sreda, 13 mart 2019 08:25

Samo minut!

Autor:

Žurim s jednog sastanka, u Udruženje na drugi sastanak. Prohladan jesenji dan. Dok se truckam u kolicima po neravnom trotoaru, s izbočinama i udubljenjima, razmišljam kuda da najbrže stignem. Odjednom, preko spuštenog ivičnjaka, pravo ispred mene zaustavlja se auto. Čovjek s vozačevog  mjesta nonšalantno iskače i kreće put obližnje trafike. Nije me ni (ili nije htio) „registrovao“.

„Alo, čovječe!“ zavapim preneraženo!

On se malo trznu i bezličnom mirnoćom, kao da je to najnormalnije na svijetu reče: „Samo minut“.

U tom trenu, kao da se upališe sva ona auta parkirana na trotoarima zbog kojih sam morao da se vraćam kilometrima, zbog kojih sam morao, da po kolovozima, „stavljam glavu u torbu“, zbog kojih su me auta pet puta do sada udarala.

U trenutku mi zabljeskaše flešbekovi svih trotoara bez spuštenih ivičnjaka, svih barijera koje treba jedan korisnik kolica da savlada da bi obavljao neke uobičajene svakodnevne posliće. Sva jed koja se skuplja u meni zbog svakodnevne diskriminacije koju trpimo u ovakvim i sličnim situacijama kao da se ulila u naizgled mirno izgovorenu rečenicu

„A moj minut? Imam li ja pravo na jedan minut u ovom životu? Zar je tvoj minut toliko važniji od mog?“ Samo me je zaprepašteno pogledao, bez riječi ušao u auto, i parkirao ga par metara dalje na parking.

Sad više ni trotoarske neravnine ne osjećam od ljutitog razmišljanja. Čitav odnos društva naročito u saobraćaju prema OSI je sadržan ili je posljedično proistekao iz takvog odnosa prema našem minutu života. On izgleda još uvijek za većinu nije važan. Ponekad predstavlja iznenađenje, ako se pobunimo i zatražimo poštovanje i naših životnih minuta. A kolika sam baš minuta izgubio zbog onih koji su me pozivali na čekanje i strpljenje.

Ovakvo bezosjećajno, nezakonito ponašanje s kojim sam svakodnevno i vrlo često suočen, navodi me na razmišljanje o mojim mogućnostima i pravu kao građanina u oblasti saobraćaja

Ako izuzmem nesigurne željezničke linije na liniji Nikšić – Podgorica, o kakvim jednakim mogućnostima govorimo, ako se nikad nijesam vozio nijednim pristupačnim prevoznim sredstvom koje se koristi u javnom saobraćaju?  UMHCG i još neka udruženja OSI imaju pristupačna kombi vozila, međutim, to nije sredstvo javnog sobraćaja i ono ne može biti na raspolaganju uvijek i svima kojima je potrebno. A i ovakav alternativni vid usluge država ne nalazi za shodno da podrži.

Oblast pristupačnih usluga u saobraćaja regulisana je uglavnom anti-diskriminacionim zakonima, posebno Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, a UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, koja je dio crnogorskoh pravnog sistema, propisuje da sve oblasti života i usluge moraju biti dostupne OSI. Ipak naši sistemski zakoni u ovoj oblasti, Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakon o bezbjednosti saobraćaja na putavima ne garantuju, pa time i ne obezbjeđuju pristupačnost sredstava javnog prevoza.

 

Najmanje sudskih sporova ima u ovoj oblasti i najsporije se mijenja ova oblast u praksi. Sporno je što u zakonskom okviru ne postoji ni rok u kojem prevoznici moraju imati određeni procenat vozila pristupačnih za OSI, niti je pristupačnost uslov za licenciranje pružalaca usluga saobraćaja, iako sam se zdušno zalagao za to, kao član Radne grupe za izradu Nacrta Zakona o drumskom saobraćaju.

Vrlo je slična situacija u željezničkom i avio saobraćaju. I tamo nas čupaju i nnose, nekada iz razvlače uz sve dobre namjere. U današnjem, savremenom svijetu gdje sve na dugme funkcioniše nas još ljudske ruke ne puštaju.

Ponekad je tako malo potrebno da se postigne priličan rezultat. U Podgiričkom gradskom saobraćaju su uglavnom u upotrebi niskopodni autobusi koji su nabavljeni kao pristupačni. Samo ih je nemar, nebriga i nepostojanje procedura dovelo u stanje da su nepristupačni za korisnike kolica. Potrebno je reaktivirati (popraviti) rampe gdje su i bile na srednjim vratima niskopodnih autobusa. Potrebno je ustanoviti procedure usluge: gdje i kako autobusi treba tačno da stanu i obavezu osoblja (vozača) da spusti rampu i eventualno pomogne korisniku kolica koji hoće da koristi uslugu gradskog prevoza. Sve ovo bi bilo značajno i za roditelje s malom djecom u dječijim kolicima, starije ljude. Pri tome ovo ustanovljavanje procedura skoro da i ne bi iziskivalo troškove iz budžetskih sredstava lokalne zajednice.

Zar bi za Podgoricu, grad u kome živi jedna trećina stanovnika države, bio preveliki izdatak da ustanovi službu usluge pristupačnog prevoza koja u većim gradovima okruženja (Beograd, Zagreb...) funkcioniše kao „Prevoz od vrata do vrata“? To je 5-6 pristupačnih vozila (obično kombi) koji su na raspolaganje OSI, koji ne mogu da koriste usluge redovnog saobraćajnog sistema. To može biti u okviru redovne prevozne službe organa gradskih vlasti ili kao sporazum s nekom NVO (npr. UMHCG) koja ima pristupačna vozila

Nadalje, zar bi za jednu tako veliku državnu firmu kao što je Željeznički prevoz bio preveliki trošak da u nekolko najvećih željezničkih stanica ima po jednu pokretnu podiznu platformu. Time bi najveći broj prevoznih sredstava željezničkog saobraćaja postao upotrebljiv za OSI, prvenstveno korisnike kolica.

Na kraju, ni zakonska obaveza iz Zakona o drumskom saobraćaju da lokalne uprave u svojim Odlukama o taxi prevozu, moraju ustanoviti da taxi prevoznici, 5% ukupnih taxi vozila moraju imati pristupačnih za OSI, još nije zaživjela.

Društvo (i institucije i nevladine organizacije, ali i mi kao aktivnisti, pojedinci), moramo raditi na podizanju svijesti. Institucije moraju sprovoditi i nadzor i sankcionisati one koji krše zakone, ali i osobe s invaliditetom moraju preuzeti dio odgovornosti i biti glasnije i upornije, što podrazumijeva i pokretanje postupaka za zaštitu od diskriminacije.

Svaki put kad prođemo pored nepropisno parkiranog automobila, kada se vraćamo po 500 metara jer ne možemo se spuštiti s trotoara, svaki put kad ne možemo koristiti javni saobraćaj, ako ćutimo i ljutimo se, a ništa ne uradimo i mi smo krivi.  Ali s druge strane, to nikako ne oslobađa državu odgovornosti i akcije, i država mora da se zapita zašto nema prekršajnih prijava i tužbi za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta.

Državni organi, organi lokalne samouprave i druga pravna lica moraju sprovoditi mjere i propise za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom.

Pored nadležnosti ovih institucija posebno je važna uloga saobraćajne policije, komunalne inspekcije i komunalne policije u segmentu poštovanja propisa, odnosno prava osoba s invaliditetom u praksi, te sprečavanja kršenja njihovih prava i sankcionisanja onih kojih ih nemarom, neznanjem ili iz drugih razloga krše. Naročito ovakvih, kao sa početka priče, kojima je njihov minut važniji od bilo čijeg drugo, koji svu ovu priču između „Samo minut“ i ovog trenutka ne razumiju i ne znaju.

Ako sam kao građanin spriječen da obavim svoj posao usljed prepreka,  to je višestruko skuplje za duštvo od obezbjeđivanja uslova da mogu ravnopravno i jednako da zadovoljavam svoje potrebe za kretanjem i obavljam svoje građanske dužnosti i obaveze.

Diskriminacija koju svakodnevno trpimo, skoro da nas privikne da je prihvatimo kao nešto normalno. Stalno nas uče da trebamo biti strpljivi da je sve u procesu..., a životi prolaze u strpljenju. Ponekad pretjeranom i samouništavajućem.

Dužnost je građana da utiču da ova država bolje funkcioniše. Moramo djelovati kao građani, tj. zahtijevati da budemo u istom položaju kao i drugi građani jer ćemo u suprotnom biti spriječeni da, zbog barijera, radimo posao koji znamo, obrazujemo se gdje i kako želimo i živimo s kim želimo.

Zbog svega i dalje ću se beskompromisno boriti za integritet svakog minuta mog života, kao i minuta života svih osoba s invaliditetom.

Pisac ovih redova je osoba s invaliditetom, korisnik kolica, koga su automobili udarali do sada pet puta, zbog nepristupačnosti javnih površina i bezobzirnosti ostalih učesnika u saobraćaju i neobezbjeđivanju jednakih prava i mogućnosti u saobraćaju od strane države.

 

Milenko Vojičić

Koordinator programa za pristupačnost UMHCG-a

 

 

Napomena: Tekst je pisan u okviru projekta Ovo su (i) naša mjesta! kojeg UMHCG sprovodi u okviru Javnog konkursa Ministarstva saobraćaja i pomorstva za finansiranje projekata NVO za 2018. u prioritetnoj oblasti zaštite lica sa invaliditetom. 

 

Pročitano 347 put(a)

Back to top