ponedeljak, 18 novembar 2019 10:04

Obrazovanje za sve, ali ne i za svakoga

Autor:

Dolazi još jedna nedelja, dan kada smo svi s porodicom ili prijateljima, vrijeme koje možda provodimo i sami sa svojim mislima sumirajući protekle dane u nedelji i pripremajući se za one koji tek slijede. Pogledam u kalendar 17. novembar. Prva misao - kako vrijeme leti, bliži se kraj godine, dani prolaze tako brzo da i ne primijetimo. 17. novembar, da, Međunarodni dan studenata. U trenutku sam zastala, zatim su misli počele da mi nadolaze, a zatim i pitanje kakav je položaj studenata s invaliditetom u Crnoj Gori?

Obrazovanje jeste važan dio čovjekovog života, osnovno, srednje zatim fakultet. To je kao da idete stepenicu po stepenicu i na kraju valjada bi trebalo da nam se "isplati" vrijeme koje smo potrošili idući tim stepenicama. 16 ih je, najmanje 16 godina školovanja. Priznaćete i nije malo.

Ali da li ste se nekad zapitali šta je sa studentima koji možda i nemaju priliku da izaberu u koju će školu da idu, koji će fakultet da završe? Pitate li se ponekad zašto je to tako, ako je obrazovanje važan segment čovjekovog života i ako nam svi govore u vrijeme kada treba da odaberemo koju ćemo srednju školu ili fakultet da upišemo da pažljivo odlučimo šta ćemo upisati jer je to naša prekretmica u životu? Upisujemo ono što MORAMO ili makar veći dio studenata s invaliditetom.

Već duže vrijeme putem sredstava javnog informisanja imamo priliku da čujemo da je uloženo u neku srednju školu, toliko i toliko novca ili u taj i taj fakultet. Pođeš tamo, kad ono ne možeš ni da uđeš. „Džabe ste krečeli“ što bi rekli.

Da uozbiljimo stvar: većina studenata s invaliditetom u našoj maloj Crnoj Gori upisuje fakultete koje mora, a ne one koje želi. Većina fakulteta je i dalje nepristupačna za osobe s invaliditetom, pristupačmost se svodi samo na postojanje rampe, ponegdje i nekog lifta, a ako lift još i radi to je "uspjeh". O toaleima za OSI da i ne govorimo. Ako postoje, oni služe kao skladište za džogere, kante i još neke stvari koje se nikad i ne koriste. Važno je da se nešto ima, a da li se koristi i ne baš. Šta je s taktilnim trakama za osobe s oštećenim vidom? Nema ih, ili postoje na dva fakulteta.

Da krenemo korak dalje, šta je s pristupačnom literaturom za osobe oštećenog vida, treba da prođe ponekad i po par mjeseci dok student s oštećenjem vida prilagodi literaturu, a za to vrijeme student koji nema invaliditetet polaže prvi kolokvijum. I onda više puta čujem kako neki srtudent oštećenog vida studira više godina., ili na kraju bude prinuđen da napušti fakultet. Gdje je tu realnost i ravnopravnost?

To nije sve... Izostaje takođe i postojanje servisa podrške, a posebno servisa prevođenja na znakovni jezik, što dovodi do diskriminacije studenata s oštećenim sluhom. Nastavni planovi i programi su neprilagođeni studentima oštećenog vida. Da bi pohađali nastavu ili odlazili na kolokvijum/ispit nemaju dostupan prevoz, (prije svega mislim na korisnike kolica). Za sada je ovaj servis podrške omogućen odobravanjem projekata UMHCG i od skoro postojanjem jednog pristupačnog taksi vozila koje je uglavnom zauzeto.

Situacija ništa nije bolja ni kada je u pitanju asistencija u nastavi. Dešava se da studentu počnu predavanja, a da mu je potreban navedeni servis podrške jer samostalno ne može da prati predavanja ili hvata bilješle na istim.

Šta nam je onda činiti? 

Prolaze mi kroz glavu svi oni studenti koji su napuštili fakultet ili u prekinuli u jednom trenutku da dolaze na predavanja zbog nedostatka navedenih servisa. Tužno je, jako je tužno sve to... Jednom čovjeku, studentu onemogućiti kvalitettno školovanje a kasnije i zapošljavanje, u krajnjem i samostalnost, da odlučuje o svom životu i da aktivno doprinosi ovoj zajednici. 

Problem se ne rješava ulaganjem enormne svote novca u školu/fakultet, već sistemski obezbjeđivanjem gore navedenih servisa podrške od strane resornog ministarstva. To su Vam one stepenice koje sam gore pominjala, stepenica po stepenica i na kraju imamo aktivno društvenu osobu koja svojim znanjem može da doprinese ovom društvu. Ne smije prilagođavanje literature za osobe oštećenog vida, dostupan prevoz i asistencija u nastavi da zavisi od finansijske podrške NVO.

U skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju OSI je omogućeno besplatno školovanje na bilo kom fakultetu u Crnoj Gori. Odnedavno u skladu s Konkursom za stipendije koje raspisuje Ministarstvo prosvjete studentima s invaliditetom se dodjeljuju i stipendije, ali to nije dovoljno. Ako nekog oslobodite od plaćanja školarine kako će on doći na fakultet, kako će ući, pratiti predavanja? Cjelina nije zaokružena, nijesmo došli do "vrha".  Pomaka ima u obrazovnom sistemu, ne možemo ih zanemariti, ali ni praviti od njih senzacionalizam.

Međunarodni je dan studenata i želja da bude što manje studenata koji napuštaju fakultet i što više onih koji će izači iz svojih kuća/stanova kako bi postali akademski građani društva, bez straha da budu ono što zaista jesu, istinski se boreći za svoja prava.

 

Anđela Miličić

 

Pročitano 2217 put(a)

Back to top