Disability

Disability

utorak, 20 jun 2017 10:47

Hranitelj i za dijete s invaliditetom

Jedna hraniteljsak porodica odlučila je da uzme dijete s invaliditetom, koji ima autizam. Porodica Balint je specilizovana hraniteljska porodica. Supružnici Miroslav i Marija prije tri godine u svoj dom na Zvezdari u Beogradu primili su tada 40 dana starog Zorana. Rečeno im je da doktori sumnjaju da mališan boluje od autizma. Dječakova baka, majka i tetka boluju od autizma, kako su naveli u saopštenju. To Mariji i Miroslavu nije bila informacija od velikog značaja. Niti je ona nešto mijenjala njihovu odluku.

Molili smo se zbog dječaka da doktori griješe, ali smo bili svjesni da su izgledi mali - govorila je Marija u saopštenju. To je bila realnost od koje nijesmo želeli da samo okrenemo glavu. Zaljubili smo se u njega na prvi pogled i željeli smo da mu pružimo topli dom i ljubav-govorili su roditelji.

U godinama koje su uslijedile, nažalost, ništa se nije dogodilo što je poreklo ljekarska predviđanja. Zoran do danas nije progovorio. Često je zamišljen, dekoncentrisan. Takođe, ljekari su davali male šanse mališanu da će prohodati. Ali tu nisu bili u pravu. Poslije 18 mjeseci Zoran je napravio prvi korak - osmijeh se razvukao preko Marijinog lica. Danas je pravi mali zvrk. Skače sa kreveta na krevet, pentra se po radijatorima, zavlači se ispod stola. Miroslav i Marija ne mogu da imaju svoju djecu, te zato svu ljubav daju Zoranu. Oboje su se jako vezali za mališana, a svjesni su da će on jednog dana otići iz njihove porodice.

Znamo i suprug i ja da će uskoro otići. Ali nije čovjek mašina. Veže se za psa, a zamislite koliko može da se veze za dijete, za jedno tako divno biće - kaže Marija Balint. Međutim, povratak kod njegove biološke majke biće postepen. U početku će nekoliko dana nedjeljno provoditi kod nas, a onda ćemo ga posjećivati svakodnevno i polako smanjivati broj odlazaka.

Porodice iz kojih potiču ova djeca obično se "vrte" u začaranom krugu siromaštva, nezaposlenosti, neobrazovanja i socijalne patologije. Prema podacima Ministarstva za rad, zapošljavanje i socijalnu politku iz decembra prošle godine u Srbiji ima oko 3.800 porodica koja brinu o 5.500 tuđe dece. To su odlični rezultati, pogotovo ako se zna da je kurs za hraniteljsku porodicu pohađalo više parova nego što ima djece - kažu u Ministarstvu. Međutim, problem je što rijetko ko želi da primi djecu s invaliditetom. Tek malo više od 15 odsto djece s invaliditetom bude predato na brigu u hraniteljske porodice. Ova djeca su zahtjevnija i hraniteljima su potrebne dodatne vještine kako bi u svoj dom mogle da prime djecu s invaliditetom. Tokom prošle godine osamdeset petoro djece s invaliditetom smješteno je privremeno u hraniteljske porodice. Nedovoljno. Osim njih, u naručje hranitelja otišlo je osamdeset šestoro djece s invaliditetom-navedeno je u saopštenju.

Kako saznajemo u Srbiji postoje četiri centra za porodični smještaj djece - u Beogradu, Nišu, Kragujevcu i Ćupriji.

Originalan tekst pogledajte ovdje.

Ljekari su Melek rekli kako bi trudnoća za nju mogla biti opasna. Trudna je osam mjeseci, a u početku nije mogla vjerovati kako je zatrudnjela.

Dankinja Melek rodila se bez obje noge i jedne ruke. Iako su joj ljekari rekli da bi trudnoća za nju mogla biti opasna, Melek će uskoro roditi dijete.


Prije nekoliko godina upoznala je svog supruga Mehmeta, koji je rodom iz Turske, u koga se, nakon početnog prijateljstva i zaljubila te na kraju za njega i udala. I Melek i Mehmet su izrazili želju da se dijete rodi na tradicionalan način, iako su doktori predložili porođaj carskim rezom.

"Ljekari su mi rekli da nikada nisu vidjeli nekoga kao što sam ja. Bili su zabrinuti za mene. Brinuli su se i moji roditelji i prijatelji, ali ja nisam nervozna i vjerujem da će sve bitu u redu. Sad sam u osmom mjesecu trudnoće i sve je u redu" - kaže Melek koja bi uskoro trebala da se porodi i rodi dječaka. Dečak je već težak tri kilograma, a Melek i njen suprug su odlučili da mu daju ime Semih Akin.

Melek kaže da je zatrudnjela prirodnim putem. Dodaje da u početku nije mogla da povjeruje da je trudna, pa je napravila pet ili šest testova kako bi bila sigurna. Priznala je i da su joj zadnja dva mjeseca dosta teška. "Inače imam 38 kilograma. U trudnoći sam dobila još 20 kilograma i zbog toga uglavnom ležim" - rekla je Melek.

Oko održavanja trudnoće puno joj pomaže suprug Mehmet. Vjenčali su se prije šest godina, piše Efakt.

"Ako se pokaže da podizanje sina neće biti preveliki izazov za nas, poradit ćemo na tome da dobijemo još jedno dijete", rekao je na kraju suprug Mehmet.

Izvor: link.

ponedeljak, 27 maj 2013 10:42

Porodiljama dvije prosječne plate

Podržani amandmani SDP, zaposlenim porodiljama do 960, nezaposlenim 63,5 eura


Predlog zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, koji će se na plenumu naći u toku sljedeće sedmice, odlukom većine na Odboru za zdravstvo, rad i socijalnu zaštitu propisivaće, između ostalog, da se poslodavcima u toku porodiljskog odsustva radnice refundira iznos do dvije prosječne zarade u prethodnoj godini, odnosno do 960 eura, te da nezaposlene trudnice koje su na Birou rada umjesto dosadašnjih 26 primaju 63,5 eura. NVO sektor nezadovoljan.

Epilog skoro četvoročasovnog razmatranja matičnog odbora 31 amandmana na predlog zakona je prihvatanje sedam od devet amandmana Socijaldemokratske stranke i jedan amandman Hrvatske građanske inicijative (HGI). Pojedini poslodavci zloupotrebljavali su pravnu nepreciznost postojećeg zakona enormnim povećanjem zarada pred porođaj, fiktivnim zapošljavanjem i "traženjem trudnica", a predloženim amandmanima, kako smatra poslanik SDP Izet Bralić, smanjiće se zloupotrebe, zaštititi pošteni poslodavci i neće biti oštećena nijedna porodilja.

"Ukoliko ograničimo refundaciju na dva prosječna lična dohotka, odnosno 960 eura, ili 1.540 u bruto iznosu, oko 97 odsto poslodavaca biće zaštićeno na pravi način, a svega 3,3 odsto onih koji zapošljavaju porodilje moraće iz sopstvenih sredstava da isplate razliku iznad 960 eura", precizirao je Bralić, koji je iz procedure povukao dva amandmana koja se odnose na ličnu invalidninu i obavezu opštine da obezbjedi materijalna davanja.

Iz civilnog sektora negoduju jer nijesu usvojeni amandmani SNPa i Pozitivne stranke. "Razočarani smo činjenicom da su usvojeni amandmani SDP-a koji u suštini ne mijenjaju diskriminišuću prirodu Predloga zakona, a da nije uvažen stav više od 7.500 građana da se Predlog povuče i vrati na javnu raspravu. Nista manje ne zabrinjavaju ni odredbe koje uređuju ličnu invalidninu i da se radno sposobnim nezaposlenim roditeljima materijalno obezbjeđenje uskraćuje za 3 mjeseca godišnje, a time i dječji dodatak njihovoj djeci", rekla je Maja Raičević iz Centra za prava žena.

Poslanik SNP Neven Gošović i poslanica Pozitivne Ana Ponoš podržali su juče modifikovani amandman SDP da se nezaposlenim trudnicama koje su na Birou rada poveća mjesečna naknada. Od 17 amandmana SNP, za odbornike je bilo neprihvatljivo 16, dok je prošao amandman koji se odnosi na beskućnike. Ni dva amandmana Pozitivne, koja su se odnosila na način usklađivanja visine materijalnih davanja, nijesu dobila podršku. Amandman poslanice HGA Ljerke Dragićević, kojim je predviđeno da se iz predloga zakona briše odredba kojom se pravo na dječji dodatak ograničava na troje djece u porodici, koji je, po mišljenju predstavnika opozicije, identičan prethodno odbijenom amandmanu koji je predložila SNP, dobio je podršku.

Iako su Gošović i poslanice SNP i Pozitivne Snežana Jonica i Ana Ponoš uporno insistirali da im predstavnici ministarstva, s obzirom da se pozivaju na zloupotrebe koje su do sada državu koštale 10 miliona eura, kažu koliko je zloupotreba pronađeno, koj e su to fantomske firme koje zapošljavaju samo trudnice, ko su poslodavci koji su pred odlazak na porodiljsko radnicama enormno povećavali zaradu, zašto je Uprava za inspekcijske poslove kontrolisala samo 30 firmi i kako je moguće da konobarica iz Mojkovca prima 7.000 eura platu nijesu dobili konkretne odgovore.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore danas je na Cetinju u prostorijama Američkog ugla Cetinje organizovalo Javnu debatu o kvalitetnom pristupu obrazovanju i tržištu rada.

Otvarajući debatu gradonačelnik Cetinja Aleksandar Bogdanović je ukazao da treba raditi na poboljšanju položaja osoba s invaliditetom, preuzimajući zakonske obaveze posebno u oblasti zapošljavanja i pristupačnosti.

Podsjetio je da je Prijestonica Cetinje u proteklom periodu dodijelila 10 stipendija među kojima su bili dobitnici i studenti s invaliditetom. Ukazao je da prioritet Prijestonice u narednom periodu treba biti zapošljavanje osoba s invaliditetom.

„Zapošljavanje i rad osoba s invaliditetom je značajno za svako društvo jer se radi o značajnoj po broju, ali neravnopravnoj po mogućnostima društvenoj grupi koja se otežano zapošljava“, naveo je Bodganović.

Bogdanović je istakao da je, kada su u pitanju prava osoba s invaliditetom, učinjen napredak i na nacionalnom i na lokalnom nivou, istakavši da je neophodno preduzeti značajne obaveze kako na daljem usaglašavanju zakonodavstva s propisima Evropske unije, tako i na sprovođenju već preuzetih obaveza.

Izvršna direktorica UMHCG, Marina Vujačić je istakla značaj javnih debata posredstvom kojih će se mladi s invaliditetom informisati i osnažiti za proces visokog obrazovanja, koje je ne samo preduslov za kvalitetno zapošljavanje, već i za ravnopravnost. “Mladi s invaliditetom moraju preuzeti odgovornost za zalaganje i borbu za sopstvena prava”, navela je ona.

Predstavnica Centra za socijalni rad Cetinje Milica Krivokapić je istakla da, prema podacima koje Centar za socijalni rad posjeduje, postoji evidentna nezaposlenost osoba s invaliditetom, i visok nivo prepreka u zapošljavanju. U tom smislu, kako je navela, Centar za socijalni rad kroz postupak vođenja slučaja, odnosno kroz savjetodavni rad, psihosocijalnu i pravnu podršku pruža podršku u podizanju kapaciteta OSI.

„Jačanje osoba s invaliditetom mora proizilaziti iz porodice, ali i cijelog društva“, zaključila je Krivokapić.

Prenoseći svoje iskustvo u procesu studiranja, ali i rada sa studentima, studentkinja magistarskih studija i saradnica na Univerzitetu Crne Gore Anđela Radovanović je navela da se osobama s invaliditetom moraju obezbijediti jednake mogućnosti i adekvatan pristup prema invaliditetu, kako bi nesmetano mogle da se obrazuju, razvijaju svoje ambicije i kapacitete ali i vrednuju za sopstvene zasluge i postignuća.

U toku i nakon diskusije su dogovoreni naredni koraci koji će se preduzeti na osnovu utvrđenih prioriteta od strane prijestonice Cetinje u saradnji s organizacijama osoba s invaliditetom, i drugim subjektima i institucijama, kako bi osigurali istinsku, a ne deklarativnu ravnopravnost osoba s invaliditetom. Ponuđeno je razmatranje kvalitetnog rješenja za zapošljavanje osobe s invaliditetom u lokalnoj samoupravi koja će koordinirati dalje aktivnosti na ovom polju.

Organizacijom ove debate zaokružena je aktivnost tri planirane javne debate koje su u julu organizovane u Budvi, Pljevljima i na Cetinju. Aktivnosti su podržane od strane Ministarsva sporta kroz konkurs za finansiranje i sufinansiranje projekata za mlade.


Pripremile: Anđela Miličić i Marina Vujačić

petak, 29 septembar 2017 10:32

"Aktivacijom do inkluzije u zapošljavanju"

Zapošljavanje osoba s invaliditetom je važan segment njihovog funkcionisanja, a doprinos da se stanje u Nikšiću po tom pitanju poboljša može dati svako od nas, kao individua za sebe i na sebi svojstven način. Udruženje mladih sa hendikepom Nikšić je dalo svoj doprinos  kroz projekat „Aktivacijom do inkluzije u zapošljavanju“ finansijski podržan od Zavoda za zapošljavanje Crne Gore.

Poboljšanje konkurentnosti mladih osoba s invaliditetom postignuto je kroz obuku  za poslovnog administratora, radionice za psihosocijalno osnaživanje učesnika, zapošljavanje učesnika projekta, ali i uticaj na poslodavce i njihove stavove. Edukacija ili informisanje kako korisnika tako i poslodavaca je put do poboljšanja položaja mladih osoba s invaliditetom u oblasti zapošljavanja. Pohađanjem obuke za poslovnog administratora, korisnici projekta su stekli neophodna teorijska znanja i praktične vještine potrebne za obavljanje administrativnih poslova. Sa druge strane, informisanjem poslodavaca o temama iz oblasti zapošljavanja osoba sa invaliditetom uticali smo na promjene njihovih stavova i razbijanje predrasuda o osobama s invaliditetom.Da u  Nikšiću postoje primjeri dobre prakse zapošljavanja osoba s invaliditetom pokazali su privredni  subjekti u kojima su učesnici projekta bili radno angažovani, a kojima dugujemo posebnu zahvalnost.

Vjerujemo da smo aktivnostima projekta dali doprinos poboljšanju stanja u oblasti zapošljavanja osoba s invaliditetom, psihološkom osnaživanju mladih osoba s invaliditetom i pozitivnijim stavovima poslodavaca  o toj temi i sl.  Kapaciteti i potencijali određene osobe teško će doći do izražaja ukoliko  motivacija izostane.  Sposobnosti daju rezultat jedino udružene sa motivisanom i snažnom ličnošću.Psihološki osnaženi i motivisani mladi ljudi prikazali su kroz radno angažovanje da imaju kapaciteta i znanja da obavljaju određene poslove kao i osobe bez invaliditeta. Sve što je za to potrebno je prihvatanje sebe i drugih onakvim kakvi jesmo bez predrasuda i nelagode.

 

Pripremila: Svetlana Radović

Portal zaposliosi.me u perspektivi ima potencijal da preraste u platformu za povezivanje poslodavaca i nezaposlenih uopšte, a ne samo osoba s invaliditetom (OSI), ocijenio je izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG), Goran Macanović. On je na završnoj konferenciji „Zaposliosi me“, koju je organizovao Savez Slijepih Crne Gore , podsjetio da je u prethodnih nekoliko godina ta organizacija radila na obukama za nova zanimanja za osobe s oštećenim vidom.

„Ove godine smo odlučili da pokušamo da, kroz kreiranje sveobuhvatnog portala zaposliosi.me za početak pomognemo povezivanje poslodavaca i nezaposlenih osoba s invaliditetom. U perspektivi ovaj portal ima potencijal da preraste i u portal za povezivanje uopšte poslodavaca i nezaposlenih, bez obzira na njihov status“, istakao je Macanović  On je pozvao sve OSI da budu proaktivni i iskoriste mogućnosti i potencijale koje nudi portal zaposliosi.

„SSCG je sam pokretač i neko ko administrira ovaj portal, a nemamo ambiciju da to bude naš portal. Naša ambicija je da to bude portal za sve OSI i poslodavce, otvoren je za sve“, poručio je Macanović.

Samostalni savjetnik za zapošljavanje lica sa invaliditetom u Zavodu za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), Stanko Laković, smatra da se kroz rad ovog portala OSI motivišu da aktivno učestvuju u traženju posla, da, kako je naveo, ne čekaju na zaposlenje, „već da budu vidljivije poslodavcima i da se pokažu poslodavcima u što boljem svijetlu“. „ZZCG će i u narednom periodu nastaviti da podržava ovakve ideje i da podržava projekte koji pružaju novi način i novi smjer u zapošljavanju OSI. Nastavićemo da podržavamo one projekte koji će imati održivost i koji će obezbijediti dugoročnije zapošljavanje OSI“, rekao je Laković.

Koordinatorka projekta ”Zaposli osi me“, Katarina Bigović, kazala je da su tokom projekta, koji je trajao deset mjeseci, sprovedene obuke za jačanje komunikoloških vještina i za psihosocijalno osnaživanje.

„U samom kreiranju ideje projekta, cilj nam je bio da OSI koje uključimo u projekat budu spremne da prođu obuke i nakon toga sebe predstave. Tako je deset OSI prošlo program obuke koji je trajao tri mjeseca“, navela je Bigović. U ovaj projekat, kako je kazala, SSCG nije uključio samo osobe oštećenog vida već i druge OSI.

„Njih deset je napravilo svoje video prezentacije koje se nalaze na sajtu i napravili su svoj CV. Od njih deset, izabrali smo šest OSI koje su izradile novi koncept radionica i obuka koje je prošlo još deset indirektnih učesnika OSI“, pojasnila je Bigović.

Prema njenim riječima, u SSCG su željeli da kreiraju portal, koji, kako je navela, osim što je pristupačan svima i jednostavan za korišćenje, poslodavcima može poslužiti da pronađu sve što im je potrebno kada je u pitanju zapošljavanje OSI.

"Dvije OSI će ostati da administriraju portalom i te dvije osobe će raditi na konstatnom unapređivanju portala. U budućemo periodu radićemo na pronalasku novih OSI koji će da se prijave na portal zaposliosi.me“, kazala je Bigović. Ona je kazala da će se Savez truditi da, u saradnji sa ZZZCG, evidentira nezaposlene OSI i ponudi im mogućnosti da se, kako je navela, njihov CV i video prezentacija nađu na portalu zaposliosi.

Administratorka portala i učesnica projekta, Anđela Dragović, kazala je da je  posebno zadovoljna što je imala priliku da nauči mnogo stvari vezanih za komunikološko usavršavanje.

„Imali smo komunikološko osnaživanje sa raztličitih aspekata, a to je meni, kao nekom ko je student društvenih nauka jako važno da se izgrađujem. Ponosna sam što smo uspjeli da prenesmo znanje i polaznicima nakon nas“, istakla je Dragović.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Preuzeto sa sajta PR Centra

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore i Savez slijepih Crne Gore oštro reaguju na najavu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore da ponovljeni javni poziv za projekte za zapošljavanje osoba s invaliditetom usmjeri na sjeverne opštine, upozoravajući da je to najava moguće korupcije.

Naime, Zavod za zapošljavanje je donio Odluku da od tri miliona eura, koliko je bilo na raspolaganju za grant šeme raspodijeli iznos od 2.085.622 eura, a da za preostali iznos od 914.317 eura, u najkraćem roku, raspiše ponovljeni javni poziv, što apsolutno pozdravljamo. Međutim, neprihvatljivo je i krajnje neozbiljno najaviti da će „u skladu sa Vladinom strategijom regionalnog razvoja, novi poziv biti usmjeren korisnicima iz opština sa sjevera Crne Gore, s akcentom na osposobljavanje i zapošljavanje OSI.“ Da li ovaj „akcenat na zapošljavanje OSI“ treba da bude razlog za sumnju, negodovanje i kritiku, ili da demantuje našu zabrinutost da se radi isključivo o politici rukovodstva Zavoda da se, možda, nadoknade gubici koje su pretrpjeli građani/ke sjevera zbog prethodnih odluka i politika Vlade definisanih strategijom fiskalne konsolidacije, ukidanjem naknada za majke i brojnih drugih?

Na osnovu uvida u Odluku koja samo sadrži informacije o nosiocu, nazivu projekta i iznosu sredstava utvrdili smo da je za projekte poslodavaca sa sjevera raspodijeljeno najmanje 776.347,5, što je 37,2% ukupno oprediljenog iznosa, dok su, na primjer, samo tri poslodavca s juga dobila podršku, od čega je jedan poslodaac dobio podršku za zapošljavanje,  a dva poslodavca su dobila podršku u mjeri II koja se odnosi na stvaranje uslova za povećanje zapošljavanja, ali ne direktno i na zapošljavanje OSI.

Apsolutno je neprihvatljivo da se u javnom pozivu koji mora biti jednako otvoren svima, bez ličnih i političkih afiniteta, najavljuje gdje i kome će sredstva biti usmjerena. Podsjećamo, raspodjela sredstava po grant šemama, koje za cilj imaju povećanje mogućnosti za zapošljavanje, i zapošljavanje osoba s invaliditetom, se vrši u skladu sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitacijki i zapošljavanju lica sa invaliditetom i Pravilnikom o metodologiji za finansiranje grant šema, a nijedan od ova dva dokumenta ne prepoznaje strategiju „usmjeravanja“ podrške i projekata na sjeverne opštine. Ne postoji zvaničan dokument Zavoda za zapošljavanje koji ukazuje na činjenicu da je zaposlenost OSI u sjevernim opštinama značajno niža u odnosu na ukupan procenat nezaposlenih OSI, ili u odnosu na procenat zaposlenih OSI u centralnoj i južnoj regiji. Da podjetimo, Zavod za zapošljavanje, čak ne vodi ni evidencije o stopi nezaposlenosti osoba s invaliditetom, a kamoli da ima analizu na osnovu koje može definisati ovakva usmjeravanja.

Da li ovo znači da poslodavci čije je sjedište ili fokus djelovanja u centralnoj i južnoj regiji ne treba da apliciraju za sredstva jer će samo izgubiti dragocjeno vrijeme, i potrošiti resurse, da bi im Zavod za zapošljavanje odgovorio da im projekat nije relevantan, ili da je dokumentacija nepotpuna.

Upravo iz ovih navodnih razloga su odbijeni projekti Saveza slijepih i Crne Gore i Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, organizacija koje su nesumljivo najviše doprinijele i politikama i podizanju svijesti o važnosti zapošljavanja OSI u Crnoj Gori, ali čiji rad i djelovanje ne odgovara predstavnicima Zavoda za zapošljavanje. Ove organizacije, uključujući i njihove lokalne podružnice trenutno imaju 42 zaposlene osobe s invaliditetom.

Neprihvatljivo je da Zavod ni nakon četvrte raspodjele nije sproveo analizu koliki su bili efekti i uticaji prethodno podržanih projekata. Ne postoje javne evidencije o tome koliko OSI koje su projektno zaposlene je zadržalo posao kod istih poslodavaca nakon projektnog zapošljavanja

Zavod za zapošljavanje nije objavio bodovne liste, niti rezimee odobrenih projekata, niti projekte koji su odbijeni zbog navodne nepotpune dokumentacije, iako dokumentacija nije otvarana pred aplikantima, niti je samim tim činjenično dokazano da je dokumentacija zaista nepotpuna. Zbog svega ovoga će potpisnici ovog saopštenja podnijeti Tužbu Upravnom sudu, uvjereni da je cijelu raspodjelu kao i najavljene nove Odluke pratila netransparentnost i kršenje procedura i postupka.

Upravni sud je, inače, poništio Rješenje Ministarstva rada i socijalnoj staranja kojim je ograničeno i uskraćeno pravo na opremu i prilagođavanje radnog mjesta za zaposlenog K.C, a kojim je Ministarstvo odbilo žalbu UMHCG na prvostepeno rješenje Zavoda . Ovu  odluku Zavoda vidimo kao nastavak pritiska na kritični orjentisane organizacije osoba s invaliditetom, i pokušaj stopiranja bilo kakve kontrole, i monitoringa utroška sredstava iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapoišljavanje osoba s invaliditetom.

I Evropska Komisija u najnovijem izvještaju (tzv. Non paper) navodi da je rad na izmjenama i dopunama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji odložen, a usvajanje koje je prethodno bilo predviđeno za 2016. sada se predviđa za 2018. Pitanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i odgovarajućeg trošenja sredstava treba razmotriti u saradnji s relevantnim zainteresovanim stranama. Uprkos, tome Vlada nastavlja trend nenamjenskog trošenja sredstava, pa je tako u periodu od 2009. do kraja 2016. nenamjenski utrošila 45.230.813.29€.

Vjerujemo da institucije očekuju da ne kritikujemo ove procese i činjenice, ali nijedna Odluka kojom će nam projekat biti odbijen nas neće zaustaviti u namjeri da profesionalnu rehabilitaciju i zapoišljavanje OSI oslobodimo političkih uticaja i dogovora.

 

Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG

Goran Macanović, izvršni direktor SSCG

četvrtak, 30 mart 2017 10:26

Na posao čekao 32. godine

Boško Rakočević, osoba je s invaliditetom. Više od trideset godina bio je na Birou rada i konačno se zaposlio. Najteže mu je, kako tvrdi, pao odnos onih koji se samo na riječima zalažu za socijalnu pravdu, a u stvarnosti je praksa drugačija. Kada je u pitanju zapošljavanje, osobe s invaliditetom najčešće budu odbijene za posao zbog predrasuda koje poslodavac ima prema njima  smatrajući da posao neće obavljati na pravi način.

NVO “Natura” radi na projektu profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja lica s invaliditetom, pa se očekuje da, uz njihovu pomoć, ovakvi problemi budu riješeni. Zakon nalaže da je poslodavac koji ima od 20 do 50 zaposlenih dužan da zaposli najmanje jedno lice s invaliditetom. U preduzećima sa više od 50 zaposlenih trebalo bi da bude najmanje pet odsto lica s invaliditetom.

Zakonom su obezbijeđene subvencije za poslodavce koje zapošljavaju lica s invaliditetom. Benefiti su, između ostalog, dobijanje kredita pod povoljnim uslovima za kupovinu mašina, opreme i alata potrebnog za zapošljavanje osoba s invaliditetom učešće u finansiranju ličnih troškova njihovih asistenta i najvažnije subvencioniranje zarada. Učešće države u plati zaposlenih iz te kategorije je i do 80 posto.

Rakočević, gdje god se prijavio za posao bio je odbijen, a najviše je zbog toga ogorčen na lokalnu upravu. Nakon dugogodišnjeg čekanja Boška je zaposlio Zoran Rajković, vlasnik salona namještaja i bijele tenike “Grinič trejd”, i na taj način bio prva osoba koja je bez predrasuda zaposlila lice s invaliditetom.

“Objasnio sam u zahtjevu predsjednici da ja opštinu ništa ne koštam, već da oni dobijaju 70 eura na moj račun, sad “Vodovod”, gdje sam pokušao da se zaposlim, plaća kaznu od 140 eura mjesečno. Opština nije poštovala ni moj zahtjev, a ni zakon da se sistematizacijom zaposli lice sa invaliditetom. Zato i pitajte predsjednicu Vuksanović iz SDP-a, partije socijalne pravde, kako ovaj slučaj objašnjava”, istakao je Rakočević.

On je saopštio da je 32 godine bio na evidenciji Biroa rada, a da ni od države i opštine nije dobio nijedan euro.“Nakon tolikih godina eto se samo Rajković sjetio da me zaposli. Tamo sam veoma zadovoljan, i platom ali i odnosom kolega. Radim na primanju i prodaji robe”, kazao je Rakočević.

Vlasnik kompanije “Grinič trejd” Zoran Rajković je rekao da nije imao dilemu da li da zaposli Rakočevića, te da je sada zadovoljan rezultatima njegovog rada. “To znači mnogo meni, ali i njemu. Za rad najmanju je najmanje bitno da li neko ima invaliditet ili ne, već zalaganje i volja za radom, koju je sada moj kolega Rakočević više nego dobro pokazao. Na početku nijesam ni znao o čemu je riječ. Kad mi je sve objasnio, naravno da sam ga zaposlio i ponavljam, potpuno opravdao moje povjerenje”, kazao je Rajković.



Pripremila: Anđela Miličić

Portal CDM

Članak je prvi put objavljen povodom obilježavanja Svjetskog dana osoba s Daunovim sindromom 2015. godine. Margaret (Megi) Rerdon je spisateljica na CNET-u, gdje piše kolumnu “Pitajte Megi”. Svoju priču Megi započinje ovako:

Moj suprug i ja smo bili u braku nešto manje od šest mjeseci kad sam saznala da sam trudna. Oboje smo imali 39 godina i mislili smo da će naš put do potomstva biti težak i ispunjen tretmanima za liječenje neplodnosti i nestrpljivim iščekivanjem. Ali bili smo srećni. Relativno lako sam ostala u drugom stanju. Prije dvije godine sam dobila poziv koji ne bi poželio nijedan budući roditelj. Genetičar me je pozvao i rekao mi da će djevojčica koju nosim imati Daunov sindrom. Osjetila sam se kao da me je neko udario šakom. Iako su zbog mog uzrasta šanse da rodim dijete s Daunovim sindromom bile 1:100, nikad mi nije ni padala na pamet misao da bih mogla da rodim dijete sa hromozomskim poremećajem.

Ipak, kada nam je genetičar ponudio da uradimo neinvazivni test krvi koji može da ustanovi postojanje Daunovog sindroma ili ostalih poremećaja, prihvatila sam. Na kraju krajeva, test je mogao da nam otkrije pol bebe već u 12. nedjelji - cijelih osam nedjelja prije nego što se to može utvrditi ultrazvukom. Željela sam da saznam da li očekujem dječaka ili djevojčicu da bih mogla da se bacim na maštanje o predivnoj porodici koju smo stvarali. I onda su me pozvali o ovome se radi: prije nego što smo dobili rezultate testa, vjerovala sam i čak rekla genetičaru da neću prekinuti trudnoću ni u kom slučaju, ma šta test pokaže. To je bila sjajna priča, teorijski. Ali kada sam se suočila sa činjenicom da ću odgajati dijete s intelektualnim invaliditetom, nijesam bila sigurna da to zaista želim.

Da budem jasna, znala sam da možemo to. Suprug i ja smo obrazovani. Dakle, znala sam da imamo sredstva, podršku i znanje kako da prođemo procedure i obezbijedimo našoj kćerki ono što joj treba. Od momenta kad sam počela da razmišljam o prekidu trudnoće, znala sam da je odluka bila zasnovana više na želji da poštedim sebe i svoga muža bola koji bi izazvalo odgajanje djeteta s Daunovim sindromom, nego na želji da poštedim naše dijete. Znala sam da mogu u tišini da prekinem trudnoću, kažem prijateljima i porodici da sam imala pobačaj i da krenem iz početka. Mogli smo sve da ostavimo iza sebe i da se pravimo da se nikad nije dogodilo. Mogli smo da pokušamo opet. Srećom po moju kćerku, moj muž se nije složio sa tim planom. Kad sam kukala kako nije fer da se to nama dešava, rekao mi je “Fer? A šta je fer? Šta to uopšte znači?” Ipak, i on se plašio za našu budućnost.  I rekao mi je da ako zaista mislim da neću moći da volim ovo dijete, onda će uraditi sve što želim. Obrisala sam suze i pokušala sam da nađem što više podataka kako bi naš život mogao da izgleda ako se riješimo da odgajamo dijete s Daunovim sindromom. Ono što mi je stvarno trebalo je da saznam kako izgleda svakodnevica osobe koja živi sa jednim hromozomom viška.

Moje lično iskustvo sa osobama koje imaju Daunov sindrom je bilo skromno. Kada sam se ja rodila, početkom ’70-ih, neki doktori su i  dalje savjetovali roditeljima da djecu s Daunovim sindromom ostave u institucijama. Nakon zalaganja roditelja je 1990. usvojen federalni zakon pod nazivom “Akt o obrazovanju osoba sa invaliditetom” (Individuals with Disabilities Education Act - IDEA) koji je pomogao da se promijeni način na koji se obrazuju djeca sa DS. Ukratko, osobe s Daunovim sindromom danas imaju iste šanse kao i svi ostali da žive ispunjen i produktivan život sa ljudima koji ih vole.

Ipak, trebalo mi je još informacija. Jedan od najboljih savjeta koje sam pronašla na internetu je bio blog za roditelje koji me je ohrabrio da potražim lokalnu grupu podrške za Daunov sindrom koja me može povezati sa porodicama. Kratka pretraga na guglu me je uputila u Džidžinu igraonicu (Gigi’s Playhouse) u Njujorku. Neprofitnu organizaciju je osnovala Nensi Đani nakon što je njeno treće dijete, Džidži, rođena s Daunovim sindromom. Đani je obećala sebi da će promijeniti način na koji ljudi vide Daunov sindrom. Cilj joj je bio da stvori mjesto na kome ljudi sa DS mogu da budu poštovani, gdje će pojedinci sa DS dobiti potrebnu terapiju i obrazovne programe i gdje se porodice mogu obratiti za pomoć. Ova igraonica u Njujorku je otvorena manje od godinu dana prije nego što su nama saopštili dijagnozu. Sat vremena nakon što sam im se obratila, Brit Sejdi, direktorica njujorške igraonice i majka petogodišnjeg dječaka s Daunovim sindromom me je pozvala. Rekla mi je da nijesam sama. Tu je postojala lokalna grupa porodica koje su bile tu da nam pomognu i podrže nas. Pozvala me je u Igraonicu da upoznam ostale porodice, i najvažnije, djecu i odrasle s DS koji učestvuju u njihovim programima.

To je bilo u martu, organizovali su žurku povodom 21. marta, dana osoba s Daunovim sindromom. Suprug i ja smo pošli na žurku. Još nijesam bila spremna da se posvetim svojoj trudnoći. Moje mišljenje se promijenilo nakon samo jedne posjete. Da kažem da je Džidžina igraonica spasila život moje kćerke jeste malo pretjerano, ali je tačno. Poželjeli su nam dobrodošlicu u zajednicu. I mogla sam da vidim iz prve ruke da su mnogi moji strahovi bili neosnovani. Redovi koje sam iznova i iznova čitala na blogovima, o tome kako osobe s Daunovim sindromom više liče na svoje vršnjake nego što se razlikuju od njih su bili tačni. Pitala sam roditelje kako im zaista izgleda život sa njihovom djecom. Kod mene nijesu mogli da prođu blogovi o tome kako su njihova djeca “anđeli poslati sa neba” i koji su “izuzetni” samo zato što imaju jedan hromozom više. Ova djeca nijesu imala sindrom “Down” (dolje) nego “Up”(gore). Da, da... Htjela sam realne priče, i dobre i loše. Ono što sam naučila od roditelja u Džidžinoj igraonici je da iako djeca imaju istu dijagnozu, ona se razlikuju - i to je bilo iskustvo svih porodica. Njihova djeca nijesu uvijek bila anđeli. Ali nijesu bila ni teret. Bez obzira na sve, oni su voljeli svoju djecu i ne bi ih mijenjali čak ni kad bi mogli.

Ukratko, nade i snovi koje sam imala za svoju porodicu nijesu morali da budu odbačeni samo zato što će se moja kćerka roditi s Daunovim sindromom. Znala sam da će neke stvari za nju biti teže. Ali sam znala da su to stvari koje neće ni život moje kćerke, ni naše porodice učiniti jadnim. Znam da bih, da sam prekinula trudnoću, to učinila iz straha. A to za mene nije bio dovoljno dobar razlog. Zapravo, moj suprug i ja uživamo sa našom bebom toliko da smo kada je imala samo četiri mjeseca, riješili da imamo još jedno dijete. Dakle, ako me vidite na ulici, premorenu i sa čupavom kosom, to je zato što imam veoma aktivnu kćerku od 18 mjeseci i petomjesečnog sina koji još uvijek ne spava cijelu noć i radim puno radno vrijeme.

Istina je da je moja kćerka predivna. Ima sjaj u očima i zarazan osmijeh koji primora i najtužnije ljude koje sretnemo u metrou da joj se nasmiješe kad ih gleda. Kada stavi glavu na moje rame dok je uspavljujem svake noći, moje srce se topi bez obzira na to kakav mi je bio dan. Mislim da je posebna od druge djece, ali ne zato što ima Daunov sindrom, nego zato što sam ja apsolutno pristrasna majka koja misli da niko nije divan, pametan i zabavan kao moje dijete. Ona se zove Margo.

 

Pripremile: Ivana Bogdanović i Anđela Radovanović

Izvor: www.cbsnews.com

Azra Dedić je prva osoba sa Daunovim sindromom u Bosni i Hercegovini koja radi. Zaposlena je u Cosmetics (Kozmetiks) marketu. O svom radnom iskustvu kaže: „Posao mi puno znači, jer kako sam završila školu, najviše vremena provodim u kući i osim treninga u svom džudo klubu, nijesam imala nekih aktivnosti, pa mi je bilo dosadno“.

Kaže da je prezadovoljna poslom, a kolegama je oduševljena. „U Kozmetiks marketu gdje radim slažem robu u police, postavljam cijene, popunjavam police kad nešto fali, kad kupci ispreturaju robu – ja to popravim i, eto, sve poslove volim da radim. Najdraži mi je dio sa šminkom“, iskrena je Azra.

Dodaje da su joj veliku podršku pružili u udruženju „Život sa Daunovim sindromom FBiH“, kroz program samozastupanja. Sevdija Kujović iz ovog udruženja kaže da samozastupanje znači da  osobe sa Danunovim sindromom govore ili djeluju u svoje ime ili u ime drugih kada se radi o temama koje se odnose na njih.

“Samozastupanje se uči. To je proces koji seže još u doba djetinjstva osobe s invaliditetom, tome se uče i djeca s invaliditetom i njihovi roditelji, i svoj vrhunac doživljava u periodu tranzicije od doba djetinjstva u doba odrasle osobe. Samim tim, potrebni su treneri i vrijeme. Mladi koji uspješno završe program zaista govore u svoje ime, rješavaju svoje i zajedničke probleme, mogu postati članovi različitih pokreta za ljudska prava, mijenjaju negativne stavove i praksu okoline“, objasnila je ona.

Azrina mama Ramzija priznaje da je porodica najsigurnije i najljepše utočište, ali je svjesna da je samostalnost za njenu kćerku vrlo važna.

“Izlazak van porodice je veoma važan. Susreti sa nepoznatim ljudima u novom okruženju i situacije drugačije od onih na koje su navikli predstavljaju veliki korak na putu prema samostalnosti. Za razliku od većine nas koji zapošljavanjem dobijamo materijalnu sigurnost i satisfakciju za naše školovanje i trud koji smo uložili na putu do zaposlenja, Azra dobija još puno više – osjećaj da je u ravnopravnom položaju s ostalim zaposlenima i da je kao takva prihvaćena. To ima ogroman uticaj na njeno samopouzdanje”.


Izvor: Portal CDM


Pripremila: Anđela Miličić

Strana 32 od 35

Back to top