Iako Kućni red za sudove koji se nalaze u Njegoševoj ulici (Vrhovni, Apelacioni i Viši sud) koji je stupio na snagu prošle nedjelje ne propisuje izričito mogućnost ulaska sa psom vodičem, iz kabineta predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice kažu da pristup nikome neće biti odbijen.

Novi Kućni red propisuje da je ulazak dozvoljen jedino službenim psima za otkrivanje eksplozivnih materija, kao i da je zabranjeno dovođenje kućnih ljubimaca.

„Službenik Službe obezbjeđenja će sa posebnom pažnjom obezbijediti pristup zgradi osobama sa invaliditetom, uz korišćenje lifta i rampe“, navodi se u Kućnom redu.

Na pitanje FOS-a iz Vrhovnog suda odgovaraju da je ulazak osobama koje se kreću uz pomoć psa vodiča dozvoljen, te da je to standard koji i Vrhovni sud poštuje.

„Nije mi poznato da je do sada bilo takvih slučajeva, ali ne bi se odbio pristup osobi s invaliditeton, koje se kreće uz pomoć psa-vodiča“, kazala je portparolka Vrhovnog suda Ksenija Jovićević i dodala.

„Takođe, kao što znate, u zgradi već postoji lift i pristupna rampa.“

Sa druge strane, Marina Vujačić iz Udruženja mladih sa hendikepom objašnjava da Zakon o kretanju lica sa invaliditetom uz pomoć psa pomagača iz 2011. propisuje pravo korisnika da sa psom boravi u javnom prostoru, kao i da lice sa invaliditetom sa psom pomagačem ima pravo na slobodan pristup i boravak na javnom mjestu, kao što su: službene prostorije, hoteli, restorani, banke, pošte, pozorišta, sportski objekti, tržnice, prodavnice, škole, fakulteti i sl."

„S druge strane, iako propisuje i pravo korisnika da sa psom koristi javni saobraćaj, neki zakoni mijenjani u proteklom periodu iz oblasti saobraćaja su, takođe, defiinisali pravo korisnika da sa psom boravi u sredstvima javnog prevoza, odnosno da iste koristi“, kaže Vujačić i napominje:

„Zakoni iz oblasti pravosuđa i pristupa pravdi nemaju slične odredbe pa vjerujemo da bi s obzirom na to bilo korisno da u dokumentu kao što je Kućni red postoji upućujuća odredba na Zakon o kretaanju lica sa invaliditetom uz pomoć psa pomagača. Međutim, poznajući praksu navedenih sudova kada su u pitanju osobe s invaliditetom, posebno Vrhovnog suda, smatramo da u praksi neće biti problema kada su u pitanju prostorije ovih sudova, ali se, takođe, nadamo da bi i odluke sudova bile pozitivne i u korist osoba s invaliditetom, u siituaciji kada bi bili pokrenuti postupci za zaštitu od diskriminacije ili prekršajni postupci u situacijama kada se korisnicima pasa pomagača krše prava, odnosno pravo na kretanje, boravak i rad sa psom pomagačem“.

Ona, kako kaže, ovo napominje, jer se u praksi nerijetko i dalje dešava nerazumijevanje i odbijanje prisustva psa pomagača s korisnikom u nekim objektima ili sredstvima javnog saobraćaja.

„Što je i logično s obzirom na to da presuda u slučaju Marijane Mugoše, zbog samovolje jednog čovjeka, i nefunkcionisanja pravnog sistema, duži period nije bila izvršena, odnosno sud nije iskoristio sve mehanizme prinude, kada već prethodno nije bilo dobrovoljnog izvršenja. Nadamo se da se više takva situacija neće ponoviti, zbog čega i navodim da bi bilo korisno da postoji određena odredba i u Kućnim pravilima sudova, bez obzira što se jeste desio određeni napredak, makar kada je u pitanju Vrhovni sud“, kaže Vujačić.

Vujačić smatra da država, osim zakonskim garancijama, „nije uradila apsolutno ništa da se ova praksa promijeni, odnosno iskorijeni jer niti fiinansijski podržava uslugu psa pomagača/vodiča, niti sprovodi kampanje ili druge vrste aktivnosti za promociju prava korisnika.“

„Kao što je u članu 15 navedeno da će službenik Službe obezbjeđenja „sa posebnom pažnjom obezbijediti pristup zgradi osobama sa invaliditetom, uz korišćenje lifta i rampe", tako je bilo neophodno propisati i obaveznu primjenu i omogućavanje primjene razumnih i proceduralnih adaptacija osobama s invaliditetom koje su stranke u postupcima, punomoćnici, zastupnici, branioci ili zaposleni sudova“, navodi Vujačić.

Prema njenim riječima, izričita zabrana o nemogućnosti korišćenja prenosnih elektronskih uređaja, osim u slučaju da su oni neophodni za dokazni postupak, propisana članom 28, je ograničavajuća i diskriminatorna za učešće osoba s invaliditetom u postupku u bilo kom svojstvu.

„Mobilni telefon, računar, tablet, elektronski čitač knjige i druga audio-vizuelna sredstva i tehnologije služe za informisanje i komunikaciju pojedinih kategorija osoba s invaliditetom i trebala bi biti zakonom i drugih propisima i aktima definisana kao obavezna u cilju omogućavanja jednakog pristupa pravdi, a u skladu s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom“, kaže Vujačić i napominje.

„Na ovaj način ograničava se pristup pravdi za OSI ne samo u praksi, nego prije svega i u garancijama“. Zakon o sudovima, objašnjava Vujačić, ne definiše nikakve posebne norme, princip afirmativne akcije, ili druge mjere prema OSI, pa samim tim nije iznenađenje što navedeno nije definisano Kućnim pravilima sudova, koja su propisana na osnovu ovog zakona.

„Međutim, s druge strane od države se očekuje da propisuje i primjenjuje zakonodavstvo u skladu s međunarodnom praksom, pa je samim tim neophodno da upravo pravosuđe neposredno prmijeni Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom jer domaći zakoni nijesu usaglašeni s najvažniijim međunarodnim pravnim aktom u ovoj oblasti, a dodatno po Ustavu Crne Gore oni imaju primat nad domaćim.“

Vujačić kaže da procesni zakoni ne definišu ni jednu mjeru koju su nadležni organi za odlučivanje dužni sprovesti da bi se OSI omogućilo uživanje prava na efektivan pristup ovim organima, pa se ni njihovo sprovođenje ne primjenjuju u praksi, zbog nepreciznih i često diskriminatornih normi u procesnim zakonima.

„Oni, naprotiv, propisuju izuzetak od pravila da se ročišta (glavni pretres i/ ili rasprava) preduzimaju u objektu državnog ili lokalnog organa pred kojim se vodi postupak, te se ona mogu održati na drugom mjestu kada u postupku učestvuje OSI“, kaže Vujačić i dodaje:

„Umjesto adaptacija koje će omogućiti njihovu jednakost i puno i efektivno učešće u postupcima, propisuju se mjere koje služe prevazilaženju postojećih prepreka, a koje i same po sebi predstavljaju neposrednu diskriminaciju po osnovu invaliditeta jer predviđaju drugačije i nepovoljnije postupanje prema OSI, prividno stvarajući utisak da doprinose ostvarivanju procesnih prava ovih osoba, a ne u stvari, potvrdi neizbježnosti postojanja barijera. Tako se propisuju mjesto i način saslušanja OSI, koji su drugačiji u odnosu na saslušanje ostalih učesnika/ca u postupku. Ove norme su definisane u duhu medicinskog modela i ukazuju na "nemogućnost, nesposobnost, tjelesni manu, neotklonjenu smetnju...", uz saslušanje u "mjestu boravka stranke, putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka...", što ne podrazumijeva prisustvo stranke u postupku. Međutim, ovi postupci i procedure ne podrazumijevaju izbor stranke s invaliditetom o tome na koji način će da učestvuje u postupku uz obavezu proceduralnih adaptacija od strane organa pravde i pravosuđa.  Tako će se na primjer, saslušanje osoba s oštećenjem sluha i/ili govora izvršiti na znakovnom jeziku, jedino ako se s ovim osobama ne može uspostaviti komunikacija pisanim putem, i to se poziva osoba koja "se sa okrivljenim može sporazumjeti"“.

Gotovo na isti način je, prema njenim riječima, regulisano saslušanje svjedoka/kinja s oštećenjem sluha i/ili govora u parničnom i upravnom postupku, dok se ova lica zaklinju preko tumača jedino ako "ne znaju ni da čitaju ni da pišu".
„Osobe oštećenog vida, takođe, nemaju mogućnost izbora potpisa zapisnika i drugih pismena, već ukoliko se ne mogu potpisati svojeručno, ostaviće otisak desnog kažiprsta, bez mogućnosti da faksimilom potpišu zapisnik, što znači da se svrstavaju u krug nepismenih osoba jer je ovaj način potpisivanja definisan za nepismene osobe.“

Zbog svega navedenog, zaključuje ona, Komitet UN o pravima OSI je u svojim Zaključnim razmatranjima 2017. konstatovao zabrinutost što je većina zgrada sudova u zemlji i dalje nepristupačna osobama s fizičkim oštećenjima i što osobe koje rade u pravosuđu nijesu dovoljno obučene o pravima osoba s invaliditetom, uključujući i procesnu pristupačnost, s posebnim osvrtom na asistivne tehnologije; i pravna pomoć, registrovani i kvalifikovani tumači znakovnog jezika i dostupne usluge za Brajevo pismo kao i za alternativne vidove komunikacije i druge mjere koje bi obezbijedile osobama s intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom pristup sudskim i upravnim postupcima nijesu dostupni u dovoljnoj mjeri.

Komitet je preporučio državi potpisnici da obezbijedi pristup pravdi bez barijera i diskriminacije, zasnovan na slobodnom izboru i preferencama osoba s invaliditetom i da obezbijedi prilagođavanja u skladu s invaliditetom i uzrastom u svm postupcima.

Preuzeto s portala FOS media