subota, 22 april 2017 14:38

UMHCG: Neprihvatljivo definisanje novih rokova za prilagođavanje objekata osobama s invaliditetom

Autor:

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je Ministarstvu održivog razvoja i turizma uputilo komentare na Predlog Zakona o planiranju i izgradnji u dijelu koji se odnosi na pristupačnost za osobe s invaliditetom.

Radi podsjećanja javnosti, UMHCG je na javni poziv Ministarstva održivog razvoja i turizma kandidovao Milenka Vojičića za člana Radne grupe za izradu Predloga zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata, koji je u njenom radu učestvovao do javne rasprave, a koja se, po našim saznanjima, samo održavala s predstavnicima stručne javnosti, među kojima nijesu bili pozivani predstavnici NVO. Kako je i sam kao član Radne grupe zastupao predloge UMHCG to su se isti u najvećoj mjeri i našli u Predlogu, sada, Zakona o planiranju i izgradnji.

Međutim, sve i da zanemarimo činjenicu da je Radna grupa imenovana za izradu jednog propisa, a da je iz Ministarstva, kao krajnji proizvod, izašao drugi propis, ne možemo zanemariti činjenicu da članovi Radne grupe nikada nijesu pozvani da sagledaju predloge dobijene na osnovu javnih rasprava, već da je to radilo Ministarstvo „iza zatvorenih vrata“.

Proces u kojem, kao član Radne grupe i organizacija koja ga je predložila konačnu verziju Predloga Zakona nalazimo pretragom na sajtu smatramo netransparentnim i suprotnim principima otvorene javne uprave. S tim u vezi, pozvali smo Ministarstvo da postojeću praksu ubuduće značajno unaprijedi.

Konkretni pedlozi koje smo dostavili odnose se na član 15 Predloga Zakona (Izvještaj o stanju uređenja prostora) koji, po našim uvjerenjima, treba da obavezno sadrži i informacije o uslovima za pristup, kretanje, i boravak lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom u objektima u javnoj upotrebi, posebno onim koji su u državnoj svojini.

Takođe, Prostorni plan Crne Gore (član 15 Predloga Zakona), kao planski, i to strateški dokument, obavezno treba da sadrži plan adaptacije i prilagođavanja objekata u javnoj upotrebi sagrađenih prije 2008. godine, ali i onih koji su sagrađeni i kasnije, ali ne ispunjavaju propisane standarde pristupačnosti. Ovo posebno jer se ne vidi vizija, i plan Ministarstva kojim se definiše prilagođavanje objekata, pa ni onih u vlasništvu države, odnosno u njegovoj svojini.

Samim tim, ukoliko bi Prostorni plan sadržao i poseban segment, plan ili odeljak koji se odnosi na prilagođavanje objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom Izvještaj o stanju uređenja prostora bi bio logičan nastavak u kojem bi se radila dvogodišnja analiza i presjek stanja u ovoj oblasti.

U osnovnim zahtjevima za objekat (član 59) koji definišu bezbjednost i pristupačnost pri korišćenju neophodno je propisati ispunjenost obaveznih standarda pristupačnosti, a ne „vođenje računa“ o istima.

Ovo iz razloga što je vođenje računa umna, a ne pravna radnja, moralno načelo i etika, a ne obaveza i pravni imperativ koji podliježe sankciji.

Takođe smo naveli da je neophodno (u Članu 62) propisati obavezu izgradnje najmanje 1 stambene jedinice u kojoj je omogućen nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad za lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom na svakih 10 stanova. 

Prethodno je veoma važno jer država mora narediti i obavezati investitore prilikom izgradnje stambenih i stambeno-poslovnih objekata da poštuju standarde pristupačnosti za lica sa invaliditetom.

U članu 161 (Upravne mjere i radnje urbanističko–građevinskog inspektora) neophodno je definisati dužinu roka koji inspekcija određuje nekom vlasniku da obezbijedi pristup, kretanje i boravak lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, kako se ova odredba ne bi široko i fleksibilno tumačila u praksi od strane inspekcije, koja ni do sada nije imala rezultate u ovoj oblasti.

Posebno zabrinjava da je Ministarstvo (u članu 188) definisalo novi rok za prilagođavanje objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom. Ovo smatramo krajnje neodgovornim činom, nakon potpune pravne praznine od četiri godine, a posebno imajući u vidu da prethodni petogodišnji rok (od 2008. do 2013.g.) nije ispoštovan. Dodatno smo ukazali da ova norma nije usklađena sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i kao takva ne može osloboditi ni vlasnike, ni investitotore ili bilo koga drugoga u procesu planiranja i izgradnje od odgovornosti u dijelu koji se odnosi na tužbe za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta.

Prolongiranje roka, i novo definisanje u ovom propisu bi značilo potpunu nemoć države, koja nije servis građana, i nema autoritet da naloži sprovođenje i sama sprovede sopstvene propise.

Ministarstvo, kao nadležni džavni organ, posebno imajući u vidu da je ono izdavalo građevinske dozvole nije ni samo poštovalo norme važećeg Zakona o uređenju prostora o izgradnji objekata, niti je javnosti poznato da je bilo koji subjekt u prethodnom periodu odgovarao za postojeće stanje. S tim u vezi, ovaj predlog razumijemo kao dodatan podsticaj nepoštovanja Zakona i potpune neodgovornosti prema osobama s invaliditetom.

U namjeri, kao što smo već naveli, da se tekst ovog propisa unaprijedi dostavili smo svoje konkretne predloge kao doprinos, ali i naveli da ukoliko Ministarstvo ne iskaže spremnost da ih prihvati, ćemo svakako koristiti, još ažurnije, mogućnosti koje nam nude važeći propisi i sve češće i više pokretati građanske sporove, odnosno tužbe za zaštitu od diskriminacije.

 

Pripremila: Marina Vujačić

Pročitano 12 put(a)

Back to top