, izbjegava kontakt očima i kritikuje  svoje podređene kada je nezadovoljan.

Mark Cukerberg (Mark Zuckerberg)

Cukerberg pokazuje znakove Aspergerovog sindroma – utvrdio je Jišan Vong (Yishan Wong) bivši kolega i prijatelj utemeljitelja Fejsbuka. O asocijalnosti Marka Zuckerberga, koji je toliko opsesivno radio na stvaranju Fejsbuka da mu je dugogodišnja djevojka, a sada supruga Prisila Čen (Priscilla Chan) postavila ultimatum o 100 minuta nedjeljno koje će provoditi samo s njom, napisano je mnoštvo članaka. No, u posljednje vrijeme sve se češća priča da taj genijalni čudak ima Aspergerov sindrom.

Aspergerov sindrom karakteriše se ograničenom društvenom komunikacijom i interesima, npr. za brojeve i mašine te opsesivnom sklonošću ponavljanja radnji. Cukerberg nije jedini uspješni mladi preduzetnik koji pokazuje takve simptome.

 

Izvor: Buka

Pripremile: Nada Bošković i Marina Vujačić

četvrtak, 29 mart 2018 10:38

Priča o jednom Škorpionu

U okviru kampanje koju sprovodimo, prenosimo vam iskustvo majke dječaka s autizmom.

Moje dijete je negdje u kosmosu izabralo mene da mu budem majka. Ja duboko vjerujem u to i znam zbog čega je baš svoj prstić uperio u mene. To prosto svaka majka mora znati, mora doći trenutak kada to spozna, prije ili kasnije.

Svakodnevnu brigu, nepredvidivost, strah, nervozu, povraćanje, grčenje, mačevanje sa živcima samo rijetki, koji su spremni svaki dan progutati leksić da ne popucaju, mogu podnijeti.

U šablon se uklopiti moramo jer nećemo biti prihvaćeni, a ako nismo prihvaćeni, loše se osjećamo, a ako se loše osjećamo, plivamo ka depresiji.

Na Balkanu je šablon ZAKON! E, mi smo se, hvala Bogu, da ne kažem “Bože me oprosti”, uklopili u taj šablon i redovno krenuli u školu 2014. godine. Zašto bi priča o uklapanju bila ikom važna? Zar se to ne podrazumijeva?

Naša istorija piše sljedeće…

Jednog novembra, nešto malo iza ponoći, rodio se moj Škorpion. Ne zaplaka na svom rođenju, ali naredne tri i po godine ućutao nije. Do njegove dvije i po godine sam mislila – takvo dijete, jer su me tako ubijedili državni i privatni pedijatri širom zemlje.

Gledam njegovo prelijepo lice, diram njegove mekane ručice, pušem mu u kosicu i pričam dok on skakuće, treperi, ne čuje, a ja… Ja osjećam da mi se raspada svaki dio mog bića. Plačem, a on, gledajući me, to ne vidi. Kakva ironija života, kakva nemoć, kakvo nepostojanje.

Suprug, moj mali Škorpion i ja odlazimo na prve „ozbiljnije“ preglede sa njegove dvije i po godine, gdje nam rekoše - autizam.

Paf. Ja pojma nemam šta je to, a s njihove strane nema pripreme, blažeg opisa dijagnoze, da te bar umire dok ne dođeš kući i ne pročitaš šta pada na tvoja leđa. Znam samo da je zvučalo kao da će umrijeti za sedam dana. Nestajem, nema me. Pomislila sam – gotovo je, raspadamo se.

Sjećam se, kada smo završili, ja umjesto na vrata, sjedam u neku stolicu u ćošku ordinacije i plačem, ne želim da izađem vani, vratim se kući, ne želim da znam šta me sve čeka i šta mi se dešava…

A, ne, doktorica me nije zagrlila, rekla da se smirim, da nisam sama i da ima puno „takvih“ slučajeva. I tako mi postadosmo samo slučajevi. Zamolila me da izađem, jer ima mnogo roditelja koji čekaju ispred.

Ma činilo mi se, da me taj dan zagrlila, da bi pola mojih briga nestalo. Možda previše očekujem i osuđujem, a ne bi trebalo, jer prošlo je. Borim se još sama sa sobom, da mnogim ljudima oprostim na ružnim riječima, neodmjerenim stavovima…

Čini mi se da sam taj dan isplakala sve što sam mogla, ne ostavljajući nimalo suza za neki novi, teži momenat koji možda dolazi. Rekoh sebi (mnogi će me zbog ovoga osuditi, ali sjetite se stare poštapalice: „Nikad ne reci nikad“) – OK, nećemo živjeti tako. Uspjećemo. Mora postojati neki način da se iščupamo. Ako ga ne nađem, sigurno više nikakvo iskustvo ne želim s ovog svijeta. Jesam, stvarno sam tog trenutka tako mislila.

Definitivno je negdje u mom srcu i mojoj duši ipak daleko više prevladavao osjećaj uspjeha. On me i doveo do majke koja je uspjela na tom svom putu i izvukla svoje dijete iz kandži tamo neke dijagnoze. Značilo mi je mnogo s njom popiti kafu, jer sam iz nje crpila svaku moguću informaciju. Jer ona kad mi kaže: “Polako, biće sve ok, pa vidi nas“, ljudi moji, poletim. Imam elan i volju još veću, snažniju.

Ispred nas su bile tri teške godine rada. Svaki dan, po cijeli dan, uz pauze od 15 minuta. Godinu dana nisam bila zaposlena, pa nam je i to mnogo koristilo, jer sam stoprocentno bila posvećena mom dječaku i njegovim, našim rezultatima. Ja sam svoje dijete vezala kaiševima za stolicu da bismo naučili tog dana sve što je bilo ispisano u planu za taj dan. Da nisam, on nikada samovoljno ne bi sjeo i radio. I da nisam, on danas ne bi bio u „šablonu.

U parku sam kao manijak vrebala djecu i tražila nekoga kome bismo se Škorpion i ja približili i učili iz mog zacrtanog plana lekciju „Upoznavanje“.

Ja sam bila njegov horor, mračna strana svakog novog njegovog jutra, dana, jer je rad počinjao s prvim buđenjem, a tata je bio njegova radost i sreća, jer je činio svakojake ludorije koje su ga najviše nasmijalavale i činile srećnim. Bila sam mnogo ljuta zbog takvog njegovog ponašanja. „Pobogu, rekla sam: „Ne možeš se samo smijati, skakati po kući kao dvorska luda, zabavljati ga i misliti da si završio s radom, a vrijeme za učenje prolazi. Svaki minut, sekund je važan. Kako to ne možeš da razumiješ. Moraš me malo zamijeniti, sjesti i raditi s njim. Iscrpljena i istrošena sam…“.

Nikad nije, uz suze je govorio da on to ne može. Sada tek znam da je to bio najbolji mogući izbor. Da je to bilo najispravnije, jer da je i on mentalno „maltretirao naše dijete, on ne bi isplivao. Ne bi sigurno, vjerujte.

On je bio smješko, a ja ljutko u glavici našeg malog Škorpiona. Mislim da je miks mog i suprugovog načina rada zapravo bio zagarantovan uspjeh. I, naravno, nikada mu nije bilo dosadno.

Nikada sam nije po kući teturao i gledao u zidove. Svaki sekund je bio ispunjen kombinacijom rada, upoznavanja sa nečim novim, posjetama zanimljivim sadržajima, putovanjima (ne dalekim, nismo imali novca za tako nešto).

To je mnogo važno.  Dan mora biti ispunjen šarolikim sadržajima.

Danas je naš Škorpion dječak od devet godina koji spava šest-sedam sati dnevno i koji svu svoju energiju maksimalno usmjerava na čitanje nedokučivih, tajanstvenih, mističnih, mitoloških, neispitanih i neobjašnjivih pojava. Njegovi kvaliteti su nesvakidašnji, često genijalni. Njegove rečenice i ton koji ih prati su jedinstveni. Njegova pitanja, način razmišljanja i izražavanja su posebni.

U školi uvijek može bolje, ali ne forsiram ga. Od škole ima mnogo važnijih stvari u životu. Srećom, imamo razumnu učiteljicu, koja razmišlja zdravo poput nas. Naravno da radimo i trudimo se, znamo najbolje mi koliko i kako. Ne želim više nikome da se pravdam. Ne mora biti najbolji i ne treba. Toliku smo prepreku savladali, pa šta je škola naspram nje?!

Htjela sam da kažem da smo mi iz ove priče izašli kao šampioni. Nema ni traga tog autizma s početka priče. Ponosna sam na sve što smo postigli.

Ljubav je podupirala uspjeh i on je bio zagarantovan.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Tekst preuzet s portala Lola magazine

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore i Fondacija „Ognjen Rakočević“ obilježaviće 2. april – Svjetski dan osoba s autizmom. Tim povodom 2. aprila organizovaćemo događaj na Trgu nezavisnosti u Podgorici, s početkom u 10 časova, a pratiće ga bogat i raznolik program. 

Ovaj datum se obilježava širom svijeta pod sloganom #LightItUpBlue. Međunarodna organizacija „Autism Speaks“ (Autizam govori) tokom svake godine poziva organizacije i pojedince s globalnog nivoa da se uključe u kampanju. Mnoge velike i poznate zgrade, mostovi i drugi objekti širom svijeta 2. aprila svijetle u plavoj boji. Tako je i Udruženje i ove godine pozvalo državne institucije, nevladine oganizacije i širu javnost da nam se priključe u ovoj kampanji na način što će, između 1. i 2. aprila, osvijetliti svoja predstavništva u ovom prepoznatljivom simbolu osoba s autizmom – plavoj boji.

Dodatno narednih dana ćemo sprovoditi kampanju putem društvenih mreža tako što ćemo putem našeg portala www.disabilityinfo.me objavljivati razne tekstove o osobama s autizmom, zanimljive video snimke i slike, kako bi na taj način podigli glas za samostalnost i podržali jednakost osoba s autizmom. Zato vas pozivamo da, ukoliko imate neku zanimljivo priču vaše braće, sestara ili prijatelja s autizmom ili vaše slike u plavim majicama, kišobranima, balonima, nam  pošaljite na našoj FB stranici ili Instagram nalogu. 

Neka vam sve ovo bude još jedan razlog više da nam se pridružite u ponedeljak u 10 časova na Trgu kako bi pokazali da i osobe s autizmom trebaju biti ravnopravne i imaju jednaka prava za obrazovanje, zapošljavanje i samostalni život. U cilju podrške i prihvatanja osoba s autizmom ponesite plave majice, kišobrane, balone, šta god imate, plavo i lijepo. 

Ako budete spriječeni, a želite se priključiti kampanji fotografišite se i objavite uz haštegove #autism #awareness #LightItUpBlue.

 

Pripremila: Anđela Miličić 

Karli Flajšman i njena sestra bliznakinja rođene su u Torontu. Kada su napunile dvije godine, razvojne razlike među njima postale su očigledne. Sa zakašnjenjem je naučila da sjedi i hoda, a govor joj se nije razvijao. Ubrzo je uslijedila identifikacija autizma.

Ljekari su predviđali da će Karli dostići razvojni nivo šestogodišnjakinje i da nikada neće moći da vodi samostalan život. Prolazila je intenzivne terapijske intervencije, ponekad istovremeno radeći sa tri ili četiri različita terapeuta. Pravila je male i spore pomake, ništa što bi ukazivalo na značajniji napredak. Odrastanje nije bilo lako. Dešavalo se da spava svega sat vremena za noć, neobično ponašanje i nemogućnost komunikacije sa njom činili su da se porodica osjeća izgubljenom, ali nikada nijesu odustali od nje.

Terapeuti su pokušavali da je nauče kako da komunicira putem slika i simbola, a do preokreta je došlo kada je Karli imala jedanaest godina. Pozlilo joj je dok je bila na terapiji, pa je otrčala do kompjutera i otkucala: BOLI. UPOMOĆ. Terapeuti su bili šokirani. Niko je nikada nije učio tim riječima, niti su je uopšte učili kako da piše. Karli im je neočekivano pokazala da je unutar nje mnogo više nego što su pretpostavljali. Posle devet godina provedenih na terapijama, najzad je izoronila iz svog tihog, tajnog svijeta. Kada je roditeljima saopštena vijest, bili su skeptični. Karli nije htjela da ponovi vježbu. Primijenili su neumoljiv režim:

Ako nešto hoćeš, moraš da otkucaš. I uspjelo je. Nekoliko mjeseci kasnije Karli je počela da piše. Imam autizam, ali to nije ono što ja jesam”.

Karli je shvatila da joj komunikacija daje moć nad okruženjem i nije se stidjela da iskaže svoje potrebe i frustracije.

“Želim da idem u redovnu školu, ali da se ostala djeca ne uznemire ako udarim o sto ili zavrištim. Želim da budem u stanju da čitam knjigu, a da ne moram da govorim sebi: sjedi mirno.”

Po prvi put, Karli je komunicirala sa svojim roditeljima. Karli je inteligentna, duhovita i zabavna djevojka koja sebe doživljava kao zaključanu u tijelu koje ne može da kontroliše.

Kada gledam jednu osobu, ja preuzimam na hiljade slika njenog lica. Naučila sam kako da filtriram sav taj haos.

U tome joj pomažu plivanje, joga i muzika. Karli bez sumnje posjeduje vještine kojih niko nije bio svjestan, samo joj je nedostajao način da ih izrazi.

Danas je autorka bloga na kome odgovara na pitanja o autizmu. Zajedno sa svojim ocem napisala je knjigu Karlin glas (Carly’s Voice), zasnovanu na ličnom iskustvu. Pokrenula je veb-serijal Bez riječi sa Karli, što je čini prvom neverbalnom tok-šou voditeljkom. U prvoj epizodi intervjuisala je jednu od velikih holivudskih zvijezda, Čeninga Tejtuma.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www. Portalinvalidnost.net

Strana 1 od 89

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 36 gostiju i nema prijavljenih članova