Marina

Marina

Vitni Bartel, blogerka i mama tri dječaka, odlučila je da na originalan i dirljiv način odgovori svim trudnicama koje nose bebe s Daun sindromom na pitanje šta da očekuju. Ovo je priča o njenom dječaku Danijelu...

Kako Bartelova objašnjava, jedne večeri je na Internetu naišla na članak kojim se buduća mama pita kakva je budućnost pred njom, budući da nosi bebu s ovim sindromom. I sama Vitni je, priznaje, radila isto prije tri godine - provodila je sate na raznim sajtovima, listajući forume, čitajući različita mišljenja i iskustva o mnogim roditeljskim pitanjima kada je odgajanje djeteta s Daun sindromom u pitanju: neonatalnoj brizi, terapijama, navikavanju na nošu...

"Spisak je bio beskrajan", objašnjava Vitni.

Zbog toga shvata koliko je mamama koje su u trudnoći čule ovu dijagnozu svoje dece važno da otkriju kako zaista izgleda život s djecom s DS A kako Vitni vidi svoj život s Danijelom?

Ona smatra da su riječi ponekad suvišne, zbog čega rado objavljuje fotografije njenog dječaka i to je učinila i ovog puta, kako bi pomogla svim budućim majkama beba s ovim sindromom da otkriju kakva ih budućnost čeka. Predivna, veruje mama Vitni.

Izvor: YUMAMA

https://www.yumama.com/porodica/zivot-porodice/11239-kako-zaista-izgleda-zivot-s-detetom-s-daunovim-sindromom-foto.html

 

 

Vrijeme je da probudimo proljeće. Zato vam predlažemo da obujete šarene i rasparene čarape i da zajedno s nama obojite ovaj mart podrškom raznolikosti. 

21. mart je Svjetski dan osoba s Daun sindromom. Simbol ovog dana su šarene ili rasparene čarape jer se tvrdi da ih osobe s Daun sindromom ne mogu upariti. Ipak, nijesmo sigurno da li je ovo pravilo, ima li izuzetaka koji ga potvrđuju ili je samo riječ o ljudskoj potrebi da sve istraži i opravda/objasni. Brojevi 21/3 predstavljaju 3 kopije hromozoma 21, koji je jedinstven za osobe s Daun sindromom.

Tim povodom Udruženje mladih sa hendikepom u saradnji s Prvim udruženjem djece i omladine s Daunovim sindromom i ove godine obilježiće Svjetski dan osoba s Daun sindromom. Događaj organizujemo u Podgorici, na Trgu nezavisnosti 21. marta s početkom u 11.00 časova. Planiran je prigodan program, a nakon toga i šetnja u šarenim i rasparenim čarapama. 

Takođe, i ove  godine se priključujemo globalnoj kampanji međunarodnih organizacija koje su pokrenule različite inicijative, a jedna od njih pod sloganom: "Leave no one behind" (Ne ostavimo nikoga na margini) ima za cilj da upozna javnost s ciljevima održivog razvoja UN i činjenicom da nijedna osoba s Daun sindromom ne smije biti lišena mogućnosti za cjeloživotni razvoj, obrazovanje, međuljudske odnose, zdravstvenu zaštitu, rad, dostojanstveno življenje, rekreaciju, slobodno vrijeme i učešće u javnom životu na jednakim osnovama sa svim drugim osobama. Kampanja se sprovodi uz korišćenje heštegova #LeaveNoOneBehind #WorldDownSyndromeDay #WDSD19 

U cilju osnaživanja osoba s Daun sindromom i njihovih porodica, kao i promovisanja različitosti, kampanju sprovodimo i posredstvom fejsbuk stranice i instagram naloga, objavljivanjem fotografija u šarenim i/ili rasparenim čarapama i propratnog teksta o osobama s Daun sindromom. U skladu s tim, pozivamo i javnost, prije svega javne ličnosti, da nam se pridruže u kampanji tako što će obuti šarene čarape, poslati nam fotografiju ili je objaviti na svom profilu uz haštagove #awareness #DownSyndrome. 

Pozivamo i porodice da nam šalju slike svoje djece, braće i sestara s Daun sindromom, ili priče o njima i njihovom životu.

Čekamo vas 21. marta na Trgu u šarenim ili rasprarenim čarapama u znak podrke za različitost, jednaka prava i ravnopravnost.

Pozivamo i medije da svojim prisustvom isprate ovaj događaj.

Pripremila: Anđela Radovanović 

 

 

 

Medijsko izvještavanje je ključna alatka za promjenu javnog diskursa prema fenomenu invaliditeta, čime ono ujedno predstavlja važan segment borbe za prava osoba s invaliditetom i koncept izjednačavanja mogućnosti. Novinari u procesu formalnog obrazovanja nemaju pristup edukacijama i literaturi koja na adekvatan i savremen način tretira pitanja invaliditeta, a uređivačka politika medija mora biti podržana od strane države za produkciju, proizvodnju, pripremu i izvještavanje o sadržajima koji s aspekta ljudskih prava tretiraju pitanja invaliditeta i osoba s invaliditetom. Ovo je ključna poruka radionice organizovane s predstavnicima crnogorskih medija o učešću osoba s invaliditetom u javnom i političkom životu.

Jezik i terminologija i modeli pristupa invaliditetu su jedna od ključnih tema za razumijevanje pojma invaliditeta i adekvatnog pristupa i izvještavanja o osobama s invaliditetom, zbog čega je predstavnicima crnogorskih medija prezentovan istorijat borbe za prava osoba s invaliditetom, te pojmovi, značenja i razlike koji se koriste kada se govori i izvještava o osobama s invaliditetom uključujući i specifične kategorije OSI.

Na taj način riječi je bilo o preprekama u stavovima, okruženju, administraciji, pravnom nasleđu i informacijama i komunikacijama, koje dovode do onemogućavanja, otežavanja ili sprječavanja osoba s invaliditetom da se bore, ostvaruju i uživaju svoja prava na dostojanstven način.

Novinarima i urednicima su prezentovani primjeri pravnih i administrativnih barijera, odnosno ograničavajućih i diskriminatornih pravnih normi i procedura za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom u konkretnim oblastima života, koji su upravo posljedica društvenih stavova i odnosa institucija prema tumačenju invaliditeta kao problema, troška, tragedije, ili loše sreće.

U tom kontekstu kao posebno izvdojeni primjeri navedeni su institut oduzimanja poslovne sposobnosti koji dovodi do uskraćivanja ljudskih prava i dostojanstva pod oreolom zaštite i brige, te nemogućnosti dostojanstvenog i samostalnog ostvarivanja biračkog prava.

Istaknut je značaj samoprihvatanja invaliditeta kao identiteta osobe, te prihvatanja invaliditeta od strane porodica, vršnjaka, zajednice i institucija što sve treba dovesti do samopoštovanja i poštovanja ljudskog dostojanstva vrijednosti i različitosti osoba s invaliditetom. Osobama s invaliditetom treba omogućiti izražavanje svojih stavova,, interesa i potreba i omogućiti da samostalno i/li uz podršku donose odluke o sopstvenom životu, kako ne bi bili zavisni od porodice i sistema. Na taj način osobe s invaliditetom neće neopravdano i nepotrebno osjećati grižu savjesti, krivice i odgovornosti za situaciju u kojoj se nalaze, zbog čega svoj invaliditet vide kao problem i prepreku za normalno odrastanje i život, odnosno uspjeh i individualnu sreću.

Kao posebno značajan proces i period samoprihvatanja i prihvatanja invaliditeta naznačen je period ranog djetinjstva i adolescencije, kroz podršku vršnjaka i socijalne sredine, te istaknut proces obrazovanja i socijalizacije kao ključan za međusobno razumijevanje.

Da djeca s invaliditetom i odrasle OSI ne bi ostale samo savršeni objekti milosrđa, odnosno slika s plakata u humanitarnim akcijama, već da bi postali aktivni subjekti i nosioci prava i obaveza potrebna je promjena svijesti koja će dovesti do transformacije društva koje uvažava različitost i podstiče na dostojanstvo. U tom kontekstu mediji su instrument za iniciranje pozitivnih sistemskih promjena, a njihovo izvještavanje ogledalo društva.

Aktivnost je dio projekta Dostojanstveno omogućeno glasanje (Dignified Enabled Voting - DEVOTING) podržanog od strane Britanske ambasade u Podgorici. 

 

Pripremila: Dragana Sokić

 

sreda, 13 mart 2019 08:25

Samo minut!

Žurim s jednog sastanka, u Udruženje na drugi sastanak. Prohladan jesenji dan. Dok se truckam u kolicima po neravnom trotoaru, s izbočinama i udubljenjima, razmišljam kuda da najbrže stignem. Odjednom, preko spuštenog ivičnjaka, pravo ispred mene zaustavlja se auto. Čovjek s vozačevog  mjesta nonšalantno iskače i kreće put obližnje trafike. Nije me ni (ili nije htio) „registrovao“.

„Alo, čovječe!“ zavapim preneraženo!

On se malo trznu i bezličnom mirnoćom, kao da je to najnormalnije na svijetu reče: „Samo minut“.

U tom trenu, kao da se upališe sva ona auta parkirana na trotoarima zbog kojih sam morao da se vraćam kilometrima, zbog kojih sam morao, da po kolovozima, „stavljam glavu u torbu“, zbog kojih su me auta pet puta do sada udarala.

U trenutku mi zabljeskaše flešbekovi svih trotoara bez spuštenih ivičnjaka, svih barijera koje treba jedan korisnik kolica da savlada da bi obavljao neke uobičajene svakodnevne posliće. Sva jed koja se skuplja u meni zbog svakodnevne diskriminacije koju trpimo u ovakvim i sličnim situacijama kao da se ulila u naizgled mirno izgovorenu rečenicu

„A moj minut? Imam li ja pravo na jedan minut u ovom životu? Zar je tvoj minut toliko važniji od mog?“ Samo me je zaprepašteno pogledao, bez riječi ušao u auto, i parkirao ga par metara dalje na parking.

Sad više ni trotoarske neravnine ne osjećam od ljutitog razmišljanja. Čitav odnos društva naročito u saobraćaju prema OSI je sadržan ili je posljedično proistekao iz takvog odnosa prema našem minutu života. On izgleda još uvijek za većinu nije važan. Ponekad predstavlja iznenađenje, ako se pobunimo i zatražimo poštovanje i naših životnih minuta. A kolika sam baš minuta izgubio zbog onih koji su me pozivali na čekanje i strpljenje.

Ovakvo bezosjećajno, nezakonito ponašanje s kojim sam svakodnevno i vrlo često suočen, navodi me na razmišljanje o mojim mogućnostima i pravu kao građanina u oblasti saobraćaja

Ako izuzmem nesigurne željezničke linije na liniji Nikšić – Podgorica, o kakvim jednakim mogućnostima govorimo, ako se nikad nijesam vozio nijednim pristupačnim prevoznim sredstvom koje se koristi u javnom saobraćaju?  UMHCG i još neka udruženja OSI imaju pristupačna kombi vozila, međutim, to nije sredstvo javnog sobraćaja i ono ne može biti na raspolaganju uvijek i svima kojima je potrebno. A i ovakav alternativni vid usluge država ne nalazi za shodno da podrži.

Oblast pristupačnih usluga u saobraćaja regulisana je uglavnom anti-diskriminacionim zakonima, posebno Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, a UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, koja je dio crnogorskoh pravnog sistema, propisuje da sve oblasti života i usluge moraju biti dostupne OSI. Ipak naši sistemski zakoni u ovoj oblasti, Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakon o bezbjednosti saobraćaja na putavima ne garantuju, pa time i ne obezbjeđuju pristupačnost sredstava javnog prevoza.

 

Najmanje sudskih sporova ima u ovoj oblasti i najsporije se mijenja ova oblast u praksi. Sporno je što u zakonskom okviru ne postoji ni rok u kojem prevoznici moraju imati određeni procenat vozila pristupačnih za OSI, niti je pristupačnost uslov za licenciranje pružalaca usluga saobraćaja, iako sam se zdušno zalagao za to, kao član Radne grupe za izradu Nacrta Zakona o drumskom saobraćaju.

Vrlo je slična situacija u željezničkom i avio saobraćaju. I tamo nas čupaju i nnose, nekada iz razvlače uz sve dobre namjere. U današnjem, savremenom svijetu gdje sve na dugme funkcioniše nas još ljudske ruke ne puštaju.

Ponekad je tako malo potrebno da se postigne priličan rezultat. U Podgiričkom gradskom saobraćaju su uglavnom u upotrebi niskopodni autobusi koji su nabavljeni kao pristupačni. Samo ih je nemar, nebriga i nepostojanje procedura dovelo u stanje da su nepristupačni za korisnike kolica. Potrebno je reaktivirati (popraviti) rampe gdje su i bile na srednjim vratima niskopodnih autobusa. Potrebno je ustanoviti procedure usluge: gdje i kako autobusi treba tačno da stanu i obavezu osoblja (vozača) da spusti rampu i eventualno pomogne korisniku kolica koji hoće da koristi uslugu gradskog prevoza. Sve ovo bi bilo značajno i za roditelje s malom djecom u dječijim kolicima, starije ljude. Pri tome ovo ustanovljavanje procedura skoro da i ne bi iziskivalo troškove iz budžetskih sredstava lokalne zajednice.

Zar bi za Podgoricu, grad u kome živi jedna trećina stanovnika države, bio preveliki izdatak da ustanovi službu usluge pristupačnog prevoza koja u većim gradovima okruženja (Beograd, Zagreb...) funkcioniše kao „Prevoz od vrata do vrata“? To je 5-6 pristupačnih vozila (obično kombi) koji su na raspolaganje OSI, koji ne mogu da koriste usluge redovnog saobraćajnog sistema. To može biti u okviru redovne prevozne službe organa gradskih vlasti ili kao sporazum s nekom NVO (npr. UMHCG) koja ima pristupačna vozila

Nadalje, zar bi za jednu tako veliku državnu firmu kao što je Željeznički prevoz bio preveliki trošak da u nekolko najvećih željezničkih stanica ima po jednu pokretnu podiznu platformu. Time bi najveći broj prevoznih sredstava željezničkog saobraćaja postao upotrebljiv za OSI, prvenstveno korisnike kolica.

Na kraju, ni zakonska obaveza iz Zakona o drumskom saobraćaju da lokalne uprave u svojim Odlukama o taxi prevozu, moraju ustanoviti da taxi prevoznici, 5% ukupnih taxi vozila moraju imati pristupačnih za OSI, još nije zaživjela.

Društvo (i institucije i nevladine organizacije, ali i mi kao aktivnisti, pojedinci), moramo raditi na podizanju svijesti. Institucije moraju sprovoditi i nadzor i sankcionisati one koji krše zakone, ali i osobe s invaliditetom moraju preuzeti dio odgovornosti i biti glasnije i upornije, što podrazumijeva i pokretanje postupaka za zaštitu od diskriminacije.

Svaki put kad prođemo pored nepropisno parkiranog automobila, kada se vraćamo po 500 metara jer ne možemo se spuštiti s trotoara, svaki put kad ne možemo koristiti javni saobraćaj, ako ćutimo i ljutimo se, a ništa ne uradimo i mi smo krivi.  Ali s druge strane, to nikako ne oslobađa državu odgovornosti i akcije, i država mora da se zapita zašto nema prekršajnih prijava i tužbi za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta.

Državni organi, organi lokalne samouprave i druga pravna lica moraju sprovoditi mjere i propise za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom.

Pored nadležnosti ovih institucija posebno je važna uloga saobraćajne policije, komunalne inspekcije i komunalne policije u segmentu poštovanja propisa, odnosno prava osoba s invaliditetom u praksi, te sprečavanja kršenja njihovih prava i sankcionisanja onih kojih ih nemarom, neznanjem ili iz drugih razloga krše. Naročito ovakvih, kao sa početka priče, kojima je njihov minut važniji od bilo čijeg drugo, koji svu ovu priču između „Samo minut“ i ovog trenutka ne razumiju i ne znaju.

Ako sam kao građanin spriječen da obavim svoj posao usljed prepreka,  to je višestruko skuplje za duštvo od obezbjeđivanja uslova da mogu ravnopravno i jednako da zadovoljavam svoje potrebe za kretanjem i obavljam svoje građanske dužnosti i obaveze.

Diskriminacija koju svakodnevno trpimo, skoro da nas privikne da je prihvatimo kao nešto normalno. Stalno nas uče da trebamo biti strpljivi da je sve u procesu..., a životi prolaze u strpljenju. Ponekad pretjeranom i samouništavajućem.

Dužnost je građana da utiču da ova država bolje funkcioniše. Moramo djelovati kao građani, tj. zahtijevati da budemo u istom položaju kao i drugi građani jer ćemo u suprotnom biti spriječeni da, zbog barijera, radimo posao koji znamo, obrazujemo se gdje i kako želimo i živimo s kim želimo.

Zbog svega i dalje ću se beskompromisno boriti za integritet svakog minuta mog života, kao i minuta života svih osoba s invaliditetom.

Pisac ovih redova je osoba s invaliditetom, korisnik kolica, koga su automobili udarali do sada pet puta, zbog nepristupačnosti javnih površina i bezobzirnosti ostalih učesnika u saobraćaju i neobezbjeđivanju jednakih prava i mogućnosti u saobraćaju od strane države.

 

Milenko Vojičić

Koordinator programa za pristupačnost UMHCG-a

 

 

Napomena: Tekst je pisan u okviru projekta Ovo su (i) naša mjesta! kojeg UMHCG sprovodi u okviru Javnog konkursa Ministarstva saobraćaja i pomorstva za finansiranje projekata NVO za 2018. u prioritetnoj oblasti zaštite lica sa invaliditetom. 

 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva sve zainteresovane predstavnike institucija na državnom i lokalnom nivou, angažovane na poslovima planiranja, i primjene javnih politika i/li direktnu komunikaciju s građanima s invaliditetom i njihovim predstavnicima u organizacijama da se prijave za učešće u Školi ljudskih prava OSI. 

Škola će biti organizovana u trajanju od 4 dana, i to u periodu između 15. i 30. aprila 2019. i obuhvatiće, između ostalog, sledeće teme: Istorijat ljudskih prava OSI; Modeli pristupa invaliditetu, odnos medija i društvena slika prema invaliditetu; Domaći i međunarodni instrumenti za ostvarivanje/zaštitu ljudskih prava OSI; Filozofija samostalnog života; Antidiskriminacija, institucionalni mehanizmi za zaštitu od diskriminacije; Sudska zaštita ljudskih prava u Crnoj Gori, s posebnim akcentom na prava osoba s invaliditetom i dr.

Osim predavanja u okviru Škole biće korištene metode studije slučaja, igranja uloga, diskusija (posebno nakon planiranih filmova), simulacija i dr. Nakon Škole je planirano testiranje, a uspješni kandidati će dobiti sertifikate o završenoj školi.

Škola se sprovodi u okviru projekta (Sa)učesnici u ostvarivanju prava OSI, koji je podržan od strane Ministarstva za ljudska i manjinska prava kroz konkurs za NVO u 2018. u oblasti zaštite prava lica sa invaliditetom.

Zainteresovani kandidati se mogu prijaviti dostavljanjem motivacionog pisma i biografije najkasnije do 1. aprila na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom: Prijava za Školu ljudskih prava OSI. Za detaljnije informacije možete se obratiti putem iste mejl adrese.

Molimo sve zainteresovane kandidate/kinje da prilikom prijave naznače u kom periodu od ponuđena dva (period od 16. do 19. aprila ili period od 19. do 22. aprila) im odgovara održavanje Škole. 

Predviđeni broj učesnika u Školi je 20. UMHCG pokriva troškove smještaja i ishrane tokom trajanja Škole. 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u utorak, 5. marta organizovalo je info štand u Galeriji solidarnosti u Kotoru. Info štandu su prisustvovali i predstavnici Udruženja paraplegičara Kotor.

Aktivnost je organizovana u okviru projekta Umrežavanjem do boljeg rada u cilju informisanja građana o značaju formiranja Mreže organizacija osoba s invaliditetom Crne Gore, kao i s ciljem informisanja o načinima na koje osnivanje Mreže može doprinijeti poboljšanju položaja osoba s invaliditetom. Takođe, posjetioci i mještani ovog grada su imali priliku da se informišu o aktivnostima koje je UMHCG realizovalo i koje planira da realizuje u okviru pomenutog projekta.

U okviru posjete koordinator projekta Milenko Vojičić je dao izjavu za radio Kotor.

Istog dana  predstavnici Mreže organizacija osoba s invaliditetom i UMHCG su prisustvovali otvaranju festivala “Uhvati film” prvog festivala za osobe s invaliditetom koji je organizovan u Crnoj Gori.

Posjetioci štanda su imali priliku da razgovaraju s projektnim timom UMHCG o raznim pitanjima iz oblasti ljudskih prava. Sve navedeno ima za cilj podizanje svijesti javnosti o ljudskim pravima osoba s invaliditetom.

Aktivnost je dio projekta Umrežavanjem do boljeg rada koji sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u saradnji s Centrom za razvoj NVO, a uz podršku Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori.

Pripremila: Anđela Miličić

 

četvrtak, 07 mart 2019 11:38

PKCG: Potpisani ugovori s 15 sportista

Paraolimpijski komitet (POK) potpisao je juče ugovor o stipendiranju s 15 sportista, saopšteno je iz krovne sportske asocijacije osoba s invaliditetom.

Predsjednik POK, Igor Tomić kazao je da je ponosan jer je ta asocijacija zahvaljujući Ministarstvu sporta i mladih potpisala rekordan broj ugovora, navodeći da će ove godine za stipendiranje izdvojiti 21,6 hiljada EUR.

On je naglasio da će stipendije dobiti sportisti iz šest sportova, koji su na programu Međunarodnog paraolimpijskog komiteta.

Tomić je najavio da će POK stipendirati atletičare Radmila Baranina, Marijanu Goranović, Maju Gojković, Miloša Ranitovića, Miloša Spajića i Mirnesa Ramovića, parabiciklistu Danila Gojkovića, golbaliste Marka i Nikolu Nikolića, stonotenisere Filipa Radovića, Milijanu Ćirković i Slobodanku Gurešić i plivača Iliju Tadića.

Biće stipendirani i perspektivni skijaš Petar Kasom i plivač Andrija Đurović.

„Iskrenu zahvalnost državi Crnoj Gori i Ministarstvu sporta, na čelu s ministrom Nikolom Janovićem, na kontinuitetu podrške paraolimpijskom pokretu. Ove godine dobili smo rekordnih 160 hiljada EUR za program u predolimpijskoj, veoma zahtjevnoj godini koja nas očekuje. Doživjećemo podršku kao iskren vjetar u leđa za još jači prosperitet, napredak i jaču energiju POK“, kazao je Tomić na konferenciji za novinare.

On je naglasio da će crnogorski paraolimpijci na pravi način znati da cijene tu podršku i da joj odgovore kao što su i do sada radili na najvećim sportskim svjestkim smotrama reprezentujući Crnu Goru na dostojanstven način sa impoznatnim rezultatima.

„Naše paraolimpice očekuje čak šest velikih takmičenja – šampionati svijeta u atletici, plivanju i šahu za osobe sa smetnjama vida, evropska prvenstva u stonom tenisu i golbalu i Evropske igre mladih. Zahtjevan program, ali ostvariv uz podršku Ministarstva i energije naših paraolimpijaca kojih je sve više“, rekao je Tomić.

On je naglasio da pokret ima svoju vrijednost, ne samo u sportskom, već u smislu crnogorskog života.

„Paraolimpijski pokret je lijepa slika Crne Gore u ljudskom, humanom i inkluzivnom smislu. Naša djeca i sportisti šalju jednu poruku na koju treba da se ponosimo u svijetu“, rekao je Tomić.

On je naglasio da je 2019. velikog jubileja POK, u kojoj ta asocijacija proslavlja deset godina od prijema u Međunarodni paraolimpijski komitet.

„POK iz godine u godinu, od 2007. i osnovanja, 2008. i nastupa Dušana Dragovića na Igrama u Pekingu, 2009. i priznanja do danas, je porastao višestruko u svakom smislu, po broju sportova koje praktikujemo, stručnih ljudi koji rade sa našim sportistima i stručnjaka iz regiona koji su naši saradnici, kao i po broju sportista koji su uključeni u profesionalni, ali i rekreativni nivo, koji ne zapostavljamo i koji znači mnogo u rehabilitaciji naše djece i omladine osoba sa invaliditetom“, rekao je Tomić.

Predsjednik Skupštine POK, Goran Macanović kazao je da je ponosan što su potpisani stipedijski ugovori sa 15 mladih nada crnogorskog paraolimpijskog sporta.

„Vjerujem da će to biti podstrek za postizanje dobrih rezultata i u ovoj godini. Zahvalnost Ministarstvu sporta i mladih na dobroj podršci POK, posebno ako se ima u vidu činjenica da je prije tri godine naš budžet bio 80 hiljada. Vjerujem da će podršku biti na ovom ili većem nivou. Pokret se sve više širi. Volio bih da primjer Ministarstva sporta i mladih bude lokalnim samoupravama da posebnu pažnju posvete i sportskim klubovima osoba sa invaliditetom“, kazao je Macanović.

 

Preuzeto s Agencije Min@

 

 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u okviru projekta Umrežavanjem do boljeg rada, u utorak 5. marta, s početkom u 11.30 časova organizovaće info štand u Kotoru.

Pomenuta aktivnost se organizuje u cilju podizanja svijesti među opštom javnosti o pravima osoba s invaliditetom, ali i promovisanja aktivnosti realizovanih u toku projekta.

Kako bi razgovarali o značaju Mreže organizacija osoba s invaliditetom Crne Gore formirane u sklopu projekta do sada smo organizovali četiri jednodnevna  info štanda na otvorenom prostoru u četiri crnogorska grada. Pored ovoga, u narednom periodu će Mreža organizovati još jedan, ujedno i poslednji info štand u Podgorici. Na info štandovima projektni tim iz UMHCG će razgovarati s građanima o ljudskim pravima osoba s invaliditetom, razmjenjujući s njima stavove i odgovarajući na pitanja i dileme građana.

Aktivnost je dio projekta Umrežavanjem do boljeg rada kojeg sprovode UMHCG i CRNVO uz finansijsku podršku Evropske unije, posredstvom Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori.

 

Pripremila: Anđela Miličić

U cilju kvalitetnijeg života osoba s invaliditetom i uključivanja njih u aktivan i ravnopravan život društva, Opština Budva je na raznim lokacijama u gradu uradila prelaze, tzv. spuštene trotoare, koji će toj populaciji omogućiti pristup raznim institucijama.

Osim na trotoaru kod Doma zdravlja, ovo prilagođavanje javnih površina osobama s invaliditetom je planirano na ukupno 66 lokacija u gradu.

Opština je za ovu svrhu izvdvojila 22.000 eura.

"Namjera lokalne uprave je da čitav grad prilagode i učine dostupnim licima smanjene pokretljivosti, ali i majkama sa dječijim kolicima", naveo je pomoćnik Sekretarijata za komunalno stambene poslove, Aleksandar Popović.

Na portalu smo upravo prošloog mjeseca imali priču iz Budve o problem nepristupačnosti javnih površina. Dostupno ovdje.

Preuzeto s: RTV BUDVA.me

 

Paraolimpijac Ilija Tadić je posle osvajanja srebrne medalje na 50 metara slobodnim stilom, na Međunarodnom plivačkom mitingu u Splitu osvojio četvrto mjesto u trci na 100 metara slobodnim stilom  s rezultatom 1:01,01.

Ilija Tadić i trenerica Danijela Đikanović Franeta su zadovoljni osvojenom medaljom u paklenoj konkurenciji, kao i s plasmanima u dva finala, ali nisu u potpunosti srećni jer primarni cilj, a to su norme za Svjetsko prvenstvo i Paraolimpijske igre nisu isplivane.

“Zadovoljan s plasmanom i isplivanim vremenima s obzirom na to da je ovo prvo takmičenje u sezoni. Za nešto više od dva mjeseca imam takmičenje u Zagrebu, a krajem maja i u prvoj polovini juna još dva takmičenja iz svjetske serije u italijanskom Linjanu i njemačkom Berlinu. Siguran sam da ću isplivati normu za Svjetsko prvenstvo i Paraolimijske igre u Tokiju 2020. Ono što je bitno je da nastavim sa žestokim radom, da napredujem iz dana u dan i da budem strpljiv i istrajan na putu ka primarnim ciljevima koje sam prethodno naveo”, naglasio je Tadić.

Tadić je bio učesnik Paraolimpijskih igara u Brazilu 2016, vjerovao je da već u Splitu može do normi za dva najveća svjetska takmičenja koja slijede, ali malo snage, koncentracije i tehnike su mu nedostajali na putu ka cilju. Srebrna medalja iz Splita je sigurno veliki motiv da Ilija ispravi uočene nedostatke i već u Zagrebu snove pretvori u javu.

Izvor: sportklub.rs

 

Strana 6 od 30

Back to top