sreda, 06 maj 2020 07:17

Usvojiti Strategiju deinstitucionalizacije u cilju samostalnijeg života OSI

Autor:

Podgorica, PR pres servis – U Crnoj Gori je neophodno usvajanje Strategije deinstitucionalizacije kojom bi bilo omogućeno da osobe s invaliditetom (OSI) žive samostalnije, a transformacija velikih institucija u male ili premještanje osoba iz institucije u instituciju ne može se smatrati deinstitucionalizacijom.

To je ocijenjeno na drugom panelu Deinstitucionalizacija kao preduslov samostalnog života, u okviru online konferencije, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) povodom obilježavanja Evropskog dana samostalnog života 5. maja i Dana Evrope 9. maja.

Programska menadžerka UMHCG, Anđela Radovanović, kazala je da u posljednjih desetak godina „možda smo počeli drugačije da posmatramo neke stvari“. 

„Možda smo osobe s invaliditetom počeli doživljavati kao svoje članove porodica, školske drugove, prijatelje, kolege… Možda smo počeli shvatati da su prava bolja varijanta od milostinje… Da invaliditet nije tragedija i sramota koju treba kriti… Ali, sve to nije dovoljno, još uvijek“, kazala je Radovanović. 

Prema njenim riječima, usluge koje postoje u sistemu su limitirane, finansijski teško održive, navodeći da ih nerijetko pružaju nevladine organizacije, odnosno organizacija osoba s invaliditetom, „umjesto nadležne institucije“. 

„Mnoge druge, koje osobe s invaliditetom ocjenjuju kao potrebne, poput usluge pasa vodiča i pomagača, pristupačnog i dostupnog prevoza, sistem i ne prepoznaje. Osobama s invaliditetom se umjesto pluralizma usluga nudi jedna ili par njih, a otvaranje novih institucija najavljuje se svečano, s fanfarama i presjecanjem crvenih vrpci“, navela je Radovanović. 

Ona je ocijenila da se transformacija velikih institucija u male ili premještanje osoba iz institucije u instituciju ne može smatrati deinstitucionalizacijom. 

„Socijalizacija u dnevnim boravcima za one do 27, pa onda odlazak u dnevne centre 27+, i tako dalje do dnevnih boravaka za stare ili staračkih domova, nije način na koji će se osobama s invaliditetom omogućiti život u zajednici. Život u kome će sami birati šta, gdje, kada, s kim i kako će uraditi. Život u kome će sami praviti izbore, kontrolisati ih, biti odgovorni za njih, ali i praviti greške.“, rekla je Radovanović.

Ali, ni, kako je istakla, zatvaranje institucija bez plana kuda i kako dalje, nije rješenje. 

„Nekada, bez servisa podrške za samostalni život: personalne asistencije, ličnih pratilaca, pomoći u kući, psihološke podrške, prevoza, pravnog informisanja i podrške, osnaživanja porodica za život s invaliditetom, lako se u instituciju pretvori i sopstveni dom. Instituciju u kojoj među četiri zida ostaju, možda i zauvijek izgubljeni, nemjerljivi potencijali našeg društva“, navela je Radovanović. 

Ona smatra da je Strategija deinstitucionalizacije rješenje koje je potrebno, da bi, kako je navela, bilo obezbijeđeno da svaka osoba s invaliditetom dobije šansu „da joj život ne počinje rečenicom u koju je ustanovu najbolje smjestiti, već kakvu joj podršku treba pružiti“. 

„Da bismo o samostalnosti govorili jasno, glasno, uzdignute glave, ne pitajući se kada će ona doći“, dodala je Radovanović. 

Samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalno staranje i dječju zaštitu u Ministarstvu rada i socijalnog staranja, Amela Jarović Orahovac, kazala je da se dosadašnji rezultati u procesu deinstitucionalizacije djece i mladih ogledaju u smanjenju broja djece na smještaju u ustanovama i razvoju porodičnog smještaja – hraniteljstva. 

„Ukupan broj djece u institucionanlnoj zaštiti (sve ustanove) smanjio se za 50 odsto u periodu od 2010. do 2019. godine., dok je isti bio 58 odsto za period od 2010. do 2018. godine.  Djeci bez roditeljskog staranja i djeci čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, obezbjeđuje se smještaj u Dječjem domu „Mladost“ u Bijeloj ili usluga porodičnog smještaja-hraniteljstva“, navela je Jarović Orahovac. 

Ona je rekla da je krajem decembra 2019. godine, u Dječjem domu „Mladost“ u Bijeloj,  boravilo 81 dijete, a na porodičnom smještaju - hraniteljstvu  smješteno je 367 djece, broj djece na hraniteljstvu uz intenzivnu ili dodatnu podršku je bio četvoro. 

„Proces reforme dostigao je svoju najsložniju fazu, kada je neophodno održati postignuti napredak i nastojati tražiti održiva rješenja kako bi se osiguralo sprečavanje smještaja u ustanovu“, kazala je Jarović Orahovac.

Prema njenim riječima, prelazak sa institucionalnog smještaja korisnika na vaninstitucionalne oblike zaštite je dug proces koji, kako je istakla, prije svega podrazumijeva razvoj i održivost usluga u sistemu socijalne i dječje zaštite. 

„Usluge socijalne i dječje zaštite treba da u najvećem stepenu odgovore na potrebe korisnika uz poštovanje ljudskih prava i dostojanstva, budu jednako dostupne svim korisnicima u sredinama u kojima žive, omoguće korisniku izbor usluga i pružalaca usluga, bilo da se radi o javnom, nevladinom ili privatnom sektoru, budu pružene u kontinuitetu i potrebnom trajanju“, rekla je Jarović Orahovac. 

Ona je ocijenila da za sam proces deinstitucionalizacije nisu dovoljni napori samo jednog resora, već se, kako smatra, na tom polju mora djelovati intersektorski.

„Osobama s invaliditetom se mora obezbijediti pristupačnost objektima ali i saobraćaja, dostupnost obrazovnih institucija, zdravstvenih usluga, povećanja zapošljivosti ovih lica kao jednih od primarnih faktora koji bi doprinijeli povećanju samostalnosti osoba s invaliditetom“, navela je Jarović Orahovac. 

Ona je istakla da je izmještanje iz ustanova i omogućivanje osobama s invaliditetom da samostalno i uz podršku žive u zajednici proces na kom se mora raditi temeljno i koji iziskuje vrijeme, „s tim što je preduslov za uspješnost realizacije ovog cilja povećanje svijesti svih građana da svaka osoba, a tako i osoba s invaliditetom ima sposobnost i mogućnost da se bavi nekim poslom ili zanimanjem, ništa više ili manje od osoba koje nemaju invaliditet“. 

„Tek kada dosegnemo tu svijest moći ćemo da govorimo o ravnopravnosti i učestvovanju svih ljudi u zajednici“, rekla je Jarović Orahovac. 

Predstavnica Evropske mreže za samostalni život (European Network on Independent Living – ENIL), Kapka Panajotova, kazala je a deinstitucionalizacija zahtjeva novo i drugačije zakonodavstvo koje će, kako je istakla, biti zasnovano na principima koji su uvršteni u UN konvenciju. 

„Što znači da bi sva pravila trebalo da budu zasnovana na procjenama OSI, na procjenama za personalnu asistenciju, na pristup svemu u okruženju, na pristupačnost i dostupnost svih servisa u društvu“, rekla je Panajotova.

Prema njenim riječima, ukoliko se sve to ispuni i može da se obezbijedi, „onda bi OSI imale izbor da biraju između smještaja u instituciju ili da se same otisnu u samostalan život“. 

„Na osnovu mog iskustva koje imam u Bugarskoj, mogu da kažem da je deinstitucionalizacija rađena sa glavnom svrhom da se zatvore velike institucije. To je bilo neophodno da se odradi. Sve su to bile velike, ružne, stare institucije i bile su užasne, ali samo zatvaranje tih institucija ne znači da je to deinstitucionalizacija“, ukazala je Panajotova. 

Ona je kazala da je, na osnovu njenog iskustva, deset do 15 puta više malih institucija nego što je bilo u prošlosti velikih institucija. 

Panajotova je ocijenila da male institucije iziskuju novac i da im nije namjera da omoguće samostalan život OSI. S druge strane, za samostalan život je potrebna najčešće personalna asistencija, ali prava personalna asistencija, kao mehanizam osnaživanja, a ne lažna, s kojom se često susrećemo. Dodala je da je za osobe s invaliditetom mnogo važnija podrška i osnaživanje od zaštite, koja nas često može udaljiti od zajednice jer nas „nedostatak podrške čini ranjivima, a ne invaliditet sam po sebi“.

Direktor Evropskog udruženja za inkluziju (Inclusion Europe), Milan Šverepa, ocijenio je da su tri elementa važna da bi deinstitucionalizacija bila uspješna. 

„Prvi je da se fokusiramo na socijalne elemente i odnose. Upravo ono što predstavlja segregaciju i zatvorenost u ustanovama. Na tome se zasniva rad na deinstitucionalizaciji - na investiranje u ljude, u njihove vještine, nezavisnost i samoupouzdanje“, istakao je Šverepa.  

On je ukazao da, kada neko napusti instituciju, veoma je ranjiv jer nema nikakvih socijalnih odnosa.  

„Drugi element koji će pomoći uspjehu deinstitucionalizacije je sprječavanje novih institucija. Moramo da radimo na vještinama za društveni život, na samostalnoj inkluziji, da ljudi ne bi bili slani u institucije, a i da oni koji izlaze iz institucija mogu da budu samostalni“, smatra Šverepa. 

On je kazao da je treći element koji bi pomogao da deinstitucionalizacija bude uspješna  fokus „na ono što ide dalje od servisa“. 

„Svi servisi koji se pružaju u društvu treba da budu pristupačni svima. Tu podrazumijevamo obrazovanje, zdravstvene usluge i slično“, dodao je Šverepa.

On je ocijenio da je od presudnog značaja da se prestane sa uskraćivanjem prava osobama da odlučuju o sopstvenom životu, „što znači da moramo da imamo dobre zakone“.

Događaj je organizovan u okviru projekta "Communicating EU accession and EU assistance in Montenegro III", kojeg finansira EU, a sprovodi Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, i to kao mjera Akcionog plana za 2020. Strategije za informisanje javnosti o pristupanju Crne Gore EU.



Pročitano 385 put(a)

Back to top