Promjene koje su već otpočele od 1997. godine na nivou predškolskog vaspitanja i obrazovanja realizacijom projekta „Vrtić i škola po mjeri djeteta”, koji su partnerski realizovale NVO (Save the Children; UNICEF, Pedagoški centar Crne Gore) i Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, predstavljaju prve pokušaje u stvaranju uslova za inkluzivno obrazovanje u Crnoj Gori. Septembra 1998 krenulo se sa pilot – projektom ,,Integracija djece sa smetnjama u razvoju u redovne grupe vrtića”. Tada je uključeno 4-o djece u 2-e vaspitne grupe u Podgorici. Školske 1999/2000 uključeno je desetoro djece a školske 2000/01 je pored 14 djece u 9 vaspitnih grupa u Podgorici bilo uključeno još 16 djece u 7 opština (Berane, B.Polje, Pljevlja,Cetinje, Bar, Kotor i H.Novi) . Tako da je 2001/02 projektu, koji sada već s pravom nosi naziv ,,Inkluzivni obrazovni program” ili ,,vrtić i škola po mjeri djeteta’’ je pristupilo još 7 opština (Nikšić, Plav,Mojkovac, Danilovgrad, Ulcinj, Tivat i Budva), i u 23 grupe vrtića bilo uključeno 46 djece sa teškoćama u razvoju.
Sve ove vaspitne grupe su opremljene kvalitetnim didaktičkim materijalom, igračkama , literaturom, brošurama i posterima. Za svu djecu sa teškoćama u razvoju koja su testirana na početku i kraju školske godine su rađeni i individualni programi stimulacije.
Organizovani su seminari za vaspitače, direktore vrtića ( 60 vaspitača i deset direktora ) roditelje djece sa teškoćama u razvoju , kao i seminari za stručne saradnike vrtića i škola (23 seminara) koji individualno rade sa djecom i daju stručnu podršku vaspitačima i roditeljima djece sateškoćama u razvoju
Pedagoški centar Crne Gore u ovom periodu realizuje program ,,Korak po korak". Ovaj program je usmjeren na dijete i uvažava osobenosti djece i njihovih porodica.
Prije implementacije pilot projekta ,,Inkluzivno obrazovanje u osnovnim školama’’, Na zahtjev save the Children UK iz Podgorice, sprovedeno je istraživanje javnog mnjenja stanovnika Crne Gore .Ovo istraživanje obavio je Institut društvenih nauka, odnosno Centar za politikološka istraživanja i javno mnjenje iz Beograda 2001. u svim opštinama izuzev Žabljaka na teritoriji Crne Gore. Primjenjen je kvotni model uzorka, a ispitano je 1040 građana starijih od 18 god. Uzorak je stratifikovan prema; regionu (sjeverni, centralni i primorski dio), tipu naselja, polu, obrazovanju i starosti ispitanika. Ciljevi ovog istraživanja su bili da se ispita:
Koliko je stanovništvo informisano o problemima djece sa teškoćama u razvoj.
Kakav je opšti stav i odnos prema djeci sa teškoćam u razvoju.
U kojoj mjeri su djeca prihvaćena.
Koliko su djeca sa teškoćama u razvoju prisutna u društvenoj svakodnevnici;
Koliko ih, po mišljenju građana treba uključivati u redovne društvene tokove.
Kakvo je mišljenje o brizi društva za djecu sa p.p.
Primjećuje se nedostatak informisanosti ispitanika, kao i nepoznavanje teškoća i potreba djece ometene u razvoju i njihovih porodica. Možemo zaključiti da u momentu ovog istraživanja u našem društvu su bili dominantni humanitarni i medicinski pristup djeci, dok se socijalni model jedva naslućuje.
Aprila 2002 god. Ministarstvo prosvjete i nauke u saradnji sa Pedagoškim centrom Crne Gore sprovelo je istraživnje u Osnovnim školama sa ciljem utvrđivnja mišljenja nastavnika razredne nastave o mogućnostima masovnijeg uključivanja djece sa posebnim obrazovnim potrebama u redovne osnovne škole.
Najveći broj učitelja smatra da djeca sa teškoćama u razvoju imaju pravo na obrazovanje sa ostalom djecom ali da je neophodan selektivan pristup u zavisnosti od vrste i težine smetnji.
Problem sa kojima se učitelji susreću u radu po njihovim odgovorima bilo je u samoj nastavi.
Djeca sa razvojnim smetnjama bila su prihvaćena od svojih vršnjaka uz dobru pripremu od strane učitelja .
Slaba opremljenost škola za rad sa djecom sa posebnim obrazovnim potrebama.
Kada je osposobljenost učitelja za rad sa djecom sa posebnim obrazovnim potrebama u pitanju možemo vidjeti na osnovu njihovih odgovora, da se osjećaju najmanje spremnim za rješavanje problema u ponašanju.
Najveći broj učitelja smatra da je učitelje moguće najbolje osposobiti za rad sa djecom sa teškoćama u razvoju tokom redovnog studija, čime se ukazuje potreba za uvođenjem predmeta inkluzivno obrazovanje na Filozofskom fakultetu.
Ova dva istraživanja su poslužila kao dobre smjernice za iplementaciju projekta ,,Inkluzivno obrazovnje u osnovnim školama’’ koje je otpočelo 2001-02 godine, u 13 škola u Crnoj Gori.
Zakon o obrazovanju djece sa posebnim potrebama, je usvojen 2004 godine koji uglavnom slijedi reformske odluke, preporuke i standarde evropskog zakonodavstva u ovoj oblasti. Ipak, opšti je stav da zakon treba dodatno da primjenjuje princip da obrazovanje nije samo proces sticanja akademskog znanja i ostvarenja, već proces sticanja vještina i znanja potrebnih za život.
Pravilnik o kriterijuma za utvrđivanje vrste i stepena oštećenja, problema i poremećaja kod djece i mladih sa posebnim potrebama i njihovo uključivanje u programe obrazovanja, usvojen je 2006. godine.Pravilnik je pripremljen kao zahtjev iz Zakona o obrazovanju djece sa posebnim potrebama (član 4). Regulativa navedena u praviliniku zasnovana je na medicinskom modelu posebnih potreba i priznaje samo koncepte ‘defekata’ i ‘oštećenja’. Da bi se slijedio evropski trend, jasno je da treba prilagoditi postojeći model i usvojiti kulturno-socijalni model koji reflektuje koncepte očuvanog potencijala, kapaciteta i sposobnosti djeteta kroz integrativni odnos ličnih faktora i faktora okruženja.
U finskom projektu za razvoj inkluzivnog obrazovanja u Crnoj Gori (Ka inkluzivnom obrazovanju) organizovanom u periodu 2006.-2008. učestvovalo je 40 direktora škola i pomoćnika direktora, 38 savjetnika za poboljšanje procesa obrazovanja iz Zavoda za školstvo, 39 nastavnika i drugih stručnjaka. Postdiplomske studije inkluzivnog obrazovanja pohađalo je 27 školskih psihologa, pedagoga i nastavnika.
Vlada Crne Gore je 2008. godine usvojila Strategiju za inkluzivno obrazovanje u Crnoj Gori. Opšti cilj je da se osigura i promoviše kvalitetno i pristupačno obrazovanje za svu djecu i mlade sa posebnim potrebama u obrazovanju, u skladu sa njihovim intreresima, sposobnostima i potrebama. Ciljevi su sledeći:
harmonizacija normativnih akata sa nacionalnim i međunarodnim dokumentima;
sistematska podrška stručnom usavršavanju personala;
obezbjeđenje horizontalnih i vertikalnih veza između obrazovnih institucija, kombinovanjem redovnih i posebnih kurikuluma;
organizacija mreže podrške;
osiguranje kvaliteta i monitoring sistema obrazovanja;
promovisanje pozitivnih stavova.
Prema članu 19. Zakona o vaspitanju i obrazovanju djece sa posebnim potrebama i prema Pravilniku o kriterijumima za određivanje oblika i stepena nedostataka smetnje odnosno poremećaja djece i mladih sa posebnim potrebama i načinu uključivanja u obrazovne programe formiraju se 2008. godine lokalne komisije za usmjeravanje. Formirane su prvostepene komisije za usmjeravanje djece sa posebnim potrebama. Komisije daju predlog za usmjeravanje u odgovarajući obrazovni program, predškolsku ustanovu, školu, ili posebnu ustanovu u koju se dijete sa posebnom obrazovnom potrebom uključuje. .Prvostepena komisija ima šest članova, u sastavu: pedijatar, ljekari odgovarajuće specijalnosti, psiholog, pedagog, defektolog odgovarajuće specijalnosti i socijalni radnik. U saradnji sa UNICEF-om realizuje se projekat „Edukacija za komisije za usmjeravanje djece sa posebnim potrebama u vaspitno-obrazovni sistem”, sa ciljem da se olakša uključivanje djece u vaspitno-obrazovni proces. Formirane su radne grupa za izradu radnih instrumenata, definisanje Priručnika za rad Komisija. Formirana je i koordinira sa radom drugostepena komisija za usmjeravanje djece sa posebnim obrazovnim potrebama. Naime, protiv rješenja organa lokalne uprave može se podnijeti žalba Ministarstvu prosvjete i nauke u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. Ministarstvo, na osnovu mišljenja drugostepene komisije, donosi rješenje.
Zavod za izdavanje udžbenika za posebne ustanove i djecu s posebnim obrazovnim potrebama orijentišu se na izdavanje priručnika za nastavnike koji rade s djecom u inkluzivnom programu. U ovom segmentu izdavaštva Zavoda za udžbenike objavljeni su sljedeći naslovi:
Šaćira Mešalić, Nada Šakotić, Milena Nikolić, Pristup inkluzivnoj praksi u vaspitanju i obrazovanju, 2007.
Nada Šakotić, Šaćira Mešalić, Sulejman Hrnjica, Inkluzivno vaspitanje i obrazovanje u osnovnoj školi, 2008.
Radi pomoći u vaspitanju i obrazovanju djece sa posebnim potrebama u Zavodu za školstvo se organizuju specijalizovane i mobilne službe, koje sarađuju sa predškolskim ustanovama, školama, roditeljima i zdravstvenim ustanovama, radi pružanja dodatne i druge stručne pomoći, a u skladu sa rješenjem o usmjeravanju.
Zakon o izmjenama i dopunama zakona o vaspitanju i obrazovanju djece sa posebnim potrebama Vlada je usvojila 2010 godine.
Inicijalno obrazovanje -Od 2005/06.godine je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na studijskom programu -predškolsko vaspitanje se predaju predmeti Osnove inkluzivnog obrazovanja , Metodika inkluzivnog obrazovanja i Razvojni problemi u inkluzivnom obrazovanju.A na studijskom programu za pedagogiju su predmeti Specijalna pedagogija i Inkluzivno obrazovanje-izborni predmet, Na studijskom programu za obrazovanje učitelja su predmeti Specijalna pedagogija i Metodika specijalnog rada,
Dostupni su fakulteti koji se nalaze u centralnoj zgradi Univerziteta
Tehnički fakulteti su prilagođeni kroz instalaciju stepenišnog lifta za studente koji koriste kolica ili se otežano kreću.
Stručno usavršavanje, Priručnike za školske pedagoge, psihologe i nastavnike (Inkluzivno obrazovanje: vrtić i škola po mjeri djeteta, brojevi 1 i 2) pripremili su Save the Children UK, Zavod za školstvo i Ministarstvo prosvjete i nauke. Na osnovu primjera dobre prakse koja se primjenjuje u svakodnevnom radu, ovi priručnici namijenjeni su za aktivno korišćenje od strane nastavnika, stručnih saradnika i roditelja.
Drugi objavljeni proizvod Zavoda za školstvo je Putokaz, instrument za procjenu stečenih vještina čitanja i pisanja u cilju identifikovanja učenika sa posebnim teškoćama u sticanju znanja i vještina.
U Zavodu za školstvo, koji se bavi razvojem i procesima obrazovanja, nastavnici imaju mogućnost da izaberu nastavne programe iz kataloga . Učešće nastavnika u inicijalnoj obuci do sada doprinijelo razvoju određenog nivoa afirmativnih inkluzivnih stavova prema učenicima sa posebnim obrazovnim potrebama .
Zavod za školstvo je objavio za školsku 2010/11.godinu Katalog programa stručnog usavršavanja nastavnika u kome su sljedeći programi za Inkluzivno obrazovanje:
Specifičnost obrazovnog rada sa učenicima sa posebnim potrebama,
Ka potpunoj inkluziji,
Ka potpunoj inkluziji u srednjoškolsko obrazovanje,
Prilagođavanje matematičkog sadržaja učenicima sa posebnim potrebama,
Indeks za inkluzivnost
Uloga pedagoga u inkluzivnim programima,
Inkluzivno obrazovanje u osnovnim školama, Rad sa učenicima sa intelektualnim poteškoćama,
Integracija romske djece u vrtiće i osnovne škole, podrška uključivanju, obrazovanjem protiv predrasuda).
DJECA SA POSEBNIM OBRAZOVNIM POTREBAMA (dpop)
Djeca sa smetnjama u razvoju su djeca sa: tjelesnom, mentalnom i senzornom smetnjom i djeca sa kombinovanim smetnjama;
Djeca sa teškoćama u razvoju su djeca sa: poremećajima u ponašanju; teškim hroničnim oboljenjima; dugotrajno bolesna djeca i druga djeca koja imaju poteškoće u učenju i druge teškoće uzrokovane emocionalnom, socijalnom, jezičkom i kulturološkom deprivacijom
Nadarena i darovita djeca
STRATEŠKI PRAVCI RAZVOJA
Smjernice obrazovanja djece i učenika sa posebnim obrazovnim potrebama postavljene su u odnosu na kvalitetno i dostupno obrazovanje za sve, u osnovi čega je poštovanje dječijih i ljudskih prava što pretpostavlja slobodnu ličnost koja je cilj sama po sebi.
Obrazovanje nije proces usvajanja akademskih znanja i postignuća, već proces u kome se stiču i usvajaju vještine i znanja potrebna za svakodnevni život radi proaktivnog uključivanja u zajednicu
Inkluzivni principi
Očuvane sposobnosti djeteta, emocionalne i socijalne karakteristike su osnov za izradu individualnog obrazovnog plana;
Pomoć djetetu se pruža u okviru zajedničkih aktivnosti u odjeljenju, kad god je to moguće, a izuzetno individualno;
Roditelji su partneri škole i aktivno učestvuju u planiranju i praćenju razvoja svog djeteta;
Oštećenje vida
Ostecenje vida u interakciji sa zapostavljenom bio-psiho-socijalnom sferom rezultuje nizom sekundarnih smetnji.Izostanak senzo-motorne stimulacije taktilnog i vizuelnog treninga kod slijepe i slabovide djece, dovodi do slabijeg ili neujednacenog razvoja njihovih vizuelnih,taktilnih I motornih funkcija,teskoca u prostornoj orjentaciji i ispoljavanju stereotipnih pokreta. Normalan period razvoja vizuelne percepcije nalazi se izmedu tri ipo I sedam ipo godina starosti.Medutim u svim razredima skole moze se naici na djecu koja kasne u svom vizuelnom perceptivnom razvoju. Perceptivne sposobnosti uticu ne samo na usvajanje znanja,vec i na formiranje pojmova,a njihov fond znanja moze biti osiromasen i na taj nacin uticati na ukupna skolska postignuca. Zato se preporucuje organizovanje vizuelno-korektivnog treninga kod svih slucajeva,nesposobnosti vizuelnog percipiranja, i korektivni i preventivni program bice efikasniji ako se uvede prije nego sto dijete ukljuci u skolski rad.
U cilju pravilnog tretmana vizuelnog hendikepa Svjetska zdravstvena organizacija je utvrdila definiciju slabovidosti isljepoce.
Prema ovoj definiciji,slijepim se smatra osoba koja na boljem oku sa korekcijom ima ostrinu vida 0,05 ili manje,tj.sa centralnim suzenjem vidnog polja manjim od 10stepeni,pod uslovom da je gubitak vidne funkcije definitivan I da se medikamentima ili hiruskim lijecenjem ne moze popraviti.Slabovidim se smatra osoba koja na boljem oku sa korekcijom ima ostrinu vida izmedu 0,05 do 0,3 pod uslovom da je smanjenje vidne sposobnosti definitivno.
Pedagoska definicija (prema G. Zovku) glasi:”Slabovidim smatramo djecu i omladinu koja pod normalnim uslovima u redovnoj skoli,zbog ogranicenja vida i njegovih posljedica ne mogu normalno da napreduju u usvajanju znanja,vjestina i navika I da se normalno razvijaju” .Ovakva definicija ne zahtijeva numericko izrazavanje ostrine vida, pa je u praksi mnogo prihvatljivija.
Karakteristike djece ostecenog vida
Kada se govori o osnovnim karakteristikama djece sa ostecenim vidom,treba znati da su ona, prije svega,djeca kao I druga koja nemaju smetnje u svom razvoju. To znaci da se I ona razvijaju prema opstoj zakonitosti djecijeg razvitka,s tim sto se mogu pojaviti izvjesna odstupanja,uslovljena ostecenjima vida,zbog cega oni imaju izrazene I specificne potrebe za zastitom.Treba im omoguciti primjenu licnih oblika stimulacija I poducavanja.Zbog ostecenja vida,ova djeca ispoljavaju pasivnost,manju pokretljivost,nezainteresovanost,ne mogu vizuelno da prate ponasanje ljudi.Ali, ne mozemo zanemariti cinjenicu da medu ovom djecom susrecemo I aktivnu,dinamicnu I uspjesnu u nastavi.
U osnovnim skolama cesto nailazimo na ucenike koji imaju problema u oblasti vidnog opazanja.Prema LJ .Savicu ,ta se djeca vrlo brzo zamaraju prilikom citanja,napregnuto gledaju,oprezno hodaju,teze procjenjuju lokaciju predmeta I ne mogu da prepisuju sa table.Pri hodanju stepenistem,pipaju stopalom stepenik,cesto se spoticu o nezapazene predmete;kada posmatraju predmet,upadljivo se unose u njega I vise priblizavaju, cesto trljaju oci,zmirkaju, ne razlikuju boje.
Zovko istice da neka slabovida djeca imaju teskoce u vizuelnom percipiranju I uspjesnom poznavanju kontura I obrisa predmeta,imaju maglovitu, nejasnu I neizdiferenciranu sliku pred ocima, ne razlikuju detalje, brzo se zamaraju I zbog toga postaju nervozna, nestrpljiva I povrsna.U slucajevima nekih vizuelnih smetnji (nistagmus),ne mogu fiksirati pojavu ili predmet, nedostaje im smiren tempo prilikom posmatranja I analize.
Osim karakteristika koje su posljedica ostecenja vida,treba pomenuti I karakteristike koje nastaju pod uticajem djelovanja socijalne sredine u kojoj dijete zivi.
Louenfeldova zapazanja pokazuju da se vizuelne smetnje manifestvuju na licnost djeteta na tri nacina: 1.Vrsta I ozbiljnost ostecenja vida kod djeteta odreduju I prirodu ogranicenja,a stepen zavisi od licnosti I faktora okoline; 2. Stanje oka I mogucnosti daljeg pogorsanja vida mogu povecati osjecaj nesigurnosti I anksioznosti.Povecan napor vida moze prouzrokovati nervnu tenziju I dijete cini nervoznim,mada on one mora biti svjesno stvarnog uzroka; 3.Postoje razliciti oblici blagog poremecaja izraza lica (strabizam,nistagmus) koji dovode do posebnih reakcija okoline na dijete.Kako ce individua reagovati na ova tri faktora,zavisi od njene licnosti,iskustva I okoline,ukljucujuci porodicu,skolu I prijatelje.
Predskolski vaspitnoobrazovni I korektivni rad sa djecom ostecenog vida
Ostecenja vida mogu biti razlicita po vrsti I stepenu sto se odrazava na zivot I razvoj djece sa vizuelnim smetnjama.
Ciljevi: stvaranje uslova za pravilan psihofizicki razvoj slijepe I slabovide djece,podsticanje pravilnog razvoja I koriscenja preostalih viauelnih funkcija I prevazilazenje habitusa kao posljedice vizuelnog ostecenja.Sistemsko djelovanje na razvoj intelektualnog,tjelesnog,senzornog,psihomotornog,jezickog,emocionalnog I socijalnog ponasanja djece ostecenog vida ;pravilno usmjeravanje cjelokupnog razvoja djece sa vizuelnim smetnjama kako bi se sprijecile I ublazile pojave sekundarnog odstupanja u njihovom razvoju.Osposobljavanje djece ostecenog vida za ukljucivanja u dalji tok njihovog obrazovanja I integraciju u socijalnu sredinu.
Zadaci: razvijanje psihofizickih sposobnosti,otklanjanje ili ublazavanje posljedica smetnji u razvoju; razvijanje culne osjetljivosti; razvijanje vizuelnog opazanja I osposobljavanja za pravilno koriscenje ostatka vida; razvijanje senzornih I psihomotornih sposobnosti koje doprinose savladavanju osnovnih problema I teskoca koje proizilaze iz stanja vizuelne ostecenosti;sprecavanje pojave fiksiranja blindizama kod slijepe djece; razvijanje diferencijacije predmeta koji ovu djecu okruzuju; imenovanje predmeta I odredivanje odnosa medu njima;sto podrazumijeva razvoj stereoskopskog, dubinskog I uopste prostornog vida kod djece sa ostacima vida.
Korektivni rad ima veliki znacaj u ranoj fazi razvoja djece ostecenog vida, jer podstice razvoj cula I povecava sposobnost culnog opazanja,razvija I obogacuje njihovo senzorno,senzomotorno I psihomotorno iskustvo.
Tifloloski korektivni rad u osnovnoj skoli
Tifloloski korektivni rad namijenjen je ucenica kojima je neophodno pruziti odgovarajucu pomoc da bi mogli uspjesno ucestvovati u vaspitno-obrazovnom radu zajedno sa vrsnjacima u redovnom odjeljenju osnovne skole. Teskoce u ucenju su uslovljene:ostecenjem vida, sluha, poremecajem govora I glasa, tjelesnim ostecenjima I hronicnim oboljenjima,specificnim intelektualnim smetnjama I teskocama u ucenju I poremecajima u drustvenim ponasanjima. Cilj vaspitanja I obrazovanja ucenika ostecenog vida u redovnim odjeljenjima osnovne skole identican je sa ciljem vaspitanja I obrazovanja ucenika normalnog vida.Poseban cilj vaspitno-obrazovnog rada sa slabovidim ucenicima jeste ublazavanje posljedica koje nastaju ostecenjem cula vida.
Za ostvarivanje programa specijalnog vaspitanja I obrazovovanja ucenika ostecenog vida postavljaju se specijalni zadaci:
Razvijanje vizuelnog opazanja I diskriminacije;
Obezbjedivanje uslova za zastitu vida od daljeg slabljenja,odnosno da se vid, racionalnim koriscenjem prema mogucnostima, popravi;
Osposobljavanje ucenika da u izvrsavanju svakodnevnih zadataka maksimalno koriste, pored vida, I druga cula, prije svega auditivno I taktilno;
Pruzanje ucenicima potrebne pomoci pri izvrsavanju zadataka cije im je izvrsenje otezano ostecenjem cula vida;
Razvijanje mikro I makro organizacije u prostoru;
Rad na korekciji I kompenzaciji nedovoljno razvijenih funkcija;
Osposobljavanje ucenika da koriste potrebna opticka pomagala u toku vaspitno-obrazovnog procesa,kao I u svakodnevnim aktivnostima.
Kompenzatorni razvoj slabovide djece
Kod slabovide djece proces kompenzacije ostvaruje se u toku nastave I zavisi od sadrzaja, metoda I uslova nastastavnog reda.Treba imati u vidu da je porodica znacajan factor u procesu kompenzatornog razvoja slabovide djece.Nekada situaciju u kojoj se nalazi slabovido dijete otezavaju I sami roditelji toga djeteta,jer zbog nepoznavanja karaktera ostecenog vida I karakteristika takvog djeteta smatraju da je njihovo dijete drugacije od ostale djece I taj problem rjesavaju na njima svojstven nacin. Tako , jedni zanemaruju ometenost I pred svoje dijete postavljaju zahtjeve koji prevazilaze njegove moci.Dijete pocinje da se ograduje zidom samoodbrane I povlaci iza tog zida.Na taj nacin oni I nesvjesno formiraju dijete koje je sputano,bojazljivo I nesamostalno.
Djeca bez ostatka vida u inkluzivnom obrazovanju
Jedno dijete bez ostatka vida u predškolskoj ustanovi
Jedno dijete bez ostatka vida u osnovnoj školi
Petoro djece u srednjoj školi bez ostatka vida
Slabovida djeca u predškolskim ustanovama
9-ro djece
Slabovida djeca u osnovnim školama
26-ro
Slabovida djeca u srednjim školama
3-je
Doc. Dr Nada Šakotić