petak, 28 decembar 2018 10:09

Pravo osoba s invaliditetom na pristupačan saobraćaj: Iz ugla jedne OSI

Autor:

Kada se spomene saobraćaj i učešće u istom, prvo što pomislim jeste masovnost saobraćaja. Saobraćaj je univerzalna kategorija i učesnici saobraćaja u svakom društvu su gotovo svi građani i građanke. Smisao saobraćaja upravo jeste da se građanima omogući protok roba, prevoz lica, ali i informacija. Kao takav, on je servis svih građana i građanki, i zato predstavlja univerzalnu kategoriju. To je jedan od najvažnjih činilaca  funkcionisanja modernog društva, pa ga zato i možemo povezati veoma lako sa konceptom ljudskih prava. Dostojanstven život, gotovo da nije zamisliv bez slobodnog kretanja, a to znači da nam je u savremenom društvu za svakodnevno kretanje neophodan adekvatan transport, odnosno mogućnost samostalnog kretanja na svim urbanizovanim područjima. Država je jedini subjekt koji je odgovoran za sve segmente saobraćaja, uključujući njegovu bezbjednost, ali i ono što je za predmetnu temu najvažnije, a to je pristupačnost.

Država se, još kada je ratifikovala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, obavezala da omogući pristupačnost osobama s invaliditetom u svim oblastima života, uključujući pristupačnost u saobraćaju, kao i u sredstvima javnog prevoza. Kao osoba oštećenog vida, u ovom sažetom izlaganju nastojaću da skrenem pažnju i da ukažem na direktne primjere kršenja Konvencije u oblasti pristupačnosti saobraćaja  osobama oštećenog vida.

Tek godinu dana prije nego što je i u Parlamentu naše zemlje ratifikovan ovaj već pomenuti, značajni akt koji nepogriješivo i ciljano obavezuje društvo da stvori uslove za dostojanstven život OSI, doselio sam se u Podgoricu, Glavni grad Crne Gore. U Podgorici živim samostalan život punih deset godina, i prirodno je da kao osoba koja nije vozač u najvećoj mogućoj mjeri zavisim od javnog prevoza, kao i prohodnosti saobraćajnica na području Glavnog grada. Danas mi zato nije neophoodno puko poznavanje regulative u ovoj oblasti, mada mi je i ista poznata u većoj mjeri, budući da sam pravnik. Mnogo je važnije potsjetiti čitaoce na sve ono s čime se gotovo svakodnevno susrećemo krećući se ulicama crnogorskih gradova, ali i koristeći usluge javnog prevoza.

Odlučite li se da kao osoba oštećenog vida Podgoricom hodate uz pomoć bijelog štapa, naići ćete na barijere koje ne samo da otežavaju vaše samostalno kretanje, već ugrožavaju i vašu bezbjednost. Na našim ulicama je sve prisutniji trend nenamjenskog korištenja trotoara i kolovoza, pa se zato i ne treba čuditi ako se, dok hodate trotoarom koji je namijenjen pješacima, susretnete sa vozilom u pokretu. Ovo iz razloga što se trotoari veoma često koriste i kao parkirališta, te je redovna pojava da umjesto da hodate trotoarom i zaobiđete parkirano vozilo vi morate skrenuti na cestu i na taj način zaobići parkirano vozilo, iako ste u stvari pješak. Slična je situacija i s pješačkim prelazima u zonama u kojima je gust saobraćaj. Gotovo je uobičajeno da kada dođete do nekog prelaza tamo naiđete na parkirano auto. Za osobe oštećenog vida prostorna orjentacija predstavlja veoma složen izazov i naročito je opasno prelaženje ulice kada se zaobilazi vozilo parkirano upravo na pješačkom prelazu. Na ovaj način je povećana mogućnost da se u trenutku prelaženja izgubi predstava o pravcu samog prelaza, a takođe je znatno teže čuti vozila koja nailaze saobraćajnicom koja se prelazi.

Za ovakvu situaciju su direktni krivci nesavjesni vozači, ali i uopšte loša kultura u saobraćaju. Ipak, za deset godina samostalnog kretanja, naučio sam da u svakom problemu sagledavam uzrok, pa zato i ne smatram da je dovoljna samo puka edukacija učesnika u saobraćaju o pravima osoba s invaliditetom. Smatram da je najvažniji uzrok ovakvog problema inertnost nadležnih službi i njihova nespremnost da se ozbiljno i odgovorno prihvate rješavanja, prije svega, manjka parkirališta, ali i adekvatnog i neselektivnog kažnjavanja svih onih koji svojim ponašanjem druge ometaju da ravnopravno učestvuju u saobraćaju. Nadležne službe u ovom trenutku, nažalost, ne samo da ne primjećuju osobe s invaliditetom u saobraćaju, već i same kreiraju prostor u kojemu osobe s invaliditetom ne mogu ravnopravno učestvovati u saobraćaju. U strukturama lokalnih, kao i državnih vlasti ne postoji svijest o važnosti i značaju, ali i obavezi da se saobraćaj konačno učini pristupačnim.

Svjedoci smo da osim što inspekcije nemaju adekvatne kadrovske kapacitete, do sada se skoro nikada nije dogodilo da je prilikom izgradnje neke nove saobraćajnice konsultovana ni jedna osoba s invaliditetom, niti relevantna organizacija, koja bi pojasnila značaj pristupačnosti, ili način na koji se neka saobraćajnica čini pristupačnom. Zato se sasvim opravdano stvara slika da i oni koraci koji i jesu bili preduzeti kako bi se poboljšala pristupačnost su bili samo kozmetičke prirode. Svrha i glavni motiv za preduzimanje tih aktivnosti nije bilo ispunjenje osnovnog cilja, a to je sveopšta pristupačnost gotovo svim osobama s invaliditetom, već pokazivanje rezultata široj javnosti da nadležne službe, ipak, neke stvari pomjeraju s mrtve tačke. Tako se neupućenoj javnosti šalje poruka da društvo napreduje u svim segmentima, pa i u segmentu pristupačnosti, a zapravo suštinski osobe s invaliditetom od takvog napretka nemaju gotovo nikakvu korist. I dalje se može konstatovati da u saobraćaju postoji kršenje ljudskih prava i da je nepristupačnost glavni razlog što osobe s invaliditetom ne mogu ili mogu u manjoj mjeri da se kreću nesmetano, bezbjedno, samostalno i najzad na dostojanstven način, onako kako to svi zaslužujemo.

Ovom prilikom ću sa vama podijeliti i jedan ozbiljan strah, koji se tiče odnosa nas samih osoba s invaliditetom prema ovako nepovoljnoj situaciji koja se odnosi na nepristupačnost u saobraćaju. Naime, u poslednje vrijeme polako primjećujem da više nisam ni sam svjestan u kolikoj mjeri je nepristupačnost prisutna. Gotovo da sam navikao da uz različita kreativna rješenja zaobilazim barijere, i najzad ih ne primjećujem. Čini se da svi polako prestajemo da aktivno ukazujemo na nedostatke, ili to činimo sve rjeđe. I upravo zato se nalazimo u jednom veoma opasnom momentu, a to je da se navikavamo na nepristupačnost, a to nismo dužni, niti iko to želi. Niko se uistinu nije ni navikao, niti takvu nepristupačnost želi da prihvati. Ali nakon brojnih apela, inicijativa, kampanja i neispunjenih obećanja, glas osoba s invaliditetom se gubi. Vremenom postaje uobičajena praksa da se ne sasluša glas osoba s invaliditetom. Takođe, postoje osobe s invaliditetom, koje bez adekvatne pristupačnisti uopšte ne mogu učestvovati u saobraćaju samostalno, već u potpunosti zavise od asistencije drugih.

Nedavno sam se po ko zna koji put podsjetio da u Podgorici ne postoji niti jedna trasa koja je u cjelini pokrivena semaforima sa zvučnim signalom na raskrsnicama. Gotovo da se sve ove godine krećem ulicama osluškujući saobraćaj. U takvim okolnostima samo na osnovu zvuka auta donosim odluku da li mogu preći ulicu ili ne, iako svi dobro znamo da je takvo rješenje opasno. Opasan je zapravo svaki naš kompromis u kojemu se odstupa od standarda u oblasti pristupačnosti saobraćaja, a standardi su veoma jasni i svima poznati.

Često kada govorim o saobraćaju zaboravim da napomenem da u Glavnom gradu, ali i u ostalim opštinama ne postoji ni jedan trotoar koji je opremljen trakom vodiljom za osobe koje se kreću uz pomoć bijelog štapa. Zaboravljam i istovremeno prihvatam odgovornost. Ako sam ja kao pojedinac uspio da navježbam svoju prostornu orjentaciju tako da mi, pri kretanju ulicom, nije potrebna traka vodilja, to ne znači da nekom drugom nije potrebna. U pristupu prema osobama s invaliditetom je veoma štetan takav individualni pristup gdje se smatra da ako se jedna osoba oštećenog vida kreće samostalno uz pomoć bijelog štapa, bez korištenja trake vodilje, da onda vjerovatno ta traka nije potrebna ni drugima. To nije tačno i nije prihvatljivo. Najprije, osoba oštećenog vida, da bi se kretala ovako nepristupačnim ulicama, gubi jako puno vremena i nebrojeno puta  se izlaže  opasnosti, rizikujući svoj život. Takve napore ne smijemo očekivati ni od koga. Takođe, postoje i one osobe oštećenog vida koje zbog različitih faktora i nijesu u mogućnosti da hodaju sa štapom i da prate pravac ulice, a da pritom nemaju na raspolaganju taktilnu traku vodilju.

Govoreći o brojnim barijerama i rješenjima, shvatam da napredak našeg društva u pogledu pristupačnosti saobraćaja nije ograničen, već gotovo da i ne postoji. Mi još nismo došli do toga da se uopšte  spominje opremanje sredstava javnog prevoza govornim automatom, kako bi osobe oštećenog vida mogle da čuju na kojoj se stanici nalaze. Osim toga, čak ni najveće autobuske stanice u zemlji redovno nemaju razglas, kako bi se osobe oštećenog vida, auditivnim putem mogle upoznati s redom vožnje.

Ovako kako sada stoje stvari, osobe oštećenog vida uglavnom zavise od konduktera, ili dobre  volje radnika na autobuskim stanicama, da ih upozore na red vožnje, kao da ih upute na peron na kojemu se nalazi autobus kojim oni treba da putuju.

O ovakvim problemima sve češšće govorim bez posebnog plana jer se ti problemi samo gomilaju. U poslednje vrijeme je sve veći jaz između planiranog i onog što je zaista urađeno. Gotovo da su sve regulative u oblasti saobraćaja postale besmislene u odnosu na aktuelno stanje. Zapravo, polako dolazi vrijeme kada će takav jaz sve više govoriti o aktuelnom stanju, tako da svi naši tekstovi neće ni imati smisla. To će biti momenat u kome će činjenice u oblasti pristupačnosti biti porazne i samim donosiocima odluka, pa će sve naduvane statistike, sva moć kozmetičkih promjene u cilju što bolje propagande i sve svečanosti na kojima se otvaraju, tobože, pristupačni objekti postati očigledna varka, da će i sami donosioci odluka prestati s obmanjivanjem. U takvom momentu, će možda konačno biti primorani da otpočnu s aktivnijim uključivanjem osoba s invaliditetom u sam proces odlučivanja. I tada ćemo možda zajedničkim snagama kreirati pristupačno okruženje, onako kako je to trebalo raditi od dana kada je ratifikovana Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom.

Andrija Samardžić, aktivista za prava osoba s invaliditetom

Napomena: Tekst je pisan u okviru projekta Ovo su (i) naša mjesta! kojeg UMHCG sprovodi u okviru Javnog konkursa Ministarstva saobraćaja i pomorstva za finansiranje projekata NVO za 2018. u prioritetnoj oblasti zaštite lica sa invaliditetom. 

Pročitano 459 put(a)

Back to top