Marina

Marina

Predsjednik opštine Berane Dragoslav Šćekić priredio je u svom kabinetu prijem za paraolimpijku Marijanu Goranović, evropsku vicešampionku u bacanju kugle.

Predsjednik je istakao da njeni vrhunski rezlutati na evropskim prvenstvima u Grosetu i Berlinu gdje se okitila srebrom, zatim učešće na Olimpijskim igrama u Londonu i Riju i na svjetskim prvenstvima na Novom Zelandu, u Dohi i Londonu, gdje je stigla do samog finala, predstavljaju veliki uspjeh i na najbolji način pokazaju kako se bori za svoju državu.

„Učinila si da se svi osjećamo ponosno i zajedno radujemo tvojim rezultatima i uspjesima, ali i istovremeno daješ primjer i ostalim sportistima da se uz mnogo napora i odricanja, kao i uz ogromnu želju i motiv mogu ostvariti vrhunski rezultati vrijedni svakog poštovanja“, kazao je predsjednik i naglasio da će Opština Berane uvijek vrednovati vrhunske sportske rezultate i znati da ih cijeni.

Paraolimpijka Goranović zahvalila se predsjedniku i njegovim saradnicima na prijemu i podršci, dodavši da su njene ambicije da se sa takmičenja koja je očekuju u narednom periodu vrati sa novim medaljama. Riječ je o Svjetskom prvenstvu u Dubaiju, Olimpijskim igrama u Tokiju i Evropskom prvenstvu u Poljskoj.

Kao znak pažnje predsjednik je evropskoj vicešampionki poklonio umjetničku sliku, autora Borisa Vujovića.

Sastanku su prisustvovali sekretar za sport, kulturu, omladinu i saradnju s NVO Goran Folić i savjetnik predsjednika Zoran Jojić.

Napomene radi, evropska vicešampionka je u Beranama boravila povodom obilježavanja Međunarodnog dana bijelog štapa, koji se četvru godinu zaredom, organizuje pod pokroviteljstvom Opštine.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.berane.me

 

 

Učiteljica u OŠ "Branko Radičević" u Ravnom Selu, u opštini Vrbas, snimala je  djevojčicu s autizmom, učenicu četvrtog razreda, kako bi „dokazala da dijete nije za inkluzivnu nastavu“ i da je treba isključiti iz škole. Direktor je protiv učiteljice podnio krivičnu prijavu, a Humanitarno kulturno društvo "Multiart" iz Vrbasa, koje brine o djeci s invaliditetom, zahtjeva da bude sankcionisan i drugi prosvetni radnik jer je držao djevojčicu dok ju je koleginica snimala.
Prema riječima direktora škole Vladimira Kaljevića, majka djevojčice, za koju ističe da je vrlo odgovoran roditelj, javila je asistentu u nastavi da će kasniti dvadesetak minuta u dolasku po dijete. Međutim, djevojčica, koja je navikla da majka dolazi odmah po završetku časova, briznula je u plač i burno reagovala, a učiteljica, koja nije njen odeljenski starešina, uzela je telefon i počela da je snima. Djevojčicu je to dodatno uznemirilo, a sve vrijeme ju je držao njen učitelj, koji je uplakano dijete preuzeo od asistenta.

Učiteljica, koja je snimala dijete, doskorašnji je direktor OŠ "Branko Radičević", a učitelj pređašnji.

„Dijete je ispričalo majci šta se dogodilo, a to su potvrdili i radnici škole, o čemu su sačinjene službene bilješke. Sama učiteljica nije negirala da je snimala dijete. Učitelj je u razgovoru o tom slučaju ostao bez odgovora, a o tome kako se ponašao pokazao bi snimak, u koji nismo imali uvida“, rekao je direktor.

On kaže da je nedopustivim snimanjem djeteta naneta bruka školi, zbog čega je pripremljen i disciplinski postupak, čije će aktiviranje zavisiti od reakcije javnog tužioca, kojem je podnijeta prijava protiv učiteljice. Direktor navodi i da je djevojčica premještena u drugo odjeljenje.

Društvo "Multiart" je oštro osudilo snimanje djeteta, naglašavajući da Srbija ima vrlo jasan i strogo definisan Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba s invaliditetom.

„Ako je dete primljenu u inkluzivnu nastavu na osnovu stručnog mišljenja psihologa i pedagoga, onda to niko drugi ne može da ospori, a pogotovo ne da prikuplja dokaze da se dete izbaci iz škole“, kaže Boris Bijelović, potpredsednik UO i koordinator programskih aktivnosti s djecom u "Multiartu". 

 

Djevojčica premještena u drugo odeljenje

Majka, koja je željela da ostane anonimna, kazala je da neće pokretati privatnu tužbu zbog snimanja djeteta jer smatra da je dovoljno što je škola podnijela prijavu. "Multiart" i Savez udruženja Srbije za podršku osobama s autizmom ponudili su besplatnu advokatsku pomoć ako porodica djevojčice bude izložena bilo kakvom pritisku.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.6yka.com

 

Dvije medalje stigle su iz grada na Nišavi. Crnogorski stonoteniseri s invaliditetom Milijana Ćirković (spojene kategorije 6-10, stojeći stav) i ekipno Slobodanka Gurešić i Samra Kojić (spojene kategorije 2-5, stoni tenis u kolicima) osvojile su bronzane medalje na "Međunarodnom turniru prijateljstva" u Nišu. Turnir na jugu Srbije okupio je više od 70 stonotenisera iz osam država.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Dnevne novine

Taktilne površine kojima se javne saobraćajne površine u Tivtu prilagođavaju kretanju  osoba s oštećenjem vida, u naredna tri dana biće ugrađene na raskrsnicama ulica 21. novembra i II Dalmatinske i prilazu JZU „Dom zdravlja“ u Tivtu.

Izvođač radova je kompanija „Tehnotekstil“ d.o.o Nikšić, a vrijednost ugovorenih radova je blizu šest hiljada eura. 

Kako je objašnjeno iz Opštine Tivat, ugovorom je predviđeno postavljanje taktilnih crta vodilja (užljebljena površina) s čepastim površinama, odnosno taktilnim poljima upozorenja.

"Na osnovu Akcionog plana koji se fazno realizuje te godišnjeg programa rada, a u cilju prilagođavanja javnih saobraćajnica kretanju lica s invaliditetom, u centru Tivta su do sada taktilne površine ugrađene na raskrsnicama ulica II Dalmatinske i Palih boraca i na raskrnici ove s Njegoševom ulicom", navodi se u saopštenju.

Taktilne površine su hodne površine reljefno obrađene, čepastog ili užljebljenog uzorka. Ove površine osobama s oštećgenjem vida omogućavaju lakšu orijentaciju u prostoru, samostalno kretanje i pristupačnije javne objekte svih namjena.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: portal RTCG

 

 

 

                                                  

Crnogorski paraolimpijac Filip Radović izjednačio je svoj najbolji plasman u karijeri i ponovo zauzima šesto mjesto na seniorskoj listi Svjetske para stoni tenis federacije, s 1.629 bodova.

Filip je na nedavnom Svjetskom seniorskom prvenstvu u slovenačkom Celju stigao do četvrtfinala, a na šampionatu je upisao tri pobjede i poraz, u četvrtfinalu, pa je za jednu poziciju popravio plasman u odnosu na oktobarsku listu.

Bio je to njegov debi na šampionatima svijeta, nakon dva uspješna nastupa na Evropskim prvenstvima u danskom Vejlu 2015. i Laškom 2017. godine, na kojima je osvajao bronzane medalje.

Na prvom mjestu seniorske liste Svjetske para stoni tenis federacije se nalazi novi-stari svjetski šampion, Patrik Čajnovski iz Poljske s 1.854 boda.

Na listi juniora, igrača do 23 godine, Radović zauzima drugu poziciju iza Kineza Lian Haoa, koji ima 1.703 boda.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: portal Vijesti

Pomoć države - deklarativna

„Ona je meni bila kao član porodice, u pravom smislu te riječi", kaže Marijana Mugoša Šćekić, prva korisnica psa vodiča u Crnoj Gori. Ksena, zlatni labrador, uz Marijanu je bila gotovo deset godina. 10. aprila 2018. uginula je od tumora slezine.

Marijana i Ksena zajedno su prošle mnogo toga, uključujući i četvorogodišnji spor koji je vođen protiv Glavnog grada, na čelu sa nekadašnjim predsjednikom Opštine Miomirom Mugošom. Marijani je 2008. godine, prema odluci tadašnjeg gradonačelnika, zabranjeno da sa psom vodičem dolazi na posao u Skupštinu Glavnog grada, gdje je radila kao pravnica. Diskriminacija, grubo kršenje ljudskih prava i tadašnjeg Zakona o kretanju slijepih lica uz pomoć psa vodiča na kraju je ipak kulminiralo Marijaninom pobjedom u sporu.

Zahvaljujući ovom slučaju, društvo je počelo postajati svjesnije značaja psa vodiča za osobe koje imaju oštećenje vida.

„Ponekad se desi da taksista neće da primi osobu sa psom vodičem, ali to je rijetko. Ja sam uvijek praktikovala, a to i druge savjetujem, da se naglasi, kada se poručuje taksi, da je stranka sa psom, i onda se pošalje taksista kojem to ne smeta“, priča Marijana za Monitor.

„Ljudi pokazuju mnogo više razumijevanja za osobe koje se kreću uz pomoć psa vodiča nego ranije“, naglašava Marijana Mugoša. No društvo još nije došlo do nivoa kakav je u zapadnim zemljama kada je u pitanju prihvatanje pasa koji pomažu osobama s invaliditetom. „Tako, na primjer, osoba ne može ući sa psom vodičem u pravoslavne crkve ili džamije, dok katolička crkva to ne brani".

Pas vodič je za osobe s oštećenim vidom od izuzetnog značaja. Opuštenije kretanje, samostalnost i samopouzdanje samo su dio dobrobiti koje ljudi sa oštećenjima vida stiču kada uz sebe imaju ovakvog prijatelja.

Psa vodiča još važnijim korisniku čini emocija koja prerasta u nešto mnogo više od pomoći u kretanju.

„Ti psi višestruko pomažu ljudima. To što vode po meni, čak najmanji segment u odnosu na sve ono što pruža pas'', kaže Marijana u razgovoru za nedjeljnik Monitor. Vrijeme koje provodi dok čeka drugog psa vodiča za nju je prilično teško.

„Sa Ksenom sam znala da uključim slušalice, pustim muziku i idemo ravno do prvog semafora, tu stanem, dam njoj komandu. Do kuće nisam ni morala dati komandu, idemo doma i to je to", objašnjava. Kretanje samo uz pomoć bijelog štapa, na koji se oslanja iščekujući novog prijatelja prilično je nezgodno nakon deset godina provedenih uz Ksenu.

„Ja se svakog dana očešem o neko drvo, o neki semafor, o nekog čovjeka, zakačim nekog štapom, i koliko god da kažu super se ona kreće, to je vrlo teško", opisuje svoje kretanje bez psa. Uz Ksenu se, kako kaže, dešavalo da je ljudi ni ne primijete jer se kretala samostalnije, brže i sa više samopouzdanja.

,,Ja bih, recimo, od Preko Morače do Maksim zgrade stigla za nekih deset minuta, a sada, bogami, treba mi blizu 25 minuta, pola sata. Polako, ne smijem žuriti, ne smijem upadati u neke rizike, a i umorim se'' govori Marijana. Kroz nekoliko mjeseci dolazi instruktor koji će obaviti procjenu njenog kretanja kako bi mogla dobiti novog psa.

Procjena se obavlja tako što osobu obilazi instruktor za obuku pasa vodiča koji posmatra njeno kretanje uz pomoć bijelog štapa, prelaženje ulice, orjentaciju, snalaženje u gradskom prevozu, i na osnovu cjelokupnog ponašanja ocjenjuje kakav joj je pas potreban. Karakteristike psa, njegov temperament, brzina, veličina, prilagođavaju se potrebama budućeg vlasnika. Naredni korak je izdvajanje sredstava kako bi osoba dobila svog psa.

Međutim, pas vodič kao pomoć koja unapređuje kvalitet osoba sa oštećenjima vida, u našoj zemlji je luksuz. Cijena obuke, koja se obavlja u zagrebačkom Centru za rehabilitaciju Silver, i prenosa u Crnu Goru iznosi oko petnaest hiljada eura. Novac se obezbjeđuje iz donacija koje najčešće dolaze od pojedinaca, privatnog i nevladinog sektora. Pomoć države uglavnom je samo deklarativna. Građani kojima je pas vodič neophodan ne mogu da ga sami priušte. To ni u u svijetu nigdje nije praksa. ,,Riječ je o, da se grubo izrazim, vrsti pomagala koje bi trebala da finansira država", objašnjava Marijana. Ona smatra da je moguće da institucije nisu dovoljno svjesne koristi pasa vodiča i da nisu zainteresovane, a često se pravdaju da je to skupo, te preporučuju kretanje uz pomoć bijelog štapa ili bliskih osoba.

„Tretiraju psa vodiča kao luksuz, a ja mislim da mnogo više ima luksuza u ponašanju naših funkcionera. Na kraju krajeva, nije to veliki broj, svega možda pet pasa u Crnoj Gori", ističe Marijana.

Ona smatra da je isplativije imati psa nego, na primjer, personalnog asistenta. Satnica se asistentu plaća oko 3 eura, i on ima radno vrijeme.

„Pas vam je na raspolaganju 24 sata. Kad to saberete sa sedam do devet godina prosječnog radnog vijeka psa, mnogo je isplativije. A pri tom imate prijatelja, nikad niste sami, i osjećaj samopouzdanja se podiže kod ljudi sa bilo kojim invaliditetom", kaže ona. Ipak, napominje da je na osobama koje imaju potrebu za psom vodičem da podižu svijest u društvu i institucijama o dobrobiti ne samo ove vrste pomoći, već i drugih prava koja pripadaju osobama s oštećenjima vida.

„Moramo da napravimo veći pritisak, jasnije da tražimo prava koja nam pripadaju po Konvenciji, po svim zakonima, pa i preko međunarodnih institucija. Pogotovo sada kada idemo prema Evropskoj uniji, ne treba da se plašimo da pravimo snažan pritisak, ni da se stidimo da uporno tražimo svoja prava'', smatra Marijana.

Podjeća se i na sudski proces koji je vodila protiv Glavnog grada.

„Da nisam onda bila uporna i istrajna, to se ne bi završilo. Ključna je upornost koja je na nama. Koliko god ću naći zamjerku instituciji, toliko mogu i sebi. Pa i za to što, na primjer, nema dovoljno zvučnih semafora u gradu, ili taktilnih traka. Mi moramo skrenuti pažnju na to'' poručuje Marijana Mugoša.

Posebno je važno, naglašava, pripremiti društvo i sistem za nešto što je novo, pa onda to i primjenjivati. „Kod nas je nekako sve usvojićemo zakone, propise, a da li smo mi zreli za primjenu toga, e to je već druga stvar", kaže Marijana.


Izvor: Monitor, jun 2018.

 

ŽENEVA - Međunarodna federacija crvenog krsta i crvenog polumjeseca (IFRC) izdala je godišnji izvještaj u kome se fokusirala na milione starih, osoba s invaliditetom i ranjivih žrtava prirodnih, i čovjekovom rukom izazvanih katastrofa, koji su iskusili humanitarni slom i nisu dobili očajnički potrebnu pomoć.

Izvještaj govori o 134 miliona ljudi kojima je potrebna humanitarna pomoć i zaštita. Uz to, više od 68 miliona migranata, koji su u pokretu, zapali su u nevolje, i takođe im je potrebna pomoć.

Međunarodna federacija crvenog krsta kaže da je svijet, usred nepredvidivog perioda kada su humanitarne potrebe u pitanju, zbog ozbiljnosti i učestalosti nepogoda, u opasnosti.

Milioni ljudi koji su se našli na ulici dobili su hranu, sklonište, medicinsku i drugu pomoć koja ima je bila potrebna da prežive i ponovo izgrade svoje živote. Nažalost, generalni sekretar IFRC, Elhadi As Si, kaže da su se milioni drugih izgubili u humanitarnom sistemu i da su ostavljeni iza. On kaže da ljudi često imaju nesreću da budu na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme i da se ne računaju.

"To su priče o starici ili starcu usred katastrofe, koji ne mogu da pobjegnu u zaklon. To su osobe s invaliditetom koje ne mogu da stoje po temperaturi od 40 stepni kako bi ponijeli džak pirinča od 50 kilograma. To su djeca koja su bila svjedoci toliko mnogo stvari kojima djeca nikad ne bi trebalo da svjedoče".

Si kaže da su mnogi ljudi izvan vidokruga. Oni su skriveni po sjenkama katastrofa ili su nevidljivi za one koji bi mogli da pomognu, pa stoga ostaju iza. On kaže da su milioni ljudi izvan tradicionalnih konfliktnih oblasti, katastrofa, raseljavanja ili bolesti. I zato, oni, takođe, ostaju zaboravljeni iza.

Crveni krs ima nekoliko preporuka kako bi se premostila ozbiljna pukotina u operacijama humanitarne pomoći. To uključuje poziv za bolje prikupljanje podataka o onima kojima je pomoć najpotrebnija i veće napore vlada kako bi dale prioritet upućivanju pomići ljudima do kojih je najteže doći.

Generalni sekretar Si kaže da bi treblao da dođe do velike promjene po pitanju toga kako se sredstva raspoređuju. On kaže da bi više novca trebalo da bude povjereno lokalnim i nacionalnim humanitarnim organizacijama. Kaže da te grupe govore lokalne jezike i razumiju lokalne običaje. Kaže da su to najbolja mjesta na kojima znaju koji su pripadnici njihovih zajednica najizolovaniji, najranjiviji i kojima je pomoć najpotrebnija.

 

Izbor: GlasAmerike.net

Pripremila: Marina Vujačić

 

 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore organizuje radionice za učenike  VII, VIII, i IX razreda Osnovne škole “Milan Vukotić” u Golubovcima. Istog dana jedna radionica biće organizovana i za nastavnike ovih razreda.

Na radionicama za učenike je planirano da kroz igru ograničenja, interakciju i lične primjere učenici steknu sliku o barijerama koje onemogućavaju OSI, prvenstveno djecu s invaliditetom, za ravnopravno učešće u obrazovnom procesu, ali i svim segmentima života generalno.

Na radionici za nastavno osoblje biće riječi o modelima pristupa invaliditetu u cilju podsticanja adekvatne podrške, i individualizovanog pristupa prema djeci s invaliditetom tokom obrazovanja. Kada ta podrška i adekvatan pristup izostanu djeca s invaliditetom bivaju često demotivisani, pasivna i odvojena od učenika/ca bez invaliditeta. U uslovima izostanka podrške stvaraju se pogrešni ili distancirani odnosi i među djecom.

Pored toga planirano je da kroz igru ograničenja, interakciju, lične primjere i teorijski osvrt nastavno osoblje  stekne sliku o barijerama koje onemogaćavaju učenicima/cama s invaliditetom da jednako ostvaruju pravo na obrazovanje, ali i prava u ostalim oblastima života.

U krajnjem ovom aktivnošću ćemo doprinijeti da se nastavno osoblje edukuje i unaprijedi svoja znanja o radu s učenicima/cama s invaliditetom.

Ovim radionicama uticaćemo na unaprjeđenje znanja učenika/ca i nastavnog osoblja o pravima i mogućnostima OSI, s posebnim osvrtom na pitanja inkluzivnog obrazovanja i pristupačnosti kao važnog segmenta ravnopravnog učešća u obrazovnom procesu.

Radionice, koje će biti održane 9. novembra 2018, dio su projekta „Korak ka jednakim mogućnostima“ koji je podržan kroz Konkurs za raspodjelu sredstava nevladinim organizacijama za 2018.

 

Pripremia: Anđela Miličić

 

 

četvrtak, 01 novembar 2018 13:49

Frida Zejms: Od milosrđa do konfrontacije

 

Frida Zejms (1932 – 2005) bila je američka aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom i profesorka matematike – u oba slučaja, žena koja je znala kako da rešava probleme. U koautorstvu sa svojom mlađom sestrom, Doris Zejms Flešer, napisala je knjigu o istoriji pokreta pod nazivom Pokret osoba s invaliditetom: Od milosrđa do konfrontacije.

Knjiga je sačinjena od stotinu intervjua s aktivistima i aktivistkinjama koji su stvarali istoriju američkog pokreta za prava osoba s invaliditetom. To je kompleksna priča o preokretima, kako na planu svijesti, tako i na planu politike zastupanja. Zabilježena je geneza ljudskih prava u kontekstu invalidnosti: od gotovo zaboravljenog aktivizma iz tridesetih godina, preko pokreta za samostalni život iz sedamdesetih, do poziva na parade ponosa osoba s invaliditetom tokom devedesetih. Kao i druge borbe za građanska prava, pokret osoba s invaliditetom odvijao se na ulicama i na sudovima, dok su se aktivisti zalagali za promjene u školstvu, na radnim mjestima i pravnom sistemu.

“Dok smo pisale tu knjigu, Frida se osećala krivom što sjedi za kompjuterom zajedno sa mnom, vjerujući da joj je mjesto na demonstracijama”, kazala je Dolores.

Frida je stekla invaliditet tokom ranog djetinjstva, kao posledicu polio virusa, i bila je institucionalizovana sve do svoje trinaeste godine. Njeni roditelji radili su od šest ujutro do ponoći, sedam dana nedeljno, punih trinaest godina, u maloj prodavnici slatkiša u vrijeme Velike krize u Americi. Zarađivali su dovoljno za iznajmljivanje jedne sobe – što socijalnim radnicima zaduženim za Fridin slučaj nije bilo prihvatljivo. Doris se sjeća bolničkih posjeta sestri:

“U to vrijeme imala sam tri godine. S jednim od roditelja, dok drugi ostaje da radi u prodavnici slatkiša, idem u posjetu Fridi. Premlada sam da bi me pustili u bolnicu, ali sam oduševljena što putujem vozom ili autobusom dva i po sata u jednom pravcu, da mašem Fridi, mojoj princezi Rapunzel koja živi u visokoj kuli”.

Zbog institucionalizacije i školskog sistema koji je automatski potcjenjivao djecu s invaliditetom, Frida je mahom bila samouka.

“Pohađala je specijalni razred za djecu s invaliditetom. Okupljali su se u školskom podrumu i nisu radili ništa. Frida je sa sobom donosila knjige, da bi mogla da radi ono što je najviše voljela – da čita”, objašnjava Doris.

Kada se za stalno vratila kući, upisana je u redovnu školu.

U vrijeme kada je Frida stekla državnu stipendiju za nastavak obrazovanja, trebalo je da se podvrgne još jednoj operaciji kičme. Ako ode na operaciju, izgubiće dio stipendije. Njena majka otišla je da se posavjetuje s ljekarom:

„Ne bi bilo dobro da neko sazna da sam razgovarao s vama, ali ne mogu ovo više da gledam. Odvedite Fridu što dalje odavde. Operacija joj neće donijeti ništa dobro, može joj samo naškoditi. Opasna je“.

Porodica je odbila naredne hirurške intervencije, pitajući se da li su do tada na Fridi vršeni medicinski eksperimenti. Ubrzo su saznali za pacijenta koji je umro od iste operacije kakva je planirana za Fridu.

Frida je nastavila obrazovanje na koledžu u Bruklinu, a na završnoj godini naučila je da vozi automobil s ručnim komandama. Više nije morala da koristi javni prevoz, niti da sluša pritužbe drugih putnika o tome kako joj dugo treba da se popne na štakama. Nekoliko godina kasnije, odigrala je značajnu aktivističku ulogu u ostvarivanju prava na pristupačan prevoz.

Doktorirala je matematiku na Univerzitetu u Njujorku i zaposlila se kao predavačica na Institutu za tehnologiju u Nju Džersiju, gde je stekla titulu emerite. Istraživala je matematičke paradokse i nagrađivana je za svoj naučni rad.

Pokretu za prava osoba s invaliditetom pridružila se sedamdesetih godina, kada je počela da koristi motorizovani skuter i da aktivno učestvuje na protestima i demonstracijama.

Učestvovala je u mnogobrojnim kampanjama za pristupačan Njujork, a njen aktivizam podrazumIJevao je građansku neposlušnost, pravne sporove i zastupanje putem literature, kako bi osobe s invaliditetom imale puno učešće u javnim sferama. Hapšena je više puta zbog demonstriranja, protestovanja sedenjem i zbog zaustavljanja saobraćaja. Frida se posebno zalagala za prava žena, nacionalnih i seksualnih manjina.

U oproštajnom govoru Doris je izjavila da bi Frida bila iznenađena da vidi sve te ljude koji su došli da je isprate.

„Sve ovo zbog mene? Ali, ja ništa nisam uradila“, rekla bi, i to bi zaista mislila.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.portaloinvalidnosti.net

Takmičari iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, Bugarske, Rumunije, Češke i Slovačke, prema najavama organizatora, učestvovaće na trećem međunarodnom turniru u stonom tenisu za osobe s invaliditetom "Turnir prijateljstva" koji će za vikend biti održan u Nišu.
Turnir će biti održan u subotu 3. novembra i nedelju 4. novembra u sali Osnovne škole "Ivo Andrić" u naselju Branko Bjegović.
Oba dana takmičenje počinje u 10 sati. IZ Crne Gore za Niš putuju stonoteniseri: Slobodanka Gurešić, klasa 4, Samra Kojić, klasa 5, Milijana Ćirković, klasa 6, Miljan Cerović i Boban Mihailović, klasa 6 i Dejan Bašanović, klasa 10.  Organizatori ovog međunarodnog takmičenja su Stonoteniski klub osoba s invaliditetom Nais, Sportsko-rekreativno udruženje osoba sa invaliditetom Naisi, i Udruženje paraplegičara Nišavskog okruga.

Izbor: JužneVesti.com 
Pripremila: Marina Vujačić

 

 

Strana 6 od 19

Back to top