Davne 2007, zahvaljujući Igoru Tomiću koji je prepoznao njen talenat, počinju njene borbe u svijetu sporta, u disciplini bacanju kugle. Napornim odricanjima, pa i onih porodičnih; iscrpljujućim treninzima koji zahtijevaju red, rad i disciplinu polako se penje ka vrhu i postaje priznata u svijetu sporta. Za naš portal o trenutnoj situaciji, treninzima, odlaganju Paraolimpijskih igara govorila je Marijana Goranović, atletičarka i paraolimpijka Crne Gore.

Kakav je osjećaj biti ponos grada Nikšića, Crne Gore i uzor mladima?

Divno je kad me danas građani moga grada Nikšića prepoznaju na ulici. Još draže mi je što svojim dostignućima mogu podstaknuti i drugu djecu koja imaju invaliditet da se bave sportom. Afirmiše me moj grad, moja država, drugi sportisti koji nemaju invaliditet. Srećna sam zbog toga – sport je pokretač svih nas, sport spaja ljude.

Šta biste izdvojili kao svoj najveći uspjeh u sportu? Da li je to učešće na Paraolimpijskim igrama?

Svakom sportisti je teško da izdvoji ono najbolje. Svaki uspjeh je važan i poseban. Ipak bih izdvojila prve Paraolmpijske igre u Londonu 2012.godine, gdje sam nosila zastavu svoje države i bila finalistkinja u bacanju kugle. Zatim, na Evropskom prvenstvu u Grosetu 2016.godine svoj vrat sam okitila srebrnom medaljom i svoje ime laskavom titulom „Vicešampionka Evrope“. Iste godine su uslijedile druge Paraolimpijske igre u Rio de Ženeiru. 2018. u Berlinu sam ponovila uspjeh iz Groseta, odbranivši svoju titulu i na tradicionalnom izboru POK CG izabrana sam za sportistu godine.

Da li Vi kao sportista možete da se izborite sa trenutnim pritiskom i ostanete na nivou na kojem ste?

Sportistima teško pada izolacija jer smo navikli na treninge, tamičenja i putovanja. Svoje dane u izolaciji provodim kvalitetno: treniram u kućnim uslovima u skladu sa planom koji sam dobila. Istovremeno, uživam u druženju sa porodicom i u toplini svog doma. Iskreno, mnogo mi je to nedostajalo u prehodnih nekoliko godina.

Da li će otkazivanje Paraolimpijskih igara poremetiti Vaše dalje planove?

2020. godina je bila evropska i paraolimpijska. Teški zadaci za mene: odbrana srebrnog odličja  u Poljskoj i san da odem na Paraolimpijske igre u Tokiju – to bi za mene bile treće Igre u karijeri. Suočavamo se sa zastrašujućim protivnikom. Sve je bilo spremno za najjaču godinu, ali globalna pošast je rekla stop. Sve je pomjereno za sledeću godinu. Teško jeste, ali u životu i sportu odustajanje je riječ koja se ne primjenjuje.

Nikšić je grad iz koga su ponikli mnogi sportisti, koga bi Vi izdvojili?

Nikšić je prepoznatljiv kao industrijski grad, grad mladih i grad sporta. Ne postoji sportska disciplina u kojoj nije zagarantovan sportski rezultat kada se njim bavi nikšićka omladina. Nezahvalno je izdvojiti najboljega.

Intervju je preuzet s portala www.meridianbetsport.me