Emina Mujanović ima dvadeset i tri godine i živi u Kalesiji. Kada je krenula u osnovnu školu, identifikovana joj je dijagnoza mišićne distrofije. Nakon završetka škole, dalje obrazovanje nije mogla da nastavi, jer je škola bila nepristupačna.

„Osnovnu školu sam pohađala uz mnoga izrugivanja, maltretiranja od svojih školskih prijatelja i nastavnika. Školovanje nisam mogla nastaviti kada sam počela koristiti kolica, nisu me htjeli primiti u moj razred. Moja porodica i ja smo se izborili da ponovo krenem u školu i da završim osnovno obavezno školovanje. Imala sam želju da upišem i srednju školu, ali, nažalost, to mi nije omogućeno - uprava škole i profesori nisu htjeli da me prihvate. I tako ostajem na osnovnom obrazovanju, što sad želim promijeniti“, kaže ona.

Uporedo sa nedostatkom formalnog obrazovanja, raste želja za pisanjem. Emina je u svoje tri knjige pisala o tome kako vidi život, o predrasudama sa kojima se suočila i snovima koje želi ostvariti. Prve dvije knjige već su našle put do svojih čitalaca, treća tek treba da nađe.

„Moj naredni korak je biti još uspješnija književnica, završiti srednju školu i početi razmišljati o fakultetu. Možda će neko reći da želim i planiram previše. Ali, ja sam sama otkrila koliki je moj potencijal, da mogu uspjeti u onome što želim i da rad, trud i zalaganje donose pozitivne rezultate.

Takođe, uključena je u projekat „Jačanje kapaciteta za samostalan život osoba s invaliditetom“, koji sprovodi IC Lotos iz Tuzle, u okviru programskih aktivnosti udruženja MyRight (Moje pravo) u Bosni i Hercegovini. Riječ je o projektu koji zagovara i jača lične kapacitete osoba s invaliditetom, kako bi ostvarile pravo na samostalan život, kao jedno od osnovnih ljudskih prava garantovanih UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Uz rad sa samim osobama s invaliditetom, radi se i sa njihovim porodicama.

„Što se tiče projekta, mogu reći da je u pitanju skup aktivnosti koje su tako jako uticale na moj život da je od stidljive, povučene Emine nastala Emina koja zna šta je samostalnost i koja se bori za svoja prava. Svaki trening i radionica su me naučili o Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, načinu komuniciranja sa medijima, borbi za svoja prava, kako podići glas, biti vidljiva, šta znači personalna asistencija, i koliko je ona zapravo važna u životu osoba sa invaliditetom”, objašnjava.

Tako se javila  i ideja o zapošljavanju:„Prije nešto manje od mjesec dana, zaposlena sam u Udruženju građana oboljelih od mišićne distrofije Tuzlanskog kantona. Obavljam funkciju web dizajnera, a u tom smjeru planiram dalje školovanje. Današnji nadređeni mi je predložio da apliciramo za sredstva za moje zapošljavanje preko Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, što sam, naravno, odmah i prihvatila. Nestrpljivo sam iščekivala rezultate, nekako sam sebi objasnila da su šanse pola-pola i da se ne smijem razočarati ako ništa od toga ne bude. Mogu reći da se sada osjećam jako ispunjenom, korisnijom i produktivnijom“, objašnjava Emina.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor:www.6yka.com