utorak, 22 decembar 2020 08:12

OBRAZOVANJE OSOBA S INVALIDITETOM U USLOVIMA EPIDEMIJE - Korona vraća na marginu

Autor:

Velizar Bato Obradović iz Nikšića jedini je student s oštećenjem vida na Odsjeku sociologije na Filozofskom fakultetu u gradu pod Trebjesom. Ni tokom prve dvije godine studija uslovi studiranja za njega nisu bili najbolji. Išao je na predavanja, većinu snimao. Problem je uglavnom bila neprilagođena literatura i mali broj volontera koji bi knjige prilagodili za njega i druge buduće studente s oštećenjem vida.

Epidemija koronavirusa dodatno je zakomplikovala situaciju, vrijeme kad je nastava uglavnom organizovana onlajn (online). Problem za njega je taj što bez nečije pomoći, on ne može da otvori linkove na platformi putem koje se predavanja organizuju na internetu.

„Nijedan govorni program ne može da se poveže na aplikaciju. Nijedno predavanje nisam mogao da ispratim onlajn (online). To nije krivica profesora, ni mene kao studenta, ali Univerzitet očigledno to kad je rješavao, nije razmišljao da ima ljudi s oštećenjem vida”, kazao je Obradović.

Prve dvije godine studija, Velizar je završio jer je snimao svako predavanje. Kad je radio seminarske, prijatelji su mu pomagali tako što bi neko od njih otkucao rad, dok on diktira. Kad je trebalo prilagoditi literaturu, pomagali su prijatelji, a nešto su prilagodili volonteri Organizacije slijepih u Nikšiću. Zbog malog broja volontera, knjige u audio format nisu mogli da prevedu dovoljno brzo tako da on može da spremi kolokvijume i ispite na vrijeme. Zato je on pred početak treće godine studija objavio oglas i pozvao zainteresovane da mu prilagode literaturu uz ondređenu novčanu nadoknadu.

Zabrinut je kako da ove godine spremi ispite.

„Vrlo sam uplašen kako će biti. Nisam mogao da ispratim ono što je bilo putem interneta. Uspješno sam se prijavio na onlajn platformu, ali moj govorni program ne može da otvori linkove koje mi pošalju. Da bih to mogao, uz mene mora da bude osoba koja je tehnički dovoljno obrazovana. Moja tašta od 70 godina to ne zna, sin je mali, a žena je osoba s oštećenjem vida.”, objašnjava Obradović.

Njegovo rješenje bio bi asistent.

„Dva sata dnevno, da mi pročita, pomogne da nešto napišem, uradim neki rad. Pa i ja ću sjutra isto biti neki naučnik”, kazao je Velizar.

Njegova jedina želja tokom studija je, kako je rekao, da bude ravnopravan.

„Ne želim da zavisim od bilo koje organizacije, od bilo koga, niko nije dužan da meni pomaže. Tražim od države da napravi sistem u kojem smo svi ravnopravni” rekao je on.

Iako im sada pomažu kolege s fakulteta, asistent bi povremeno dobro došao i Ivi i Jani Vujisić. Bliznakinje iz Podgorice na prvoj su godini Fakulteta političkih nauka (FPN). FPN je i jedan od fakulteta državnog Univerziteta koji se, uz Pravni, Ekonomski, Filozofski i Filološki, mogu smatrati “uglavnom pristupačnim” za osobe s invaliditetom (OSI).

Iva i Jana, međutim, nisu izabrale FPN samo zbog pristupačnosti, koja je njima neophodna, jer su korisnice kolica.

„Prva želja mi je bila da, ugledajući na svoju učiteljicu, budem uzor svojim đacima. Kao što je ona nama. Ali, onda su došle zrelije godine, pa su se i želje mijenjale u skladu s mogućnostima. FPN je jedino što sam željela kad sam pomislila na budućnost”, kazala je Iva.

Jana izbor objašnjava time što voli da piše

„Čovjek danas očekuje da informišući se o dešavanjima sazna istinu. Međutim, zadatak medija nije samo da tačno informišu, već i da zabave ili edukuju javnost. Volim da pišem, upoznajem ljude, otkrivam nezaboravna mjesta, istražujem, zapažam i bilježim. Zbog toga su me privukle Medijske studije i novinarstvo”, kaže ona i dodaje da je pristupačnost zgrade FPN-a samo dodatni plus na njenoj listi.

„Kovid-19 (Covid-19) je velika nepoznanica i za stručnjake, a kamoli za brucoše kao što smo nas dvije. Bilo bi opasno doći u direktnu vezu s njim, ne znajući kako bi ga podnijele. Imamo respiratorne probleme, tako da mislim da bi u najgorem slučaju morale biti priključene na respirator. To bi za nas bilo gotovo nemoguće, jer imamo problema s vratnom kičmom. Uz to, primamo enzimsku terapiju jednom sedmično, u bolničkim uslovima, i u slučaju da smo pozitivne na virus ne bismo mogle da je primimo najmanje dvije sedmice”, kaže Jana.

Kad su u obavezi da su na fakultetu, nose maske, što im, dodaje Iva, dodatno otežava disanje.

„Nama odgovaraju onlajn (online) predavanja, ali ipak razumijemo studente i profesore koji su protiv, ili jednostavno ne mogu da se prilagode ovom načinu funkcionisanja. S druge strane, kolokvijume polažemo uživo, ali u posebnom terminu, poštujući održavanje distance”, kaže Iva.

Epidemija koronavirusa navela je države i pojedince da promijene ustaljene obrasce ponašanja i načine rada. Za sestre Vujisić internet predavanja, kako su kazale, bila bi dobra opcija i u budućnosti.

„Uviđamo da bi nam onlajn predavanja veoma značila u zimskim uslovima, kada je napolju niska temperatura, a Podgoricu posjeti jak vjetar ili obilne padavine. Zatim, u periodu sezonskih virusa, kada izbjegavamo zatvoren prostor i veliku gužvu. Iako predavanja nisu obavezna, voljele bismo da prisustvujemo što većem broju njih. Profesori razumiju kada ne dođemo, i zaista smo zahvalne što su otvoreni za sve naše zahtjeve kako bi nam studenske dane učinili ljepšim”, kaže Jana.

Zahvalne su Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) za podršku koju su im iz te organizacije pružili prilikom upisa, zahtjeva za stipendiju.

„Ali i zahtjeva za asistenta, kog, eto, još nemamo. Ali, imamo divne kolege i koleginice koji nam pomažu oko svega”.

Iz UMHCG kazali su da se učenici i studenti OSI i bez epidemije suočavaju s različitim preprekama, a da je koronavirus samo dodatno pogoršao situaciju i na površinu izbacio probleme.

„Većina predavanja se organizuju onlajn, što podrazumijeva posjedovanje opreme, upotrebu određenih aplikacija, a samim tim i informatičku pismenost. Mnogi učenici i studenti s invaliditetom izađu iz osnovne i srednje škole nedovoljno pismeni, bez dovoljnog poznavanja maternjeg jezika, ali i osnovnih računarskih radnji i korišćenja savremene opreme jer se zanemaruju. Osim toga, sama procedura i pristup ovim aplikacijama studentima s invaliditetom je komplikovana”, kazala je Anđela Miličić iz te organizacije.

Dodaje da su problem i finansije i da neke porodice nisu u situaciji da obezbijede računar.

Neki su učenici s invaliditetom možda ostali bez pružanja usluge asistencije u nastavi, pa s njima, kaže, uče roditelji ili članovi porodice, koji nisu prošli obuku i ne znaju da koriste računar.

Iz UMHCG su na zahtjev studenata, Ministarstvu prosvjete još u julu i avgustu uputili Inicijativu za obezbjeđivanje finansijskih sredstava za uslugu asistencije u nastavi za studente s invaliditetom, ali do danas nisu dobili odgovor.

„Kako asistencija u nastavi za studente s invaliditetom nije zakonski regulisana, u vezi s tim zahtjevom obraćali smo se i crnogorskim univerzitetima”, rekla je ona.

Miličić nabraja i druge probleme. Uz nepristupačnu literaturu i fakultet, nepristupačan je i prevoz, ne postoji tumač za znakovni jezik, ukazuje na potrebu za psihološkim osnaživanjem.

„Posebno ako se radi o studentima prve godine osnovnih studija, kojima je ova vrsta usluge potrebna jer se nalazi na prelazu iz jednog nivoa obrazovanja u drugi, a nerijetko to bude slučaj da su neke osobe s invaliditetom obrazovanje sticale u institucijama zatvorenog tipa (današnji resursni centri) gdje možda i nisu imale prilike da se socijalizuju i budu uključene na pravi način, odnosno u dovoljnoj mjeri s osobama bez invaliditeta”, kazala je Miličić.

Svi ti servisi podrške nedostajali su osobama s invaliditetom i prije pojave koronavirusa, ali je epidemija, kako su kazali iz UMHCG, dodano pokazala značaj za tom vrstom podrške. Bez sličnih servisa, osobe s invaliditetom jednostavno mogu biti isključene iz društva. Učenici s invaliditetom ne bi se odlučili za nastavak daljeg školovanja, što bi dalje vodilo pasivnosti, zavisnosti od njihovih članova porodice, povlačenje u sebe.

„I jednostavno nepružanje šanse učeniku s invaliditetom da nastavkom daljeg školovanja razvije svoje mogućnosti i potencijale. Dodatno, na taj način mu ne pružate priliku da u budućnosti stekne radne navike i bude konkurentniji na tržištu rada, zbog nastale situacije osobi s invaliditetom uskraćujete pravo da stvori preduslove kako bi u budućnosti bio što samostalniji. Upozoravali smo i Ministarstvo prosvjete da ukoliko se ne omoguće osnovni preduslovi za uključivanje djece s invaliditetom u obrazovni proces će država Crna Gora nastaviti da sprovodi integraciju, a ne inkluziju za koju se deklarativno zalaže”, poručili su iz UMHCG, pozivajući na poštovanje Zaključnih razmatranja Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom iz septembra 2017.

„Nijedno dijete ne smije nepravedno biti isključeno iz procesa osnovnog obrazovanja koje je obavezno, a pored toga Ustav Crne Gore proklamuje svima pravo na školovanje pod jednakim uslovima. Dijete kojem se ne poštuju osnovna prava, ne uvažava njegova različitost i dostojanstvo ne može biti osnaženo u kasnijoj dobi da se zalaže za jednaka prava s drugima, i da ima iste odgovornosti. Ono postaje žrtva sistema i pogrešnih vrijednosti u kojem se ocjene upisuju kao znak milosrđa i oslobađanja od griže savjesti, a znanje za osobe s invaliditetom smatra luksuzom, pa se o zaposlenju govori na kraju kao o nagradi za osobe s invaliditetom”, poručili su iz UMHCG.

Prema podacima iz Završnog Izvještaja o realizaciji Strategije za integraciju lica sa invaliditetom broj djece s Rješenjem o usmjeravanju u obrazovni proces je 2.569. Prema podacima UMHCG, broj studenata s invaliditetom u studijskoj 2020/2021. je 126 na Univerzitetu Crne Gore 78, Univerzitetu Donja Gorica 29, Univerzitetu Mediteran 13, Univerzitetu Adriatik četiri, dok dva studenta s invaliditetom studiraju na samostalnim fakultetima. Ove godine, prvi put su fakultet upisale 23 osobe s invaliditetom.

„Prisutna je velika razlika između učenika s invaliditetom koji završavaju srednju školu u odnosu na one koji odluče da upišu fakultet. Društvo ima niska očekivanja od osoba s invaliditetom, oni završavaju srednju školu s nižim stepenom osnovne pismenosti i sticanjem radnih navika u manjoj mjeri su socijalizovani i neosnaženi i nemotivisani za nastavak daljeg školovanja”, kazali su iz ovog udruženja.

U Crnoj Gori ne postoje zvanični podaci o broju osoba s invaliditetom , ali se procjenjuje da ih je oko 70.000. Prema izvještajima, među kojima su i oni Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, godinama se javnosti ukazuje da su OSI izložene visokom stepenu diskriminacije, počev od siromaštva, prostorne, pristupačnosti usluga, informacija, zdravstvene zaštite, pa i obrazovanja i zapošljavanja.

Nije sociolog ko završi, nego onaj ko nauči šta je biti sociolog

„Iako završaju sociologiju, studenti na tom odsjeku u praksi nemaju razumijevanja ni razvijenu svijest šta je imati oštećenje vida, niti da uopšte pomažu“ kaže Obradović.

Dodaje da mu niko od mlađih kolega nije ponudio pomoć za prilagođavanje literature.

„Svaki od mojih kolega mogao je da dok čita i podvlači za sebe, snimi lekciju i da ja imam ravnopravno s njima. Nemaju razvijenu svijest da pomažu, ne samo osobe s invaliditetom, nego uopšte. Samo se juri za prosjekom. Potpuno su zaboravili da nije sociolog onaj koji završi, nego onaj koji nauči šta je biti sociolog” rekao je on.

Odluke o onlajn nastavi bez konsultacija

Iz UMHCG kazali su da u donošenju odluke o organizaciji onlajn (online) nastave, nadležni nisu prethodno radili procjenu o uticaju na djecu s invaliditetom.

„U praksi se desilo da mnoga djeca budu potpuno izopštena, da nemaju osnovne uslove za obrazovanje od nedostatka opreme, i interneta, do neadekvatnosti asistencije u nastavi koja je, takođe „funkcionisala onlajn“ te većeg pritiska na roditelje, ili jednostavnog zapostavljanja djece”, kazala je iz te organizacije Anđela Miličić.

Dodaje i da je Ministarstvo prosvjete, koje je do formiranja nove Vlade početkom decembra vodio Damir Šehović, nije prihvatilo preporuke UNICEF-a da svaka škola individualno organizuje nastavu i odluči o metodama rada.


Izvor: www.vijesti.me

Pročitano 80 put(a)

Back to top