nedelja, 22 jul 2018 14:44

Ministarstvo rada i socijalnog staranja da učini javnim i transparentnim proces izmjena i dopuna Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom

Autor:

 

UMHCG poziva Ministarstvo rada i socijalnog staranja na čelu s ministrom Kemalom Purišićem i predsjednika Vlade Duška Markovića da prekinu praksu netransparentnih i zatvorenih procesa i procedura koji se tiču osoba s invaliditetom, posebno kada je u pitanju kreiranje i sprovođenje politika u oblasti invalidnosti. U vezi s tim, pozivamo ministra rada i socijalnog staranja, da u najkraćem roku, ukloni oznaku INTERNO s dokumenta Analiza o mogućnosti izdvajanja Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom iz Zavoda za zapošljavanje Crne Gore kao samostalnog pravnog lica, razmatranog na Vladi u februaru 2018. i da ovaj dokument učini dostupnim članovima Radne grupe za izradu Predloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o profesinalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom. Istovremeno, pozivamo Vladu da proces osnivanja i kadriranja javne ustanove Centar za rehabilitaciju, te  Statut i ostala dokumenta ove ustanove, učini dostupnim javnosti, a osobe s invaliditetom uključi u proces donošenja odluka o svim navedenim pitanjima.

Vjerujemo da je svakom i prosječno informisanom crnogorskom građaninu poznato da organizacije osoba s invaliditetom, unazad sedam godina, traže izmjene ovog Zakona u dijelu statusa Fonda za profesionalnu rehabilitaciju lica sa invaliditetom i njegovu potpunu primjenu u dijelu naplate posebnih doprinosa imajući u vidu da ogroman broj pravnih lica, obveznika zakona, još uvijek i ne plaća posebne doprinose kao „penale“ zbog nezapošljavanja OSI. Ovo poslednje konstatovala je i predložila i Državna revizorska institucija 2015.

Međutim, i ovu priliku koristimo da javnost podsjetimo da je i dalje najveću korist od ovog zakona ima javni sektor, odnosno Vlada koja upravlja i raspoređuje najvećim dijelom ovih sredstava. Tako je svake godine Ministarstvu finansija na raspolaganju najmanje oko šest miliona eur koje preusmjerava samo u sebi poznate namjene. Mijenjali su se ministri, generalni direktori i sekretari ali zanimljivo da su svi oni zajedno s predsjednicima Vlade i ministrima rada i socijalnog staranja imali potpuno isti stav o načinu na koji treba iskoristiti sredstva iz Fonda. Ali, istovremeno niko od njih „nije bio nadležan“ da riješi pitanje i status Fonda, odnosno da prekine praksu otimanja od osoba s invaliditetom. I niko od njih nije učinio, a ma baš, ništa da sistem obrazovanja i profesionalne rehabilitacije, odnosno sticanja vještina i znanja učini dostupnim osobama s invaliditetom. I baš niko od njih se nije brinuo za i dalje ogromnu i svakodnevnu diskriminaciju OSI u postupcima pred organima prilikom ostvarivanja prava na profesionalnu rehabilitaciju. Tako se i nakon sedam godina subvencije zarada, oprema i prilagođavanje radnog mjesta i asistent u radu čekaju više od godinu dana, iako je makar jedan postupak i rješenje Zavoda za zapošljavanje i Ministarstva poništen pred Upravnim sudom.

Isto se tako nikada nijesu odlučili da sačine analizu utroška sredstava opredijeljenih na osnovu grant šema za zapošljavanje i da nakon četiri godine učine javnim i dostupnim te podatke. Da ne govorimo koliko je pogrešna već ustaljena praksa da se problem nezaposlenosti osoba s invaliditetom koji država nije u stanju da riješi godinama pokušava riješiti pomoću projekata privrednih subjekata i NVO.  Ipak, ovo nije iznenađenje s obzirom na to da Vlada nije u stanju naplatiti posebne doprinose od svih obveznika zakona jer sistem kontrole ne funkcioniše.

Nikada osobe s invaliditetom nijesu uspjele saznati da li se od njjima namijenjenih sredstava finansiraju plate, dnevnice i putovanja službenika iako se to moglo razumjeti iz Izvještaja „Efikasnost korišćenja sredstava od doprinosa za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom“ koju je sačinila Državna revizorska institucija.

Evropska komisija je više puta u svojim Izvještajima o stanju u Crnoj Gori kao i nezvaničnim radnim dokumentima za poglavlja 23 i 24 konstatovala da „sredstva koja poslodavci uplaćuju kao poseban doprinos nijesu zaštićena od zloupotreba“, te da se mora obezbijediti njihovo adekvatno korišćenje.

Ovom prilikom pitamo premijera Markovića da li se može nazvati efikasnom Vlada ili neki njen resor ako još od 2015. kada su započete aktivnosti na izradi Predloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom nemamo ni prvi Nacrt koji je dostupan javnosti i nemamo informaciju o namjerama i predmetu izmjena Zakona? Kako osobe s invaliditetom državnu upravu mogu smatrati svojim servisom ako je rad na jednoj od najključnijih politika u oblasti invalidnosti netransparentan, zatvoren, nejasan i ne uvažava mišljenja osoba s invaliditetom?

Prethodno navedeno posebno imajući u vidu činjenicu da je Vlada ovaj Zakon namjeravala izmijeniti i dopuniti kako bi njime legalizovala finansiranje asistenata u nastavi, što je bila tadašnja namjera. Nakon što je zaustavljena ova namjera. Vlada ni nakon tri godine ne pruža informacije u kojim smjerovima će se Zakon mijenjati, odnosno šta sve će biti predmet izmjena Zakona, osim generalnih rečenica da se ovaj propis „usklađuje s EU direktivama“.

EU direktive ne propisuju subvencije za zapošljavanje OSI. Članice EU ne nagrađuju poslodavce koji su zaposlili OSI jer u razvijenim državama najveći broj OSI ima nesmetan pristup tržištu rada, a nezapošljavanje OSI na osnovu invaliditeta se smatra diskriminacijom. I nijesu potrebni podsticaji, već razumne adaptacije koje u Crnoj Gori nijesu garantovane. U Crnoj Gori su neophodni posebni doprinosi, odnosno subvencije jer bi bez njih zapošljavanje OSI bilo na nivou izuzetka i statističke greške. I zato ni najidealnije zakonsko rješenje u jednoj oblasti ne može riješiti probleme u drugim oblastima poput lošeg istorijskog nasleđa, nepristupačnog okruženja, neadekvatnog i nedostupnog sistema obrazovanja. Ovo je još samo jedan od razloga zašto ovaj proces, ovako važnog zakonskog rješenja, mora biti uređen jedino u neizostavnoj i konstantnoj saradnji s osobama s invaliditetom. U suprotnom, očigledno je da Vlada primarno ne razmišlja o rješavanu nagomilanih problema osoba s invaliditetom već kako će prvenstveno zadovoljiti sebe i poslodavce.

Ako, kako premijer Marković na početku svog mandata reče „DPS ispunjava sva svoja obećanja“, onda očekujemo da u najkraćem ispuni ove zahtjeve kako bi i realizacija mjere iz programa njegove partije koja se odnosi na osnivanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju imalo za cilj dalje unapređenje zakonskog okvira u svim segmentima koje je UMHCG naznačilo u Studiji praktične politike „Profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje osoba s invaliditetom“. 

Pročitano 263 put(a)

Back to top