petak, 27 mart 2020 08:28

Lana Nikolić o osobama s invaliditetom u izolaciji

Written by

Lana Nikolić je djevojka koja zaista mijenja perspektivu svakome ko se susretne s njom – bilo da je poznaje lično, bilo da ju je upoznao kroz njene tekstove ili radio-emisiju “Perspektiva”, u kojoj sa svojim sagovornicima skreće pažnju na važne društvene teme. Jedna od njih je i pozicija osoba s invaliditetom u našem društvu o kojoj Lana govori iz sopstvenog iskustva, ali prije svega kao mlada osoba koja se ne miri s datom situacijom i ustaljenim klišeima.

Tako je i u njenom novom postu iz izolacije pisala o bolu, o problemima s kojima se suočava, ali i o sjajnim stvarima koje radi i koje je drže pozitivnom, dajući time podstrek svim svojim pratiocima.

Na pitanje: “Kako si?” spremno odgovara: “Hvala na pitanju, u ovom trenutku sasvim dobro. Ima dosta stvari na kojima radim ovih dana, pa mi one zaokupljaju um, u stalnom sam kontaktu sa nekim super ljudima, tako da se zaista više osećam dobro i mirno, nego uplašeno i tužno”, kaže nam Lana.

Ipak, zbog novonastale situacije, njen životni ritam dosta se promijenio. Morala je da prekine fizioterapiju jer terapeut više ne smije da dolazi kod nje. Prestala je s treninzima pilatesa. Nema više ni šetnji po parku.

“…A to je za moju kondiciju veoma loše jer je teško održavam i kad nije ovakvo stanje. Pored toga, vratio mi se neuropatski bol. Većinu vremena sjedim, pa tijelo nema mogućnosti da se razmrda, pored toga, u veoma sam malom stanu, mogu da ga pređem u pet koraka, samim tim otpada i šetanje po kući”, priča nam Lana.

Zbog ograničenog kretanja, vratili su se bolovi. “Ako vas zanima kakvi su, osećam ih kao užarene grane u vratu, rukama i leđima. Sranje i smor, da. Imam i migrene. Budim se sto puta noću jer ne postoji položaj u kom mi je ok. Juče sam prvi put osetila da mi trne i lijeva ruka, i to nekoliko mesta na dlanu što je prilično bedak i potresno meni lično jer je senzacija nova i bolna”, napisala je nedavno u svojoj objavi na društvenim mrežama.

Za portal Nova.rs otkriva kako se nosi s bolom.

“U zavisnosti od jačine bolova mijenja se i moje reagovanje. Ako su jači, a to duže traje, nekoliko dana, gledam da što više radim, i da zaokupim um, a u pauzama plačem što jače mogu”, priznaje. “Sa terapijama sam imala skoro normalan život, sa retko jakim bolovima, mada nijedan dan nije bio sasvim bez bola, i u ovoj situaciji mi najteže pada što kada se bol vrati, opet se nalaziš na početku, kao da ništa nisi postigao. Znaš kakvi su, znaš kako će da utiču na tebe, znaš da nema načina da ti bude bolje, prolaziš sve najgore scenarije u glavi, zamišljaš kako ćeš ostariti i umrijeti u mukama neuropatskog bola. Kad se bol vrati, cijela tvoja puna funkcija kao ljudskog bića prestaje, i veoma je lako upasti u totalni očaj”, objašnjava nam Lana. Ona ne pada u očaj. Ona se uzdignute glave suočava sa situacijom.

“Osim plakanjem, i poštovanjem tih emocija koje puštam da izađu, nastojim da što normalnije priđem bolu, da ga ne uvećavam u glavi kad već postoji u tijelu. Razgovaram sa dečkom, sa mamom, imam psihoterapiju preko skajpa zbog cijele situacije, perem sudove, slažem veš, sve polako i strpljivo jer kada bilo šta radite, pažnja se pomjera sa bola, treba samo insistirati na što normalnijoj rutini i ne dozvoliti da bol prevlada. Sem toga, bavim se poslovima koje imam onlajn, i to mi zaista mnogo pomaže da prioritet dam kreativnosti umjesto strahu.”

Najviše je, kaže, pogađa što ne može da izađe napolje.

“Iako imam iskustvo svojevrsne izolacije, jer kada padne snijeg ne mogu sama napolje, i ponekad sam nedeljama zatvorena, dok se ne otopi snijeg dovoljno da mogu da prošetam sa dečkom. Ova situacija na neki način vraća uspomene na sve te emocije ljutnje, tuge, besa, potištenosti, negacije i prihvatanja koje se dešavaju paralelno, s tim što sam sada svjesna da se ovo dešava cijelom svijetu, i nisam samo ja ta koja je ‘zarobljena’ dok drugi imaju relativno normalne živote, pa se te emocije ne javljaju, javlja se samo tuga jer nisam napolju, a proljeće je, i nada da ćemo svi uskoro da izađemo iz ovoga”, otkriva nam Lana, i dodaje: “Veoma me pogađa i to što znam da veliki broj ljudi nema pomenuto iskustvo pa im sve ovo mnogo teže pada nego meni, ja znam za uspone i padove u izolaciji, i spremna sam na njih, dok veliki broj osoba ne zna šta ih čeka”.

Kako održati zdrav razum u ovoj situaciji?

“Sviješću da sve prolazi – da će i ova situacija proći, i da moramo da budemo jaki i hrabri. Generacije prije nas suočavale su se sa raznim izazovima, ratovima, upoznale su glad, tešku nemaštinu, i preživjele su. Kako – to samo one znaju, ali jesu. To nam govori, iako je ovo nova situacija za nas, da smo jači nego što mislimo, da možemo više nego što mislimo, i da samo treba da damo sve od sebe, a to je u ovom ternutku poštovanje preporuka i ostajanje kod kuće, uz minimalno izlaganje informacijama iz medija i brigu o našem mentalnom zdravlju. Zdrav razum se održava i puštanjem emocija da teku, razgovorom sa porodicom, kreiranjem rutine. Ono što bih ja preporučila je umjetnost – čitanje, crtanje, slikanje, muzika, gluma, šta god da dobro radite sad to pojačajte na maksimum.”

S kakvim se još problemima nose osobe s invaliditetom u situaciji vanrednog stanja?

“Budući da su u ovoj zemlji najčešće prepušteni samo svojim porodicama i kada su okolnosti standardne, sa skoro nimalo podrške od strane države, vjerujem da im ovo vrijeme još teže pada nego ostalima. Pitanje je da li mogu da odu do ljekara ukoliko im je potreban, ima li ko da ih odvede ako ne mogu sami, imaju li ljekove, kako ih nabavljaju, kako organizuju razne vrste terapija, ako uopšte to mogu da urade. Sigurna sam da ih finansijska kriza koja slijedi iz ovih događaja sa Covid-19 virusom, posebno teško pogađa, jer ni inače većina porodica nema dovoljno primanja, budući da osobe s invaliditetom često imaju povećane troškove života (ljekovi, pregledi, terapije, ljekari, pomagala, taksi). Ako znamo da sad ogroman broj ljudi koji izdržavaju porodice nema ni ono malo primanja što je uspjevalo da zaradi, (možda) možete da zamislite situaciju – porodice koje imaju člana/članicu s invaliditetom, u posebno su teškoj situaciji. Još nemamo dovoljan broj osnaženih, visoko obrazovanih osoba s invaliditetom koje imaju posao i mogu same da iznesu finansijske troškove života koji su za njih veći u svakom pogledu. U mom slučaju, na primjer, bukvalno moram da zaradim dvije plate da bih jednu mogla da trošim na terapije i uopšte bila u stanju da radim”, kaže Lana.

Tekst preuzet s portala www.nova.rs

Pročitano 666 put(a)

Back to top