Marina

Marina

 

Paraolimpijski komitet (POK) uradio je sve da crnogorski sportisti i ove godine nastave niz velikih paraolimpijskih rezultata i osvajanja medalja, kazao je predsjednik krovne sportske asocijacije osoba s invaliditetom Igor Tomić.

“Sve je do sada urađeno, realizovan trenažni proces, nastupi na kontrolnim i kvalifikacionim takmičenjima, kao i zdrastveni status sportista, ukazuje da bi 2018. mogla biti još jedna velika godina za crnogorski paraolimpijski sport, odnosno da bi mogao biti nastavljen niz velikih paraolimpijskih rezultata crnogorskog sporta, koji traje posljednje tri godine”, kazao je Tomić.

On je rekao da crnogorske sportiste očekuju tri evropska i jedno Svjetsko prvenstvo.

“Plivač Ilija Tadić nastupiće na Evropskom prvenstvu (EP) od 11. do 20. avgusta u Dablinu. Na atletskom prvenstvu Evrope u Berlinu od 20. do 26. avgusta imaćemo rekordni broj takmičara, golbalisti će se takmičiti na B šampionatu Evrope od 22. do 30 septembra u poljskom Horozovu, dok stonotenisera Filipa Radovića očekuje debitantski nastup na Svjetskom prvenstvu (SP) u Celju, od 15 do 21. oktobra".

Tomić je podsjetio da su atletičari imali dva nastupa na sankcionisanim mitinzima u Splitu i Kragujevcu, na kojima su izborili deset normi za EP.

“U Berlinu predstavljaće nas šest sportista u deset disciplina. Nastupiće branioci medalja Marijana Goranović (bacanje kugle i diska – F 41- osobe niskog rasta) i Radmilo Baranin (kugla i koplje - F 34 bacanje iz stolice), Miloš Ranitović (skok u dalj, T-12 osobe s oštećenjem vida), kao i debitanti na velikim takmičenjima Maja Rajković (bacanje kugle i koplja – F 54 bacanje iz stolice), Mirnes Ramović (bacanje kugle i diska, F 11 osobe s potpunim oštećenjem vida) i Danilo Gojković (bacanje koplja, F 34 bacanje iz stolice)”.

Prema njegovim riječima, trenutni plasman na rang listama najavljuje da će Crna Gora i u Berlinu imati konkurentnu ekipu i da je realno očekivati dobar plasman i neku od medalja.

Tomić je kazao da je stonoteniser Radović sjajno otvorio paraolimpijsku sezonu osvojivši prvo mjesto na Mastersu u Bratislavu i bronzanu u Laškom. 

“U redovnom programu postao je prvak Balkana u juniorskoj konkurenciji. Trenutno zauzima sedmo mjesto na svjetskoj seniorskoj rang listi najboljih paraolimpijaca, dok je drugi na juniorskoj listi igrača do 23 godine. To nam daje za pravo da vjerujemo da će i u debitantskom nastupu na SP u Celju biti „tvrd orah“ za izuzetnu konkureciji koja ga očekuje u kategoriji deset”.

Prema njegovim riječima plivač Ilija Tadić u sustet EP u Dablinu imao je dobar nastup na Gran pri mitingu u Berlinu, na kojem je prošao klasifikacione preglede, kao i na MI u Taragoni na kjima je plivao finale slobodnim stilom na 100 metara.

“Naši golbalisti osvojili su četvrto mjesto u Srednjoevropskoj golbal ligi, kao i zlatnu na međunarodom turniru u Nišu. Očekuje ih težak posao u Horozovu i debitantski nastup, za koji su se izborili osvajanjem srebrne medalje na C EP u Kišinjevu”.

On je naglasio da je POK u prvoj polovini godine realizovao preko 30 aktivnosti domaćeg i međunarodnog karaktera.

“U saradnji s našim klubovima, članicama POK, a pod pokrovitaljestvom Ministarstva sporta i lokalnih zajednica, bili smo domaćini tri međunarodna događaja – stonoteniskog turnira Podgorica open i Festivala paraolimpijskih sportova, u okviru kojeg je bio održan drugi međuarodni turnir u sjedećoj odbojci, Pljevlja 2018, kao i kampa i turnira košarka kolicima Igalo 2018".

On je posebno pohvalio rad i doprinos u organizaciji tih događaja stonotenskog kluba Luča, odbojkaškog kluba Set iz Pljevalja i kluba košarke u kolicima Paramont iz Podgorice Ibar iz Rožaja.

“Naši sportisti imali su uspješnih nastupa i na regionalnim takmičenjima. Stonoteniseri na turnirima u Kanjiži, Varni i Igrama za osobe s tjelesnim invaliditetom u Ohridu, odbojkaši na turnirima u Beogradu i Zenici, atletičari na Igrama za osobe s cerebralnom paralizom i paraplegijom u Sarajevu”, kazao je Tomić. On je najavio organizaciju nacionalnih šampionata u atletici, sredinom avgusta u Pljevljima, koje će biti domaćini i završnih priprema atletičara za nastup na EP u Berlinu, i stonom tenisu u novembru u Podgorici.

“Pod pokroviteljstvom glavnog grada planiramo organizaciju međunarodnog turnira u košarci u kolicima".

On je da će 2018. pamtiti i po činjenici da je POK dobio prvog zvaničnog sponzora, Crnogorski elektroprenosni sistem.

“To uz, kontinuiranu podršku Ministarstva sporta i tradicionalno dobru saradnjom s Crnogorskim olimpijskim komitetom, predstavlja značajnu pomoć u realizaciju programski, najzahtjevnije godine u istoriji POK”, zaključio je Tomić.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: portal Vijesti

Bottom of Form

 

Leana Lizatović iz Novog Sada poznata je pod gejmerskim pseudonimom FedPoro. Nakon neočekivano brzog proboja u svijetu kompjuterskih igara, gdje žene ne zalaze često, danas razvija uspješnu karijeru u IT sektoru, na poziciji softver testerke.

Rečenica koja te najbolje opisuje?

Uporna. Neko ko misli da ništa nije nemoguće. Svjesna ljudi oko sebe i onoga što osjećaju, ali nije mi naročito stalo; rekla bih da sam pomalo sebična.

U kojim aktivnostima si najbliža sebi?

Kažem za sebe da sam svaštaraisprobaću sve što mogu, naročito u umjetnosti. Od malena crtam i pišem. Volim japansku kulturu, čitam mange i često crtam po tim motivima. Inspirišu me epske fantazije i društvene igre. Pišem poeziju i priče, a kao mala sam napisala roman po motivima kompjuterske igre Diablo. Vodim dnevnike u vidu malih metaforičnih priča koje možda zvuče kao priče za djecu, ali ispod je dublje značenje. U tinejdžerskim danima sam pisala za bend u kome sam i pjevala.

Šta se promijenilo polaskom u školu?

Prvo uopšte nisu htjeli da me prime u redovnu školu, nego su me slali u Školu za osnovno i srednje obrazovanje Milan Petrović (tadašnja specijalna škola). Moja mama je smatrala da meni tamo nije mjesto i izborila se za moje obrazovanje. Od svoje četvrte godine crtam, jedem, češljam se, sve radim nogama. Prošla sam test za upis: mogu da držim olovku i papir, da pišem kao i sva druga djeca. Nije mi bila potrebna naročita podrška, osim da me neko obuče, stavi ili skine torbu. Nisam koristila nikakvu asistivnu tehnologiju, niti opremu, osim visoke stolice, kako bih sjedjela u ravni sa stolom. Za to smo morali sami da se pobrinemo, finansijsku podršku nikada nisam imala. Mama je obišla nekoliko škola, dok me nisu primili u Osnovnu školu Miloš Crnjanski. Bio je to jedan od najgorih perioda, nisam se uklapala. Redari su bili zaduženi da mi pružaju podršku i uglavnom su to doživljavali kao naredbu. Učiteljica je stalno pokušavala da me se riješi, govorila je drugoj djeci da me izbjegavaju i davala im jedinice ako se druže sa mnom. Svim silama se trudila da padnem godinu i da ne budem više u njenom razredu. Naknadno sam dokazivala da su moji odgovori ispravni na kontrolnim zadacima, ona je to mijenjala i nije priznavala. Moja mama stalno se svađala s njom, ali učiteljicu je podržavala cijela škola, od direktora do psihologa. Te četiri godine nisu bile lijepe, ali, ipak, sam se družila sa nekom djecom. 

Da li je u gimnaziji bilo drugačije?

Ljudima nije lako da prihvate različitost kao nešto što je normalno. Koliko god da sam normalna osoba, vizualno sam drugačija, što je dovoljno da me gledaju s predrasudama. Nerazumijevanje drugačijih kao da je u samoj ljudskoj prirodi. Radim sve isto, samo na drugačiji način, ali ljudi to ne razumiju tako. U gimnaziji sam imala profesorku fizike koja se gadila stopala. Iznijela je to javno, kao mentalni problem za koji, navodno, ima i ljekarski izvještaj. Zbog toga je redovno koristila rukavice kad treba da uzme moj kontrolini zadatak. Kada je pregledala moje zadatke, neko od đaka bi držao papir i čitao joj pitanja. Izbjegavala je da uopšte radim pismene radove i nametala mi je više usmenih odgovaranja nego drugima. Pobunila sam se jer sam htjela da pravila koja važe za druge važe i za mene. Tražila sam da me prebace u neki drugi razred ili da dobijemo drugu profesorku fizike. Đaci iz cijele škole bili su na mojoj strani, ali profesori i direktor nisu. Ništa nije moglo da se promijeni do naredne školske godine. Ne znam ni kako bih to prokomentarisala jer to je period kada sam počela da gledam samo sebe, da budem racionalna i da rješavam stvari bez konflikta. Hoću da budem ocjenjivana na isti način kao i svi drugi, da imam ista prava. Ništa više.

Kako si već u tim ranim godinama izgradila tako jasan i odlučan stav?

Jednostavno moraš, nema druge opcije! Kad god sam mekana, napravim sebi problem u životu. Kad pokušam da razumijem i oprostim, da se prilagodim tuđim potrebama, zanemarim svoje. Ako želiš da se izboriš za nešto, moraš oštro, inače te niko ne čujeNe slažem se s tim da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara. Pokušala sam, nije vodilo nikud. Oduvijek sam imala podršku u porodici, vjerovatno je to doprinijelo da izgradim ovakav karakter.

Da li si oduvjek vidjela sebe u IT svijetu?

Razmišljala sam o poslu koji ima veze s umjetnošću, a da je isplativ i da ujedno ima veze s kompjuterima jer su u tome poslovi budućnosti. Vidjela sam smjer za web i grafičke dizajnere na Višoj tehničkoj školi i djelovalo mi je zanimljivo i izazovno. Ali, po završetku školovanja, na praksi se pokazalo da taj posao baš i nije za mene. Ako mi klijentov zahtjev djeluje glupo, ne mogu to da prihvatim, niti da odobrim da se takav sajt pojavi na internetu. Na praksi sam naučila mnogo, a onda je uslijedio period bezuspješnog traženja posla. Odbili su me barem pedeset puta, u najvećem broju slučajeva zbog invaliditeta. Razlog? Nemamo uslova za zapošljavanje osobe s invaliditetom. Nisu mi potrebni nikakvi posebni uslovi za rad, ni oprema, niti asistencija. U radnoj biografiji u početku nisam navodila da imam invaliditet i  stalno su me pozivali na razgovore, ali kada me vide, kažu mi doviđenja. Onda sam počela da navodim da imam invaliditet i više me uopšte nisu pozivali na razgovore. Niko mi nije naveo razlog zašto nisam primljena, osim: – Ne tražimo nekoga kao što ste vi; ili: – Nemamo uslove da zaposlimo osobu s invaliditetom. Jasno je da se radi o otvorenoj diskriminaciji.

Onda si postala gejmerka?

Da, gejmerka je više hobi, a strimerka je pravi posao. Uz brata i njegovo društvo počela sam da igram kompjuterske igre. Igrala sam onlajn i upoznala sam ljude iz različitih djelova svijeta: Danske, Izraela, Amerike… Jedan drugar iz Izraela spomenuo mi je stream na Tviču (Twitch-u). Tada još nisam znala da je to platforma koja uživo prenosi multimedijalne sadržaje, pa i video igrice. Igrali smo u timovima, a na Tvič-u to ljudi prate kao što bi pratili direktan prenos neke utakmice. Bilo im je zanimljivo da me gledaju jer igram nogama i djevojka sam. Uz to treba imati priču, biti zanimljiv za gledaoce, nuditi nešto novo – zašto bi inače dolazili? Moj kanal je zaživio neočekivnano brzo, već za nekoliko dana imala sam posjete širom svijeta. Zarada zavisi od broja subskripcija, a uz to postoje i donacije. Donatori i subskriberi ostvaruju neke privilegije u gejming svijetu: dodam ih u igricu ili zajedno pravimo timove. Sjećam se jednog lika iz Saudijske Arabije koji je ostavljao donacije u iznosima od deset-dvadeset hiljada dolara. Nažalost, nisam bila te sreće,  ali zarađivala sam dobro. Strimovanje mi je jedno od najvećih životnih iskustava. Tad se pročulo za mene, dospjela sam u medije, prodavnice kompjutera donirale su mi nešto od opreme – sjajno je bilo! Dogodilo se da mi najbolja firma na Balkanu koja se bavi kreiranjem HOPA igrica ponudi posao jer nema sumnje da je najbolji tester igrica neko ko ih igra. Mogla sam da biram da li ću da budem artist za karaktere ili da testiram igre. Privlačilo me je i jedno i drugo, ali sam odabrala da budem testerka jer volim da crtam za sebe, bez ičijih zahtjeva i sugestija kako i šta bi bilo dobro da promijenim. Bio je to moj prvi pravi posao i posao snova, životni preokret. Prestala sam da strimujem, jer nije bilo vremena. Provela sam tri godine u toj firmi, a onda je došlo vrijeme da idem dalje, jer više nisam vidjela sebe u igricama. To je uobičajeno u IT sektoru: inovacije, novi alati, konstantne promjene i napredovanje. Htjela sam da budem softver testerka, da se bavim mobilnim i web aplikacijama, „izvučavanjem“ mašina (machine learning), instrumentima, softverima, proizvodima… Poslala sam mnoštvo prijava i svi su mi odgovorili. Iako sam dobila mnogo ponuda, zacrtala sam koja kompanija je moj prvi izbor i čekala sam odgovor od njih, odbijajući druge ponude, što je bilo rizično, ali se isplatilo. 

Kakav je uticaj kompjuterskih igara na društvo u kome živimo?

Nisam nikada voljela da igram ratne igre u kojima se ljudi uzajamno ubijaju. Neki u tome pronalaze zadovoljstvo. Možda je to način da se kanališe bijes ili da se na bezbjedan način ispolji agresija. Da ne igraju te igre, možda bi prebijali ljude uživo?  Rekla bih da su igre odličan hobi u kome ne treba pretjerivati. Za mene je to vrsta sporta ili zabave. Omogućuje mi interakciju s drugima, upoznavanje ljudi širom svijeta. Nema veze što je sve onlajn, komunikacija je najvažnija. Stekla sam mnoga prijateljstva, putovali smo jedni kod drugih, razmjenjivali iskustva, družili se. Kad si otvorenog uma, sve je moguće. Ako obaveze ne ispaštaju u gejmingu, što da ne! Ne volim da osuđujem stvari. Svojevremeno sam htjela da igram šah, ali je klub izgledao kao kafana i svi su bili matorci. Poenta igara je da se izgubiš, da pobjegneš iz stvarnosti u neki svijet fantazije i magije, da budeš uvučen u priču i da ne misliš ni na šta drugo, jer si stvarno tamo. To mi je pomoglo da prevaziđem neke teške periode.

U jednom periodu odbijala si da daješ intervjue. Iz kojih razloga?

Bilo ih je jako mnogo, a da ništa nisam dobila povodom toga. Začuđuje me ljudska radoznalost. Ljudi će pročitati intervju i nastaće neka mišljenja: nekoga će priča inspirisati, neko će me žaliti, neko će mi se diviti – ljudska radoznalost biće nahranjena, a onda će se sve to zaboraviti. Nemam ništa ni od žaljenja, niti od divljenja. Dešava mi se da me nepoznati ljudi zaustavljaju na ulici i pitaju šta mi se desilo. Mogu da razumijem radoznalost, ljudi se čude i pitaju – ali nije u redu da to rade tek tako!

Kako komentarišeš dosadašnja medijska izveštavanja o tebi, naročito vijest o tvom zaposlenju?

Ljudi hoće drame: Kakva milosrdna kompanija, dala je posao djevojci koja, jadna, nema ruke! To su političke igre o kojima ne bih da pričam. Redovno su izvrtali moje iskaze, što je jedan od velikih razloga da odbijam intervjue. Zvali su me da gostujem u televizijskim emisijama i umjesto pripremnih pitanja, dobila sam cijelu skriptu s pitanjima i odgovorima. – Nema veze što to nije tako, publika traži da bude što emotivnije i dramatičnije, najbolje ako zaplačeš! To su medijske igre u kojima odbijam da učestvujem. Važno mi je da budem iskrena. Ako je nešto loše, reći ću da je loše. Mediji žele da nas iskoriste, zato sam sve to odbijala.

Šta te još izluđuje u interakciji s drugima?

Zapitkivanja. U redu je da mi neko postavi suštinsko pitanje, bez zadiranja u detalje, ukoliko me ne poznaje. Uvježbala sam da budem gruba na pažljiv način, kada treba da odbijem da ispričam nešto o sebi. Ljudi hoće da im ispričaš priču jer me vide kao super osobu sa zanimljivom pričomPrvo što vide kod mene je moj invaliditet, prvo će me o tome pitati, prvo će me zbog toga prihvatiti ili odbiti – to je po pravilu prvo i na top listi svega. A to nisam ja. Najviše me nervira što ljudi tome daju prioritet.

Da li si članica neke organizacije za prava osoba s invaliditetom? Ili si na bilo koji način angažovana na tom polju?

Divim se ljudima koji to rade, ali nisam imala potrebu da se angažujem na taj način. Kao mlađa nastojala sam da me prihvate kao osobu bez invaliditeta, a u međuvremenu sam shvatila da je to nemoguće jer ljudi ne razmišljaju tako. Htjela sam da uspijem u nečemu u životu što nema veze s mojim invaliditetom, da ne zavisim od toga. Oduvijek me je zanimao IT svijet i svima bih savjetovala da rade ono što vole da rade. Ako bi trebalo da pričam o invaliditetu, pričala bih o nekoj smiješnoj strani invalidnosti jer volim da se šalim na svoj račun i volim crni humor. Ništa me u tom kontekstu ne može uvrijediti.

Kakav savjet bi dala mlađoj sebi?

Ti si najbitnija. Nemoj da te pogađa ono što drugi misle, nego prvo misli na sebe.

Kada bi ti neko dao 30 sekundi da se obratiš cijelom svijetu, šta bi rekla?

Razlike su dobre. Samo zato što je neko fizički drugačiji ili na drugačiji način radi istu stvar, ne znači da se ne osjeća isto kao ti. Svi smo samo ljudi, potičemo iz istog gnijezda i to nikada ne treba zaboraviti. Tijelo je samo pakovanje, bitno je šta je unutra.

 

Intervju preuzet s portala www.portaloinvalidnosti.net

 

Pripremila: Anđela Miličić

 

 

Na preporuku Unije poslodavaca Crne Gore 2016. Arhimed d.o.o se prijavio, po prvi put, za učešće u projektu Zavoda za zapošljavanje za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom. O iskustvima zapošljavanja OSI pisali su za naš portal u sklopu aktivnosti projekta "Uključu, osnaži, zaposli me" koji sprovodi UMHCG uz podršku Ministarstva sporta Crne Gore kroz konkurs za mlade. 

"I pored toga što je projekat i njegov cilj predstavljen detaljno, nijesmo bili sigurni šta nas čeka", za portal piše Dejana Ponoš, izvršna direktorica Arhimeda. Međutim, kako navodi, imali su dobru volju, želju za radom i bili su spremni i otvoreni za učenje. "Upravo spremnost i otvorenost za učenje i prihvatanje različitosti pokazalo se vremenom kao ključno za postizanje uspjeha, kako kod nas, tako i kod zaposlenih osoba s invaliditetom", ističe Ponoš.

Išli smo postepeno, korak po korak, kaže Ponoš, prve radne sedmice 2 sata dnevno, pa sljedećih nekoliko po četiri radna sata dnevno, pa tek nakon nekog vremena uspjeli smo da se naviknemo na puno radno vrijeme od 6 sati.

"Novi radni zadaci, informatičko opismenljavanje, kompanijske navike i kulture... Sve su to bili izazovi za sebe i to nimalo jednostavni izazovi. S druge strane, zajednička jutra i razmjena mišljenja u vezi s prethodnim danom, stečena iskustva, šale, novi izazovi bili su dodatan motiv za nastavak aktivnosti. I dalje ih smatramo neprocjenjivim u svakodnevnom funkcionisanju. Učili smo jogu, meditirali, i dijelili sve one sitnice koje nas čine ljudima. Pored profesionalnog osposobljavanja za određeno radno mjesto, radili smo i na onom mnogo važnijem, na socijalnoj integraciji.", nastavlja ona. 

Često zaboravimo da nam je svima potreban razgovor, osmijeh, kafa, šetnja...

Kako je prolazilo vrijeme zajednički smo dolazili do saznanja da neki od nas imaju drugačije ambicije i interesovanja dok su drugi pronašli u onom što jesu djelatnosti naše kompanije.

Ponoš navodi da nakon završetka i ovog projekta žele govoriti o primjerima dobre prakse u profesionalnom osposobljavanju. Inkluzija će biti uspješna kada budemo vidjeli da daje efekte, i to ne samo na nivou osposobljavanja, nego i na nivou zapošljavanja jer naš cilj je da osobe s invaliditetom uključimo u društvo i radne zadatke, a ne samo u projekte. 

Danas, kada smo pri kraju novog projekta možemo reći, naš cilj je dvostruk: s jedne strane pronaći vrijedne, lojalne zaposlene, a s druge strane pokazati svojim primjerom da OSI treba integrisati u kompanije i uključiti ih u redovno tržište rada. Dok se ne bude stiglo do toga da obrazovanje i profesionalno osposobljavanje budu takvi da svi budu uključeni, cilj nije postignut.

"Zadatak je svih poslodavaca pronaći pravo mjesto za pravu osobu", jasna je Ponoš. Ponosni smo što možemo reći da smo primjer pozitivne prakse i da su danas Jakov, Miloš, Danilo i ostali pravi ljudi na pravom mjestu. Ukratko - oni su dio Arhimed tima, i nikako drugačije ih ne možemo kategorisati.

Pored benefita koje su OSI zapošljene u našoj firmi sami osjetili kao što su razvijanje radnih i socijalnih vještina, privređivanje i osjećaj prave uključenosti u kolektiv, od ovih projekata benefite su imali i ostali zaposleni u Arhimedu. Svi zajedno smo se naučili strpljenju, prihvatanju različitosti u svakom pogledu, empatiji, prilagođavanju, dobroj komunikaciji, osnaživanju timskog duha, i na kraju, naučili smo i to da je važno unaprijediti psihološki rast, kako pojedinaca tako i cijelog tima.

"Profesionalna rehabilitacija omogućava osobama s invaliditetom potpuniju radnu i socijalnu integraciju za samostalno i uspješno uključivanje u poslovno okruženje kao i u ostale sfere društvenog života", navodi Ponoš. Pored toga, osigurava im radni angažman kako tokom trajanja samih projekata, tako i u budućnosti svim kandidatima koji zadovolje potrebe poslova u kompaniji, naravno, uz pretpostavku da žele nastave svoj angažman.

"Ono što na kraju možemo reći je samo da poslodavci dobiju izuzetno vrijednog i odgovornog zaposlenog i pritom još ostvaruju značajne benifite od njegovog zapošljavanja. Iskustvo Arhimeda pokazalo je da su osobe s invaliditetom izuzetno odgovorni, lojalni i vrijedni zaposleni i baš takve želimo svakom posladavcu", zaključuje Ponoš. 

 

Pripremila:

Dejana  Ponoš

Izvršna direktorica Arhimeda

 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva zainteresovane studente s invaliditetom s teritorije Crne Gore da se prijave za učešće na dvomjesečnoj radnoj praksi koja bi se obavljala kod različitih poslodavaca s ciljem olakšavanja tranzicije studenata s invaliditetom iz obrazovnog procesa na tržište rada.

Kroz Servis za zapošljavanje obezbijedićemo plaćenu dvomjesečnu radnu praksu za troje mladih s invaliditetom kod različitih poslodavaca iz privatnog sektora.

Ovim putem pozivamo studente da se izjasne kod kojih poslodavaca bi voljeli da odrade radnu praksu.

Pomenuta aktivnost će biti sprovedena u okviru projekta “Uključi, osnaži, zaposli me!” koji je finansijski podržan od strane Ministarstva sporta kroz konkurs za dodjelu sredstava omladinskim organizacijama za finansiranje i sufinansiranje projekata za mlade u 2018.

Predviđeno je da dvomjesečna radna praksa počne u septembru. Kroz ovu aktivnost, mladi s invaliditetom će imati priliku da osjete radnu atmosferu prije formalnog zaposlenja i steknu znanja, vještine i iskustvo koje će im pomoći da se kasnije lakše uključe na tržište rada. Nakon obavljene prakse svi polaznici/ce dobiti Uvjerenja.

Svi zainteresovani kandidati se mogu prijaviti najkasnije do petka 27. jula, putem mejla Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. ili posredtsvom FB stranice Udruženja.

Potrebno je da uz prijavu kandidati dostave kratku biografiju i motivaciono pismo.

Pripremila: Ivana Bogdanović 

Sanja Jokić po zanimanju je profesorica sociologije i filozofije. Trenutno je na master studijama Fakulteta političkih nauka u Banjaluci.

 “Teško je kada te neko gleda kroz prizmu ortopedskog pomagala, kada stalno moraš da se dokazuješ da si jednako vrijedan i kada moraš da budeš dva puta bolji da bi bio na istom”, kazala je Sanja.

Danas je angažovana na administrativnim poslovima u parlamentu RS, a posebno je raduje činjenica da joj je cijeli objekat arhitektonski pristupačan, a to uključuje panoramski lift, prilagođen toalet i rampe. Ističe da joj mnogo znači podrška kolega i način na koji su je prihvatili.

„Socijalna vidljivost, aktivizam, edukacija i ogromna upornost bili su mehanizmi da dođem do cilja. A najvažnije od svega je to što sam majka koja svom djetetu želi da pokaže da u životu nikada ne treba pokleknuti i da ne postoji prepreka koju čovjek snagom volje i svojom energijom ne može savladati”, smatra Sanja.

Sanja je završila obuku terapeutskog ronjenja, tako je zajedno s prijateljicom Marijom Bilčar postala jedna od prvih žena s invaliditetom u BiH koje su ronile.

Autorka je dokumentarnog filma “Život posle života”, a ujedno učestvuje u istoimenoj kampanji o bezbijednosti u saobraćaju, o čemu drži predavanja širom Republike Srpske.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.blic.rs

Manekenka Šaholi Ajers (Shaholly Ayers ) rođena je na Floridi, danas živi u Honoluluu. Zahvaljujući vedrom duhu i čvrstom stavu dokazala je da i kada ti kažu da nešto ne možeš ti treba da daš sve od sebe. Jedna je od najtraženijih modela u modnoj industriji. Njen cilj je da mijenja način na koji društvo gleda na osobe s invaliditetom i pokaže da je biti drugačiji lijepo. Ambasador je svjetskog brenda za inkluziju OSI (Global Disability Inclusion)[1].

“Trebalo mi je mnogo vremena da bih postala samouvjerena. Bila sam stidljivo, nervozno, ali i izuzetno samosvjesno dijete. Prošla sam kroz mnogo različitih faza u životu kako bih naučila da postanem sigurnija. Mislim da mi je stvarno pomoglo to što sam izazivala sebe i radila stvari koje nijesu uvijek prijatne".

Njen savjet drugim osobama s invaliditetom je:

"Sve je u vezi s tvojom perspektivom, ako misliš da je život bio nepravedan prema tebi, razmišljaš kao gubitnik. Da biste promijenili svoj život, morate promijeniti svoj um. Morate vjerovati da možete postići ono što želite, čak i ako se čini nemogućim. Morate da probate i vjerovatno ćete morati da se borite na tom putu. Ali probajte i vjerujte u sebe, bez obzira na izazove".

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Portal Analitika

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u saradnji s Centrom za razvoj nevladinih organizacija organizovaće 24. i 25. jula 2018. trening namijenjen članicama Mreže organizacija osoba s invaliditetom Crne Gore (MOOSICG) u Baru, u hotelu Franca.

Trening o javnom zagovaranju i zastupanju je peti u nizu seta treninga (od ukupno šest) koji će biti organizovani s ciljem jačanja kapaciteta članica Mreže organizacija osoba s invaliditetom, kako za sprovođenje ostalih aktivnosti projekta Umrežavanjem do boljeg rada, tako i za nastavak rada u sopstvenoj organizaciji.

Osim sticanja opštih znanja o javnom zagovaranju učesnici/ce će imati priliku da se bave istraživanjem u skladu s temom javnog zagovaranja, kao i da prave evaluacioni plan kampanje.

Teme koje će se obrađivati na treningu su: koncept javnog zagovaranja, značenje, zašto javno zagovaramo?, karakteristike javnog zagovaranja, definisanje teme javnog zagovaranja, pravni sistem u Crnoj Gori, 9 ključnih segmenata kampanje, ciljevi kampanje, SWOT analiza organizacija koje sprovode kampanju, saradnici i oponenti, ciljne grupe (primarne i sekundarne), izgrađivanje koalicija, mobilizacija građana, javni odnosi, akcioni plan kampanje, evaluacija kampanje, prikupljanje sredstava za kampanju. 

Aktivnost je dio projekta Umrežavanjem do boljeg rada, koji sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u saradnji s Centrom za razvoj NVO, a uz podršku Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori.

 Pripremila: Anđela Miličić 

Strana 30 od 30

Back to top