Vrijeme je konformizma koji je oduvijek bio prisutan, a danas pogotovo. Ljudi ne znaju šta znači imati drugačije mišljenje, biti drugačiji od drugih.

Sve što izlazi iz okvira njihovih suženih shvatanja ne prihvatljivo je i strano. A šta sa onim ljudima koji su „osuđeni“ na različitost, kojima je ta ista različitost sveprisutna u životu i to na više načina kao što su invaliditet, etnička pripadnost ili socio-ekonomski status. Ti „različiti“ ljudi moraju prihvatiti svoj život onakav kakav jeste, sa teretom različitosti ili srećni što su drugačiji. Prihvatenje različitosti nije lako, to je proces koji traje, ali kada jednom prihvatimo svoje stanje kao takvo, kao ono koje nas u nekim oblastima ograničava a u drugim daje prednost, naš život će postati ispunjeniji i srećniji.

Radujem se uvijek kada vidim ljude bez invaliditeta kako osobe sa invaliditetom posmatraju prije svega kao ličnosti, a tek onda kao osobe sa invaliditetom, a ne kao većina zasnivaju svoje mišljenje o osobi na osnovu njenog invaliditeta.  U nedavnom razgovoru sa jednim čovjekom, on mi je pomenuo da sve svoje profesionalne i ljudske kapacitete ulaže za dobrobit osoba sa invaliditetom, a on nema invaliditet. Takav altruizam i toliko zalaganja za druge još nijesam spoznala i drago mi je da takvi ljudi postoje...još uvijek! U mom umu različitost je postojala kao stanje, ali samo kao stanje, nikako kao odrednica nečijeg karaktera. Ljude posmatram kao individue sa određenim karakteristikama, fizičkim ili psihološkim, koji su dio njihove ličnosti, a jedna od njih je i njihov invaliditet.

Među osobama sa invaliditetom imam svoje uzore poput Helene Keler, ona mi je uzor i kao književnica i kao osoba sa invaliditetom koja je preokrenula svoj život onda kada je prihvatila invaliditet.

Nedavno poznanstvo sa djevojkom sa invaliditetom natjeralo me je da promijenim stav prema sebi-da prihvatim sebe onakvu kakva jesam. U razgovoru sa njom, pomenula sam težinu invaliditeta, da bi mi ona odgovorila „Nema teškog invaliditeta ako ga mi ne shvatimo kao takvog“. I zaista sve je promjena stava i sve počinje sa tim. U ovom momentu svog života vodim se porukom iz jednog moga rada „Prihvatimo različitost bićemo bogatiji“.

Autorka: Svetlana Radović(Prva nagrada na esejskom takmičenju UMHCG-a)