utorak, 28 jul 2020 10:06

UMHCG: Vlada i Skupština da ne postupaju suprotno međunarodnim garancijama već da progresivno garantuju ostvarivanje prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica

Autor:

Crnogorska Vlada i Parlament će, u slučaju usvajanja predloženog Zakona o izmjenama i dopunama zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u dijelu odredbe kojom će pravo roditeljima „djece sa teškim smetnjama u razvoju koja su korisnici lične invalidnine“ biti ukinuto nakon 2021, grubo prekršiti odredbe Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, koja propisuje obavezu države da, uz maksimalnu upotrebu resursa kojima raspolaže, sprovodi mjere u cilju progresivnog postizanja punog ostvarivanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava.

Naime, država, umjesto da konstanto razvija, unaprjeđuje i osigurava ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava, već godinama razvija praksu pravne nesigurnosti za osobe s invaliditetom i njihove porodice. Tako je izmjenama Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti definisano da ličnu invalidninu mogu ostvariti osobe s teškim invaliditetom, koje pritom nijesu korisnici dodatka za njegu i pomoć, čime je osobama s invaliditetom u odnosu na period prije usvajanja pomenutog zakona ograničeno i onemogućeno ostvarivanje oba prava istovremeno, odnosno ukinuto je jedno pravo, pri čemu ga je država pravdala uvećanjem iznosa za ličnu invalidninu i navodnim "spajanjem dva prava u jedno", iako je svrha ova dva prava potpuno različita i nespojiva.

Sada, ukidanjem prava garantovanog roditeljima djece s invaliditetom koja su korisnici lične invalidnine se sprovodi dalja praksa samovolje, i principa „kako nam je drago“. Tako je država zbog lobiranja i uticaja 2011. prihvatila ovo pravo iako je potpuno pogrešno zastupano obrazloženje za njegovo utvrđivanje, a danas na isti takav način, bez obrazloženja, prethodne studije uticaja i analize efekata isto ukida, bez argumenata za.

Prava roditeljima djece s invaliditetom se garantuju i imaju potpuno obrazloženje i osnov u činjenici da država nije stvorila adekvatne uslove i ravnopravnost za odgoj djece, nije omogućila usluge u zajednici, pristupačnost, kvalitetno obrazovanje i zaposlenje, dostupnost najsavremenih pomagala i usluga, nije obezbijedila život u zajednici izvan restriktivnih okruženja, i nije osigurala adekvatan životni standard i pokriće troškova života nastalih zbog invaliditeta.

Ako je država uslovila roditelje da brinu o djetetu s invaliditetom ili više djece s invaliditetom istovremeno kako misli da se taj roditelj može zaposliti i raditi i obezbijediti ekonomsku sigurnost u starosti?

Postavlja se pitanje po čemu je to 2011. ovo pravo bilo opravdano, a 2020. više nije? Šta je to značajno i revolucionarno dostignuto u oblasti prava osoba s invaliditetom da je postignuta jednakost i ravnopravnost s drugim građanima jer ako država navodi da se pravo ukida zbog ravnopravnosti uslova penzionisanja, „stabilnosti i održivosti penzijskog sistema, veće pravednosti i adekvatnosti penzijskih davanja“ onda ona zauzima stav da su roditelji djece s invaliditetom koji ostvaruju, ili potencijalno bi u budućnosti ostvarili ovo pravo, u povoljnijem položaju od drugih građana. Ili to država priznaje da je od 2011. do danas bila nepravedna?

Da država ne razumije koncept ljudskih prava jasno je iz svakog javnog saopštavanja, a pritom je godinama prihvatala i sama definisala garancije u duhu modela milosrđa i sažaljenja i to prvenstveno prema porodicama i roditeljima djece s invaliditetom. Na taj način je nerijetko bilo kakav pokušaj definisanja i garancija prava OSI u duhu modela zasnovanog na ljudskih pravima bilo odbijano po automatizmu, dok su definisana prava za roditelje i staratelje i to na način kojim se podstiče veća zavisnost i nesamostalnost OSI, one dovode u inferioran i pasivan položaj i pravni status, i često se upravo zbog naknada podstiče oduzimanje poslovne sposobnosti OSI kao lakši način dokazivanja osnova za ostvarivanje nekih prava.

Ukoliko je država posle 10 godina ustanovila da ovom pravu nije mjesto u penzijskom sistemu onda je trebala istovremeno predložiti izmjene i dopune drugog zakona u kojem bi „bilo mjesta za ovo pravo“, ili postići na drugačiji način pravni ekvivalent garancijom drugih prava suštinski istovjetnih za roditelje i porodice, odnosno osobe s invaliditetom.

Zanimljivo je da kada država kaže da brine o OSI sama sebe demantuje jer za njih nijedno od ovih prava nije garantovala, pa ni pravo na polovinu punog radnog vremena, što upravo potvrđuje njen pristup sažaljenja i milosrđa prema porodicama osoba s invaliditetom jer država ima stav da su OSI teret društva, a da su njihove porodice po prirodi stvari nesrećne. Jedino pravo koje isključivo ostvaruju osobe s invaliditetom je pravno na ličnu invalidninu. Sva ostala prava: dodatak za njegu i pomoć, materijalno obezbjeđenje porodice i sl. garantovana su i po drugim osnovima.

Umjesto da politikom deinstitucionalizacije, omogućavanja samostalnog života, mjerama izjednačavanja mogućnosti i principom afirmativne akcije država postiče ravnopravnost OSI, a porodicama OSI pruža dodatnu podršku jer su nerijetko u crnogorskim uslovima zaista primorani da se brinu sami o djeci i često odriču svojih životnih opredjeljenja, ona nemuštim saopštenjima i izjavama vrijeđa zdravu inteligenciju.

Tako se u poslednjem u kojem Ministarstvo rada i socijalnog staranja odgovara na navode Građanskog pokreta URA nalazi niz konstatacija koje najbaže rečeno ponižavaju građanski osjećaj, i nemaju veze s predmetnom temom izmjena i dopuna Zakona o penzisjkom i invalidnskom osiguranju ni po sadržaju, ni po suštini.

Ostaje gorak utisak i pitanje da li Ministarstvo rada i socijalnog staranja očekuje aplauz na navedeno saopštenje kao vid zahvalnosti za brigu, isticanjem iznosa naknada koje mogu ostvariti porodice djece s invaliditetom? Da li je i kada Ministarstvo sprovelo ospežno istraživanje o troškovima života OSI i potrebnim resursima pa je zaključilo da pruža više od potrebnog?

Ako je Ministarstvo zaključilo da „ulaganja“ koja nabraja ne daju efekte u cilju postizanja ravnopravnosti osoba s invaliditetom i njihovih porodica, zašto nije omogućilo adekvatnije mjere i politike koje će postići da se osjećamo uvaženi i ravnopravni, a ne omalovaženi i kao teret društva i države jer nam se još zbrajaju sva prava i ističe njihov novčani iznos?

Zar ova država ne treba da se postidi i zabrine što među više od 60 hiljada osoba s invaliditetom samo njih oko 2730 ostvaruje pravo na ličnu invalidninu?

Možda bi bilo ispravno da sljedeće saopštenje kojim će se oglasiti Ministarstvo sadrži informacije o broju zaposlenih u institucijama: dnevnim centrima, ustanovama za smještaj djece s invaliditetom i odraslih OSI, iznosu mjesečnih troškova za te namjene i efektima postignutim posle 10 godina „reforme“ sistema socijalne i dječje zaštite. 

Pročitano 246 put(a)

Back to top