Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je nabavilo dva nova pristupačna vozila za prevoz OSI i počelo s organizacijom prevoza „od vrata do vrata“ za OSI koje koje žive, rade ili se obrazuju na teritoriji Glavnog grada Podgorice.

Organizaciji prevoza su prethodile aktivnosti nabavke dva pristupačna vozila, te pripreme i standardizacije usluge, što je zahtijevalo tenderske procedure i izbor najadekvatnijih ponuđača. Na tenderu za izbor organizatora usluge prevoza izabrana je firma City taxi, koja će uslugu pružati do perioda realizacije projekta, odnosno 1. marta 2022, nakon čega će Glavni grad Podgorica preuzeti jedno vozilo i nastaviti s uslugom na način koji će biti naknadno dogovoren.

U svrhu pružanja usluge kreirana je i aplikacija Pristupačan prevoz u Crnoj Gori putem koje OSI mogu rezervisati ovu uslugu. Da bi rezervacija putem aplikacije bila moguća potencijalne OSI treba da dobiju pristupnu šifru od UMHCG koja im pripada učlanjenjem u bazu korisnika. 

Stoga, UMHCG poziva sve osobe s invaliditetom da, popunjavanjem upitnika, pristupe bazi potencijalnih korisnika usluge prevoza od „vrata do vrata“. Upitnik sadrži pitanja koja se odnose na lične podatke, vrstu invalidnosti, pomagalima koja OSI koristi, razlozima, svrsi i učestalosti potrebe za prevozom, i slično.

Usluga prevoza je prioritetno namijenjena korisnicima kolica, ali i svim ostalim osobama s invaliditetom kojima je javni saobraćaj nepristupačan ili nedostupan na željenoj lokaciji i u željeno vrijeme, što može biti uslovljeno i finansijskom situacijom korisnika.

Pored aplikacije Pristupačan prevoz u Crnoj Gori uslugu je moguće naručiti i pozivom na neki od sledećih brojeva telefona: +382 (0)67 124 000 ili +382 (0)20 282 300.

Navedena aktivnost je dio projekta Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible drive (for) the change) koji UMHCG sprovodi u partnerstvu s Glavnim gradom Podgorica i Zavodom za socijalnu i dječju zaštiu, uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranjem Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija kroz projekat  IPA II - Višegodišnji program akcije za Crnu Goru za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu politiku (Multi-annual Action Programme for Montenegro on Employment, Education and Social Policies), grant u okviru poziva Podrška pružanju usluga socijalne i dječje zaštite (Support to Provision of Social and Child Protection Services).

Nagrađivani crnogorski novinar, Mirko Bošković podijelio je svoje znanje i iskustvo u vezi s istraživačkim novinarstvom, studentima/kinjama Fakulteta političkih nauka i predstavnicima/ama različitih nevladinih organizacija koje se bave pravima manjinskih grupa, putem onlajn (online) treninga koji je održan 22. i 23. decembra, u okviru projekta Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji (PRIME), koji finansira Delegacija Evropske unije, a dijelom kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Tokom treninga, polaznici/e su stekli osnovna znanja o ciljevima i novinarskim načelima, istraživačkom novinarstvu, pisanju priče od početne hipoteze do kraja, radu s izvorima, onlajn (online) istraživanju, slobodnom pristupu informacijama, intervjuu, etici, kao i tehnici pričanju priča (storytelling).

„Pitanje na koje sebi konstantno treba da dajete odgovor jeste kako da ispričate priču i zašto je to važno. Kako da prenesete informacije ljudima koje treba da budu korisne po njih“ objasnio je polaznicima dugogodišnji autor poznate emisije Mehanizam.

On je istakao da priča uvijek mora biti cjelovita, te da se objavljivanjem u medijima priča ne završava. Dodao je da je novinar taj koji priča priču a sagovornici doprinose njenoj cjelovitosti. Naglasio je da u fokusu priče uvijek moraju biti ljudi.

Učesnike/ce je interesovalo kako da alate i znanje koje su dobili iskoriste za teme kojima se bave a koje se tiču ljudskih prava, poput istraživanja na temu finansiranja i konkursa za NVO, sučeljavanja institucija u vezi sa često oprečnim informacijama i sl.

Projekat PRIME omogućiće podsticanje inkluzivnih i istraživačkih medijskih sadržaja, naglašavajući perspektive manjina LGBTIQ osoba, osoba s invaliditetom, Roma, žena, korisnika i bivših korisnika psihoaktivnih supstanci.

Realizacijom projekta se želi ojačati profesionalna medijska scena u Crnoj Gori kroz održivi doprinos participativnoj demokratiji i procesu evropskih integracija, jačanje inkluzivnog izvještavanja, nezavisnog i istraživačkog novinarstva o EU integracijama, uz isticanje perspektive manjina.

Projekat u partnerstvu sprovode: produkcijska kuća Galileo production, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), NVO 35mm, Romska organizacija Koračajte sa nama – Phiren Amenca, NVO LGBT Forum Progres, NVO 4Life i Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore.

Izvor: www.mediji.me

Plasman na Paraolimpijskim igrama (POI) u Tokiju i priznanja za sportistu godine nagrada su za ogroman trud i velika odricanja, kazao je stonoteniser Filip Radović.

Radović je, u tradicionalnom izboru krovne sportske asocijacije osoba s invaliditetom, proglašen za najboljeg paraolimpijca Crne Gore u 2020.

On je, kao zvanično trećeplasirani na seniorskoj rang listi Svjetske stonoteniske asocijacije, izborio direktan plasman na Paraolimpijske igre u Tokiju.

Srebrni s prošlogodišnjeg prvenstva Evrope u Helsingborgu je i zvanično prvi igrač svijeta na rang listi do 23 godine.

On je kazao da je ponosan što je i ove godine proglašen za najboljeg sportistu Crne Gore, u izboru Parolimpiskog komiteta (POK) i da se nada da će opravdati očekivanja.

„Nadam se da ću i u budućnosti nastaviti da postižem slične i bolje rezultate. Što se tiče 2020., specifične godine, zbog koronavirusa veliki broj takmičenja, kontinenatlnih i svjetskih šampionata je otkazan. Za mene bila je uspješna, jer sam uspio da ostvarim plasman na POI u Tokiju. Ostaje da se vidi da li ću nastupiti samo u singlu ili i u ekipnoj konkurenciji” rekao je Radović.

On očekuje da će nastup u Tokiju, preko Viner turnira u Laškom, uspjeti da izbori i Luka Bakić.

„Nadam se da ćemo zajedno nastupiti i u Tokiju i da ćemo predstaviti našu zemlju na najbolji mogići način” rekao je Radović.

Cetinjanin je četvrti put proglašen za najboljeg, nakon što je u izboru POK bio biran i 2015, 2017. i 2019.

Ovogodišnji pehar uručio mu je predsjednik POK, Igor Tomić.

Radović je Crnoj Gori donio prvu veliku paraolimpijsku medalju, evropsku bronzu, 2015. u danaskom Vejleu.

Isti rezultat ponovio je i dvije godine kasnije na Evropskom prvenstvu u Laškom, dok se prošle godine popeo stepenicu više na šampionatu Evrope u Helsingborgu, na kome je i predvodio reprezentaciju, u kojoj su još bili Luka Bakić i Dejan Bašanović, do prve ekipne medalje.

Radović je, osim odličja sa šampionata Evrope, u prošloj godini ponovio rezultat iz Đenove 2017. i bio zlatni na Evropskim igrama mladih paraolimpijaca u Lahtiju, u konkurenciji igrača do 23 godine.

Osvajao je i medalje na mastersima u Linjanu, Laškom i Lahtiju, a 2020. počeo je trofejom u Aleksandriji.

POK je odlučio da u godini pandemije koronavirusa, u kojoj je odložen veliki broj takmičenja, proglasi samo najboljeg u kategoriji seniora.

Radoviću je to drugo priznanje ove godine, nakon što je proglašen za sportistu Crne Gore u izboru Udruženja sportskih novinara Crne Gore.

Izvor: www.rtcg.me

Ni posle 11 godina od uvođenja inkluzivnog obrazovanja nema naznaka da su se poboljšale prakse uključivanja osoba s invaliditetom u redovni školski sistem.

Osim neadekvatne podrške djeci s invaliditetom, njihovim roditeljima i nastavnom kadru, ali i otpora prosvjetnih radnika prema uključivanju djece u redovne škole, uvođenje specijalnih odjeljenja za osobe s intelektualnim invaliditetom, koja su vraćena izmjenama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja 2017, predstavljaju oblik segregacije i nisu u skladu s međunarodnim standardima.

Najizraženija diskriminacija je kod djece s intelektualnim invaliditetom, posebno one koja su smještena u rezidencijalnim ustanovama, jer veliki broj njih nije ni uključen u obrazovni sistem i tu se stanje sporo mijenja.

Tako je prema podacima Centra za prava djeteta 2006. je utvrđeno da  60 odsto djece s intelektualnim invaliditetom koja su živjela u porodicama su bila van obrazovnog sistema, dok su ostala gotovo isključivo pohađala specijalne škole.

Prema istraživanju Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRI) tokom 2015., od 266 djece koja su u to vrijeme živjela u institucijama, samo njih 116, odnosno 40 odsto pohađalo je školu.

Kako navode iz ove organizacije, postojala je praksa takozvane komisije da donose odluku da djeca ne mogu da se školuju i na taj način ih unaprijed i trajno isključe iz obrazovanja.

Ustanove su kao razlog navodile i nemogućnost da se obezbijedi prevoz za djecu od ustanove do škole, nedostatak finansija za lične pratioce, zahtjevi škola da ustanova obezbijedi medicinsko osoblje koje bi brinulo o davanju terapije ili presvlačilo djecu.

To je u velikoj mjeri opravdano, jer učitelji/ice i nastavnici/ice ne mogu da se bave tim djelom obaveza.

Istraživanja su pokazala i da su upravo roditelji/staratelji najmanje zainteresovani za upis djeteta u školu, što ukazuje i na slabu informisanost roditelja i staratelja o mogućnostima obrazovanja njihove djece.

Tako ustanove, bez prisustva staratelja, same određuju ko jeste a ko nije za školu kršeći tako konvencije o pravima djeteta i osoba s invaliditetom.

Bez obrazovanja, djeca s invaliditetom kasnije nemaju nikakve kvalifikacije za rad i samostalan život, te ostaju u ustanovama i do kraja života.

Nedostatak personalnih asistenata i fizičke prepreke glavni su problemi djeci i mladima s fizičkim invaliditetom, i nerijetko se dešava da ne mogu da upišu željenu školu zato što nemaju pristup zgradi ili školskim prostorijama.

Redovno školovanje za djecu s oštećenjem sluha ili vida predstavlja veliki teret za roditelje, dok u „specijalizovanim školama“ preovlađuje medicinski pristup i nastavu organizuju defektolozi.

Broj knjiga na Brajevom pismu je mnogo manji od onog što predviđa zakon, dok se audio snimcima, kako osobe s oštećenjem vida tvrde da se tako ne mogu adekvatno opismeniti.

Za osobe s oštećenjem sluha bilo bi bolje rješenje kad bi se uvelo bilingvalno obrazovanje (učenje dva jezika) i učio znakovni jezik, za šta se oni i zalažu.

Nasuprot tome, osobe s oštećenjem sluha se u tim školama uče da govore, iako mnoga djeca to i ne mogu, znakovni jezik savladaju na odmorima od starije djece, dok je učenje ostalih predmeta zanemareno.

Mala ponuda zanimanja za osobe s oštećenjem sluha ili vida

Obim zanimanja koja se nude  osobama koje imaju oštećenje sluha ili vida u srednjoj školi je veoma mali. Oni se mogu edukovati za pekara, što je dvogodišnji stepen, ili pohađati četvorogodišnje smjerove za pravnog tehničara i tehničara PTT saobraćaja, kako je u školi za učenike s oštećenjem vida Veljko Radmanović. Za osobe s oštećenjem sluha su predviđeni mahom trogodišnji ili čak dvogodišnji smjerovi za pekara, frizera i knjigovođu, koje nudi škola u Jagodini, dok se u Nišu mogu obrazovati još i za bravara, šnajdera i kozmetičara. Danas se mnoga djeca s ovim invaliditetom odlučuju za redovno školovanje ako imaju podršku porodice, ali veoma mali broj njih završi studije. Iako se po zakonu studentima s oštećenjem sluha moraju obezbijediti tumači na znakovnom jeziku u visokom obrazovanju, ovaj vid podrške država nije obezbijedila.

Izvor: www.danas.rs

Teodora Pavlović (14), djevojčica s cerebralnom paralizom, zasmetala je drugoj djeci u igraonici kada je pri par dana poželjela je da se igra s drugom djecom u banjalučkoj igraonici "Džangl Lend" ("Jungle Land"). Njena majka, Daniela Zeljaja, koja inače izbjegava ovakve “izlete” zbog epidemiološke situacije, ovog puta je popustila i Teodora se, kao i mnogo puta prije toga, s radošću bacila na penjalice i tobogane. Ali, uskoro je uslijedio šok.

 "Suprug i ja smo sjedjeli preko puta i nakon dva minuta zvoni mi telefon, zovu nas da dođemo. Zatekla sam Teodoru pored vrata igraonice, a radnica u igraonici mi je rekla da treba da je odvedemo, jer se drugi roditelji bune zbog toga što je ona tu! Eto, njihove princeze se plaše Teodore",priča majka Daniela.

Nije pristala da svoje dijete, koje nije diralo drugu djecu, niti pravilo probleme, izvede iz igraonice, nego je tražila da zaposleni pozovu i druge roditelje – one kojima smeta djevojčica s invaliditetom.

Pošto to nije učinjeno, Daniela je pozvala policiju i rekla da će o ovom slučaju očigledne diskriminacije obavijestiti i medije, ombudsmane, inspekciju, gradonačenika, Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske.

Policajci su uskoro stigli, ali prije njih na licu mjesta se pojavio vlasnik igraonice, koji je, prema tvrdnjama majke Daniele, pokušao sve da “popegla” tako što je policajce pozvao na piće, a njoj rekao: “Šta ćete, u takvom društvu živimo, ne može se tu ništa”.

"Odgovorila sam mu da se zaista ne može ništa, ako svi ćutimo i pristajemo na nepravdu i diskriminaciju, ali da ja na to nikad neću pristati", kaže Daniela.

Sve ovo Daniela je opisala u svom Fejsbuk statusu, u kojem je poručila: “Ne postoji niko i ne postoji ništa što će me spriječiti da se borim za prava djece s invaliditetom, to ću raditi do poslednjeg daha, bilo da je riječ o mom ili bilo čijem drugom djetetu!”

Ova objava izazavala je pravu lavinu komentara. Teodora i njena majka dobile su na hiljade poruka podrške, a mnogi roditelji djece s invaliditetom poručili su da se sa sličnim problemima suočavaju na svakom koraku.

"Hvala vam u ime mog sina, u ime svih osoba s invaliditetom. Hvala vam na pokazanoj hrabrosti, ako vam bude potrebna bilo kakva podrška, tu sam: da stanemo rame uz rame, da pokažemo svojoj djeci da se borimo za njih, da nisu sami i odbačeni, da probudimo svijest ljudi", napisala je jedna majka.

Objavu su komentarisali i građani, koji nemaju djecu s invaliditetom, njihov stav je jasan: vlasnik igraonice je trebalo da se javno izvini Teodori i da vrata pokaže roditeljima čija djeca ne prihvataju drugare s invaliditetom.

Oglasio se i vlasnik igraonice, Marko Vračar, koji tvrdi da “nije bilo nikakve diskriminacije” i da je radnica u igraonici reagovala kako bi Teodoru zaštitila od neugodnosti.

Vračar je poručio da “prema pravilniku igraonice, djeca mlađa od tri godine, kao i djeca s invaliditetom, u igraonici mogu boraviti isključivo u pratnji roditelja”.

U Teodorinom slučaju, roditelji su procijenili da ona može da se igra bez nadzora, što joj je i dopušteno, jer je ova djevojčica, kako navodi, redovni posetilac njegove igaonice.

Svi roditelji, tvrdi Vračar, imaju obavezu da ostave brojeve telefona i da budu u blizini, da ih osoblje igraonice može pozvati, ako je to potrebno.

"Jednako smo postupili i u Teodorinom slučaju, kada smo primijetili negodovanje druge djece i roditelja, jer bi nereagovanje na takvu situaciju moglo imati posledice, prije svega na Teodoru. Nama je bilo u interesu da Teodori bude ugodno, da se bezbrižno igra", poručio je Vračar.

Dodaje da Teodora nije izbačena iz igraonice “o čemu govori i činjenica da je nakon svega ostala još oko sat vremena da se igra”.

Daniela Zeljaja odgovara: “Nisu nas izbacili, "zamolili" su nas da izvedemo Teodoru”.

"Teodora je nastavila da se igra, samo zato što mi nismo dozvolili da izađe. Ja sam joj rekla da se vrati u igraonicu", kaže Daniela.

Cijela ova situacija, dodaje ona, svjedoči da ljudi, nažalost, ne razumiju šta je diskiminacija.

 "Nemam ja ništa protiv te igraonice, niti protiv njenog vlasnika. Nisam ga poznavala, ni ime mu nisam znala, dok se ovo nije desilo. Nije mi cilj da upirem prstom u bilo koga pojedinačno, cilj mi je da živimo u boljem i pravednijem društvu", rekla je Daniela. 

Teodora, koja je inače odlična učenica u Osnovnoj školi “Branko Radičević”, objasnila  je šta se desilo.

"Mnogo volim da se igram u igraonici, pogotovo da se spuštam niz tobogan. Ali, djeca su mi se rugala, govorili su mi ružne riječi, rekli su mi da sam velika beba i da im smetam", rekla je Teodora. 

Sve ovo Teodora je ispričala s osmijehom i uz igru s tatom Branislavom i mlađim bratom Nikšom (6), ali majka Daniela zna kakve traume na nju, neminovno, ostavi svaki ovakav doživljaj. Zna i da se sa sličnim problemima bore mnoga druga djeca s invaliditetom.

"Nije u pitanju samo ovaj slučaj i samo igraonica. Priča o diskriminaciji djece, pa i odraslih s invaliditetom, nije počela u četvrtak, niti se završava sjutra. To je duga, teška, gorka priča o duboko ukorijenjenoj nepravdi i čeka nas dugi i iscrpljujući maraton da se protiv toga izborimo. Ali, ja odustati neću", kaže energična Daniela.

Kaže da nikad nije tražila poseban tretman za svoju ćerku, ali da će uvijek tražiti da se sa njom postupa kao i sa svakim drugim djetetom – prema zaslugama, a ne po tome na koji način se kreće ili komunicira.

Kaže da su joj se javile brojne nevladine organizacije, aktivisti, roditelji, branioci ljudskih prava i prava osoba s invaliditetom, te da će im slučaj “Igraonica” poslužiti kao povod za veliku kampanju protiv diskriminacije, koju će uskoro pokrenuti.

"Imaćemo edukacije, javne tribine, plakate, video poruke, sve s ciljem da ljudi shvate da svako dete i svaki odrasli čovjek ima pravo na dostojantven život bez diskriminacije", poručuje Daniela.

Kako bi Teodora imala bolje uslove za rehabilitaciju, odrastanje i školovanje, pred njen polazak u prvi razred, cijela porodica se iz Foče, odakle potiču, preselila u Banjaluku.

Od tada žive kao podstanari, a roditelji ne biraju poslove da bi Teodori i Nikši obezbijedili djetinjstvo kakvo svako dijete zaslužuje.

Teodorina majka Daniela je doktorka stomatologije, ali nije uspjela da nađe  posao u struci, između ostalog i zato što zbog brige o djeci ne može pristati na prekovremeni rad.Umjesto u stomatološkoj ordinaciji za porodicu zarađuje čišćenjem namještaja i automobila.

Nabavila je aparat za dubinsko čišćenje i sama sebe zaposlila, kao mala preduzetnica. U tom poslu joj pomaže i suprug, koji je uz to i konobar, moler, kućni majstor – jednom riječju, ne odbija nijedan pošten posao.

Izvor: www.blic.rs

Velizar Bato Obradović iz Nikšića jedini je student s oštećenjem vida na Odsjeku sociologije na Filozofskom fakultetu u gradu pod Trebjesom. Ni tokom prve dvije godine studija uslovi studiranja za njega nisu bili najbolji. Išao je na predavanja, većinu snimao. Problem je uglavnom bila neprilagođena literatura i mali broj volontera koji bi knjige prilagodili za njega i druge buduće studente s oštećenjem vida.

Epidemija koronavirusa dodatno je zakomplikovala situaciju, vrijeme kad je nastava uglavnom organizovana onlajn (online). Problem za njega je taj što bez nečije pomoći, on ne može da otvori linkove na platformi putem koje se predavanja organizuju na internetu.

„Nijedan govorni program ne može da se poveže na aplikaciju. Nijedno predavanje nisam mogao da ispratim onlajn (online). To nije krivica profesora, ni mene kao studenta, ali Univerzitet očigledno to kad je rješavao, nije razmišljao da ima ljudi s oštećenjem vida”, kazao je Obradović.

Prve dvije godine studija, Velizar je završio jer je snimao svako predavanje. Kad je radio seminarske, prijatelji su mu pomagali tako što bi neko od njih otkucao rad, dok on diktira. Kad je trebalo prilagoditi literaturu, pomagali su prijatelji, a nešto su prilagodili volonteri Organizacije slijepih u Nikšiću. Zbog malog broja volontera, knjige u audio format nisu mogli da prevedu dovoljno brzo tako da on može da spremi kolokvijume i ispite na vrijeme. Zato je on pred početak treće godine studija objavio oglas i pozvao zainteresovane da mu prilagode literaturu uz ondređenu novčanu nadoknadu.

Zabrinut je kako da ove godine spremi ispite.

„Vrlo sam uplašen kako će biti. Nisam mogao da ispratim ono što je bilo putem interneta. Uspješno sam se prijavio na onlajn platformu, ali moj govorni program ne može da otvori linkove koje mi pošalju. Da bih to mogao, uz mene mora da bude osoba koja je tehnički dovoljno obrazovana. Moja tašta od 70 godina to ne zna, sin je mali, a žena je osoba s oštećenjem vida.”, objašnjava Obradović.

Njegovo rješenje bio bi asistent.

„Dva sata dnevno, da mi pročita, pomogne da nešto napišem, uradim neki rad. Pa i ja ću sjutra isto biti neki naučnik”, kazao je Velizar.

Njegova jedina želja tokom studija je, kako je rekao, da bude ravnopravan.

„Ne želim da zavisim od bilo koje organizacije, od bilo koga, niko nije dužan da meni pomaže. Tražim od države da napravi sistem u kojem smo svi ravnopravni” rekao je on.

Iako im sada pomažu kolege s fakulteta, asistent bi povremeno dobro došao i Ivi i Jani Vujisić. Bliznakinje iz Podgorice na prvoj su godini Fakulteta političkih nauka (FPN). FPN je i jedan od fakulteta državnog Univerziteta koji se, uz Pravni, Ekonomski, Filozofski i Filološki, mogu smatrati “uglavnom pristupačnim” za osobe s invaliditetom (OSI).

Iva i Jana, međutim, nisu izabrale FPN samo zbog pristupačnosti, koja je njima neophodna, jer su korisnice kolica.

„Prva želja mi je bila da, ugledajući na svoju učiteljicu, budem uzor svojim đacima. Kao što je ona nama. Ali, onda su došle zrelije godine, pa su se i želje mijenjale u skladu s mogućnostima. FPN je jedino što sam željela kad sam pomislila na budućnost”, kazala je Iva.

Jana izbor objašnjava time što voli da piše

„Čovjek danas očekuje da informišući se o dešavanjima sazna istinu. Međutim, zadatak medija nije samo da tačno informišu, već i da zabave ili edukuju javnost. Volim da pišem, upoznajem ljude, otkrivam nezaboravna mjesta, istražujem, zapažam i bilježim. Zbog toga su me privukle Medijske studije i novinarstvo”, kaže ona i dodaje da je pristupačnost zgrade FPN-a samo dodatni plus na njenoj listi.

„Kovid-19 (Covid-19) je velika nepoznanica i za stručnjake, a kamoli za brucoše kao što smo nas dvije. Bilo bi opasno doći u direktnu vezu s njim, ne znajući kako bi ga podnijele. Imamo respiratorne probleme, tako da mislim da bi u najgorem slučaju morale biti priključene na respirator. To bi za nas bilo gotovo nemoguće, jer imamo problema s vratnom kičmom. Uz to, primamo enzimsku terapiju jednom sedmično, u bolničkim uslovima, i u slučaju da smo pozitivne na virus ne bismo mogle da je primimo najmanje dvije sedmice”, kaže Jana.

Kad su u obavezi da su na fakultetu, nose maske, što im, dodaje Iva, dodatno otežava disanje.

„Nama odgovaraju onlajn (online) predavanja, ali ipak razumijemo studente i profesore koji su protiv, ili jednostavno ne mogu da se prilagode ovom načinu funkcionisanja. S druge strane, kolokvijume polažemo uživo, ali u posebnom terminu, poštujući održavanje distance”, kaže Iva.

Epidemija koronavirusa navela je države i pojedince da promijene ustaljene obrasce ponašanja i načine rada. Za sestre Vujisić internet predavanja, kako su kazale, bila bi dobra opcija i u budućnosti.

„Uviđamo da bi nam onlajn predavanja veoma značila u zimskim uslovima, kada je napolju niska temperatura, a Podgoricu posjeti jak vjetar ili obilne padavine. Zatim, u periodu sezonskih virusa, kada izbjegavamo zatvoren prostor i veliku gužvu. Iako predavanja nisu obavezna, voljele bismo da prisustvujemo što većem broju njih. Profesori razumiju kada ne dođemo, i zaista smo zahvalne što su otvoreni za sve naše zahtjeve kako bi nam studenske dane učinili ljepšim”, kaže Jana.

Zahvalne su Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) za podršku koju su im iz te organizacije pružili prilikom upisa, zahtjeva za stipendiju.

„Ali i zahtjeva za asistenta, kog, eto, još nemamo. Ali, imamo divne kolege i koleginice koji nam pomažu oko svega”.

Iz UMHCG kazali su da se učenici i studenti OSI i bez epidemije suočavaju s različitim preprekama, a da je koronavirus samo dodatno pogoršao situaciju i na površinu izbacio probleme.

„Većina predavanja se organizuju onlajn, što podrazumijeva posjedovanje opreme, upotrebu određenih aplikacija, a samim tim i informatičku pismenost. Mnogi učenici i studenti s invaliditetom izađu iz osnovne i srednje škole nedovoljno pismeni, bez dovoljnog poznavanja maternjeg jezika, ali i osnovnih računarskih radnji i korišćenja savremene opreme jer se zanemaruju. Osim toga, sama procedura i pristup ovim aplikacijama studentima s invaliditetom je komplikovana”, kazala je Anđela Miličić iz te organizacije.

Dodaje da su problem i finansije i da neke porodice nisu u situaciji da obezbijede računar.

Neki su učenici s invaliditetom možda ostali bez pružanja usluge asistencije u nastavi, pa s njima, kaže, uče roditelji ili članovi porodice, koji nisu prošli obuku i ne znaju da koriste računar.

Iz UMHCG su na zahtjev studenata, Ministarstvu prosvjete još u julu i avgustu uputili Inicijativu za obezbjeđivanje finansijskih sredstava za uslugu asistencije u nastavi za studente s invaliditetom, ali do danas nisu dobili odgovor.

„Kako asistencija u nastavi za studente s invaliditetom nije zakonski regulisana, u vezi s tim zahtjevom obraćali smo se i crnogorskim univerzitetima”, rekla je ona.

Miličić nabraja i druge probleme. Uz nepristupačnu literaturu i fakultet, nepristupačan je i prevoz, ne postoji tumač za znakovni jezik, ukazuje na potrebu za psihološkim osnaživanjem.

„Posebno ako se radi o studentima prve godine osnovnih studija, kojima je ova vrsta usluge potrebna jer se nalazi na prelazu iz jednog nivoa obrazovanja u drugi, a nerijetko to bude slučaj da su neke osobe s invaliditetom obrazovanje sticale u institucijama zatvorenog tipa (današnji resursni centri) gdje možda i nisu imale prilike da se socijalizuju i budu uključene na pravi način, odnosno u dovoljnoj mjeri s osobama bez invaliditeta”, kazala je Miličić.

Svi ti servisi podrške nedostajali su osobama s invaliditetom i prije pojave koronavirusa, ali je epidemija, kako su kazali iz UMHCG, dodano pokazala značaj za tom vrstom podrške. Bez sličnih servisa, osobe s invaliditetom jednostavno mogu biti isključene iz društva. Učenici s invaliditetom ne bi se odlučili za nastavak daljeg školovanja, što bi dalje vodilo pasivnosti, zavisnosti od njihovih članova porodice, povlačenje u sebe.

„I jednostavno nepružanje šanse učeniku s invaliditetom da nastavkom daljeg školovanja razvije svoje mogućnosti i potencijale. Dodatno, na taj način mu ne pružate priliku da u budućnosti stekne radne navike i bude konkurentniji na tržištu rada, zbog nastale situacije osobi s invaliditetom uskraćujete pravo da stvori preduslove kako bi u budućnosti bio što samostalniji. Upozoravali smo i Ministarstvo prosvjete da ukoliko se ne omoguće osnovni preduslovi za uključivanje djece s invaliditetom u obrazovni proces će država Crna Gora nastaviti da sprovodi integraciju, a ne inkluziju za koju se deklarativno zalaže”, poručili su iz UMHCG, pozivajući na poštovanje Zaključnih razmatranja Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom iz septembra 2017.

„Nijedno dijete ne smije nepravedno biti isključeno iz procesa osnovnog obrazovanja koje je obavezno, a pored toga Ustav Crne Gore proklamuje svima pravo na školovanje pod jednakim uslovima. Dijete kojem se ne poštuju osnovna prava, ne uvažava njegova različitost i dostojanstvo ne može biti osnaženo u kasnijoj dobi da se zalaže za jednaka prava s drugima, i da ima iste odgovornosti. Ono postaje žrtva sistema i pogrešnih vrijednosti u kojem se ocjene upisuju kao znak milosrđa i oslobađanja od griže savjesti, a znanje za osobe s invaliditetom smatra luksuzom, pa se o zaposlenju govori na kraju kao o nagradi za osobe s invaliditetom”, poručili su iz UMHCG.

Prema podacima iz Završnog Izvještaja o realizaciji Strategije za integraciju lica sa invaliditetom broj djece s Rješenjem o usmjeravanju u obrazovni proces je 2.569. Prema podacima UMHCG, broj studenata s invaliditetom u studijskoj 2020/2021. je 126 na Univerzitetu Crne Gore 78, Univerzitetu Donja Gorica 29, Univerzitetu Mediteran 13, Univerzitetu Adriatik četiri, dok dva studenta s invaliditetom studiraju na samostalnim fakultetima. Ove godine, prvi put su fakultet upisale 23 osobe s invaliditetom.

„Prisutna je velika razlika između učenika s invaliditetom koji završavaju srednju školu u odnosu na one koji odluče da upišu fakultet. Društvo ima niska očekivanja od osoba s invaliditetom, oni završavaju srednju školu s nižim stepenom osnovne pismenosti i sticanjem radnih navika u manjoj mjeri su socijalizovani i neosnaženi i nemotivisani za nastavak daljeg školovanja”, kazali su iz ovog udruženja.

U Crnoj Gori ne postoje zvanični podaci o broju osoba s invaliditetom , ali se procjenjuje da ih je oko 70.000. Prema izvještajima, među kojima su i oni Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, godinama se javnosti ukazuje da su OSI izložene visokom stepenu diskriminacije, počev od siromaštva, prostorne, pristupačnosti usluga, informacija, zdravstvene zaštite, pa i obrazovanja i zapošljavanja.

Nije sociolog ko završi, nego onaj ko nauči šta je biti sociolog

„Iako završaju sociologiju, studenti na tom odsjeku u praksi nemaju razumijevanja ni razvijenu svijest šta je imati oštećenje vida, niti da uopšte pomažu“ kaže Obradović.

Dodaje da mu niko od mlađih kolega nije ponudio pomoć za prilagođavanje literature.

„Svaki od mojih kolega mogao je da dok čita i podvlači za sebe, snimi lekciju i da ja imam ravnopravno s njima. Nemaju razvijenu svijest da pomažu, ne samo osobe s invaliditetom, nego uopšte. Samo se juri za prosjekom. Potpuno su zaboravili da nije sociolog onaj koji završi, nego onaj koji nauči šta je biti sociolog” rekao je on.

Odluke o onlajn nastavi bez konsultacija

Iz UMHCG kazali su da u donošenju odluke o organizaciji onlajn (online) nastave, nadležni nisu prethodno radili procjenu o uticaju na djecu s invaliditetom.

„U praksi se desilo da mnoga djeca budu potpuno izopštena, da nemaju osnovne uslove za obrazovanje od nedostatka opreme, i interneta, do neadekvatnosti asistencije u nastavi koja je, takođe „funkcionisala onlajn“ te većeg pritiska na roditelje, ili jednostavnog zapostavljanja djece”, kazala je iz te organizacije Anđela Miličić.

Dodaje i da je Ministarstvo prosvjete, koje je do formiranja nove Vlade početkom decembra vodio Damir Šehović, nije prihvatilo preporuke UNICEF-a da svaka škola individualno organizuje nastavu i odluči o metodama rada.

Izvor: www.vijesti.me

„Osobe s invaliditetom (OSI) u Srbiji će proizvoditi prvo zaštitno odijelo za tržište Njemačke. To je vijest na koju smo svi ponosni“, izjavila je Jelica Stamenković, vlasnica preduzeća za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Budućnost pet iz Jagodine.

„U aprilu 2019. pokrenuli smo proizvodnju zaštitne odjeće, a naša zaštitna odjeća će se već 2022. naći na njemačkom tržištu. Osobe s invaliditetom će praviti zaštitno odijelo najvećeg kvaliteta, za građevinare, električare, varioce, za sve one kojima je potreban najviši stepen zaštite u obavljanju poslova“, rekla je Stamenković.

Govoreći na panelu Šta si radio u pandemiji, tata posljedice krize na ranjive grupe u društvu, Stamenković je naglasiila da su OSI koje rade u preduzeću, od početka pandemije, nisu razmišljali o sebi već samo kako da naprave što više zaštitnih maski.

Vlasnica ovog preduzeća zahvalila se Vladi i Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja na podršci, dobro postavljenom regulatornom okviru i svoj pomoći koju pružaju.

„U ovakvom okruženju sve je do nas i naših ideja, razvojnih planova i strategija. Mi u Budućnosti pet smo spremni za novo vrijeme i zato sa novim projektima ponosno idemo naprijed. Sav profit koji se eventualno ostvari mi reinvestiramo, radimo sve da zaposlimo nove osobe s invaliditetom ili da kupimo nove mašine i automatizacijom olakšamo rad osoba s invaliditetom“, rekla je Stamenković.

Preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom Budućnost pet iz Jagodine osnovano je s ciljem pružanja pomoći OSI kroz zapošljavanje, njihovo osposobljavanje i ostvarivanje boljeg životnog standarda.

Na samom početku pandemije ovo preduzeće zaustavilo je svoju redovnu proizvodnju i otpočelo je proizvodnju više od 30 hiljada besplatnih zaštitnih maski, koje su kasnije donirane gerontološkim centrima širom Srbije.

Izvor: www.blic.rs

Osobama s oštećenjem vida biće obezbijeđena bolja pristupačnost putnoj infrastrukturi Aerodroma Crne Gore (ACG) i Luke Kotor, kako bi svi članovi društva imali istu vrstu komfora prilikom putovanja, poručeno je na današnjoj onlajn (online) pres (press) konferenciji ove dvije kompanije.

Na konferenciji je predstavljen projekat Inovativne usluge prevoza za putnike potpuno i djelimičnog oštećenog vida u Dunavskoj regiji (DTP), za koji su ACG i Luka Kotor aplicirali kako bi svi putnici imali ravnopravan tretman prilikom putovanja, saopšteno je iz kompanije Aerodromi  Crne Gore.

Menadžerka projekta DTP za ACG Nina Planinić objasnila je da u projektu učestvuje 14 država dunavskog sliva i da je cilj da se evropski transport prilagodi osobama s oštećenjem vida, kako bi nesmetano koristili infrastrukturu na aerodromima, željeznicama, javnom prevozu i u lukama.

„Na samom početku projekta osluškivali smo potrebe upravo osoba s oštećenjem vida i zajednički došli do zaključka da je u ovoj fazi najpotrebnije obezbijediti taktilne trake i orjentacione table na Brajevom pismu“, kazala je Planinić.

Maja Danilović menadžerka DTP Luke Kotor navela je da je luka prva stanica na koju zakorače ljudi s broda, te da će se obezbijediti taktilne trake do podvožnjaka u Kotoru.

„U tu namjenu biće utrošeno oko 109 hiljada eura“, navela je Danilović.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Goran Macanović zahvalio se predstavnicima Aerodroma Crne Gore i Luke Kotor na aplikaciji upravo za ovakav projekat kojim se, kako je naveo, omogućava pristupačnost institucija osobama s oštećenjem vida i ispunjavaju nacionalne i međunarodne zakonske obaveze.

„Obezbjeđivanje ravnopravnog pristupa osobama s oštećenjem vida je višestruko značajna. Sprovođenje tih mjera je preduslov samostalnog života, a to je preduslov dostojanstvenog života. Zato je ovaj projekat višestruko važan“, kazao je on.

Macanović je ponudio resurse SSCG i stručnu pomoć predstavnicima projekta kako bi se što kvalitetnije integrisao i vremenom još više unaprijedio.

Ukupan budžet projekta je 2.192.546 eura, od čega većinu finansira Evropska unija. Budžet za prilagođavanje aerodromske infrastrukture putnicima s oštećenjem vida iznosi 127.500. eura. Rok završetka projekta je decembar 2022., zaključuju u saopštenju.

Izvor: www.cdm.me

Kampanja za informisanje birača koju je sprovela DIK uglavnom se sastojala od kratkih video snimaka emitovanih na televiziji i opštih informacija dostupnih na njenoj veb stranici na crnogorskom jeziku. Nijesu bile dostupne informacije na znakovnom jeziku ili formatima koji su pristupačni osobama s invaliditetom, uključujući titlove ili materijale u lako čitljivom formatu.

PRIJAVA BIRAČA

Biračko pravo ima svaki građanin koji ima najmanje 18 godina na dan izbora. Oni koji su sudskom odlukom proglašeni poslovno nesposobnim, uključujući i po osnovu intelektualnog ili psihosocijalnog invaliditeta, ne mogu glasati, suprotno međunarodnim standardima. Suprotno međunarodnoj dobroj praksi, Ustav predviđa pravo glasa građanima koji su boravili u zemlji dvije godine, a izborni zakon dalje ograničava pravo onima koji su dvije godine bili stanovnici neposredno prije dana izbora. Da bi se omogućilo šire učešće u izbornom procesu na ravnopravnoj osnovi, poslovna sposobnost i boravišna dozvola kao uslov za učešće u biračkom procesu treba da se revidiraju u skladu s međunarodnim standardima i dobrom praksom. 

Tokom izbornog perioda, vlada je dodjeljivala vanredne socijalne beneficije po nejasnim i navodno subjektivnim kriterijumima za grupe identifikovane kao „ranjive“; dodijeljene su dodatne beneficije za penzionere.

IZBORNI DAN

U skladu sa standardnom praksom za LEOM, članovi misije nijesu sistematski ili sveobuhvatno posmatrali postupke na dan izbora, već su posjetili ograničeni broj biračkih mjesta u 13 od 24 opštine. Na posjećenim biračkim mjestima, proces glasanja je bio transparentan i procedure su se uglavnom poštovale. Taktilni vodiči za glasanje uglavnom su, ali ne uvijek, obezbjeđivani glasačima s oštećenjem vida. Na određenom broju posjećenih biračkih mjesta, a prema nekim sagovornicima LEOM-a ODIHR-a, uključujući Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore i Savez slijepih Crne Gore, 105 birača s invaliditetom nije moglo glasati nezavisno i tajno, a većina biračkih mjesta ili nije bila pristupačna osobama s fizičkim invaliditetom ili nijesu obezbijeđeni glasački listići i materijali u pristupačnim formatima. 

Žalbe su podnijeli Centar za demokratsku tranziciju (CDT) i Centar za građansko obrazovanje (CGO). Sud je prihvatio da je pravo birača da zatraže glasanje putem mobilnog uređaja neopravdano ograničeno zahtjevom da se na dan izbora nalaze u opštini u kojoj imaju boravište, dok je pravo mobilnog glasanja neprimjereno prošireno na birače koji po zakonu nemaju pravo na to zbog starosti, invaliditeta ili liječenja u bolnici ili zbog boravka u ustanovi socijalne zaštite. 

PREPORUKE

Da bi se olakšalo ravnopravno učešće osoba s invaliditetom, treba preduzeti napore da se obezbijedi da prostorije i raspored biračkih mjesta budu pogodni za samostalan pristup birača s invaliditetom. Mogle bi se razmotriti dodatne mjere, uključujući informativni materijal za birače u više formata, i efikasnu obuku o uključivanju osoba s invaliditetom za članove izbornih komisija nižeg nivoa.

Prevela s engleskog: Marina Đurović

Izvor: osce.org

Zahvaljujući tehnologiji život je postao znatno lakši. Možemo da kupujemo stvari na internetu, razgovaramo s porodicom i prijateljima širom zemlje i svijeta i kontrolišemo brojne pametne uređaje putem tableta ili pametnog telefona.

Kako tehnologija može da pomogne?

Pored mnogih drugih tehnologija našeg digitalnog svijeta, osobe s invaliditetom (OSI) imaju koristi od upotrebe pametnih uređaja. Pametna kuća je rezidencija koja sadrži uređaje međusobno povezane putem Interneta koji će vlasniku omogućiti daljinsko nadgledanje i upravljanje njima. Pametna kuća uključuje uređaje, svijetla, termostate, zvona na vratima, brave na vratima, kamere, zvučnike i tome slično. Kako se uređaj kvalifikuje kao pametni kućni uređaj? Tehnički, bilo koji proizvod u vašem domu koji se može priključiti na kućnu mrežu i kojim se zapovijeda glasom, daljinskim upravljačem, tabletom ili pametnim telefonom smatra se pametnim uređajem.

Kako tehnologija pametnih kuća pomaže osobama s invaliditetom? Sistem pametne kuće daje kontrolu OSI. Ovi uređaji mogu im pomoći da uživaju u samostalnom životu. Oni daju moć ovoj zajednici, istovremeno im omogućavaju uštedu troškova. Pametni uređaji su znatno jeftiniji od jednonamjenskih pomoćnih uređaja. Kako sve to rade pametni kućni sistemi? Dobar primjer je pametni senzor za vrata koji je povezan s pametnim zvučnicima. Osobe s oštećenjem vida mogu da koriste ovu pametnu kućnu tehnologiju kako bi ih obavijestili da li je neko ušao ili izašao iz kuće. Još jedan dobar primjer je program Amazon Eho (Amazon Echo). Ovaj uređaj s ličnim pomoćnikom može da sluša vaše glasovne komande i kontroliše uređaje i uređaje koji podržavaju Blutut (Bluetooth). Osobe s fizičkim invaliditetom više ne moraju da ustaju da bi promijenili termostat ili da bi stupili u kontakt s voljenom osobom. Posijedovanje pametnog uređaja omogućava im da ovaj zadatak obavljaju lako.

Robotski usisivači, alarmi za dim, pećnice, pa čak i aparati za kafu samo su neke stvari kojima se može upravljati pomoću pametnih telefona ili čak samo izgovorenim komandama. Kao takvi, ljudi koji imaju invaliditet lakše izvršavaju zadatke koje su nekad drugi obavljali za njih. Povećava dostupnost, a da se od njih ne zahtijeva da promijene način na koji je njihov dom dizajniran ili izgrađen. Jednostavno rečeno, ova vrsta tehnologije pruža im „kontrolu kuće“, što može napraviti veliku razliku u načinu na koji mogu da žive svoj svakodnevni život.

Senzori za vrata

Ako ulažete u pametni uređaj, sigurnost bi vam trebala biti glavni prioritet. Ima li boljeg načina da svoju kuću zaštitite od senzora za vrata? Senzor vrata vam šalje upozorenje svaki put kada neko pokuša da uđe u vaš dom.

Elektronske brave za vrata

Pametna brava omogućava vam daljinsko otvaranje i zaključavanje vrata. Obezbjeđuje da nikada nećete biti zaključani izvan kuće a to je nešto što se lako može dogoditi ako zaboravite ključ ili kod u kući. Takođe vam omogućava da ljudima pružite privremeni pristup vašim domovima kad god to želite. U stvari, možete čak i sami da odredite koliko puta i dana neko može da ulazi i izlazi iz vašeg doma.

Senzori pokreta, kao što svi znamo, mogu da otkriju kretanje u području gde ih ne bi trebalo biti. Oni igraju integralnu ulogu u bilo kom sistemu bezbijednosti. Pomoću pametnog kućnog sistema možete da podesite senzor pokreta da aktivira druge povezane uređaje, poput svijetla ili alarma. Ovi uređaji se čak mogu koristiti za uštedu novca. Na primer, možete da podesite uređaj da isključuje svijetla kad god se u prostoriji ne detektuje pokret tokom određenog perioda.

Pametna svijetla

Pametno osvetljenje je više od pukog uključivanja i isključivanja svijetla. Omogućava vam kontrolu nivoa osvetljenja omogućavajući vam da promijenite osvetljenost sijalice u skladu sa vašim potrebama i/ili doba dana. Takođe vam omogućava uštedu energije. Kao što smo već pomenuli, možete da povežete senzore pokreta s pametnim osvetljenjem koje vam omogućava da isključite svijetla u praznim prostorijama. Ukratko, u stanju ste da uštedite električnu energiju kao i svoju ličnu energiju.

Glasovni asistenti

Tehnologija glasovnog asistenta transformisala je živote svih. Komanduje se glasom, to je softver koji dijeluje kao digitalni asistent i pruža korisnicima uslugu putem aplikacije. Dobar primjer glasovnih asistenata su Amazonova Aleks (Amazon-ova Alexa) i Gugl Asistent (Google Assistant).

Pomoću glasovnog asistenta možete da kontrolišete razne uređaje pomoću jedne određene aplikacije ili uređaja, kao što su aplikacija Amazon Aleks (Amazon Alexa), Amazon Eho (Amazon Echo) ili Gugl Nest (Google Nest). Između ostalog, možete ga koristiti za pozivanje najmilijih, pretraživanje Gugla (Google-a), gledanje filma, pravljenje liste za kupovinu, postavljanje podsjetnika i alarma, puštanje muzike, zaključavanje vrata i mijenjanje termostata.

Video zvona na vratima

Zvono na vratima ima kameru koja snima video. Zašto da ga instalirate? Ovaj pametni uređaj je veliko sredstvo odvraćanja od kriminala. Ako neko vidi kameru koja snima njegove postupke ispred vaših vrata, to će ga natjerati da dobro razmisli o provali u vaš dom. Možete da snimate svakoga ko vam dođe na vrata, što vam pruža dragocjene video snimke koji mogu poslužiti kao dokaz zločina.

Još jedna prednost ovog uređaja je što vam omogućava da nadgledate isporuke Amazona dok ste van kuće. Omogućiće vam i prikazivanje posjetilaca u onim danima kada biste radije ostali sami.

Termostati

Neki ljudi vole da svoje domove ugriju, drugi više vole hladnije. Pametni termostat omogućava vam podešavanje temperature u vašem domu baš onako kako želite. Zašto je ovo bitno? Pomoću pametnog termostata možete smanjiti toplotu dok ste van kuće da biste uštedijeli na troškovima, a zatim je zagrijete kada se vraćate kući. Ljudima koji imaju invaliditet mogućnost daljinskog upravljanja temperaturom u domu je pogodnost koja olakšava život. Većina pametnih uređaja dizajnirana je tako da bude laka za upotrebu. Štaviše, za većinu njih je potrebno samo da instalirate aplikaciju i priključite uređaj u kućnu mrežu.

Nema sumnje da su pametni kućni uređaji olakšali život mnogim potrošačima. Za ljude koji žive s invaliditetom učinili su život lakšim. Ovi uređaji su im dali veću kontrolu nad načinom na koji će živjeti svoj život, omogućavajući im da budu samostalniji. 

Izvor: www.pcpress.rs