nedelja, 20 jun 2021 07:09

Srcem do ciljeva

Written by

Goran Macanović jedan je od osnivača Udruženja mladih sa hendikepom, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, član raznih komisija, diplomirani pravnik, tvorac brojnih kreativnih ideja, član Golbal reprezentacije Crne Gore, otac i suprug i budući programer.

Prije početka razgovora uslijedile su „instrukcije“ za pisanje teksta, bez patetike, jer je to ono protiv čega se čitav život bori, i bez prizvuka herojskog čina, jer heroji su „idealni”, nikada ne griješe, a s njim to nije slučaj.

On je, kako reče, samo jedna obična osoba s puno interesovanja, dobar otac, suprug, vjeran prijatelj, čovjek s puno vrlina i nada se, malo mana.

Stiče se utisak da je neobično običan čovjek koji svojim primjerom i druge tjera da idu naprijed, da daju maksimum i pokažu da su i nemoguće stvari moguće.

„Ja sam običan čovjek s puno interesovanja, ambiciozan u želji da iskoristim potencijale koje smatram da imam. Trudim se da budem dobar suprug i otac, to su mi najvažnije uloge u životu, odan prijatelj. Isti sam kao svi drugi, s mnogo vrlina i, nadam se, malo mana. Problem osoba s invaliditetom su prepreke i barijere koje se nalaze u društvu, kako u vidu nepristupačnosti, tako i u vidu stavova, predrasuda. Nije problem u tome što ja imam oštećenje vida, već je problem u okolini”, priča četrdesetdvogodišnji Goran koji je na rođenju imao djelimično oštećenje vida.

S osam godina se iz Nikšića privremeno preselio u Podgoricu, prvo u Resursni centar i Internat. Sa 17 godina je saznao da će imati potpuno oštećenje vida, ljekari su rekli za mjesec-dva, a to se dogodilo za četiri godine. Bio je tada druga godina Pravnog fakulteta i živio je u studentskom domu.

„Kada sam došao u situaciju da moram da koristim bijeli štap, imao sam kao svi ljudi tu psihičku barijeru. U to vrijeme sam se plašio kako će ljudi da reaguju kada me vide s bijelim štapom, šta će reći moji docimeri, hoće li me zapitkivati šta se dogodilo, odakle odjednom bijeli štap. Zato sam i odlučio da prvu šetnju sa štapom napravim rano ujutro, u sedam sati, računajući da svi moji docimeri i prijatelji spavaju. Zaboravio sam na one koji su radili i bili noćna smjena. Krenuo sam put grada i nasred bulevara sreo docimera koji je radio noćnu smjenu. Normalno se javio, kratko smo popričali i svako je otišao na svoju stranu. Bio sam u čudu, ništa me nije pitao za štap. To je bio prelomni momenat kada sam rekao sebi da štap može samo da mi pomogne, kao i da me ne interesuje šta će drugi da mi kažu”, rekao je Goran.

Bijeli štap mu, kaže, nikada nije zasmetao niti odmogao, ali je zato uvijek pomogao. Postao je brzo sastavni dio njegovog života.

„Tada sam i naučio prilično jednostavan „recept“ za život, svakoga od nas ljudi vide onako kako mi vidimo sebe. Taj odnos koji imam prema sebi, životu, time na koji način reflektujem stavove i energiju na ljude oko mene, svojim djelima i ponašanjem pokazujem ljudima kako treba da se odnose prema meni”, kazao je on.

Objašnjava da mu je boravak u studentskom domu bio velika prekretnica, jer je do tada bio u krugu osoba s invaliditetom, a da je tamo doživio inkluziju u pravom smislu te riječi, uključivanje u šire društvo.

„Kada sam diplomirao, dobio sam posao u nikšićkom Centru za socijalni rad i tada sam donio jednu od najvažnijih odluka u životu da živim sam i da se osamostalim s 25 godina. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da porodicu ubjedim da je to najbolja opcija za mene. Zajednica je opcija koja bi bilo kojoj osobi trebalo da bude posljednja ili jedina ako je to nužnost. Kroz to osamostaljivanje sam izgradio moć donošenja odluka i preuzimanje odgovornosti za njihovo sprovođenje. To je ono što je ključna stvar. Nijesam imao, niti imam, problem da pogriješim. Svi mi griješimo. Često je to, nažalost, osobama s invaliditetom nedozvoljeno. Ja sam običan čovjek, trudim se, kao i svi, da što manje griješim. Kažu mi familija i bliski prijatelji da sam jako tvrdoglav, a ja bih rekao da sam uporan. Neki moj životni moto je da ne odustajem. Uvijek tragam za rješenjima jer smatram da svaka situacija ima rješenje, samo je pitanje koliko ćemo ga brzo naći”.

Ideja ne fali, fali ambijenta

Nikada nije definitivno napuštao rad u nevladinom sektoru, ali je jedno vrijeme mislio da je posao u javnom sektoru ostvarenje njegovog sna. Nakon devet godina rada shvatio je, kako kaže, da javni sektor ipak nije ambijent koji mu pruža toliko mogućnosti da može da ispuni sve svoje potencijale koje je smatrao da ima i koje je gradio kroz aktivizam u NVO sektoru.

„Odlučio sam da se poslije devet godina aktivno vratim u NVO sektor. Ali, tada sam počeo i sa realizacijom nekih svojih ideja, jer ideja mi nikada nije falilo i znatiželjan sam da nova znanja stičem. Davno sam izgradio stav da je finansijska stabilnost jedan od preduslova za slobodu. Često mi kažu da sam rođen u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, da su mi ideje ispred vremena i nijesu za ovaj prostor u kome živimo. Da živim u Americi, možda bi se neka od njih uspješno realizovala, ali ovdje, u ovom ambijentu, to ide dosta teško.”

To ga ne spriječava da pokušava. Prvo su Ana i on osnovali Agenciju za organizovanje slavlja i veselja, zatim su pokušali s komercijalnim geronto servisom, pa plaćanje taksi usluga karticama. Lijepe ideje koje je nažalost teško bilo uspješno sprovesti u djelo. Kod Zavoda za zapošljavanje su 2018. konkurisali za program iz kojeg se rodila firma Moje ognjište.

„Trudim se da osmislim nešto što drugi ne rade, jer ne vjerujem da je dobar koncept kopirati nekog drugog. Razmišljali smo šta bi to ljudima moglo biti interesantno. Pošto smo mi u Crnoj Gori dosta vezani za zavičaj, došli smo na ideju da korištenjem drveta i epoksidne smole pravimo personalizovane privjeske u obliku mapa sela, plemena“.

Kako kaže, on je dao inicijalnu kapislu, a stvar u svoje ruke preuzeli su supruga Ana, koja je direktorica firme, Blagoje koji je zadužen za administriranje društvenih mreža i za dizajniranje privjesaka, Goran koji radi na CNC mašini i slikarka Mira koja daje završnicu privjesku i pravi finalnu ruku.

„Uradili skoro hiljadu i po privjesaka i nijesmo imali nijednu reklamaciju. Iako se teško postiže da sa ovim obimom posla budemo tržišni, zahvaljujući benefitimo koje dobijamo od države, jer zapošljavamo samo osobe sa invaliditetom, uspijevamo da to nekako održimo. Ono što mi daje motiv da se i dalje time bavimo jesu više nego pozitivni komentari od zadovoljnih kupaca sa kojima praktično nemamo fizički kontakt. Oni poruče preko društvenih mreža, šaljemo im kurirskim službama i oni pojma nemaju ko to radi.”

Kupaca je najviše iz centralne i južne Crne Gore, a pleme koje prednjači u narudžbinama su Cuce. Počeli su da rade i personalizovane majice, a nada se da će zaživjeti i marketinška kampanja koju je nazvao Dođite nam opet - Come again.

„Često putujem i volim da sa putovanja donesem magnete. Dešava mi se da nekada nijesam u prilici da kupim magnet i jako bi mi bilo drago kada bi kao gost hotela dobio magnet vezan za mjesto gdje se nalazim. Zato i ova ideja peronalizovanih reklamnih magnete za hotele koje bi oni, kao mali znak pažnje, poklanjali gostima. Napravili smo asortiman magneta, radimo ih od medijapana, jer je ideja da se radi masovnija proizvodnja i nadamo se da ćemo naići na interesovanje turističkih radnika”.

Član je golbal reprezentacije Crne Gore koja je na nedavnom Evropskom prvenstvu B divizije osvojila srebro i obezbijedila plasman u A diviziju. Ono što ga u posljednje vrijeme posebno interesuje jeste programiranje.

„Malo se usavršavam samostalno, ali namjeravam da završim i neke obuke. Prije desetak godina sam sa prijateljem iz Beograda pokrenuo onlajn kviz. U to vrijeme bez ikakvog marketinga za nekoliko mjeseci imali smo preko hiljadu registrovanih igrača. Tada, a i sada, imao sam ideju da napravim kviz koji će za tematiku imati gradivo iz osnovne škole. Sjećam se da sam 2019. govorio prijateljima kako bi dobro bilo uraditi video lekcije i djeci nakon odgledane lekcije ponuditi kviz kako bi mogli da provjere šta su naučili. Tada nijesam ni znao da će doći korona i da će se krenuti sa onlajn časovima“.

Razvio je koncept na kome bi se bazirao kviz koji je osmislio i nada se da će isti biti uspješno realizovan. Neće ga pokolebati ni ako ta ideja ne uspije. Navikao je, a ideja mu ne fali. Niti želje da ide naprijed.

“Osobe s invaliditetom su samo bogatstvo različitosti ljudskog roda. Imaju iste potrebe, želje i stremljenja kao i bilo ko drugi. Poručio bih im da ne odustaju od ciljeva, da uvijek razmišljaju o rješenjima, ne o problemima. Često je potrebno isprobati više rješenja da bi se došlo do onog pravog. Svaki problem ima svoje rješenje samo je pitanje kada ćemo ga naći, zato pogrešno odabrano rešenje ne treba doživljavati kao neuspjeh”.

I za kraj razgovora, ili početak nekog budućeg, jedna jezička lekcija, jer pogrešno upotrebljeni termini često znaju da nas sputaju i zatvore u neke uske krugove. Goran nije „slijep“, on je osoba s oštećenjem vida. Njemu, ali i svima njemu sličnim, jako je bitna ta riječ „osoba”. To bi trebalo da bude bitno i svima ostalima.

Goran ima mnoštvo karakteristika po kojima ga drugi prepoznaju, požrtvovan suprug i otac, vrijedan kreativac, borac za ljudska prava, NVO aktivista, diplomirani pravnik, golbal reprezentivac. Vid je samo jedna od tih karakteristika, jer neko vidi očima, a neko srcem.

Djecu u „kengur”, pa u šetnju

Osobe s invaliditetom podlegnu ambijentu u kome žive, kaže Macanović.

„Imao sam možda tu sreću što sam živio van tog sigurnog okruženja pa sam izgradio svoju sigurnost. Trudim se da prenosim svoje iskustvo drugima. Puno se bavim edukacijom na razne teme, a jedna od njih je samostalan život i značaj samostalnog donošenja odluka. Želim da osobama s invaliditetom pokažem da moraju da preuzmu odgovornost za svoj život i da ne treba da se plaše grešaka”.

Srećan je što je dosta njih motivisao i podstakao da krenu tim putem, što su pojedini promijenili svoj život iz korijena. Bilo je i onih koji su odustali jer nijesu bili spremni, ili nijesu željeli, da mijenjaju sebe.

„Kada smo Milenko Vojičić i ja prvi put pokrenuli servis personalne asistencije upoznali smo ženu iz Nikšića koja je 30 godina bila zatvorena u kuću i nije prošetala gradom. Tada je prvi put sa personalnom asistentkinjom prošetala kroz grad. Sa 50 godina je prvi put otišla kod frizerke, sama kupila sebi nešto od obuće. Rezultat te inicajlne kapisle koju smo dali u njenoj samostalnosti je da je ona posle nekoliko godina upoznala čovjeka, koji je isto osoba sa invaliditetom, za koga se kasnije udala. Uspjeli su preko programa penzionera i da kupe stan”.

Goran kaže da nikada nije imao strah od ženidbe i stvaranja porodice. Jeste samo od toga kako će ga primiti porodica supruge. Anina uža i šira porodica ga je odmah prihvatila, tako da je i taj strah brzo nestao.

„Bio sam karakterističan po tome što stavim djecu u kengur i prošetam po gradu. Mnogi su se čudili kako se krećem i orijentišem s djecom i bijelim štapom. Bilo im je neobično, ali bile su samo pozitivne reakcije”.


Izvor: portal
Vijesti

Priredio: Ivan Čović

Pročitano 79 put(a)

Back to top