Disability

Disability

ponedeljak, 02 jun 2014 13:42

Poziv za mlade i studente s invaliditetom

UMHCG poziva sve mlade s invaliditetom da nam se, u što kraćem roku, obrate, kako bi im pomogli prilikom upisa na željeni fakultet i kako bi smo im sa svim našim raspoloživim mogućnostima bili na usluzi dalje tokom studiranja, odnosno obrazovanja.

Podsjećamo da je UMHCG u saradnji sa crnogorskim Univerzitetima u okviru projekta: „Podrška i inkluzija studenata s invaliditetom u visokoškolskim ustanovama u Crnoj Gori“, podržanog kroz Tempus program Evropske unije, prošle godine otvorio Kancelariju za savjetovanje. Kancelarija predstavlja resursni centar za studente s invaliditetom sa crnogorskih univerziteta, gdje će studenti s invaliditetom imati mogućnost da dobiju svu neophodnu podršku i informacije vezane za njihovo studiranje.

Univerziteti već sadašnje i potencijalne studente s invaliditetom upućuju na kancelariju Udruženja. Univerzitet Crne Gore već dvije godine za redom na našu inicijativu oslobađa plaćanja školarine sve studente s invaliditetom, koji blagovremeno podnesu zahtjev UMHCG. Univerzitet Mediteran takođe, već duži niz godina za redom na našu preporuku oslobađa sve studente s invaliditetom plaćanja školarine.

S obzirom da je Univerzitet Donja Gorica u proteklom periodu selektivno pristupao našim inicijativama i neke studente oslobađao od plaćanja školarine, dok su drugi svoje školovanje djelimično ili u cjelosti morali platiti, narednih dana planiramo sa upravom Univerziteta Donja Gorica održati sastanak kako bi svi budući studenti s invaliditetom tačno i blagovremeno znali uslove za upis i studiranje fakulteta u okviru UDG-a.

Napominjemo da nam je Ministarstvo prosvjete partner u našim inicijativama i da je ovo Ministarstvo u proteklim godinama pozitivno odgovorilo na skoro sve naše inicijative.

U tom smislu još jednom ohrabrujemo i pozivamo sve mlade s invaliditetom da nam se obrate oko dodatnih informacija, pomoći prilikom odabira i upisa fakulteta kao i svih drugih aktivnosti i podrške koju smo u mogućnosti da pružimo.

Posebno ohrabrujemo sve osobe s invaliditetom koju su još uvijek možda skeptični da li da upišu fakultet, s obzirom na još uvijek veliki broj prepreka, da to učine jer će tako i nama pomoći da se izborimo za bolje uslove za studente s invaliditetom.


Za više informacija obratite se na sljedeću adresu:

Ul. Rista Dragićevića, br. 7
Zgrada Šajo, ulaz IV, I/125, 81000 Podgorica

Tel/fax: +382 (0) 20 265 650
Mobilni telefon: +382 (0)67  801 761

e-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

PODGORICA, 5. februar, 2014. – U srijedu, 5. februara, 2014 u 10 sati, pomoćnicaministra prosvjete Vesna Vučurović, šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori Bendžamin Perks, direktor Resursnog centra “Podgorica” Zoran Bošković, urednica u Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva Nađa Durković i dekanica fakulteta Dramskih umjetnosti na Cetinju Radmila Vojvodić predstaviće prvi udžbenik snimljen u Dejzi formatu u Crnoj Gori u konferencijskoj sali Crnogorskog narodnog pozorišta, Ulica Stanka Dragojevića 18, u Podgorici.

Prvi crnogorski udžbenik - čitanka za 4. razred osnovne škole, autorki Nataše Borović i Sonje Ašanin – snimljen u DEJZI (DAISY - digitalno dostupan informacioni sistem) formatu, namjenjen je prvenstveno djeci sa oštećenjem vida. Na ovaj način, ova djeca su u mogućnosti da imaju pristup informacijama, kao i da još lakše uče.

“Kao i u bilo kojoj evropskoj zemlji, sva djeca moraju ostvariti svoja prava da uče, čitaju i pristupaju relevantnim informacijama. Ova inicijativa pomaže ostvarivanju ovih prava za učenike sa oštećenjem vida u osnovnim školama u Crnoj Gori”, rekao je šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori Bendžamin Perks.

Dejzi format sadrži audio i vizuelne poruke, što ga čini korisnom alatkom za učenje za svu djecu i nastavnike. Njegovo uvođenje u obrazovni sistem Crne Gore čini škole inkluzivnijim, dostupnijim i stimulativnijim za djecu s invaliditetom.

Poznati crnogorski glumci, Dubravka Drakić i Miloš Pejović, kao i studenti Fakulteta dramskih umjetnosti,učestvovali su kao volonteri u snimanju audio djela udžbenika.

Tokom ove godine, planirano je da se još pet udžbenika za osnovnu školu snimi u Dejzi formatu. “Nadamo se da će u budućnosti svi udžbenici za osnovnu školu postati dostupni u audio ili Dejzi formatu, a što je u skladu sa Konvencijom Ujedninjenih nacija o pravima djeteta”, ističe Perks.

Međunarodni eksperti, angažovani od strane UNICEF-a, obučili su zaposlene u Resursnom centru kako da koriste Dejzi format, sa ciljem da se snimanje udžbenika u audio formatu nastavi i sprovodi u skladu sa najvišim standardima.

 

Snimanje prvog udžbenika u Dejzi formatu, ostvareno je zahvaljujući saradnji UNICEF-a sa Ministarstvom prosvjete, Resursnim centrom za djecu i mlade, Zavodom za udžbenike i nastavna sredstva i Fakultetom dramskih umjetnosti, kao i uz veliku pomoć i podršku autorki.

petak, 15 novembar 2013 13:37

Održana SupportME@HE Konferencija

Protekla dva dana dana (13-tog i 14-tog novembra) na Univerzitetu Donja Gorica održana je druga po redu SupportME@HE (‘’Podrži ME’’)Konferencija. Prvog dana Konferencije prezentovani su dosadašnji rezultati projekta „Podrška i inkluzija studenata sa invaliditetom u ustanove visokog obrazovanja u Crnoj Gori“ sa posebnim akcentom na formiranje Studentske Savjetodavne Kancelarije koja će raditi u sklopu Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore. Predstavnici UMHCG-a i partnerskih univerziteta predstavili su servise podrške koje će koristiti studenti s invaliditetom kao i na informatičku opremu koja će biti na raspolaganju ovim studentima. Prisutni su od predstavnika partnera iz Evropske Unije takođe mogli čuti više o položaju i iskustvima studenata s invaliditetom na univerzitetima u Grčkoj, Sloveniji i Poljskoj.

Drugi dan Konferencije bio je posvećen srednjoškolcima i studentima s invaliditetom. Tu su bili učenici iz Resursnig centra za djecu i mlade iz Podgorice, Resursnog centra za sluh i govor iz Kotora, kao i student s inaliditetom sa sva tri crnogorska univerziteta. Sem što su dobili potrebne informacije o radu Kancelarije, dostupnim servisima podrške i opremi koju će moći koristiti, ovi mladi ljudi su imali priliku da kroz prilično dinamičnu i kvalitetnu diskusiju izraze i svoj stav, pričaju o problemima koje imaju u obrazovanju, prepreke sa kojima se suočavaju, potrebe koje imaju, kao i da međusobno razmijene mišljenja i bolje se upoznaju.

Inače, Projekat SINC@HE („Support and Inclusion of students with disabilities at Higher Education institutions in Montenegro“ – „Podrška i inkluzija studenata sa invaliditetom u ustanove visokog obrazovanja u Crnoj Gori“) je finansiran od strane Tempus programa Evropske unije, a partneri u projektu iz Crne Gore su: Univerzitet Donja Gorica, Univerzitet „Mediteran“ Podgorica, Fakultet za menadžment Herceg Novi, Resursni centar za sluh i govor iz Kotora, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, Institut za informativne i komunikacione tehnologije iz Podgorice i Ministarstvo za informaciono društvo i telekomunikacije, a iz Evropske unije Univerzitet Makedonija iz Soluna, Univerzitet Varšava, Univerzitet Macerata iz Italije, agencija Arcola Research iz Londona i Društvo studenata sa invaliditetom Slovenije. Cilj projekta je poboljšanje statusa studenata sa invaliditetom u crnogorskim visokoškolskim ustanovama, ali i generalno povećanje svijesti o pravima osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori.

utorak, 29 oktobar 2013 13:36

Alfabet znakovnog jezika

Na sljedećoj fotografiji je prikazan alfabet znakovnog jezika. Na početku fotografije piše rečenica: Zabavite se sa svojim prijateljima i porodicom. Naučite svoje ime i naučite njihovo ime. Takođe se objašnjava da se u znakovnom jeziku ne koristi riječca "je" u rečenici: "Moje ime je..", već se samo koriste znakovi "moje" i "ime" a zatim se speluje ime. Ovaj uvod naravno pišemo da bi objasnili osobama oštećenog vida šta je na fotografiji i da bi im se ujedno izvinili zbog toga što ovaj sadržaj nije pristupačan čitačima ekrana, jer je prikazan kao fotografija. Ostale pozivamo da nauće alfabet znakovnog jezika.

Povodom odluke Upravnog Odbora Univerziteta Crne Gore da za studijsku 2013/2014 godinu oslobodi od plaćanja školarine studente s invaliditetom, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore oglasilo se saopštenjem koje u cjelosti prenosimo:

''Upravni Odbor Univerziteta Crne Gore (UO UCG) je na sjednici održanoj u petak, 6 og septembra donio Odluku o oslobađanju studenata s invaliditetom od plaćanja školarine za studijsku 2013/2014. godinu. Podsjećamo da je ovakvu Odluku i prošle godine usvojio UO UCG na predlog rektora Predraga Miranovića, a na inicijativu Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore.

Ovakva odluka pokazuje da se o potrebama i pravima studenata s invaliditetom počelo raspravljati sve češće i više i voditi računa o njihovim interesima. Naime, oslobađanje studenata s invaliditetom od plaćanja školarine znači kompezaciju za neravnopravan položaj osoba s invaliditetom u obrazovanju i jak podsticaj da se taj položaj dostigne. Vrlo je važno u vremenu kada je većina fakulteta arhitektonski nepristupačna, kada nema dostupne literature, servisa podrške i slično, studente osloboditi od školarine kako bi tim iznosom uspjeli pokriti osnovne troškove života, kao što je personalna asistencija, prevoz i slično, a što im nije omogućenom redovnim sistemom socijalne zaštite i obrazovanja.

Ovom prilikom se posebno želimo zahvaliti rektoru gospodinu Predragu Miranoviću na raspoloženju i spremnosti da i ove godine izađe u susret studentima s invaliditetom i inicijativama koje dolaze od UMHCGa, posebno zato što je Predlog Novog Zakona o visokom obrazovanju povučen iz Skupštinske procedure i time još jednom odloženo sistemsko rješenje kojim bi se studenti s invaliditetom oslobodili od plaćanja školarine. Takođe nam je izuzetno drago da i pored finansijske situacije i stanja u kojem se nalazi cijeli sistem obrazovanja UO UCG ima dovoljno razumijevanja za studente s invaliditetom.

Isto tako se nadamo da će se i u praksi nastaviti sa stvaranjem uslova na jednak tretman i pristup obrazovanju, posebno u dijelu koji se odnosi na gore pomenute probleme, kao što su: nepristupačnost, nepostojanje servisa podrške i asistivnih tehnologija, nedostupan prevoz i slično.

U trenutku kada startne pozicije studenata s invaliditetom budu izjednačene sa njihovim kolegama bez invaliditeta neće biti potrebno oslobađati studente s invaliditetom od plaćanja školarine. S toga će se Udruženje i dalje zalagati za ostvarivanje prava studenata s invaliditetom na obrazovanje pod jednakim uslovima sa drugima. To svakako planiramo raditi u saradniji sa Univerzitetima a preko Studenstke savjetodavne kancelarije.''



Saopštenje potpisuje Izvršna Direktorica UMHCG-a Marina Vujačić

„Uloga obrazovanja je odlučujuća u razvoju ličnosti u toku njenog čitavog života, a takođe i u razvoju cijelog društva."

Obrazovanje treba da bude u funkciji harmoničnog i istinskog razvoja čovjeka.“ UNESCO

Da bi pisali i govorili o obrazovanju moramo prvenstveno odrediti njegov pojam i značenje. Ja ću ga u ovom tekstu definisati sa aspekta sociologije kulture i sociologije obrazovanja. Mogla bih i na mnoge druge načine, ali je u ovom trenutku to moj izbor. Kultura s jedne strane podrazumijeva oplemenjivanje i napredak u duhovnom smislu, a sa druge strane promjene u materijalnoj sferi pojedinca i društva. U najširem, kultura je način ponašanja jednog društva. U odnosu na prethodnu rečenicu kultura i obrazovanje dobijaju smisao koji im čovjek daje, a istovremeno u obrazovanju i kulturi leži moć oblikovanja čovjekovog tijela i duše.

„Ako nemamo teoriju o tome kakav čovjek može i treba da bude, onda u praksi ne znamo kako ćemo da vaspitavamo i obrazujemo ljudske stvorove“ – prof. Dr Đuro Šušnjić.

Obrazovanje ne smije samo dolaziti spolja (od strane onoga ko ga prenosi), već se prvenstveno mora razvijati unutra (u pojedincu ili grupi kod kojih se prenosi).

Ideja obrazovanja mora biti težnja za prenosom znanja, stvaranjem i podsticanjem kritičkog mišljenja, težnja za istinom, slobodom misli i djela, stvaralaštvom, odgovornošću, vrijednošću i sveukupnim kvalitetom života. Namjerno rekoh težnja, jer ću sljedeće redove posvetiti analizi potreba i mogućnosti, analizi želja i istine, snova i realnosti. Da bi svi u obrazovnom procesu bili zadovoljni, neophodno im je pristupiti i prilaziti individualno, u skladu sa njihovim interesovanjima, mogućnostima, potrebama, željama. Upravo na ovom mjestu možemo napraviti i razliku između obrazovanja za sve i obrazovanja za svakoga. Obrazovanje za sve je masovno obrazovanje, kao i kultura; obrazovanje koje je usmjereno u jednom pravcu i namijenjeno je svima zajedno. Obrazovanje za svakoga je individualno obrazovanje, odnosno obrazovanje koje poštuje individualne osobenosti i različitosti svakog pojedinca. Svi koji žele obrazovanje za svakoga moraju imati pravo da ga dobiju.

Činjenica da je obrazovanje pravo svakog pojedinca u državama savremenog svijeta govori u prilog porastu značaja obrazovanja i broja obrazovanih. Tako i Ustav Crne Gore iz 2007. u članu 75 navodi „Jemči se pravo na školovanje pod jednakim uslovima“.

Ako govorimo o kvantitativnom aspektu obrazovanja onda se može istaći da je on zaista u porastu. Veliki je broj djece koja se svake godine upišu u obrazovne ustanove i institucije, bilo da su u pitanju osnovne i srednje škole ili fakulteti. Međutim, o obrazovanju ne smijemo govoriti ako u obzir ne uzmemo i kvalitativni aspekt obrazovanja i rezultate postignutog. Nije dovoljno na papiru zagarantovati i jemčiti nečija prava, a u praksi ne samo neostvarivati ih, nego i neomogućavati njihovo potpuno ostvarivanje i uživanje.

Možda je namjera onih koji doniješe i aktivno doprinosiše izradi Ustava bila da obrazovanje bude dostupno svima, ali da li je ono danas postiglo svoj cilj!?

Nije ili ako vam je lakše, nije u potpunosti. Postoji više razloga zbog čega je takva realnost i rezultat obrazovanja. Kao i kultura i obrazovanje je postalo masovno, postalo je ekonomska i tržišna vrijednost, podleglo je pritisku promjena. Postalo je tržišna vrijednost iz više aspekata, prvo zbog toga što se sam proces obrazovanja, nerijetko i diploma plaća, drugo  zbog toga što se zvanje i znanje koje se stekne nakon procesa obrazovanja iskorištava u tržišne svrhe i prodaje se. To je i logično i legitimno s obzirom da obrazovanje u savremenom svijetu postaje osnova čovjekovog opstanka, znanje se akumulira da bi se prenosilo i „isplatilo“. U toj i takvoj masovnoj „proizvodnji“ obrazovanih profila često se zaborave potrebe i interesovanja pojedinca ili grupa koje karakteriše isto nacionalno, etničko, i svako drugo pripadanje.

U proteklih dvije decenije počelo se govoriti o inkluzivnom obrazovanju i bolonjskom procesu, krenuli su brzo jedno za drugim. Međutim, ne osporavajući napredak i kvantitativnu ekspanziju obrazovanja, dozvolite da istaknem nezadovoljstvo kada su u pitanju  kvalitativni aspekti obrazovnog procesa. Naime, kao i u svim društvenim poljima i aspektima, većina i manjina u etničkom, nacionalnom, kulturnom, klasnom i svakom drugom smislu nijesu na istom nivou ostvarivanja ljudskih prava, pa time i prava na obrazovanje.

Osobe s invaliditetom u Crnoj Gori su u proteklih deset godina postale moglo bi se reći znatno vidljivije u obrazovnom procesu, od osnovnog do univerzitetskog nivoa. Analizirajući prethodnu i sadašnju sliku i svijest o osobama s invaliditetom, ili u ovom slučaju djeci i tu se dosta postiglo. Ali pokušajmo, na trenutak, analizirati, odnosno odgovoriti sebi i drugima na sljedeća pitanja: koliko djece s invaliditetom upiše školu koju želi, koliko profesora/nastavnika nije dobilo odbojnost prema inkluzivnom obrazovanju, jer su im odjednom nametnuli da budu i profesori i roditelji i asistenti djetetu s invaliditetom (da li na kraju ijednu od pomenute tri uloge obavljaju na kvalitetan način?), koliko je tih istih profesora/nastavnika edukovano o opštim temama iz oblasti invalidnosti, koliko djece može samostalno i dostojanstveno ući u školu, doći do učionice, ući u toalet, otići do zbornice ili dekanata, ne zbog svog invaliditeta nego zbog onoga što mu ne/pruža škola, koliko je školskih tabli spušteno na visinu koja odgovara svima, koliko ima udžbenika na Brajevom pismu, u elektronskoj formi, koliko ima Brajevih mašina i štampača, koliko ima tumača gestovnog govora u školi, da se ne pitamo u učionici, koliko ima asistenata u nastavi u odjeljenju da ne kažemo po učeniku, koliki je jaz između potreba i stvarnosti, koliko je oblik rada i nastave sa učenikom individualan, koliko je škola/fakulteta prilagođeno učenicima s invaliditetom?

Kako treba krenuti postepeno u svaki proces i prethodno analizirati potrebe i mogućnosti i dosad učinjeno, ja ću se zaustaviti ovdje, jer je prvenstveno neophodno dobiti odgovore na ova pitanja.

Osobe s invaliditetom kod nas su se, posebno ranije školovale u tzv. specijalnim školama. Rekla bih da su jedino i bile specijalne po socijalnoj izolaciji koja ih je karakterisala. Naime roditelji su svoju djecu upisivali u te i takve vrste škola da bi se njihova djeca susrijetala sa manje problema, većim stepenom tolerancije i razumijevanja, samim tim da bi se osjećala prihvaćenije od strane društva, sigurnijim u sebe... Na drugoj strani takva socijalna izolacija je imala ne samo problem kada su u pitanju odnosi između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta, koji se može okarakterisati kao odnos izbjegavanja, stida i sramote, nesigurnosti, nedostatka samopoštovanja, skromnih očekivanja, već i usmjeravanja osoba s invaliditetom kroz čitav život, od izbora prijatelja i ljubavi do izbora obrazovanja i zanimanja.

Kako je osnovno obrazovanje obavezno i besplatno to su osobe s invaliditetom završavale osnovno obrazovanje bez razmišljanja ili bez drugog izbora od strane porodice i društva kakav i koliki će biti izbor njihovog školovanja i zanimanja nakon toga. S druge strane mali broj onih osoba koje su se odlučivale na redovan sistem obrazovanja takođe je nailazio na probleme prihvatanja, netolerancije i često diskriminacije, posebno indirektne. Ali za razliku od prvih imali su veći izbor prilikom odabira fakulteta, makar one osobe koje fizička nepristupačnost nije ograničavala da upišu fakultet. Upravo na ovom mjestu dolazimo do neophodnosti gajenja i podsticanja razvoja svih različitosti i među različitostima. Tek u tako „zdravom“ odnosu i društvu možemo očekivati razvoj i napredak obrazovanja i kulture za svakoga, obrazovanja koje će se razvijati u smjeru nadogradnje svih ličnosti pojedinačno u zainteresovanim pravcima, a ne u pravcu masovnog obrazovnog profilisanja.

Redovnim sistemom obrazovanja nazivam sistem prije inkluzije, ili takozvane inkluzije, jer u današnjem inkluzivnom obrazovanju opet imate segregaciju, zbog toga što se učenici s invaliditetom upisuju, ne svojom voljom u odjeljenja u kojima je najviše upravo učenika s invaliditetom.

U takvom začaranom krugu imate dvije vrste učenika i nastavnika/profesora, jedne koji po „svaku cijenu“ (kako žargonsku tako i stvarnu novčanu) žele da nauče ili da prenesu znanje i druge koji žele opet po „svaku cijenu“ da završe školovanje i dobiju diplomu, odnosno one koji lako upisuju ocjene da te iste učenike ne bi gledali više puta i da ih isti nebi mrzjeli.

Na kraju školovanja ili na početku radne karijere dobijate osobe s invaliditetom koje bez obzira na školu koju su završile imaju izuzetan nivo znanja i spremnost da se nadograđuju intelektualno i profesionalno i one koji samo žele raditi za novac. Tako je i u drugim grupacijama društva. To sve djeluje jako jednostavno, ako se u obzir ne bi uzeli uslovi i način školovanja osoba s invaliditetom i onih bez invaliditeta. U tom odnosu nijesu dovoljna novčana sredstva i volja da biste postigli stepen i vrstu obrazovanja koju želite. Škole nijesu po mjeri učenika, makar ne onih s invaliditetom, nikako nije i ne smije biti obratno da učenik nije po mjeri škole, jer se od dostupnog prevoza, prilaza školi, nesmetanog ulaska u učionicu, nastavnika/profesora, nastavnog plana i programa, korišćenja svih učila i pomagala, asistencije u nastavi...sve mora prilagoditi učeniku s invaliditetom.


Da bi „dijete bilo budućnost čovječanstva“, generacije ispred moraju stvoriti budućnost ili možda čovječanstvo.


Marina Vujačić

U Srbiji je široko rasprostranjena diskriminacija osoba sa invaliditetom, naročito kada su u pitanju obrazovanje, zapošljavanje i informisanje. Posle Roma i siromašnih, osobe s invaliditetom najveće su žrtve neravnopravnosti, tvrdi poverenica Nevena Petrušić - navodi se u saopstenju.


Diskriminacija osoba s invaliditetom u Srbiji široko je rasprostranjena, posebno kada je u pitanju obrazovanje, zapošljavanje i informisanje, pokazuju podaci iz prvog posebnog izvještaja povjerenika za zaštitu ravnopravnosti. Zbog nemogućnosti da se uključe u zajednicu, mnogi su smješteni u institucije, a djeca i mladi isključeni su iz redovnog sistema obrazovanja. Posle Roma i siromašnih, osobe s invaliditetom najveće su žrtve neravnopravnosti, tvrdi povjerenica. Čini se da su osobe s invaliditetom nevidljive iako ih u Srbiji živi oko 800 hiljada.

Izvršni direktor Nacionalne organizacije osoba s invaliditetom Srbije Ivanka Jovanović rekla je da bi jedna osoba s invaliditetom mogla u punoj mjeri da bude uključena u društveni život neophodno je prije svega da može da izađe iz sopstvenog stana, da ima omogućen fizički pristup. Kako je rekla, neophodni su i razni drugi vidovi pristupačnosti, počevši od one u javnom saobraćaju, kretanju, do pristupačnosti u informacijama i komunikacijama za osobe recimo oštećenog sluha ili smanjenih intelektualnih potencijala - navodi se u saopstenju.

"Žena s invaliditetom u Srbiji, zbog nekog tradicionalnog shvatanja i uopšte položaja žene, je neko ko je sa više strana diskriminisan, a kada govorimo o oblastima koje su najzastupljenije to su oblasti obrazovanja i kasnije kod pronalaženja posla", kaže Branka Brkić iz Saveza slijepih Srbije. Od svih pritužbi koje stižu povjerenici za zaštitu ravnopravnosti, čak 20 odsto odnosi se na diskriminaciju osoba s invaliditetom.

"Grupi djece sa oštećenjem sluha grubo je uskraćeno pravo da koristi usluge jednog restorana, otjerani su iz tog restorana i mi smo zbog toga i koristili ovlašćenja da pokrenemo parnicu za zaštitu od diskriminacije", kaže povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Nevena Petrušić. Svega 13 odsto osoba s invaliditetom je zaposleno, od toga samo jedan odsto radi u privredi i javnom sektoru. Osobama s invaliditetom nije omogućen ni pristup najvažnijim institucijama.

Tako oni nesmetano mogu da udju samo u zgrade dva ministarstva i Narodne skupštine. A u 127 sudova u Srbiji radi samo 8 sudskih tumača za znakovni jezik - kako je naglaseno u saopstenju.

Originalan tekst, kao i video zapis pogledajte ovdje.

sreda, 23 maj 2012 13:17

Uče vršnjake Brajevom pismu

U osnovnim školama "Risto Manojlović" u Kolašinu i "Aleksa-Bećo Ðilas" u Mojkovcu, danas u 10 časova, odnosno u 12 časova i 30 minuta, učenici Resursnog centra za djecu i mladePodgorica Miljan Otašević i Anđela Dragović razgovaraće sa vršnjacima o Brajevom pismu.

Kako se navodi u saopštenju UNICEF-a, đački parlamenti u nomenuta dva grada upoznaće se sa pristupom informacijama kod djece sa oštećenjima vida.Posjeta se organizuje u okviru kampanje "Govorimo o mogućnostima". Tom prilikom Miljan i Anđela pokazaće drugarima udžbenike na Brajevom pismu i govoriti im o njegovom značaju za učestvovanje djece sa oštećenjima vida u životu društva. Takođe, naučiće ih kako da na Brajevom pismu napišu svoje ime, ime svoje škole i grada, kao i naziv kampanje "Govorimo o mogućnostima" kaže se u saopštenju.Direktorica Centra za prava djeteta Cica Perović kazala je da će slične akcije biti organizovane u Ulcinju, Baru, Danilovgradu, Plužinama, Šavniku, Žabljaku, Mojkovcu, Kolašinu, Plavu, Rožajama, Beranama i Andrijevici. Šef predstavništva UNICEF-a za Crnu Goru Bendžamin Perks kaže da sekroz aktivno učešće mladih kao zagovornika promjena širom zemlje nastavlja sa izgradnjominkluzivnog društva, koje svakom djetetu pruža šansu da se obrazuje sa svojim vršnjacima i razvije se do punog potencijala.

Izvor:Dan, Povodi, 23. maj 2012.

četvrtak, 01 mart 2012 13:16

DEJZI (DAISY) format

DEJZI je najnoviji i u svijetu prihvaćeni format za snimanje zvučnih knjiga za osobe oštećenog vida.
Digitalna zvučna knjiga je multimedijalno izdanje štampane knjige ("knjige štampane na crnoj  štampi").


Snimanje DEJZI knjige u Kanadskom nacionalnom institutu za osobe oštećenog vida(CNIB)

Prednosti DEJZI-a:

Novi i u svijetu prihvaćen (lista članova DEJZI konzorcijuma)

Navigacija kroz knjigu je izuzetno dobra (uporediva sa html-om, znači najbolja), prvi put se koristi index pojmova, izuzetno dobar za udžbenike i literaturu gdje je potrebno stalno vraćanje na pojedine cjeline (formule), lako vraćanje na prethodni pasus...

Lako se rješava problem autorskih prava (zakonom se ovakva zvučna knjiga lako može osloboditi plaćanja autorskih prava, pošto je namijenjena za osobe oštećenog vida.

Lako (automatski) i brzo se vrši konverzija iz DAISY u druge formate (audio kasete, audio CD, mp3 CD, čak u nekim slučajevima i u Brajev tekst). Znači da korisnik može za desetak minuta dobiti kopiju u bilo kom formatu čak i ako nema ni jednog primjerka (kopije) u biblioteci.

Lako i jeftino se arhivira (na jednom hard disku od 250 GB može stati 4000 sati zvučne knjige) Pošto je format digitalan svaka kopija ima kvalitet originala

Mogućnost razmjene sa drugim bibliotekama koje imaju DEJZI knjige, a biće ih sve više.

http://www.invalidnost.net/web-magazin/pomagala/daisy-format

  • Prepoznate li potrebu za pružanjem pomoći osobi s invaliditetom, pitajte ju kako joj najbolje možete pomoći.
  • Prilikom upoznavanja ne izbjegavajte rukovanje s osobom koja ima vještačku ili amputiranu ruku. Rukujte se rukom kojom najbolje odgovara osobi ili dodirom.
  • Obraćajte se neposredno osobi s invaliditetom, a ne roditelju, partneru, asistentu ili pratiocu.
  • Razgovarajte normalno, služeći se svakodnevnim izrazima poput: "Vidimo se",  "Čujemo se" , “Hoćeš li da proše
  • tamo”, “Dolaziš li pješke”- bez obzira o kakvom invaliditetu se radi kod osobe s kojom razgovarate. Nemojte se bojati pogrešnih riječi. Ako sa korisnikom kolica duže razgovarate, namjestite se u ravni sa tom osobom, kako biste se gledali u oči.
  • Usmjerite svoju pažnju na osobu koja ima smetnju govora. Ako nijeste razumjeli šta je rekla, zamolite je da ponovi. Nemojte glumiti da razumijete.
  • Govorite polako i direktno prema osobi oštecenog sluha. Ne vičite, ne govorite joj u uho. Vaši izrazi lica i pokreti usana pomažu joj da vas razumije. Ako, ipak, nijeste sigurni da vas je razumjela - napišite poruku.
  • Pozdravljajući osobu oštećenog vida kažite joj i svoje ime. Ako nudite pomoć u hodanju, ponudite joj da se osloni na vašu ruku.
  • Osobe oštećenog vida i sluha osobe vas mogu razumijeti jedino dodirom. Ako se nađete u situaciji da komunicirate s takvom osobom, uspostavite kontakt ispisivanjem velikih pisanih slova na njenom dlanu.
  • Lična pitanja o invaliditetu ili njegovim uzrocima nemojte postavljati osobi s invaliditetom ako s njom niste bliski.
  • Budite obazrivi i strpljivi, osobama s invaliditetom može trebati više vremena da nešto učine.
  • Ne hvalite pretjerano osobu s invaliditetom zbog obavljanja normalnih životnih aktivnosti.
  • Čekajuci u redu ustupite svoje mjesto ili se potrudite da osoba sa teškoćama u kretanju odmah dođe na red.
  • Prilikdom vožnje u sredstvima javnog prevoza ponudite svoje mjesto osobama s invaliditetom. Pomozite im pri ulasku i izlasku iz autobusa, tramvaja, aviona, ukoliko im je to potrebno...
  • Pomagala (štake, štap, kolica) osobe s invaliditetom dirajte samo ako ste to bili zamoljeni. Ne naslanjajte se na invalidska kolica, ona su dio ličnog prostora osobe koja ih koristi.
  • Nemojte milovati psa vodiča dok "radi". Pitajte vlasnika za dozvolu.
  • Od vas se ne očekuje da pokazujete sažaljenje prema osobama s invaliditetom. Prema njima se ponašajte kao prema jednakima, jer one to i jesu.
Strana 25 od 36

Back to top