Marina

Marina

 

Kristijan Vuković (3) i Laura Filipaj (3) su postali prvi modeli s Doun sindromom u modnoj kampanji odjeće za djecu u Hrvatskoj.

Učestvovali su u snimanju i predstavljanju nove kolekcije za jesen/zimu 2018. Oni su zgodni, talentovani i odlično se snalaze pred kamerama. Pravi su manekeni i trendseteri koji su uživali noseći modne kreacije.

Svijet mode i marketinga nije rezervisan samo za djecu i odrasle bez invaliditeta. Ljepota ima mnogo lica te svako od nas ima "ono nešto".

- Ovim projektom želimo poručiti svima da djeca s Doun sindromom imaju svoje mjesto u svim aspektima naših života. Oni su simpatični i snalažljivi te mogu sve samo ako im pružimo priliku i podršku - poručuju iz LULI BU.

- Laura i Kristijan su nas naučili kako izgleda najtopliji i najnježniji zagrljaj, naučili su nas kako se boriti za sebe i ispravne životne vrijednosti te kako uvijek ostati pozitivan i sretan. Hvala im na tome - objavio je LULI BU na Fejsbuk stranici.

Ideja je krenula od Martine i Larise, majki malih modela Kristijana i Laure, koje su se bez imalo zadrške obratile za saradnju brendu Luli Bu (LOOLY BOO), čiji im se dizajn sviđao već neko vrijeme i ubrzo je stigao pozitivan odgovor.

Modna kampanja počinje s prvim danom oktobra. Mame njome žele pridonijeti promjeni percepcije javnosti o osobama s Doun sindromom.

- Vjerujemo da će se budućnost osoba s invaliditetom promijeniti ako i same firme počnu vrednovati vrijednost kojom ova skupina ljudi može doprinijeti u samom oglašavanju - kažu mame.

Ovih dana tako ćete na gradskim ulicama i društvenim mrežama možda naletjeti na lica dvoje obično neobičnih klinaca koji vole muziku, ples, plivanje, životinje... Laura i Kristijan prijatelji su koji se čupaju i vole, blistaju pred kamerama, a sada kao malene zvijezde rade nešto veliko za sve svoje prijatelje.

 

Izvor: In portal.hr (autorka Anita Blažinović)

 

Zapošljavanje osoba s invaliditetom u Crnoj Gori propisano je posebnim zakonom, Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom.

Poslodavac koji ima od 20 do 50 zaposlenih dužan je da zaposli najmanje jedno lice sa invaliditetom, dok poslodavac koji ima više od 50 zaposlenih dužan je da zaposli najmanje 5 odsto lica sa invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih, propisano je Zakonom.

Poslodavac koji nije zaposlio lice sa invaliditetom dužan je da, za svako lice koje nije zaposlio, prilikom mjesečne isplate zarada i naknada zarada zaposlenih, uplati poseban doprinos za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom. 

Stopa posebnog doprinosa iznosi 20 odsto od prosječne mjesečne zarade u Crnoj Gori ostvarene u godini koja prethodi plaćanju doprinosa.

 

Za FOS je iz Sudskog savjeta saopšteno da je za sve sudove od januara do jula 2018, na mjesečnom nivou, obračuno za uplatu po 13 hiljada 617 eura, koje treba uplatiti u poseban fond, a iznosi će biti uplaćeni u cjelosti na kraju tekuće budžetske godine. 

Iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Goreza FOSu je saopšteno da su došli do saznanja da su dvije osobe s invaliditetom zaposlene u sudstvu: jedna u Osnovnom sudu u Podgorici, a druga u Privrednom sudu Crne Gore.

Sa druge strane, u periodu od 2015 – 2017. jedna osoba s invaliditetom je odrađivala pripravnički staž u Upravnom sudu.

„Dakle, institucije pravosuđa svakako nemaju ispoštovanu kvotu, predviđenu zakonom, od 20 do 50 zaposlenih da imaju jednu zaposlenu osobu s invaliditetom, iznad 50 zaposlenih 5 odsto zaposlenih osoba s invaliditetom od ukupnog broja zaposlenih, i samim tim u obavezi su uplaćivati poseban doprinos u Fond za profesionalnu rehabilitaciju“, navode iz UMHCG.

Međutim, kako objašnjavaju, po nalazima Državne revizorske institucije Ministarstvo pravde nije zapošljavalo OSI, ali nije ni uplaćivalo poseban doprinos.

„Ovo po našim saznanjima ne radi nijedno ministarstvo jer Ministarstvo finansija nije razvilo Uputstva o načinu plaćanja posebnog doprinosa, ali i što je jednako važno nije obezbijedilo da i državne institucije, organi državne uprave i organi u sastavu državnih organa koriste subvencije kada zaposle osobu s invaliditetom. Ovo potpuno „oslobađa“ državne institucije od odgovornosti jer kada ne plaćaju posebne doprinose one jednostavno i ne zapošljavaju OSI jer nijesu prethodno „kažnjavane“ da bi bile motivisane da sistem kazne zamijene sistemom subvencija“, objašnjavaju iz UMHCG.

Iz ove organizacije dodaju i da imajući u vidu da ne postoji jedinstvena baza podataka o osobama s invaliditetom, ne postoji ni tačna evidencija o broju zaposlenih OSI u nekoj od grana vlasti jer se zapošljavanje samo sprovodi po Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, Zakonu o državnoj upravi i drugim matičnim zakonima u granama vlasti u kojima oni postoje.

„Iako veliki broj osoba s invaliditetom upisuje Pravni fakultet, najčešće zbog pristupačnosti, veoma malo ih svoju karijeru razvija u pravosuđu. Upravo zbog prepreka s kojima se suočavaju u oblasti obrazovanja OSI nijesu dovoljno osnažene i motivisane da polažu pravosudni ispit, ili ukoliko to učine, uglavnom rade u advokatskim kancelarijama“, objašnjavaju zašto je samo dvoje zaposleno u trećoj grani vlasti i dodaju:

„Kako je najveći broj institucija pravde, pa tako i Ministarstvo pravde, nepristupačan OSI, one već na samom početku ne biraju pravdu i pravosuđe za svoj karijerni put jer ne očekuju zaposlenje.

Dakle, vrlo je moguće da trenutno među OSI nema dovoljno onih koji imaju kapacitete i specijalistička znanja za ovu granu vlasti, međutim, odgovornost nije na OSI već na institucijama obrazovanja, zapošljavanja, pa potom i same pravde jer nijesu omogućili ni elementarno sprovođenje zakona, a kamoli programe stručnog osposobljavanja za OSI“.

Oni zaključuju da je paradoksalno da su OSI upravo diskriminisane od samih institucija koje dijele pravdu.

„Pored mjera koji se odnose na sprovođenje zakona (pristupačnost, servisi podrške) potrebno je obezbijediti i stručnu praksu i obuku, odnosno mentorstvo osoba s invaliditetom kako bi i same bile motivisanije i spremnije da se zaposle u nekoj od institucija pravde“, zaključili su iz UMHCG.

Podsjetimo, zakonom je propisano da se OSI mogu zaposliti pod opštim ili posebnim uslovima. 

Zapošljavanje lica sa invaliditetom pod opštim uslovima smatra se zapošljavanje kod poslodavca bez prilagođavanja poslova, odnosno radnog mjesta. Zapošljavanje lica sa invaliditetom pod posebnim uslovima smatra se zapošljavanje kod poslodavca uz prilagođavanje poslova, odnosno radnog mjesta i zapošljavanje u posebnim organizacijama za zapošljavanje za koje u Crnoj Gori nijesu stvoreni uslovi jer podzakonski akt još nije definisan.

Pod prilagođavanjem poslova podrazumijeva se prilagođavanje radnog procesa i radnih zadataka, a pod prilagođavanjem radnog mjesta podrazumijeva se tehničko-tehnološko opremanje radnog mjesta, sredstava za rad, prostora i opreme, u skladu sa mogućnostima i potrebama lica sa invaliditetom.

 

Izvor: Fos media 

 

Seksualno i reproduktivno zdravlje i prava uključuju, kako mogućnost donošenja odluka o seksualnosti i reprodukciji, tako i pristup objektima i uslugama u kojima se pružaju ove usluge. Međutim, zakoni u velikom broju zemalja – uključujući mnoge potpisnice Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom – omogućuju sudijama, zdravstvenim radnicima, socijalnim radnicima, članovima porodica i starateljima da u ime devojčica i mladih žena s invaliditetom odlučuju o procedurama koje menjaju njihove živote. Na primjer, odluku o prisilnoj sterilizaciji može donijeti sudija, roditelj ili staratelj po službenoj dužnosti, pod izgovorom da je to radi zaštite od seksualnog nasilja i poboljšanja kvaliteta života. U nekim slučajevima, zakoni mogu odrediti osobe s invaliditetom kao nesposobne za pristanak na seksualne odnose.

U slučaju da zatrudni, žena s invaliditetom će se najverovatnije suočiti s ogromnim pritiskom kako bi održala trudnoću ili rodila bebu, posebno ako živi u ustanovi jer će nju smatrati nepodobnom za roditeljstvo, a prekid trudnoće kao eksplicitnu primjenu politike kontrole rađanja koja ima za cilj smanjenje šansi za više djece s invaliditetom.

Kombinacija faktora koja dovodi do ovih institucionalnih zloupotreba i diskriminatornih praksi je složena i ne može se shvatiti bez razmatranja rasprostranjenih društvenih mitova i pogrešnih stavova o starosti, rodu i invaliditetu.

Stereotipi, zablude i zlostavljanje

Jedna od uobičajenih zabluda je o seksualnosti osoba s invaliditetom, koja se posmatra kao nešto što ne postoji ili problem koji je potrebno kontrolisati. Mlade žene i djevojčice s invaliditetom društvo uglavnom smatra neseksualnim ili hiperseksualnim, a društvene konvencije o ljepoti istorijski su ih isključivale i doprinosile da sebe doživljavaju neprivlačnim i bezvrijednim. Ovi stavovi, naročito rasprostranjeni kada su u pitanju osobe s intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom, pokreću začarani krug niskih očekivanja i isključivanja koji imaju duboke i dugotrajne efekte na njihove živote.

U slučaju adolescenata, opšta pretpostavka da im nedostaje sposobnost za donošenja autonomnih odluka, još je jedna barijera za mlade žene s invaliditetom – ili bez invaliditeta – u pristupu informacijama i uslugama koje su neophodne kako bi se spriječile seksualno prenosive bolesti, neželjene trudnoće, kao i mnogi oblici seksualnog nasilja. Međutim, istraživanja otkrivaju sliku koja se veoma razlikuje od ovih opštih pretpostavki: mladi s invaliditetom imaju zapravo iste potrebe u vezi sa seksualnošću, odnose i identitet kao njihovi vršnjaci bez invaliditeta. Njihovi obrasci seksualnog ponašanja i aspiracije u pogledu odnosa takođe se ni na koji način ne razlikuju. Zato se moramo zapitati da li su postojeće institucije i pravni okviri, koji se čine zadovoljavajućim kada je u pitanju odgovoranje na potrebe negovatelja, takođe efikasni i kada se bave pitanjima žena i djevojčica s invaliditetom koje bi trebalo da zaštite. Studije zaključuju da ne samo da su neadekvatni, već mnoge rizike koje bi trebalo da ublaže često pojačavaju.

Promjena paradigme: od zasnovane na predrasudama do zasnovane na ljudskim pravima

Razlozi ovog neuspjeha leže u pogrešnoj paradigmi u okviru koje su ove široko rasprostranjene prakse opravdavane. Zasnovana na pogrešnim shvatanjima i stereotipima o seksualnosti osoba s invaliditetom, ova paradigma poziva na segregaciju i institucionalizaciju kao na najbolji način za zaštitu, uz uspostavljanje pokroviteljskih šema koje žene i devojke s invaliditetom pretvaraju u infantilne i nesposobne za samostalan život. Duga istorija ove paradigme dovela nas je do institucija i sistema starateljstva u kojima su žene i devojčice s invaliditetom izložene nasilju i zlostavljanju, a što je stvorilo i stvara nepopravljivu štetu mnogima širom svijeta.

Državni akteri, civilno društvo i međunarodne organizacije bi trebalo da urgentno rešavaju kršenja ljudskih prava nad mladim ženama i devojčicama s invaliditetom. Možemo da prekinemo krug zabluda, zlostavljanja i nasilja, tako što ćemo im pružiti veće šanse da vode ispunjene živote. Hvatanje u koštac sa duboko ukorijenjenom nejednakošću u pogledu roda i invaliditeta, koristiće ne samo ženama i djevojčicama koje su kroz čitavu istoriju marginalizovane, već i društvu u cjelini.

Preporuke specijalne izvjestiteljke

U svom izvještaju, specijalna izvjestiteljka  o ljudskim pravima osoba s invaliditetom pri sistemu UN daje niz preporuka sažetih u narednih osam tačaka:
1. Uspostaviti zakonodavstvo koje će prepoznavati seksualno i reproduktivno zdravlje i prava djevojčica i mladih žena s invaliditetom, zabranjivati štetne prakse, uključujući prisilnu sterilizaciju.

2. Obezbijediti da sve informacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, dobra i usluge budu dostupne i senzitivne na uzrast, rod i invaliditet, i pružiti odgovarajuću obuku za zdravstvene radnike i službenike u oblasti pravosuđa, tužioce i sudije zadužene za pružanje usluga i zaštitu prava djevojčica i mladih žena s invaliditetom;

3. Sprovoditi programe podizanja svijesti koji su dizajnirani da promijene društvenu percepciju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima djevojčica i mladih žena s invaliditetom, te da prekinu sve oblike nasilja nad njima, uključujući prisilnu sterilizaciju, prisilni abortus i prisilnu kontracepciju;
4. Podržavati porodice da ojačaju svoju sposobnost da razumeju se bave seksualnim i reproduktivnim zdravljem i pravima djevojčica i mladih žena s invaliditetom, bez stigme i stereotipa.

5. Prikupljati statističke podatke, uključujući one o štetnim praksama i svim oblicima nasilja razvrstane po polu, starosti i invaliditetu, kako bi se poboljšalo planiranje politika i usluga;

6. Usvojiti strategije za uključivanje djevojčica i mladih žena s invaliditetom u donošenje odluka i razvoj politika u vezi s ovim pitanjima;

7. Mobilisati resurse u okviru ciljeva održivog razvoja i ulagati u inkluzivne programe koji povećavaju pristup djevojčica i mladih žena s invaliditetom seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima;

8. Unapređivanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava mladih žena i devojčica s invaliditetom uvesti u mejnstrim u agencijama i programima UN-a.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Sexual and Reproductive Health of Young Women and Girls with Disabilities, United Nation Special Rapporteur on the rights of persons with disabilities.

Preuzeto sa sajta http://portaloinvalidnosti.net/2018/09/seksualno-i-reproduktivno-zdravlje-i-prava-mladih-zena-i-devojcica-sa-invaliditetom/

 

 

subota, 06 oktobar 2018 21:06

Ne odustajte od svog cilja!

U svijetu se 6. oktobar obilježava kao Svjetski dan cerebralne paralize. Zbog toga vam donosimo priču o mladoj dvadesetogodišnjoj Marijani Sfakianakis.

Dok je majka još uvijek nosila u stomaku, doktori su još od početka trudnoće predviđali uginuće fetusa. Toliko su bili sigurni da će Marijana umrijeti prije porođaja da nisu ni pokušali da je spasu.

Zbog neadekvatne njege, Marijana je po rođenju dugo bila bez kiseonika. Do šeste godine, svaki dan Marijaninog života bio je borba i izazov, praćen teškom depresijom. U školi su je maltretirali i ismijavali zbog invaliditeta jer je koristila kolica. Nakon operacije i perioda rehabilitacije, Marijana je počela da hoda.

Nakon toga se posvetila sportu i fizičkoj aktivnosti. Sistematski treninzi pomogli su joj da ojača, izgradi savršeno tijelo, ali i da prevaziđe psihološke probleme i postane žena puna samopouzdanja.

Danas, Marijana se trudi da svakog dana nekoga ohrabri i neprestano poručuje svojim pratiocima na Instagramu da nikada ne smiju da odustanu od svog cilja jer je uz težak rad, trud baš sve moguće.

Pripremila: Anđela Miličič

Izvor: www.stil.kurir.rs 

Filip Radović će sa sedmog mjesta na seniorskoj listi svjetske parastoni tenis federacije dočekati žrijeb za Svjetsko prvenstvo koje ga od 17-20. oktobra očekuje u Celju.
Na oktobarskoj listi seniora Radović sedmu poziciju zauzima s 1619 bodova. Prvi je Poljak Patrik Cajnovski sa 1838. Na listi juniora, igrača do 23 godine, Filip Radović je drugi igrač svijeta iza Kineza Lian Haoa koji ima 1695 bodova.
SP u Celju će za Radovica biti prvo u karijeri. Osvajac je dvije bronzane medalje s Evropskih šampionata iz Vejlea 2015. i Laškog 2017.

Pripremila: Anđela Miličić

Preuzeto  sa fejsbuk stranice UMHCG

Slobodan i odgovarajući pristup obrazovanju je osnovno ljudsko pravo i obaveza koja mora biti omogućena na svim nivoima obrazovanja. To je poručila prorektorica Univerziteta Crne Gore prof. dr Nataša Kostić na održanoj završnoj radionici u okviru Erasmus + projekta Prelaz studenata sa invaliditetom od visokog obrazovanja do zapošljavanja u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori (Trans2Work).

 “Univerzitet Crne Gore kontinuirano radi na poboljšanju pristupačnosti uslova studiranja za osobe s invaliditetom. Učestvujemo u nizu projekata  za izgradnju kapaciteta u okviru Erasmus+ programa, bilo u svojstvu partnera na projektu ili projektnog koordinatora, u okviru aktivnosti usmjerenih ka internacionalizaciji Univerziteta”, kazala je prorektorica Kostić. 

Ona je predstavila trogodišnji projekat u kojem su, između ostalog, studenti s invaliditetom učestvovali u programu mobilnosti kroz praksu u nekoj od partnerskih zemalja.

„Pet naših studenta je bilo na dvomjesečnoj praksi u Sarajevu i Novom Sadu“, navela je prof. Kostić.

Prof. Kostić je posebno istakla saradnju sa Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore sa kojim je UCG potpisao Memorandum o saradnji 2015. Saradnja teži stvaranju jednakih uslova za prelazak studenata s invaliditetom  na otvoreno tržište rada. Tome će doprinijeti i web portal - dizajniran u okviru projekta tako da pomogne osobama s invaliditetom pri traženju odgovarajućeg posla.

„S jedne strane se prijavljuju svršeni studenti s invaliditetom, a s druge strane poslodavci koji će ponuditi pozicije koje su otvorene i dostupne za osobu ili studenta sa invaliditetom“, objasnila je prorektorica Kostić.

Prorektorica  je podsjetila da je u okviru projekta nabavljena oprema za osobe s oštećenjem vida i sluha i ustupljena svim korisnicima Centralne univerzitetske biblioteke - CUB. Biblioteka je izradila i strateški dokument koji se odnosi na politiku pristupa bibliotekama lica sa invaliditetom, kao jedan od partnera u Erasmus+ projektu Servisi podrške bibliotečkoj mreži: modernizacija biblioteka u zemljama Zapadnog Balkana kroz razvoj osoblja i reformu bibliotečkih usluga – LNSS.

Koordinatorka projektnog tima, doc. dr Tatijana Dlabač, detaljno je predstavila rezultate projekta koji se realizuje od 14. oktobra 2015. do 14. oktobra 2018. Ona je izrazila posebnu zahvalnost svim predstavnicima Univerziteta Crne Gore i partnerima koji su prepoznali važnost projekta i pružili podršku u realizaciji projekta.

„Zajedničkim radom Univerziteta, Zavoda i Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore na ovom projektu pokazali smo  ozbiljnost u pristupanju Evropskoj uniji“, kazao je pomoćnik direktora Zavoda za zapošljavanje Crne Gore David Perčobić, kao predstavnik partnerske institucije na projektu.

On je kazao da se kroz ovaj i slične projekte teži pripremi studenata s invaliditetom za lakše uključivanje u tržište rada, a samim tim se teži i poboljšanju poštovanja i uživanja njihovih ljudskih prava. 

Programska menadžerka UMHCG Anđela Radovanović je rekla da su postignuti značajni rezultati, ali da je i dalje potrebno raditi na poboljšanju uslova za ravnopravno učešće studenata s invaliditetom u nastavi.

„Danas na Univerzitetu Crne Gore studira 61 student s invaliditetom od ukuno 94 koliko ih je na visokoškolskim institucijama“, navela je podatak Radovanović i zahvalila se posebno regionalnim partnerima koji su omogućili praksu studentima.

O iskustvima studenata u radnoj praksi koja se realizovala u okviru ovog projekta govorili su članica projektong tima UCG mr Maja Škurić, sa Pomorskog fakulteta Kotor i predstavnici poslodavaca iz Novog Sada „Centar Živeti Uspravno“ i Sarajeva „Profil Management Consulting“.

Na radionici je iskazana nada da će ovaj projekat biti podsticaj za nove aktivnosti u cilju unapređenja uslova studiranja i zapošljavanja studenata s invaliditetom.

Konzorcijum ovog projekta  čini 18 institucija iz partnerskih zemalja (Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina) i 5 institucija iz programskih zemalja (Grčka, Slovenija, Njemačka i Poljska). U Crnoj Gori su na projektu, pored Univerziteta Crne Gore, bili uključeni Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, Zavod za zapošljavanje Crne Gore i Univerzitet Donja Gorica. 

Izvor: Sajt UCG

 

 

NVO koje konkurišu za državni novac nemaju garanciju da će stvarno biti cijenjen kvalitet njihovih ideja jer trećinu nezavisnih procjenjivača čine državni službenici čije su kvalifikacije tajna.

12 ministarstava tokom 2018. raspisalo je konkurs za finansiranje projekata NVO, a o kvalitetu ponuđenih ideja odlučuju “nezavisni procjenjivači”. Iako su poznata njihova imena, javnosti nijesu dostupni podaci o njihovim kvalifikacijama, ali ni iz koje oblasti su im dodjeljivani projekti za procjenu.

Na listi procjenjivača, među kojima je i dosta stručnjaka iz regiona, su i službenici resora zdravlja, finansija, ljudskih prava, sporta... Na spisku je i šefica kabineta ministra pravde i potpredsjednika Vlade Zorana Pažina, Mirjana Vlahović. Ona je u isto vrijeme i “nezavisni procjenjivač” i predsjednica Komisije za dodjelu sredstava NVO na nivou Ministarstva pravde.

Zakon o NVO predviđa da procjenjivači ne smiju biti državni službenici resora koji dodjeljuje novac projektima NVO, ali zbog tajnih procedura otvara se sumnja u način njihovog rada.

“Pohvalno je da je lista nezavisnih procjenjivača javna. Međutim, i dalje svakako nepotpuna, jer se ne vidi da li nezavisni procjenjivači ispunjavaju Zakonom propisane kriterijume, prije svega one koje se odnose na iskustvo u ocjeni projekata i iskustvo upravljanju projektima. Takođe, nejasno je za koje oblasti su pojedinci s liste eksperti, a ujedno nije transparentna i dostupna informacija o kriterijumima na osnovu kojih su dobijali projekte koje treba da boduju. Moguće je da su procjenjivačima raspoređena zaduženja u skladu s oblastima, pa u odnosu na to ocjenjuju projekte iz nadležnosti pojedinih resora”, kazala je aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom Marina Vujačić.

Nezavisni procjenjivači zarađuju 25 eura po pročitanom projektu tokom jednog konkursa.

“Dodatno, možda i najspornije, je to što je jedan broj nezavisnih procjenjivača istovremeno i u komisijama ministarstava, pa samim tim u konfliktu interesa. Naime, Zakon o NVO, u članu 32đ, propisuje da nezavisni procjenjivači ne mogu biti u radnom odnosu u organu državne uprave koji vrši raspodjelu sredstava”, precizirala je Vujačić.

Iz Ministarstva javne uprave (MJU), na čijem je čelu Suzana Pribilović, objašnjavaju da bliže informacije o procjenjivačima ne mogu da objave jer bi to bilo suprotno evropskom standardu iz PRAGA (Practical Guide to Contract Procedures for EU External Actions).

“Prema kome se ni imena nezavisnih procjenjivača ne objavljuju, odnosno smatraju se ‘povjerljivim’ radi obezbjeđenja uslova za njihovu nepristrasnost u procesu bodovanja/procjene kvaliteta projekata”, poručuju iz MJU.

Vujačić, ipak, ističe da ovako definisane norme ostavljaju manipulativni prostor tumačenja.

“Pa samim tim se može tumačiti uže: da osoba koja je zaposlena u jednom resoru ne može bodovati projekte u naležnosti tog resora, što vjerujem da je bila namjera, ili šire: da nezavisni procjenjivač ne može biti iz resora koji vrši raspodjelu. Međutim, ne vjerujem da je u pitanju šire tumačenje jer prema odluci iz 2018, 12 resora je trebalo da raspiše konkurs, što znači da bi nezavisni procjenjivači mogli biti samo iz preostalih resora koji ne raspisuju konkurse”, kazala je ona.

Iz MJU tvrde da ne znaju koliko je novca isplaćeno procjenjivačima od njihovog izbora u maju do danas.

“Naknada nezavisnim procjenjivačima iznosi 30 eura bruto po bodovanom projektu, odnosno programu, na teret sredstava organa državne uprave koji vrši raspodjelu sredstava. Ukupna naknada ne može prelaziti 2.000 eura godišnje”, tvrde u resoru Pribilovićeve.

Isplatu, prema objašnjenju iz MJU, rade ministarstva koja angažuju procjenjivače.

"Nezavisni procjenjivači po sadašnjoj odredbi Zakona mogu biti zaposleni i u organima u sastavu državne uprave. Na ovako spornu odredbu sam reagovala još u toku javnih rasprava o tom propisu, ali bez pozitivnih efekata. Zbog ovakvih odluka Vlade, namjerno nepreciznih zakonskih rješenja, i situacija u praksi, imamo neuticajan NVO sektor zavisan od političkih odluka, pa time i često pod pritiskom gubitka nezavisnosti u svom radu", kazala je Marina Vujačić

Izvor: ND Vijesti 

Golbal reprezentacija Crne Gore je poražena od Velike Britanije u utakmici za 7. mjesto  i opstanku u B diviziji, rezultatom 4:3.

Porazu od Izraela rezultatom 9:8, prethodila je pobjeda nad Mađarskom rezultatom 11:1. Prethodno izgubili su u meču protiv Ukrajine 5:3, a s Grčkom igrali neriješeno 5:5.

Time su se pridružili Mađarskoj i Sloveniji koje su prethodno ispale u C diviziju.

 

Pripremila: Marina Vujačić 

 

Jedan datum krajem septembra mogao bi se nazvati istorijskim za pokret za prava osoba s invaliditetom. Naime, 25. septembra Novozelanđanin Robert Martin predsjedavao je sjednicom Komiteta UN za prava osoba s invaliditetom i tako postao prva osoba s intelektualnim invaliditetom u istoriji koja je vodila sjednicu nekog UN tijela. Nekoliko dana prije toga, Martin, inače član Komiteta, poslao je moćnu poruku o potrebi deinstitucionalizacije i adekvatne terminologije čiji prevod vam donosimo u nastavku.

Živio sam u instituciji do svoje 27. godine.

Život u instituciji značio je da nijesam imao nikoga i ništa što bih zvao svojim. Plakao sam za svojom porodicom, ali oni nijesu došli da me odvedu kući. Onda sam prestao da plačem i usvajao sam mačke koje su mi bile prijatelji. Ali, kad sam odselio, izgubio sam prijatelje. Djeca koja odrastaju u institucijama nauče da dobra vremena ne traju i da ljudi i kućni ljubimci odlaze i dolaze. Završimo tako što nam bude teško da se vežemo za ljude ili da iskazujemo ljubav.

Nijesam imao privatnost i ništa za raditi! Ljudi su po cijeli dan provodili u pidžamama šetajući tamo-vamo. Nijesmo tretirani kao pojedinci. Morali smo da dijelimo gomilu odjeće i uzmemo ono što smo mogli. Bili smo podijeljeni po bojama u grupe od kojih je svaka imala zvjezdice i kategorije. Čak smo imali iste frizure istog dana.

Ljudi koji imaju moć nad drugima se lako mogu korumpirati i iza zatvorenih vrata ljudska prava se često krše. Tamo je bilo zloupotrebe na svakom koraku. Ljude su polivali vodom iz crijeva, ostavljali ih u prljavoj odjeći, stavljali u izolaciju ili im oduzimali stvari. Počeo sam da se branim i da budem stalno na oprezu da bih se zaštitio.

Život u instituciji me je naučio da sam niko – da moj život ništa ne znači. Mnogi od mojih prijatelja su umrli u institucijama. Njihovih imena nema ni na jednom grobu.

Kada mislite o više od osam miliona djece koja su u institucijama i dalje, nadam se da ćete se sjetiti moje priče.

Jezik je važan jer on uči ljude kako da se odnose prema vama.

Osobe s invaliditetom obično dobiju etikete koje se zakače za njih za cijeli život.

Te riječi su užasne. Ne volim čak ni da ih izgovorim. Govorim ih danas ovdje, pred vama, jer želim da znate da ih nije u redu koristiti. Riječi kao što su mentalno retardiran, hendikepiran, invalid, gluv i nijem, bogalj, s posebnim potrebama. Kažem ljudima da nema ničega posebnog u tome što ste posebni. Kada to koristimo u svakodnevnom govoru, to je izraz nježnosti. Ali kada tako govorimo o osobama s invaliditetom, znači da ih tretiramo drugačije.

Ti nazivi nas povrjeđuju.

Suočimo se s tim. Da li smo mi smislili te nazive?

Ne. Niti nas je iko pitao.

Ujedinjene nacije su uzor za ostatak svijeta.

Mi treba da budemo predvodnici i da pokažemo svijetu da su riječi važne.  

Danas vam poručujem da mislite o jeziku koji koristite kada govorite o nama – kako u svom radu, tako i u ličnom životu.

Hvala.”

 

Pripremila i prevela s engleskog: Anđela Radovanović

Izvor: https://www.facebook.com/peoplefirstnz/

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u saradnji s Centrom za razvoj nevladinih organizacija je od 10. do 15. septembra u hotelu Princess u Baru organizovalo šesti trening namijenjen članicama Mreže organizacija osoba s invaliditetom Crne Gore (MOOSICG).  

Trening o pisanju projekata za EU fondove je posljednji u nizu seta treninga (od ukupno šest) koji je organizovan s ciljem jačanja kapaciteta članica Mreže organizacija osoba s invaliditetom Crne Gore, kako za sprovođenje ostalih aktivnosti projekta Umrežavanjem do boljeg rada, tako i za nastavak rada u sopstvenoj organizaciji.

Na treningu je bilo 15 učesnika/ca koji su imali/e priliku da se upoznaju s dostupnim EU fondovima za Crnu Gori i fazama u projektnom ciklusu. Učesnici koji su bili podijeljeni u tri grupe, imali su zadatak da razviju projekte na teme obrazovanja, zapošljavanja i samostalnog života, a stekli su teoretska i praktična znanja o svim fazama projektnog ciklusa, počevši od analize konteksta i zainteresovanih strana, analize problema, definisanja ciljeva, rezultata i aktivnosti, i popunjavanja sažetka projekta, aplikacione forme i budžeta.

Na osnovu navedenog treneri su cijelo vrijeme treninga kombinovali teorijski i praktični rad, na način što su razvili konceptnu notu, i matricu logičkog okvira na osnovu prethodno razvijenog drveta problema, analize konteksta, analize ciljeva, indikatora i izvora verifikaciije. Konceptne ideje su razvijene u tri izabrane oblasti: samostalnog života, zapošljavanja osoba s invaliditetom, i obrazovanja osoba s invaliditetom. 

Aktivnost je dio projekta Umrežavanjem do boljeg rada, koji sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u saradnji s Centrom za razvoj NVO, a uz podršku Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori. 

 

Pripremile: Ivana Bogdanović i Anđela Radovanović

 

 

Strana 3 od 13

Back to top