Poglavar Katoličke crkve papa Franjo dao je intervju u kojem je odgovorio na tridesetak pitanja, govorivši o ljubavi prema sportu, predanosti, olimpijskim igrama, sportistima s invaliditetom, dopingu, Maradoni.
Papa je za Dijega Maradonu, koji je umro 25. novembra prošle godine, istakao da je bio „pjesnik na terenu, ali i krhki čovjek“.
„Bio je veliki šampion koji je milionima ljudi donio radost, kako u Argentini, tako i Napulju. Ali bio je i krhki čovjek“, kazao je.
Papa je ponovo osudio doping, kazavši kako to nije samo prevara nego i „ukida dostojanstvo“.
„Nijedan prvak nije stvoren u labaratoriji. Prvak se rađa i jača kroz treninge, bolje častan poraz nego prljava pobjeda“, zaključio je.
Papa je navijač argentinskog San Lorenca, a otkrio je i kako je u mladosti, osim fudbala, igrao košarku.
„Volio sam fudbal, ali zaista nisam bio među najboljima. Bio sam ono što u Argentini zovu „pata dura“, tačnije tvrda noga. Zbog toga su me uvijek tjerali da idem na gol. Ali biti golman za mene je bila sjajna škola života. Golman mora biti spreman da odgovori na opasnosti koje mogu doći od bilo kuda“ , kazao je.
Papa je naglasio kako je sport „odanost i poštovanje pravila.“
„Igra i sport su lijepi kad se poštuju pravila. Bez pravila bi zapravo nastala anarhija, potpuna zbrka. Poštovanje pravila je prihvatanje izazova poštene borbe protiv protivnika. Kroz sport se mlada osoba podstiče da daje najbolje od sebe, sebi postavi cilj koji treba da postigne, a ne da se obeshrabri. To je predivna prilika da podijelimo užitak pobjede, gorčinu poraza, da se okupimo i pružimo najbolje od sebe“.
Istakao je kako su pobjeda i poraz dva glagola koja se čine suprotstavljenim, svi vole da pobjeđuju, a niko ne voli da gubi.
„Pobjeda sadrži uzbuđenje koje je čak teško opisati, ali i poraz ima nešto prekrasno. Pobjeda vas ponekad može učiniti arogantnim, dok nakon poraza sprovodimo ispit savjesti, analiziramo obavljen posao. Zbog toga se iz pojedinih poraza rađaju lijepe pobjede, jer kad se greška utvrdi javlja se žeđ za iskupljenjem. Rekao bih da onaj ko pobijedi ne zna šta znači izgubiti. To nije samo igra riječi“.
Naglasio je kako je „žrtva“ izraz koji sport dijeli s religijom.
„Niko ne voli da se muči jer vas umor opterećuje, međutim, ako uspijete da pronađete smisao u naporu, tada je njegovo breme lakše. Zato žrtva zahtijeva disciplinu kako bi postala uspjeh“.
Smatra kako nije dovoljno sanjati uspjeh, treba se probuditi i naporno raditi.
„Zbog toga je sport prepun ljudi koji napornim radom pobijeđuju one koji su rođeni sa talentom u džepu.“
Istakao je i važnost trenera.
„U trenutku pobjede sportiste, njegov trener se gotovo nikad ne vidi. Ne popne se na postolje, ne nosi medalju, kamere ga rijetko kadriraju. Pa ipak, bez trenera, prvak se ne rađa. Međutim, trening tijela nije dovoljan, trebate da znate da govorite iz srca, motivišete, ispravljate greške bez ponižavanja. Pravi odgojitelj zna kako da razgovara sa srcem onih koji su rođeni prvaci“.
Papa Franjo je poželio sportistima umjerenost.
„Želim prvacima da nauče vrlo dragocjenu vrlinu, umjerenost, sposobnost da ne izgube osjećaj mjere. Samo na taj način moći će da svjedoče velikim vrijednostima, poput iskrenosti, poštenja i predanosti. To nisu male stvari“, istakao je.
Ispred nas je, nadamo se, olimpijska godina, a papa Franjo smatra kako su „Olimpijske igre uvijek bile znak uključivanja, za razliku od kulture rasizma, rasipanja“.
Papa se osvrnuo i na sportiste s invaliditetom.
„Kad vidim za šta su sposobni pojedini sportisti koji imaju invaliditet, zadivljen sam snagom života. U sportu mi se sviđa ideja o uključivanju. Paraolimpijski pokret naročito je dragocjen, a kada vidim ili čitam o nekim njihovim podvizima, mislim da granica nije unutar njih, već samo u očima promatrača“.
Istakao je kako je tužno vidjeti „bogate, ali bezvoljne sportiste“.
„Tužno je vidjeti vrlo bogate, ali bezvoljne prvake, gotovo birokrate svog sporta. Činimo sve da spasimo amatersku dimenziju sporta“, zaključio je papa Franjo.
Izvor: www.rs.n1info.com