ponedeljak, 28 decembar 2020 13:58

Djevojčica s invaliditetom izbačena iz igraonice u Banjaluci

Autor:

Teodora Pavlović (14), djevojčica s cerebralnom paralizom, zasmetala je drugoj djeci u igraonici kada je pri par dana poželjela je da se igra s drugom djecom u banjalučkoj igraonici "Džangl Lend" ("Jungle Land"). Njena majka, Daniela Zeljaja, koja inače izbjegava ovakve “izlete” zbog epidemiološke situacije, ovog puta je popustila i Teodora se, kao i mnogo puta prije toga, s radošću bacila na penjalice i tobogane. Ali, uskoro je uslijedio šok.

 "Suprug i ja smo sjedjeli preko puta i nakon dva minuta zvoni mi telefon, zovu nas da dođemo. Zatekla sam Teodoru pored vrata igraonice, a radnica u igraonici mi je rekla da treba da je odvedemo, jer se drugi roditelji bune zbog toga što je ona tu! Eto, njihove princeze se plaše Teodore",priča majka Daniela.

Nije pristala da svoje dijete, koje nije diralo drugu djecu, niti pravilo probleme, izvede iz igraonice, nego je tražila da zaposleni pozovu i druge roditelje – one kojima smeta djevojčica s invaliditetom.

Pošto to nije učinjeno, Daniela je pozvala policiju i rekla da će o ovom slučaju očigledne diskriminacije obavijestiti i medije, ombudsmane, inspekciju, gradonačenika, Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske.

Policajci su uskoro stigli, ali prije njih na licu mjesta se pojavio vlasnik igraonice, koji je, prema tvrdnjama majke Daniele, pokušao sve da “popegla” tako što je policajce pozvao na piće, a njoj rekao: “Šta ćete, u takvom društvu živimo, ne može se tu ništa”.

"Odgovorila sam mu da se zaista ne može ništa, ako svi ćutimo i pristajemo na nepravdu i diskriminaciju, ali da ja na to nikad neću pristati", kaže Daniela.

Sve ovo Daniela je opisala u svom Fejsbuk statusu, u kojem je poručila: “Ne postoji niko i ne postoji ništa što će me spriječiti da se borim za prava djece s invaliditetom, to ću raditi do poslednjeg daha, bilo da je riječ o mom ili bilo čijem drugom djetetu!”

Ova objava izazavala je pravu lavinu komentara. Teodora i njena majka dobile su na hiljade poruka podrške, a mnogi roditelji djece s invaliditetom poručili su da se sa sličnim problemima suočavaju na svakom koraku.

"Hvala vam u ime mog sina, u ime svih osoba s invaliditetom. Hvala vam na pokazanoj hrabrosti, ako vam bude potrebna bilo kakva podrška, tu sam: da stanemo rame uz rame, da pokažemo svojoj djeci da se borimo za njih, da nisu sami i odbačeni, da probudimo svijest ljudi", napisala je jedna majka.

Objavu su komentarisali i građani, koji nemaju djecu s invaliditetom, njihov stav je jasan: vlasnik igraonice je trebalo da se javno izvini Teodori i da vrata pokaže roditeljima čija djeca ne prihvataju drugare s invaliditetom.

Oglasio se i vlasnik igraonice, Marko Vračar, koji tvrdi da “nije bilo nikakve diskriminacije” i da je radnica u igraonici reagovala kako bi Teodoru zaštitila od neugodnosti.

Vračar je poručio da “prema pravilniku igraonice, djeca mlađa od tri godine, kao i djeca s invaliditetom, u igraonici mogu boraviti isključivo u pratnji roditelja”.

U Teodorinom slučaju, roditelji su procijenili da ona može da se igra bez nadzora, što joj je i dopušteno, jer je ova djevojčica, kako navodi, redovni posetilac njegove igaonice.

Svi roditelji, tvrdi Vračar, imaju obavezu da ostave brojeve telefona i da budu u blizini, da ih osoblje igraonice može pozvati, ako je to potrebno.

"Jednako smo postupili i u Teodorinom slučaju, kada smo primijetili negodovanje druge djece i roditelja, jer bi nereagovanje na takvu situaciju moglo imati posledice, prije svega na Teodoru. Nama je bilo u interesu da Teodori bude ugodno, da se bezbrižno igra", poručio je Vračar.

Dodaje da Teodora nije izbačena iz igraonice “o čemu govori i činjenica da je nakon svega ostala još oko sat vremena da se igra”.

Daniela Zeljaja odgovara: “Nisu nas izbacili, "zamolili" su nas da izvedemo Teodoru”.

"Teodora je nastavila da se igra, samo zato što mi nismo dozvolili da izađe. Ja sam joj rekla da se vrati u igraonicu", kaže Daniela.

Cijela ova situacija, dodaje ona, svjedoči da ljudi, nažalost, ne razumiju šta je diskiminacija.

 "Nemam ja ništa protiv te igraonice, niti protiv njenog vlasnika. Nisam ga poznavala, ni ime mu nisam znala, dok se ovo nije desilo. Nije mi cilj da upirem prstom u bilo koga pojedinačno, cilj mi je da živimo u boljem i pravednijem društvu", rekla je Daniela. 

Teodora, koja je inače odlična učenica u Osnovnoj školi “Branko Radičević”, objasnila  je šta se desilo.

"Mnogo volim da se igram u igraonici, pogotovo da se spuštam niz tobogan. Ali, djeca su mi se rugala, govorili su mi ružne riječi, rekli su mi da sam velika beba i da im smetam", rekla je Teodora. 

Sve ovo Teodora je ispričala s osmijehom i uz igru s tatom Branislavom i mlađim bratom Nikšom (6), ali majka Daniela zna kakve traume na nju, neminovno, ostavi svaki ovakav doživljaj. Zna i da se sa sličnim problemima bore mnoga druga djeca s invaliditetom.

"Nije u pitanju samo ovaj slučaj i samo igraonica. Priča o diskriminaciji djece, pa i odraslih s invaliditetom, nije počela u četvrtak, niti se završava sjutra. To je duga, teška, gorka priča o duboko ukorijenjenoj nepravdi i čeka nas dugi i iscrpljujući maraton da se protiv toga izborimo. Ali, ja odustati neću", kaže energična Daniela.

Kaže da nikad nije tražila poseban tretman za svoju ćerku, ali da će uvijek tražiti da se sa njom postupa kao i sa svakim drugim djetetom – prema zaslugama, a ne po tome na koji način se kreće ili komunicira.

Kaže da su joj se javile brojne nevladine organizacije, aktivisti, roditelji, branioci ljudskih prava i prava osoba s invaliditetom, te da će im slučaj “Igraonica” poslužiti kao povod za veliku kampanju protiv diskriminacije, koju će uskoro pokrenuti.

"Imaćemo edukacije, javne tribine, plakate, video poruke, sve s ciljem da ljudi shvate da svako dete i svaki odrasli čovjek ima pravo na dostojantven život bez diskriminacije", poručuje Daniela.

Kako bi Teodora imala bolje uslove za rehabilitaciju, odrastanje i školovanje, pred njen polazak u prvi razred, cijela porodica se iz Foče, odakle potiču, preselila u Banjaluku.

Od tada žive kao podstanari, a roditelji ne biraju poslove da bi Teodori i Nikši obezbijedili djetinjstvo kakvo svako dijete zaslužuje.

Teodorina majka Daniela je doktorka stomatologije, ali nije uspjela da nađe  posao u struci, između ostalog i zato što zbog brige o djeci ne može pristati na prekovremeni rad.Umjesto u stomatološkoj ordinaciji za porodicu zarađuje čišćenjem namještaja i automobila.

Nabavila je aparat za dubinsko čišćenje i sama sebe zaposlila, kao mala preduzetnica. U tom poslu joj pomaže i suprug, koji je uz to i konobar, moler, kućni majstor – jednom riječju, ne odbija nijedan pošten posao.


Izvor: www.blic.rs

Pročitano 82 put(a)

Back to top