Kristian

Kristian

ponedeljak, 30 novembar 2020 13:42

ČOVJEK KOJI POMJERA GRANICE!

Marko Marjanović (31) je osoba s oštećenjem vida i u aprilu 2019. istrčao je Beogradski maraton.

Tada nam je održao važnu životnu lekciju iz istrajnosti, pokazao da čovjek nikada ne smije da odustane od ciljeva koje je sebi zacrtao. Sada, godinu i po dana kasnije Marko je spreman da ponovi trku i popravi rezultat od četiri sata i 49 minuta, ovoga puta na nešto drugačijem, virtuelnom maratonu.

„Marko je za sve ovo vrijeme pokazao snagu i talenat. Ovo će biti drugi put da trči maraton. Prošle godine je po prvi put istrčao cijeli maraton. On je primjer da nema opravdanja ni za šta. Moramo da se pokrenemo i budemo dio trkačkog pokreta. On je prva osoba s oštećenjem vida koja je istrčala Beogradski maraton. Mi smo ga podržali još godinu i po dana prije toga, a on je bio istrajan svo vrijeme.“ rekao je u razgovoru za „Alo!" direktor Beogradskog maratona Dejan Nikolić.

Marko uz sebe ima „pomoćnike" koji su tu uz njega u dostizanju ciljeva. Međutim, više nije dovoljna pomoć samo Irene Pavlović (44), već je tu četvoročlana ekipa koja će po dionicama na Adi Ciganliji ove subote trčati zajedno sa Markom.

„Toliko je napredovao da ni Irena više ne može da ga isprati, što se kaže „učenik je nadmašio učitelja“. Iz tog razloga je tu sada cio tim koji se smjenjuje tokom trke. Uz njega je tu njegov tim sa Irenom Pavlović na čelu. Oni su bili cio pripremni period uz Marka, a biće tu i u subotu da mu pomognu u čitavom logistici. Vrlo je zanimljivo i to da će on istrčati cio maraton, dok će po jedan član njegovog tima trčati samo određene dijelove uz njega. Svi zaslužuju pohvale i podršku jer ovako nešto je velika stvar. Teško je riječima to opisati, zaista“ nastavlja Nikolić.

Lijepo se direktor Beogradskog maratona osvrnuo na to da ovakva priča samo može da bude podstrek svima nama da ne odustajemo. Marko nam je održao veliku lekciju, a na nama je hoćemo li je prisvojiti.

„To što Marko radi je samo podstrek drugima. Na neki način postao je uzor. On želi da svojom snagom to pokaže i podrži druge. Mi kao Beogradski maraton želimo da nastavimo s podrškom osobama s invaliditetom. Imali smo slučaj s Nikolom Rabrenovićem, nekadašnjim članom Gorske službe spasavanja, koji je u saobraćajnoj nesreći ostao bez donjih ekstremiteta, ali je na takozvanom ručnom biciklu završio ovogodišnji virtuelni maraton. Sve to pokazuje da nema odustajanja, jednostavno je tako. Ako osobe s invaliditetom mogu na ovakav način da nam pokažu kako se oni bore, onda ne bi trebalo da postoji opravdanje ni za nas“ rekao nam je Nikolić i još jednom podsjetio koliko je važna fizička aktivnost, naročito u ovakvim momentima u kojima se nalazi čitava planeta.

„U ovakvim vremenima nam je prijeko potrebno kretanje. Imamo pred nama otvoreni prostor, svako može individualno da se uključi u bilo kom trenutku. Pokazalo se da je fizička aktivnost odlična prevencija u borbi protiv mnogih bolesti. Što smo mi kao pojedinci zdraviji, pomažemo čitavoj naciji. To sve nas u Beogradskom maratonu inspiriše i baš zato smo se odlučili da održimo virtuelni maraton“ zaključuje direktor ovog maratona.

Kako zapravo izgleda virtuelni maraton?

„Virtuelni maraton nije maraton u pravom smislu, da se trči jedan događaj i da se organizuje kao do sada sa grupnim startom i ciljem. Virtuelni maraton se odvija individualno ili u malim grupicama od dvoje, troje takmičara. Takmičari imaju rok do 30. novembra da pošalju rezultate pa će na osnovu toga kasnije biti napravljen plasman, tako ćemo saznati i ko je pobednik“ objasnio je Nikolić.

Izvor: www.alo.rs 

sreda, 25 novembar 2020 14:24

Ministarstva ugrožavaju rad NVO sektora

U Crnoj Gori se do sada mehanizam finansiranja projekata nevladinih organizacija (NVO) koristio pogrešno, pa i vrlo izgledno u svrhu kontrolisanja dijela NVO i stvaranja klijentelističkih odnosa vlasti i „podobnog” civilnog sektora, a direktnog izopštavanja profilisanih i kompetentnih organizacija. To je u izjavi za „Dan“ ocijenila izvršna direktorka Centra za razvoj NVO (CRNVO) Ana Novaković Đurović komentarišući nezakonito ponašanje dijela ministarstava koja još nijesu raspodijelila oko 270.000 eura namijenjenih za projekte NVO.

Novaković Đurović pojašnjava da sa dodjelom sredstava kasne ministarstva unutrašnjih poslova, odbrane i prosvjete, dok resor zdravlja čak još nije objavilo konkurs za ovu godinu, koji su bili u zakonskoj obavezi objaviti do 1. marta ove godine. Ukazuje da je u pitanju ukupno šest odluka koje treba donijeti, a iznos koji je njima obuhvaćen i još nije raspoređen je nešto oko 270.000 eura.

„Nažalost, od stupanja na snagu izmjena Zakona o NVO u skladu sa kojima ministarstva dodjeljuju projekte, ovakvo postupanje se ponavlja iz godine u godinu. Veliki problem predstavlja činjenica da ne postoji propisan zakonski rok u kojem su ministarstva dužna objaviti odluke i to je značajan propust, koji ministarstva svesrdno koriste i objavljivanjem odluka pred sami kraj ove godine obesmišljavaju kompletan koncept dodjele sredstava“  navodi ona.

Novaković Đurović ističe da ovakav način rada ministarstava apsolutno ugrožava rad NVO sektora.

Direktor Instituta za socijalnu i obrazovnu politiku Mitar Radonjić za „Dan” kaže da su i ona ministarstva koja su podijelila novac ove godine tradicionalno kasnila sa tim odlukama. On ističe da je na snazi evidentno kršenje Zakona o NVO.

„Ove godine nijedan konkurs, kao ni prethodnih, nije na vrijeme raspisan, dok Ministarstvo zdravlja najvjerovatnije neće ni raspisati konkurs u dvije vrlo vazne oblasti – prevenciji HIV/AIDS-a i prevenciji upotrebe narkotika jer su funkcioneri podnijeli ostavke u iščekivanju formiranja vlade i korisnici ovih sredstava će najvjerovatnije ostati uskraćeni za korišćenje servisa koji neće biti finansirani, a od ključne su važnosti u obje oblasti poput centara za pomoć, savjetovališta i slično“ navodi Radonjić.

On ističe da ovakvo, blago rečeno, neodgovorno ponašanje donosioca odluka izuzetno šteti NVO sektoru koji je neprofitan i nema drugi vid finansiranja osim postojećeg.

Prema riječima direktorice Udruženja mladih sa hendikepom Marine Vujačić, nažalost Zakon o NVO nije propisao rok za donošenje odluke komisija, što očigledno ministarstva „koriste” jer nemaju zakonsku/profesionalnu obavezu, a očigledno ni ličnu odgovornost.

„Međutim, bez obzira na to, neprihvatljivo je da se odluke za projekte donose u drugoj polovini godine, a mnoge od njih tek u poslednjim mjesecima godine jer se radi o direktnim aktivnostima koje se odnose na doprinos sprovođenju javnih politika. Ovo znači da nije riječ samo o odnosu prema NVO, već o odnosu prema javnim politikama u prioritetnim oblastima i ciljnim grupama na koje se odnose te javne politike“ ističe ona.

Početnici bez podrške

Novaković Đurović ističe da je poseban problem kako se sredstva dodjeljuju.

„Istovremeno, organizacije koje tek započinju svoj rad i nijesu imale mogućnosti razviti kapacitete takođe treba osnažiti, jer to jeste put razvoja građanskog društva, putem, za početak manjih iznosa podrške za izgradnju znanja i kapaciteta ili kroz partnerstvo sa razvijenim NVO, koje će ih vremenom kvalifikovati da i samostalno realizuju projekte“ ističe ona.

Izvor: www.dan.co.me

Širom svijeta, nasilje nad ženama i djevojčicama stoji na putu ostvarivanju ljudskih prava, izjavio je danas Antonio Gutereš (Antonio Guterres), generalni sekretar Ujedinjenih nacija.

On je naveo da je pandemija COVID-19 još jasnije ukazala na taj problem, kao i na potrebu da svi, u cijelom svijetu i na svim nivoima, hitno preduzmu mjere u borbi protiv njega. Socijalne i ekonomske posljedice pandemije, istakao je, u većoj mjeri se odražavaju na žene i djevojčice – guraju ih u siromaštvo, a rizik nasilja nad njima je sve veći.

„U aprilu ove godine, apelovao sam na međunarodnu zajednicu da za sva vremena zaustavi tu tihu pandemiju rodno zasnovanog nasilja. Danas ponovo, još glasnije, upućujem taj apel“, rekao je on.

Gutereš je napomenuo da svjetska zajednica treba da sasluša glasove i iskustva žena i djevojčica i da uvaži njihove potrebe, posebno kada je riječ o onima koje su preživjele nasilje ili su izložene višestrukoj ili intersekcijskoj diskriminaciji.

Osim toga, naveo je, potrebno je da u traganju za rješenjima u prvi plan stavimo žene kao liderke i da u borbu uključimo muškarce.

„Među preduzetim mjerama mora da bude i obezbjeđivanje predvidljivih i fleksibilnih izvora finansiranja za organizacije za zaštitu prava žena, koje u krizama često reaguju na prvoj liniji. Neophodno je da usluge za žene koje su preživjele nasilje i dalje budu na raspolaganju, uz odgovarajuće resurse i mjere reagovanja u oblasti zdravstva, socijalne zaštite i pravosuđa“, istakao je on.

Te mjere, kako je rekao, ne treba da budu orijentisane samo ka intervencijama nakon što se nasilje već dogodilo, već i ka prevenciji nasilja, što obuhvata i rad na prevazilaženju društvenih normi i neravnoteže moći, a policija i pravosuđe treba da obezbijede da učinioci odgovaraju za svoja djela i prekinu praksu nekažnjavanja.

„Na ovaj dan, pozivam sve nas da se sa još više riješenosti uhvatimo u koštac sa rodno zasnovanim nasiljem da bismo ga zauvijek iskorijenili“, pozvao je Gutereš.

*Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 25. novembar, obilježava se svuda u svijetu. Prvi put je ustanovljen 25. novembra 1981. u Bogoti, u znak sjećanja na sestre Mirabel koje su brutalno ubijene u Dominikanskoj Republici 1960. Datum su prihvatile Ujedinjene nacije 1990. kada je službeno potvrđen kao „međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama“.

Izvor: www.danas.rs , www.izjzkg.rs 

Okolnosti u kojima živimo već mjesecima, a koje nazivamo „nova normalnost“ (ma koliko to zvučalo iritantno), negativno su se odrazile na sve sfere društva i na sve starosne grupe. Novinama se uglavnom radujemo, ali ovoga puta nije tako i nije bilo biranja. Situacija, kojoj se ne nazire kraj, nametnuta je, a sa njom i pitanje kako izvući najbolje i svega toga.

Kako na studentsku populaciju, u smislu njihove produktivnosti u studiranju, utiče novi režim praćenja nastave? Kako zadržati kontinuitet, motivaciju, snaći se u kombinovanom modelu onlajn učenja i nastave uživo? Šta bi savjetovali kolegama kako da nastave da „plivaju“ onako kako su započeli prije pojave virusa korona. Kako zadržati radne navike? Šta im savetuju profesori i razgovaraju li sa njima na tu temu. Sada je više nego ikad dostupno mnogo besplatnih onlajn kurseva, knjiga, raznih edukacija. Koriste li nešto od toga da bi radili na sebi – ispričali su nam studenti nekoliko državnih fakulteta.

Bojana Vušanović, studentkinja specijalističkih studija Psihologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, smatra da su preventivne mjere protiv širenja epidemije uvele određene promjene u živote studenata.

„Mnogo predavanja je prenešeno na onlajn platforme, što ima svojih prednosti i mana. Na Odsjeku za psihologiju u Nikšiću predaje nekoliko profesora koji nisu iz Crne Gore, te je prelazak na onlajn platforme omogućio da se predavanja i konsultacije održavaju češće nego inače, uz jednako adekvatnu komunikaciju između njih i studenata. S druge strane, za starije studente psihologije je jako bitno da steknu određeno iskustvo kroz praksu i da time dobiju uvid u izazove s kojima će se susretati u kasnijem radu s djecom i odraslima. Nažalost, veliki broj akademaca je tokom prvog talasa epidemije ostao bez tog iskustva, a upitno je da li će to biti izvodljivo i u ovom i sledećem semestru“, ukazala je Vušanovićeva.

Prema njenim riječima, kontinuirani kontakt s profesorima i redovna predavanja olakšavaju studentima da održe radne navike na istom nivou na kom su one bile i prije pojave virusa, ili barem približno. Naravno, kod mnogih se javlja osjećaj anksioznosti i straha zbog epidemije i pratećih mjera prevencije, koji koče i usporavaju produktivnost.

„Psiholozi i psihoterapeuti najčešće tvrde da je najbolje rješenje pronalazak neke aktivnosti koja nama lično olakšava ova osjećanja. To su razgovor s bliskom osobom, onlajn druženja, čitanje, treniranje, pisanje, ili neki drugi hobi. Uz to je poželjno napraviti sebi dnevni plan učenja i izvršavanja fakultetskih obaveza, kako bi se održala rutina i navika. Istina je da ova situacija izaziva neka nama neprijatna osjećanja, ali korisno je da na nju gledamo kao na izazov koji će nam pomoći da ojačamo i naučimo nešto o sebi, a ne kao na prepreku koju je teško preći.

Zaista je divno što je toliko stručnjaka odlučilo da podijeli sa svijetom svoja znanja i iskustva preko besplatnih onlajn predavanja i webinara. Iskoristila sam tu povoljnost više puta i pratila predavanja i diskusije na teme iz oblasti psihologije koje nismo imali prilike da obradimo toliko detaljno na fakultetu, predavanja o fotografiji i onlajn časove joge. Toplo preporučujem svima da iskoriste ovu priliku i nauče nešto novo o stvarima koje ih interesuju“, naglasila je Vušanovićeva.

Njena koleginica Sofija Kastratović, kaže da je većina studenata počela da se bavi nekim hobijem, da trenira kod kuće, čita, završava davno zaboravljene obaveze.

„Mislim da je ova situacija dovela do toga da uvidimo našu humanu, ali i kreativnu stranu. Pored toga, mnogo psiholoških centara i nezavisnih psihologa je omogućilo razgovore preko online platformi kako bi pomogli koliko mogu, što je u ovakvoj situaciji svakako poželjno. Takođe, sve češće vidim da profesori organizuju online radionice i predavanja, nezavisno od onih obaveznih na fakultetu. Redovna predavanja u prošlom semestru pomogla su nam pri stvaranju osjećaja organizovanosti i postignuća, makar u nekoj mjeri. Koliko vidim, studentima odgovara onlajn vid nastave, pogotovo zato što su dolasci profesora iz Beograda u Nikšić mnogo rjeđi nego što ovi sastanci mogu biti, što pomaže održavanju kontinuiteta”, poručila je Kastratovićeva.

Radne navike je teško zadržati

Aleksandra Terek, studentkinja prve godine master studija Odsjeka za psihologiju smatra da je najteže je prihvatiti da ono što se dešava u drugom dijelu svijeta, utiče i na ono što se dešava kod nas.

„Najprije nismo mogli da prihvatimo da postoji mogućnost da Covid-19 dođe u Crnu Goru. Profesorica nas je često pitala kako se osjećamo po tom pitanju i da li nas je strah prije prvog karantina. Mi smo tada nosili ružičaste naočare, ali ubrzo je Crna Gora bila zatvorena. Imali smo puno vremena za sebe, ali nakon ubrzanog života, teško je usporiti i cjeniti ono što imaš oko sebe. Počele su da se izražavaju neke depresivne crte, što se i očekivalo u tako naglom preokretu života. Međutim to je i dosta uticalo na našu želju za učenjem. Motivacija i volja su gotovo potpuno nestale, a tome je i pripomoglo to što većina profesora nije pristupalo njihovim obavezama prema studentima. Na početku nismo imali nastavu. Seminarski radovi koje smo radili i vrijeme koje smo uložili u učenje za kolokvijume je palo u vodu. Onda smo se adaptirali na kriznu situaciju. Svi bismo trebali prihvatiti situaciju u kojoj se nalazimo i osvijestiti osjećanja koja nam ona izaziva. Na taj način ćemo je lakše prevazići”, savjetuje Terekova.

Prema njenoj ocjeni, profesorima je takođe teško da se prilagode.

„Razumijem da su neke stvari koje trebamo da znamo elementarne i smatram da se i mi trebamo potruditi, ali moraju da počnu da kvalitetnije drže nastavu, da usklade težinu kolokvijuma i ispita sa kvalitetom njihove nastave. Na taj način će pomoći studentima da povrate svoju volju i motivaciju, da i dalje budu vrijedni. U našoj prirodi je sposobnost za adaptaciju i trebamo se adaptirati na promjenu kako bismo sutra dočekali bolju budućnost”, naglasila je naša sagovornica.  

Dragana Đokić, studentkinja prve godine master studija Odsjeka za psihologiju

Smatra da je radne navike teško zadržati i u tipičnim uslovima, a kada govorimo o ovako izmijenjenim okolnostima to je izuzetno teško.

„U početku nam je bilo teško učiti jer je bilo neizvjesno kada će se održati provjere znanja. Ja sam pokušala sa metodom ‘radnog mjesta’. Učenje i ostale obaveze na fakultetu sam shvatila kao svoj posao, na koji ću svakog dana ‘ići’ i ‘vraćati’ se u isto vrijeme. A taj imaginarni posao je bilo učenje”, priča ona svoje iskustvo.

„Već nekoliko godina unazad, nastavlja naša sagovornica, posjećujem razne onlajn seminare i treninge, ali sada je ponuda takvih sadržaja u ekspanziji. Koristim sve dostupne onlajn resurse kako bih radila na ličnom razvoju, ali i u svrhe profesionalnog usavršavanja”, kazala je Đokićeva.

Studentkinje psihologije Milka Džudović i Milica Sekulić mišljenja su da je teško zadržati radne navike u ovim uslovima upravo zbog toga što većina studenata konkretno više i nema osjećaj o studiranju i da je ovo stvarnost zbog ovih virtuelnih predavanja. Pogotovo studenti prve godine koji se tek sreću sa fakultetom i obavezama koje on donosi.

„Ne smatramo toliko kvalitetnim ovakav način nastave, koliko god se profesori trudili da nam na najbolji način objasne, ta predavanja su više šablonska i nemaju isti efekat kao predavanja uživo. Razumijemo i situaciju u kojoj su profesori i njima je dosta teško. Zbog ove situacije sa jednim brojem profesora uopšte nemamo uspostavljenu komunikaciju, dok sa drugima komunikacija se uglavnom bazira na nastavnim jedinicama”, ističu one.

Kristina Dević sa Pravnog fakulteta kaže da uprkos činjenici što studenti sada imaju više vremena za učenje, rijetko ko to koristi, jer im je u ovakvoj situaciji mnogo teže da se fokusiraju na knjigu.

„Ova situacija, nastavila je ona, nije onemogućila predavanje teorije uz pomoć online platformi, ali je veliki problem kada je u pitanju praksa i ostale vannastavne aktivnosti na fakultetu. Uz nemogućnost okupljanja oduzeto nam je mnogo dodatnih škola i usavršavanja koje omogućavaju studentske organizacije na Pravnom fakultetu. Rekla bih da je to najveći hendikep za studente koji je prouzrokivala pandemija. Većina profesora se trudilo da nam pomogne u ovoj situaciji, da nam olakša ispit ili koliko je moguće smanji gradivo, ali ova situacija je bila nova i za njih te su se i oni, kao i mi, morali prilagođavati u momentu”.

Ovakav vid nastave će uticati na kvalitet znanja 

Magdalena Burzanović, studentkinja engleskog jezika i književnosti, mišljenja je da se zbog situacije izazvane pandemijom virusa korona kvalitet predavanja pogoršao, a veliki broj profesora, i pored velikog truda, onlajn predavanja ne sprovodi najuspješnije.

„Određeni profesori se trudi da nam izađu u susret što više, kao i da nam ne stvaraju veliki pritisak ali su svjesni da će ovakav način rada ukoliko ne dođe do neke promjene, uticati na kvalitet našeg znanja. Zbog toga nam konstantno savjetuju da se sada još više trudimo i da im postavljamo što više pitanja. Nažalost, jedan dio profesora je nezainteresovan, mehanički prelazi preko zadatog materijala i ostavlja studentima da se snalaze sami. Studentima savjetujem da što redovnije prate predavanja i završavaju obaveze na vrijeme da ne bi došlo do nagomilavanja, jer se veoma često opustimo i zaboravimo na ozbiljnost studija upravo zbog načina na koji pratimo aktivnosti vezane za fakultet. Radne navike su za mene uvijek bile stvar discipline koju je bilo teško održati i prije epidemiološke situacije koja nas je zadesila. Međutim, s obzirom na to da nam je u svakom smislu ograničeno kretanje i da mnogo više vremena provodimo kod kuće, vjerujem da svi studenti uz malo discipline mogu sebi organizovati neko minimalno vrijeme za učenje (možda sada i više nego ranije), pogotovo studenti koji su  putovali da bi pratili predavanja”, istakla je Burzanovićeva

Njenoj koleginici Sanji Raičević onlajn nastava odgovara.

„S obzirom na to da mi je fakultet u Nikšiću i da sam ranije putovala do tamo i gubila na samo putovanje dva sata i više, sad imam mnogo više vremena koje mi dozvoljava da se bavim i drugim stvarima, a ne samo fakultetom. Mislim da studenti trebaju na ovu situaciju da gledaju pozitivno u tom smislu da su dobili priliku da od kuće prate nastavu i da uvijek budu u toku sa gradivom. Smatram da svaki student zna da se znanje u većim dijelom usvaja samostalnim putem, odnosno posvećenošću i samostalnom obradom gradiva”, poručila je ona.

Brucoškinje Helena Perović (PMF) i Tijana Dragojević (Filološki fakultet) smatraju da onlajn učenje ima dosta uticaja na mentalno zdravlje i da je teže ostati motivisan i fokusiran jer nema kontinuiteta u radu. Teško je napraviti raspored jer se iz nedjelje u nedjelju mijenjaju mjere, pa tako i načini izvođenja nastave, što studentima ne dozvoljava da formiraju stabilne radne navike. Mnogi studenti ne žive u gradu u kom studiraju, tako da je teško uskladiti predavanja zbog toga što se neka predavanja i provjere znanja održavaju uživo, a neka onlajn i nemaju vremena da postignu sve. Takođe ima i više smetnji kad se radi sa elektronskim uređajima, jer nemaju svi pristup internetu i odgovarajućim uređajima. Profesori se trude da što bolje objasne gradivo onlajn, ali većina je navikla na tradicionalni način rada, pa se i oni teško navikavaju na ovakave uslove, zaključuju naše sagovornice.

Izvor: sajt Univerziteta Crne Gore

Žene i djevojčice s invaliditetom nijesu “pošteđene” od nasilja, već neke oblike dominantno i češće trpe kao što su psihičko i verbalno, ekonomsko, fizičko, zapostavljanje i zanemarivanje. Pored navedenih, posebno specifična vrsta nasilja prema ženama s invaliditetom je prisilna medikalizacija, sterilizacija i prisilni abortusi, dok neke žene i steknu invalidnost kao posljedicu nasilja, ali se o ovim problemima u Crnoj Gori ne zna, ne govori, i ne vode evidencije i statistika. Takođe, žene s invaliditetom, kao ni druge OSI, u institucijama i svojim domovima nijesu zaštićene od nasilja, već se ono dešava i u ovim sredinama, a nasilje često onda ostane neprijavljeno, samim tim i nekažnjivo ili se pokušava opravdati “najboljim interesom”. 

Međutim, neprihvatljivo je da institucije ne shvataju ozbiljno, ne prihvataju i često i negiraju nasilje koje se dešava nad ženama s invaliditetom, pa ga dovoljno i ne istražuju, niti pružaju adekvatnu pomoć ženama s iskustvom nasilja ili onima koje su svjedočile nasilju.

Predrasuda je da osobe s invaliditetom nijesu izložene nasilju, i to svim njegovim oblicima, i takav odnos može izazvati samo dodatnu marginalizaciju i viktimizaciju žrtve. 

Nasilnik ne bira žrtvu zbog njenih ličnih karakteristika, i ne vrši nasilje zato što je jači, već iz sopstvene slabosti. Zato, žrtva nikada ne smije sebe smatrati krivom, niti nasilje opravdavati svojom invalidnošću, odnosno posebno ne logičnom kaznom za invaliditet. Dakle, dodatno otežavajuća okolnost prepoznavanja i svjesnosti o nasilju, pa i prijave nasilja, leži u činjenici pogrešnog odnosa prema invaliditetu, kako od strane žrtve nasilja, tako i od strane počinioca nasilja, ali i što je dodatno opasno pružalaca usluga u oblasti zaštite od nasilja, nadležnih institucija, medija i cijele javnosti. Takođe, žene s invaliditetom su posebno ugrožene i zbog činjenice da su često zavisne od pomoći i podrške nasilnika, i da se plaše ostati na ulici ukoliko ga napušte, dok država ostaje pasivna. One ga ne prijavljuju i zbog straha od gubitka povjerenja, osude okoline i česte viktimizacije i marginalizacije. 

Procedura prijave nasilja za osobe s invaliditetom generalno, pa samim tim i žene i djevojke s invaliditetom može biti mnogo teža nego za žene i djecu bez invaliditeta, posebno ako se uzmu u obzir različiti faktori, među kojima su i razne barijere sa kojima se djevojčice i žene s invaliditetom svakodnevno susreću kao što su: nepristupačnost fizičkog okruženja, nemogućnost transporta do policijske stanice, ili druge nadležne instutucije ili organizacije, nepostojanje tumača za znakovni jezik, generalno nepovjerenje u institucije i slično. 

Evropsko udruženje za inkluziju (Inclusion Europe) u svojoj studiji navodi da postoje tri tipa nasilja, i to: 

  • Direktno nasilje: kada neko namjerno pokušava da povrijedi nekoga, jedna osoba drugu osobu; 
  • Strukturno nasilje: kada je neko povrijeđen zbog društvenih struktura, sistema moći i kontrole ili pravila i propisa; 
  • Nepažljiv pristup: kada neko biva povrijeđen jer neko od koga zavisi ne mari za njega.

U kontekstu poslednjeg, zanemarivanje i zapostavljanje je vid nasilja koji se dešava redovno i djevojčicama i ženama s invaliditetom. Odbijanje razgovora ili ignorisanje je najzastupljenije iskustvo unutar kategorije zanemarivanja. Zapostavljanje potreba osoba s invaliditetom, bilo da je riječ o ličnim potrebama, kućnim potrebama ili socijalnim potrebama, te uslovljavanje određenim aranžmanima predstavlja vrstu zanemarivanja i zapostavljanja. Kada su u pitanju djevojčice s invaliditetom njihove potrebe se često zanemaruju u razvojnoj dobi, a kasnije se potpuno zapostavljaju i negiraju njihove seksualne i reproduktivne funkcije. 

U tom smislu, želimo ohrabriti žrtve i osobe koje svjedoče nasilju, posebno djevojčice i žene s invaliditetom da nam se obrate za psihološku i pravnu pomoć koju UMHCG pruža kroz projekat OSudI nasilje! podržan od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja, dok ćemo u narednih 16 dana sprovoditi i kampanju na društvenim mrežama i u direktnoj komunikaciji s korisnicama usluga. 

S druge strane, pozivamo državu da umjesto pasivne uloge, preuzme aktivnu, a sve nadležne intitucije i pojedince na jačanje svijesti i kapaciteta, ali i promjenu pristupa i jačanje mehanizama zaštite, i podrške žrtvama nasilja.  



Savez slijepih Crne Gore i Ministarstvo javne uprave tokom 2020. izradili su Monitoring primjene Smjernica za kreiranje elektronskih dokumenata u skladu sa standardima e-Pristupačnosti, koji je prepoznat Akcionim planom za sprovođenje inicijative Partnerstva za otvorenu upravu Crne Gore (2018-2020). Na ovaj način nastavljena je saradnja shodno potpisanom Memorandumu o saradnji iz 2019. Memorandumom je, između ostalog, prepoznata međusobna saradnja kroz inicijative usmjerene na poboljšanje komunikacije između organa javne uprave i organizacija civilnog društva i građana koji se bave problemima osoba s invaliditetom.

U okviru monitoringa ukupno su analizirani sajtovi 21 institucije i dokumenti koji se na njima objavljuju a ispitivanje su vršile osobe s različitim  stepenom oštećenja vida (potpunim i djelimičnim). 

Rezultati istraživanja koristili su i za izradu Pravilnika o standardima pristupačnosti koji je Ministarstvo javne uprave objavilo 21.oktobra 2020.

U okviru člana 4, Standardi pristupačnosti podrazumijevaju da:

„ – sadržaj usluge elektronske uprave i sastavni djelovi korisničkog prikaza aplikacije moraju biti predstavljeni korisnicima na način da im omogućavaju opažanje sadržaja;

– sve sastavne djelove korisničkog prikaza aplikacije i navigacije korisnici mogu nesmetano koristiti, a naročito lica s invaliditetom i da sadržaju usluge elektronske uprave mogu pristupiti uz pomoćne tehnologije kojima se služe;

– informacije i način rada korisničkog prikaza aplikacije budu razumljivi;

– sadržaj i usluge elektronske uprave budu dovoljno čitljivi da ih mogu tumačiti različiti korisnički programi, pa i pomoćne tehnologije kojima se služe lica s invaliditetom.”

U članu 5 predstavljene su minimalne funkcionalnosti koje treba pratiti prilikom dizajniranja, izrade, održavanja i ažuriranja usluga elektronske uprave, internet stranica. Upravo su minimalne funkcionalnosti proizašle iz preporuka pomenute analize monitoringa primjene Smjernica:

„ - navigacija kroz cijelu internet stranicu upotrebom Tab tastera, koja je vizuelno uočljiva;

– navigacija putem padajućih lista do kojih nije moguće doći upotrebom tastature;

– odgovarajući tekst kao alternativu netekstualnom sadržaju internet stranice (slika, fotografija i dr.);

– da dokumenta za preuzimanje i proslijeđivanje (download i upload) budu ponuđena u više čitljivih formata (.pdf, .doc, .docx, .odt) i tabelarno (.xlsx, .ods);

– proporcionalno povećavanje slova, kao i djelova internet stranice srazmjerno veličini ekrana, odnosno da omogući minimalno uvećanje teksta od 18 tačaka (18 point text);

– dobro definisane veze koje jasno oslikavaju djelove sadržaja, kako bi ih čitač ekrana (za osobe s oštećenjem vida) na pravilan način „pročitao“;

– da naziv i/ili transkript ponuđeni za preuzimanje budu dostupni kao posebni tekstualni dokumenti za sve medije u netekstualnom formatu, odnosno da postoji opis video sadržaja;

– pristupačnost samih dokumenata (obrasci, forme i dr.);

– promjene visokog kontrasta između boje pozadine (iz svijetle u crnu) internet stranice i boje slova;

– pristupačnost elemenata forme (npr. tekstualno polje, polja za potvrde i dr.) na internet stranici na posebnom mjestu, koji se mogu ispuniti upotrebom tastature što se posebno odnosi na usluge elektronske uprave;

– posebno mjesto na internet stranici na kojoj su date informacije o standardima pristupačnosti;

– da grafički i audio sadržaji internet stranice budu jednostavni za kontrolu sa objavljenim postupkom kontrole;

– sadržaj usluge elektronske uprave je prilagođen za korišćenje alata (čitač ekrana i sintetizovani govor);

– korišćenje sistema potvrdnog koda (CAPTCHA) prilagođenog osobama oštećenog vida kako bi govor bio razumljiv.”

Takođe, u okviru Pravilnika naveden je i validator pristupačnosti, (W3C validator pristupačnosti) koji se može koristiti za provjeru validnosti izvornog koda i pristupačnosti sadržaja internet stranice od strane Ministarstva, organa i drugih subjekata.

Izvor: sajt Saveza slijepih Crne Gore 

Pripremio: Ivan Čović

ponedeljak, 23 novembar 2020 11:00

BOJE DUGE U PRIZMI ŽIVOTA

Kanadska glumica Katarina Skorsone (Caterina Scorsone) majka je tri djevojčice. Jedna od njih, Pipa, ima Daun sindrom. Danas vam donosimo još jednu priču o ljubavi. 

Moja kćerka Pipa ima oči u boji duge. Boje su raspoređene drugačije, kao u obrnutoj dugi. Počinju indigo prstenom oko njene dužice, prelivaju se u tamnozelenu koja svjetlucavo prelazi u boju lješnika i završava se sjenkom u zlatno narandžastoj boji zalaska sunca blizu sredine. Boje se ističu zbog Brušfild tačaka, koje dolaze zajedno s 47. hromozomom u DNK koji  uzrokuje Daun sindrom. Pipa ima Daun sindrom. 

Ali, Pipa nije Daun sindrom. Pipa je Pipa. 

Njena kosa je boje karamele. Voli da oblači haljine više nego pantalone. Posebno voli haljine na mjesece i zvjezdice. Voli kokice, Totoroa i slonove. Pipa voli svoju veliku sestru, i svoju malu sestru, takođe. Ona voli tost s puterom, skakanje na trampoline i pjevušenje uz Sijinu pjesmu „Sing“ („Pjevaj“). Pipa voli crvenu boju i ne voli kad joj se kosa pere u kadi. Voli da pliva, voli znakovni jezik i kokosovu vodu. 

Pipa je različita. 

Ona uči po vizuelnom tipu – lakše joj je da uči iz slika i odštampanih riječi nego slušajući učitelja. Mogla je da čita jednostavne riječi sa svoje tri godine, ali joj je trebalo više vremena nego njenoj sestri da počne da govori zbog razlika u njenoj oralnoj muskulaturi. Pipa ima bademaste oči i malo širi razmak između prstiju na stopalima. Niska je za svoj uzrast, ali njene oči su pametne. Uvijek kaže ono što misli i ne podnosi folirante. 

Pipa je različita. Kao i ti i kao ja. 

Pipa ima potrebe koje su specifične za način na koji je građeno njeno tijelo. Ja imam potrebe koje su specifične za način na koji je građeno moje tijelo. Svi ih imamo. 

Da bi Pipa postigla ono što odluči da postigne, da napreduje i ostvaruje svoje želje, trebaju joj specifični vidovi podrške. Kao i meni. 

Da bi imala iste mogućnosti za ostvarivanje koje ja imam, Pipi su potrebne stvari kao što su terapije za njene vještine učenja i fizičke izazove. 

Potrebno joj je više medijske vidljivosti za ljude poput nje, tako da je ljudi prepoznaju kao dio svog društva, i da ona mpže da prepozna sebe u ljudima koje vidi na telviziji i u novinama. Kad poraste, trebaće joj podrška u nekim svakodnevnim stvarima (kao i mnogima od nas) i pronalazak posla koji savršeno odgovara njenim vještinama i talentima. Trebaće joj podrška za jednake šanse u životu. Trebaće joj pravičnost. 

Pravičnost je pogodnija riječ od jednakosti. Pravičnost prihvata naše različitosti. Jednakost ih nekad slučajno obriše i tako stvori prepreke i nejednakost za mnoge sjajne ljude.  

Ono što je jednako za Pipu i mene i vas i sva druga ljudska bića na ovoj planeti, to je naše dostojanstvo. Svi smo jednaki u činjenici našeg divnog postojanja. Isti smo u pravima i željama da se povezujemo i budemo ispunjeni, da nađemo radost i društvo. Ono što je različito, to je ono što je svakome od nas potrebno da bi imao ove stvari. 

Da bismo imali pravičnost, svako od nas mora biti viđen kao vrijedan i dragocjen zbog onoga što jeste, ne uprkos našim različitostima. Naša jedinstvenost treba da bude viđena, prepoznata i zaštićena zakonima i socijalnim strukturama koje slave i vrednuju tu različitost. Trebaju nam ekonomska i socijalna struktura koje razvijamo, od obrazovanja, preko zdravstvene zaštite, krivičnog pravosuđa, do bankarstva i poreskih zakona da bismo podržali ostvarenje svake osobe, prije nego bilo šta drugo. Naša kultura u posljednje vrijeme  posmatra stvari naopako i vrijeme je da to preokrenemo. Treba da uskladimo strukture s vrijednostima. Treba da okrenemo ogledalo i sjetimo se ko smo. 

Da bismo se organizovali na način koji omogućava jednakost u punoći naše različitosti, treba da zapamtimo da je svako ljudsko biće poenta. Svaka jedinstvena osoba je cijela priča, povezani fraktali cjeline koja se zove „ljubav“. Niko nije manje ili više koristan na putu ka nečem drugom. Posmatranje ljudskih bića kao oruđa je eksploatacija. Posmatranje ljudskih bića kao cilja je dostojanstvo. To je ljubav. 

Bez obzira na broj hromozoma ili mogućnosti, ili našeg rodnog identiteta, novca na našem bankovnom računu, boje kože ili načina na koji učimo, ljudska bića imaju iste potrebe. Treba nam ljubav, sigurnost, dostojanstvo i povezanost. 

Ali ljudska bića se razlikuju, mi smo specifični i treba nam individualna ljubav i podrška. Mi smo jedinstvene i različite note beskrajne muzičke kompozicije. Mi smo svaka divna boja duge koja se prelama u misterioznoj prizmi života. Mi smo jednaki, različiti i čarobni, kao Pipine oči. 

 

 

Prevela s engleskog: Anđela Radovanović 

Izvor: Dobro jutro, Ameriko (Good morning America) 

U svijetu se (20. novembar) danas obilježava Međunarodni dan djeteta, čiji je cilj da podsjeti i senzibiliše javnost o potrebi zaštite djece i maloljetnika od zloupotrebe, nasilja i raznih oblika diskriminacije.

20. novembra 1989. je na Glavnoj skupštini Ujedinjenih nacija usvojena Konvencija o pravima djeteta koja sadrži univerzalne standarde koje država stranka Konvencije (tj. koja ju je potpisala i ratifikovala) mora garantovati svakom djetetu.

U Konvenciji se govori, prije svega, o obavezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obavezama brojnih društvenih činilaca u vezi zaštite djeteta.

To je prvi dokument u kojem se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi kojoj je potrebna posebna zaštita. Za razliku od Deklaracije o pravima djeteta (1959.) koja ima moralnu snagu, Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona i obavezuje stranke na pridržavanje njenih odredbi i uključuje pravo nadziranja primjene u državama koje su ju prihvatile i ratifikovale.

Danas je pravi dan da se podsjetimo 10 dječijih zapovijesti:

  1. Moje ruke su male: ne očekujte savršenstvo dok spremam krevet, crtam ili bacam loptu.
  2. Moje su noge kratke: usporite kako bih vas mogao stići.
  3. Moje oči nisu vidjele svijet kao što su vaše: pomozite mi da otkrijem svijet. Nemojte me sputavati.
  4. Kućni posao neće pobjeći. Ja neću još dugo biti malen – nađite vremena za igru sa mnom.
  5. Ja sam vaš poseban dar, tako sa mnom i postupajte.
  6. Trebam vašu podršku dok rastem. Nemojte mi prigovarati i kažnjavati me. Zapamtite – možete prigovarati mojim postupcima, a da ne prigovarate meni.
  7. Pružite mi slobodu samostalnog odlučivanja. Dopustite mi da pogriješim kako bih mogao naučiti iz vlastitih grešaka. Tako ću jednog dana biti sposoban da donosim pravilne odluke.
  8. Nemojte se bojati otići bez mene na vikend. Potreban vam je odmor od mene, a i meni od vas. To je takođe odličan način da mi pokažete kako ste međusobno važni jedno drugom.
  9. Znam da je to teško, ali nemojte da me upoređujete s mojom braćom i sestrama ili s drugom djecom.
  10. Nemojte raditi stvari umjesto mene. Tada osjećam da način na koji ja to radim nije dovoljno dobar i da vas razočara.

Izvor:  www.rtvbudva.me 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) pruža besplatno pravno savjetovalište osobama s invaliditetom i članovima njihovih porodica. Besplatno pravno savjetovalište pruža se svakog radnog dana (ponedeljak – petak) u terminu od 8.30 do 16.00 časova.

Ova aktivnost podrazumijeva kontinuirano pružanje besplatnog pravnog informisanja, besplatnih pravnih savjeta i besplatne pravne pomoći.  

Redovim pružanjem besplatnog pravnog savjetovališta (pružanjem pravnog obavještenja i davanjem pravnih savjeta, informacija) osobe s invaliditetom imaće priliku da se informišu i upoznaju s pravima iz raznih oblasti, a posebno u okviru oblasti dječje i socijalne zaštite, rada i zapošljavanja, postupaka pred organima, uključujući i postupke pred sudom (upravni sporovi, građanske parnice, krivični postupci), porodičnih i bračnih odnosa i dr. 

S druge strane, u cilju pravičnog suđenja i sudske zaštite osoba s invaliditetom, aktivnim pružanjem besplatne pravne pomoći (preduzimanjem procesnih radnji, posredstvom advokatskog tima UMHCG-a) svakodnevno će se pružati podrška u zaštiti od diskriminacije OSI i članova njihovih porodica. 

Stranke se mogu obratiti Udruženju i tražiti informacije i/ili iznijeti svoje nedoumice u vezi s ostvarivanjem prava u bilo kojoj oblasti života, i odmah ili najkasnije u roku od 24 sata, ukoliko dostave na uvid i na raspolaganje sve potrebne informacije i dokumentaciju, besplatno dobiti potpune informacije o tome da li imaju pravo, i ukoliko imaju na koji način ga mogu ostvariti ili zaštititi. Na taj način OSI i/ili članovi njihovih porodica, bivaju obaviješteni ukoliko je neko njihovo pravo prekršeno ili (može biti) ugroženo. 

Pravni savjeti mogu se tražiti lično, u prostorijama UMHCG-a, svakog radnog dana (ponedeljak – petak) nakon prestanka važenja mjera ograničenja usljed situacije izazvane pandemijom virusa Covid 19. Do tada komunikacija će biti omogućena putem fiksnog i mobilnog telefona, e-maila, Fejsbuk straniceInstagram naloga putem čata na portalu DisabilityInfo.me (četvrtkom od 12.00 do 14.00 h) ili putem čata na portalu Vršnjačkapodrška.me svakog radnog dana (po sopstvenom izboru zainteresovanih).

Kroz mehanizam besplatne pravne pomoći osobe s invaliditetom, korišćenjem usluga našeg advokatskog tima (Advokatska kancelarija Terzić-Živković) mogu biti zastupani u svim pravnim poslovima i postupcima pred svim institucijama sistema, kao i pred pravnim i fizičkim licima u državi i inostranstvu npr. u postupku pred sudom, Državnim tužilaštvom i Ustavnim sudom Crne Gore, u postupku za vansudsko rješavanje sporova, u postupku pred javnim izvršiteljem. Kroz besplatnu pravnu pomoć pruža se i pomoć prilikom sastavljanja: inicijativa, zahtjeva, molbi, žalbi, tužbi, i drugih vrsta podnesaka, zastupanja interesa stranke u tim postupcima, preduzimanja svih drugih pravnih radnji za koje se ocijeni da su u korist stranke, kao i oslobađanja od plaćanja troškova postupka (u dijelu troškova advokata/ice).

Aktivnost se od novembra 2020. sprovodi u okviru projekta Osvije(S)t(l)i diskriminaciju OSI koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Uspjeh Krisa Nikića istog dana upisan je i u Ginisovu knjigu rekorda. Sportista Kris Nikić 7. novembra 2020. prošao je kroz cilj i postao prva osoba s Daun sindromom koja je završila Ajronmenov triatlon (Ironman triathlon).

Kad je počeo da pliva, prelazio je distance od nekoliko stotina metara...

I potom se desio sprint triatlon 750 metara plivanja, vožnja bicikla 20 kilometara i pet kilometara trčanja. U januaru je Kris uspješno završio i olimpijsku triatlon distancu, što je dvostruko od sprint trke i podrazumijeva 1,5 kilometara plivanja, 40 bicikla i 10 kilometara trčanja. U maju je uslijedio novi izazov polu Ajronmenova distanca, da bi pola godine kasnije ovaj 21-godišnjak završio i Ajronmenovu distancu i u istoriju se upisao kao prvi željezni čovjek s Daun sindromom. Rođen sam u Baru, živio sam u Nikšiću do šeste godine, potom smo preselili u mjesto Zoganje, blizu Ulcinja, a kad mi je bilo devet godina preselili smo u Austriju, te nakon pola godine i u SAD, ispričao je Nik Nikić „Vijestima“.

Želio je da bude prva osoba s Daun sindromom koja će završiti Ajronmenov triatlon takmičenje. Sedmog novembra, 21-godišnji Kris Nikić prošao je kroz cilj i upisao svoje ime u istoriju.

Ajronmen. Cilj zacrtan i postignut. Sad je vrijeme za nove i veće ciljeve za 2021, napisao je u objavi na Instagramu.

Kris je trku koja podrazumijeva 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara vožnje bicikla i 42 kilometra trčanja završio za 16 sati, 46 minuta i devet sekundi. Četrnaest minuta kraće od predviđenih 17 sati. Za to se spremao dvije godine. Posljednjih oko tri kilometra trke, Krisa i njegov tim za podršku pratile su kamere i taj dio takmičenja uživo je emitovan putem Facebook stranice „Ironman“.

„Sjajan primjer za sve osobe s Daun sindromom“, „Ništa nije nemoguće“, „Hvala što si inspirisao sve porodice čija djeca su s Daun sindromom“, „Plačem od sreće zbog tebe!“, „Kakav nevjerovatan uspjeh“, samo su neke od poruka navijača širom svijeta, koji su oduševljeno pratili posljednje kilometre prije cilja.

Za Krisa, kaže njegov otac Nik, trka je više od prolaska kroz cilj i proslave pobjede. Ajronmen je za Krisa korak bliže uključenosti u društvo.

VEZA S CRNOM GOROM

Uspjeh Krisa Nikića tog sedmog novembra pratili su i u Crnoj Gori. Triatlonac Igor Majer, organizator Okean lava Crna Gora (Ocean Lava Montenegro) i ekstremne triatlon trke na Crnom jezeru, na Žabljaku, ispratio je Krisov uspjeh riječima:

„Nikići su sa naših prostora, a od danas nisu više naši nego svjetski“.

Istina, Krisov otac Nik rođen je i odrastao u Crnoj Gori, odakle je s porodicom, kao devetogodišnjak, odselio, najprije u Austriju, potom i Sjedinjene Američke Države (SAD), gdje i danas živi sa suprugom Pat i dvoje djece.

Krisova sestra Džeki prije nekoliko godina igrala je košarku za crnogorsku reprezentaciju.

Poput mnogih, i njegova porodica sanjala je o ostvarenju američkog sna. U jednom od brojnih intervjua nakon uspjeha njegovog sina, Nik je ispričao da su po dolasku u Ameriku neko vrijeme živjeli u Bronksu, u Njujorku, da su njegovi roditelji, poput mnogih, radili od jutra do mraka, obično na održavanju stambenih zgrada...

Oboje su završili samo četiri razreda osnovne škole, njihov život svodio se na fizički rad, ispričao je Nik, dodajući i da su njegovi roditelji radili u različitim smjenama, kako bi njega i braću izveli na pravi put.

UVIJEK BITI JEDAN ODSTO BOLJA VERZIJA SEBE

Nik je u Americi završio računarske nauke, ali se bavi prodajom, zapravo optimizacijom prodaje.

„Po formalnom obrazovanju sam inženjer, ali sam vlasnik firme koja pruža konsultantske usluge u oblasti optimizacije poslovanja prodaje. Pomažem veoma velikim kompanijama da dizajniraju, kreiraju... njihove prodajne organizacije. Đak sam škole o ljudskim performansama, koja se zasniva na korišćenju snage podsvjesnog za postizanje nečijeg punog potencijala“, kazao je Nik „Vijestima“.

Na tom učenju, on je razvio filozofiju „jedan odsto bolji“ koja znači da se trudite da ste u nekom periodu života tokom mjeseca, nedjelje... jedan odsto bolja verzija sebe nego što ste bili. Upravo tu filozofiju primijenio je i u Krisovom životu.

Slijedeći filozofiju „jedan odsto bolji“ Kris je za dvije godine od nule stigao do Ironmana. To je veoma moćna strategija koja svakome može pomoći da postigne nevjerovatne rezultate, sve dok je spreman da slijedi plan. Ispostavilo se da je Kris najbolja osoba koju sam ikad trenirao, priča Nik i dodaje da se isto načelo, koje inače primjenjuje u korporativnom svijetu prodaje, može primijeniti bilo gdje u sportu, obrazovanju, ličnim odnosima.

Taj koncept moguće je primijeniti u svakom području naših života, ideja je da je uspjeh progresivna realizacija naših ciljeva i snova, a ne krajnji rezultat. To putovanje do cilja je najvažniji dio te filozofije, trebalo bi da uživamo na putovanju stalnog usavršavanja. Naš mozak dizajniran je da se osjeća dobro i kad postepeno postižemo ciljeve, srećnima nas čini čak i kad postižemo jedan odsto uspjeha nedjeljno. Kris nije srećan jer je završio Ajronmen trku jer je sada u centru pažnje. Kris je bio srećan na svakom koraku koji je tokom posljednjih godinu dana napravio na tom putu. I Kris će biti srećan cijelog života jer je stekao naviku stalnog usavršavanja, kaže Nik, uvjeren da je i za Krisa sada „samo nebo granica“. Dodaje da je načelo „jedan odsto bolji“ nešto što treba primijeniti i u sistemu obrazovanja.

Kako bi naša djeca imala priliku da postanu osobe koje uče cijelog života, osobe koje su zavisne od postizanja rezultata, a da pritom uživaju u životu i na svakom koraku tog putovanja. Jer, život nije u rezultatima, već u putovanju, kaže Nik.

KRIS PO MJERI SVIJETA ILI SVIJET PO KRISOVOJ MJERI

Nik i njegova supruga Pat u braku su 34 godine. Kad se Kris rodio nisu znali ništa o Daun sindromu. Ali, kaže on u intervjuu za 21stcenturydads.org, nakon početnog šoka, počeli su da istražuju.

To je za nas bio potpuno novi svijet, ispričao je Nik.

Krisa su upisali u školu, pokušavali da ga animiraju da se bavi nekim sportom, na sve načine pokušavali su, kako kaže, da pomognu Krisu da postane dio društva.

Bilo je teško natjerati ga da se uklopi, jednostavno nikad nije odgovarao, uvijek je izgledalo kao da ga vučete za sobom i pokušavate da ga natjerate da se uklopi u svijet koji nije stvoren za njega, kaže Nik.

Kad danas opisuje godine tokom kojih su tražili način da za Krisa stvore najbolje moguće okruženje, Nik kaže da je sve kao odnos dvoje ljudi koji na istu temu gledaju iz različitih perspektiva, za koje tvrde da su jedine ispravne i nikako ne popuštaju prema onom drugom. Uprkos teškoćama, Nik i Pat nisu odustajali tokom prvih šest godina Krisovog obrazovanja, prebacivali su ga iz jedne škole u drugu, tražeći onu u kojoj će Kris moći da napreduje. Tek kad je dječak bio u šestom razredu pronašli su jednu malu privatnu školu u gradu gdje žive.

U toj školi imali su drugačiji pristup, pomogli su Krisu da pohađa redovnu nastavu, priča Nik, i dodaje da je u toj školi Krisu omogućeno da shvati i svoje granice, šta može.

Pustili su ga, pomogli mu da ide dokle god su mislili da može, i to je bilo predivno, kaže.

Van škole, Kris je s drugim sportistima s intelektualnim invaliditetom igrao golf, učestvovao na regionalnim i državnim turnirima, te tako, kaže njegov otac, osjetio da negdje pripada. Triatlonom se počeo baviti prije nepune tri godine, kada su iz Specijalne olimpijade na Floridi, sportskog udruženja za osobe s intelektualnim invaliditetom, pokrenuli triatlon program.

Čini se da se tu desio "klik“.

PLIVANJE, BICIKLIZAM, TRČANJE

Pred Krisom su bili brojni izazovi. Triatlon uključuje tri sportske discipline plivanje, trčanje i biciklizam. Nik kaže da je za Krisa najveći izazov predstavljala vožnja bicikla jer neko s Daun sindromom ne može da postigne dobar balans. Dodatno, osobe s Daun sindromom imaju snižen tonus mišića i njihovi zglobovi izuzetno su savitljivi.

Kris je počeo da uči bicikl sa 16 godina, u međuvremenu je, do osamnaeste, imao četiri velike operacije, što je značilo i pauze kad su treninzi u pitanju. U to vrijeme se i ugojio, ljekar je zbog problema s ušima preporučio da više i ne pliva...

Ipak, njegov otac Nik riješio je da se okušaju u triatlonu i prijavili su se na pilot program Specijalne olimpijade.

I sve to, postigao je zahvaljujući filozofiji „jedan odsto bolji“...

PRIPREME ZA NOVE TRKE

Kris se, kaže njegov otac, već priprema za nove izazove u planu je učešće na Specijalnoj olimpijadi SAD 2022, nadaju se Svjetskim igrama u Berlinu 2023, a planiraju i učešće na svjetskom Ajronmen prvenstvu na Havajima, u oktobru sljedeće godine.

Njegov je cilj da završi Ajronmen trku na Havajima, ali i da 'šokira' ljude svojim napretkom iz godine u godinu. Krisov cilj je i da poboljša svoje kognitivne sposobnosti iznad granica za koje je ikad iko mislio da su moguće kod osoba s Daun sindromom. Želimo da otkrijemo koliko je potencijal njegovog mozga u odnosu na nisku ljestvicu koju su postavili stručnjaci. Želimo da pokažemo da naša djeca s Daun sindromom mogu mnogo toga da urade i fizički i kognitivno, kaže Krisov otac.

Uz sportske uspjehe, Kris želi da ima svoj automobil i kuću. I želi svoju porodicu.

Kris stvarno želi da se oženi. Rekao sam mu da ću ga odvesti u Crnu Goru, da tamo upozna lijepu djevojku, kaže njegov otac.

Sestra Džeki igrala je košarku za Crnu Goru. O Džeki Nikić, Krisovoj sestri, mediji u Crnoj Gori pisali su prije desetak godina kao o sportistkinji koja će biti važna za crnogorsku žensku košarku. Džeki je igrala na Univerzitetu Djuk, o njoj se pisalo kao o košarkašici velikog potencijala.

Njen otac Nik kazao je „Vijestima“ da je bila nevjerovatan igrač u srednjoj školi, ali da se zbog povreda u starijim razredima, te povreda dok je bila na fakultetu, nikad nije stvarno oporavila.

Završila je Dartmaut (Dartmouth), sada ima svoj posao i radi i za mene kao savjetnica, rekao je Nik.

Volimo da posjećujemo porodicu

Nik i njegova dva brata posjetili su Crnu Goru prošle godine u oktobru.

„Proveli smo tu deset sjajnih dana“, kaže on za Vijesti. Rekao je i da će u Crnu Goru ponovo doći čim uslovi za putovanja, koji su složeni zbog epidemije koronavirusa, budu manje restriktivni.

I dalje u Crnoj Gori imam veliku familiju. Volimo da ih posjećujemo, kaže Nik.

Izvor: DN Vijesti

Strana 4 od 32

Back to top