Aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom, Virdžinija Osana (Virginia Ossana) u svom tekstu o abilizmu u feminističkom pokretu koji vam donosimo u nastavku daje zanimljiv uvid o uključenosti žena s invaliditetom. 

Odluka poljskog Ustavnog suda da ograniči pravo na abortus me je izazvala da se zamislim i preispitujem. Ne samo o pravu na abortus kao takvom, nego i o feminističkom pokretu u cjelosti i o tome kako je još dug put pred nama da bismo u potpunosti uključili žene s invaliditetom. 

Dok sam pratila novosti i gledala žestinu protesta u Varšavi, mislima sam se vratila u avgust 2018. kad smo u mojoj domovini Argentini izašli na ulice da podržimo zakon koji bi abortus učinio zakonitim, sigurnim i besplatnim širom zemlje. Marševi žena u Argentini su obično srećni događaji, s muzikom, plesom, šljokicama i mnoštvom ljudi. 

Na jednom od tih marševa bilo nas je doslovno na stotine hiljada. Bila sam presrećna što sam dio toga, osjećala sam se živom, kao dio nečega većeg od mene i s istinskom nadom da promjena dolazi. Sve dok… 

Da, nažalost, postoji „sve dok...“ 

Sve dok nijesam pitala osobu ispred sebe da li bi se mogla pomjeriti da mi napravi malo mjesta. Nijesam imala dovoljno prostora da spustim štake. Osjećala sam kako gubim ravnotežu i morala sam da odmorim na tren. Bila sam umorna, pa sam pitala. 

Ono što je uslijedilo još pokušavam da shvatim. 

Ta osoba me je pogledala, odnosno, pogledala je moje noge i rekla „Pa, šta TI radiš ovdje?Zašto si došla ako si znala da će biti ovako?“. Bila sam šokirana i jedno što sam mogla da kažem bilo je „Imam jednako pravo da budem ovdje kao i ti“ i da odem. To je bio težak momenat, i nakratko sam pomislila „O, to je samo jedan dan. Pusti to i idi kući“. 

Osjetila sam se poniženo, ali sam više osjećala bijes. Nijesam mogla da vjerujem da neko ko u pokretu koji se zalaže za jednaka prava, ovdje i sada, podrazumijeva da mi kao ženi s invaliditetom nije mjesto na maršu. Stvar je u tome da sam i ja žena, takođe, i da treba da budem svuda gdje se raspravlja i odlučuje o našim pravima, posebno seksualnim i reproduktivim. 

Ali kad sam stvarno došla kući i pričala o tome s prijateljima u zajednici osoba s invaliditetom shvatila sam da kao borkinja za svoja i prava drugih žena s invaliditetom ovo jednostavno ne smijem da pustim da prođe. 

Ovo iskustvo mi je bilo podsjetnik na sav rad koji nas tek čeka i eklatantan primjer kako je abilizam preplavio sve prostore, čak i one za koje se pretpostavlja da su sigurni. Kad razmišljate o ovome možda kažete „Ja nikad ne bih rekao/la tako nešto“. Ipak, postoje i suptilniji načini na koje se žene s invaliditetom isključuju iz feminizma i ti načini, teži za primijetiti, čak su i opasniji. Razmislite samo o svim feminističkim događajima koji se održavaju na višim spratovima bez lifta, pristupačnog toaleta, titlovanja, prevoda na znakovni jezik itd. i razmislite koliko često nam je ta nepristupačnost norma. 

Na kraju, nijesam dopustila da taj komentar prođe. Ljutnja koju je on probudio u meni pretvorila se u gorivo koje pokreće moj aktivizam danas. Nastavila sam da idem na marševe. Idem i dalje, čak i kad nijesu pristupačni, da bih pokazala da postojimo, da nam je stalo i da su to i naša prava, takođe. 

I dalje se borim za seksualna i reproduktivna prava u cjelini i za pravo na abortus, posebno zato što zakon koji bi abortus učinio zakonitim, sigurnim i besplatnim u Argentini još nije usvojen i zato što se u zemljama poput Poljske seksualna i reproduktivna prava, umjesto unapređivanja, ograničavaju. 

Ako feminizam služi da obezbijedi jednakost za sve, on ne smije prisuštiti sebi da zanemari žene s invaliditetom, petinu svih žena na svijetu. Da, treba nam pristupačnost, ali nam isto treba promjena pristupa koja neće preispitivati naše mjesto u pokretu. 

Ostaje puno posla i tu smo da ga uradimo. 

Zajedno, kako bi trebalo, jer smo i mi žene.

Izvor: Medium.com

Prevela s engleskog: Anđela Radovanović