Marina

Marina

 

Miloš Ranitović i Marijana Goranović najbolji su atletičari 48. Prvenstva Crne Gore u atletici za osobe s invaliditetom u Pljevljima.

Ranitović je u skoku u dalj, u kategoriji T12, slavio rezultatom 6,24 metra. Taj rezultat po tablicama Svjetske paraolimpijske konferencije vrijedi 689 bodova. Goranović je u bacanju kugle, u kategoriji F 41, trijumfovala hicem od 6,51 metar, a taj rezultat vrijedi 495 bodova. Ranitović je slavio i u trci na 100 metara (T 12) rezultatom 12,19 sekundi.

U trci na 100 metara u kolicima, kategorije T 34-54-55, najbrži je bio Radmilo Baranin (24,55 sekundi), a bio je najbolji i u bacanju kugle (kategorija F34) hicem od 8,92 metra.

U bacanju kugle po kategorijama pobijedili su Miloš Spaić (F 11 - 9,84), Nikola Nikolić (F12-8,65), Senad Husović (F 54-57 - 7,61), Blagoje Brajković (F 37 - 10,18) i Goran Milinković (F 40 - 6,11).

U bacanju diska trijumfovali su Mirnes Ramović (F11 - 28,22) i Nikolić (F12 - 23,62), dok su u bacanju koplja slavili Danilo Gojković (F34 - 18,86) i Husović (F54-57 - 20,53).

U ženskoj konkurenciji, u bacanju koplja, kategorije F 54-56 pobijedila je Maja Rajković (10,76), ispred Mire Topović (8,71).

U konkurenciji rekreativaca, kategorija F11-12, u bacanju kugle pobijedila su Marina Živković (6,76) i Rizo Erović (9,42).

Šampionat je okupio 50 atletičara u kategorijama 11-13 (osobe s oštećenjem vida), 31-38 (osobe s cerebralnom paralizom), 40-47 (osobe niskog rasta i osobe s amputacijom) i 51-57 (osobe s povredom kičme).

Šampionat je ujedno bio i posljednja provjera za Evropsko prvenstvo, od 20. do 26. avgusta u Berlinu, gdje će Crnu Goru predstavljati Marijana Goranović, Maja Rajković, Radmilo Baranin, Danilo Gojković, Miloš Ranitović i Mirnes Ramović. 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Portal VijestiTop of Form

Bottom of Form

 

Danas će se na Gradskom stadionu u Pljevljima održati 48. Prvenstvo Crne Gore u atletici za osobe s invaliditetom.


Kako su saopštili iz Paraolimpijskog komiteta Crne Gore, najavljeno je učešće preko 50 takmičara u kategorijama 11-13 (osobe s oštećenjem vida), 31-38 (osobe s cerebralnom paralizom), 40-47 (osobe niskog rasta i osobe s amputacijom), 51-57 (osobe s povredom kičme).

Takmićenje će biti ujedno i poslednja provjera za reprezentativce Marijanu Goranović, Maju Rajković (na slici), Radmila Baranina, Danila Gojkovića, Miloša Ranitovića i Mirnesa Ramovića koji u četvrtak putuju u Berlin gdje će od 20-26. avgusta nastupiti na Evropskom prvenstvu.

Prvenstvo pod pokroviteljstvom Ministarstva sporta organizuju Savez slijepih Crne Gore, Paraolimoijski komitet Crne Gore i Sportsko-rekreativno drustvo slijepih Podgorica uz tehničku podršku Atletskog kluba Rudar, Udruženja paraplegičara Pljevlja i Organizacije slijepih za Pljevlja i Žabljak.

Prvenstvo počinje u 12.00 časova, a otvoriće ga predsjednik opštine Pljevlja Mirko Đačić. 

subota, 11 avgust 2018 19:34

Manekenstvo je put do višeg cilja

Modeli s invaliditetom su i dalje rjetkost, čak i u svijetu. Kod nas ih nema jer bavljenje modelingom je tabu za osobe s invaliditetom, kao i mnoge druge teme kod nas, uostalom.

U svijetu, ipak, postoje izuzeci. Jedan od njih vam predstavljamo u priči u nastavku.

Rebeka sebe zove "Bionički model".

Rođena je bez ruke, zbog čega njeno detinjstvo nije bilo nimalo lako, posebno dok je bila u školi. Bila je jedna od najljepših djevojaka u srednjoj školi, ali okrutni vršnjaci joj nisu davali mira i zadirkivali su je jer je rođena bez ruke. Tada četrnaestogodišnja djevojčica, Rebeka se povukla u sebe i odustala je od sportova i društvenih događaja.

Ipak, život joj se značajno promijenio. Naravno, onda kad je shvatila da ne treba da se povlači i bježi. Rebeka je u svijet mode ušla kada je imala 22 godine, nakon što je dobila protetičku ruku. Na nagovor drugarice je odlučila da se okuša, i uspjela je. U početku se slikala samo s vještačkom rukom, ali jedan fotograf je došao na ideju da je slika bez ruke. Sada se Rebeka uglavnom slika bez vještačke ruke.

Prije četiri godine postala je ambasadorka firme Dodirni bionike ("Touch Bionics") koja proizvodi bioničke ruke. Rebeka je i sama dobila bioničku ruku koja se pomjera u skladu sa mišićima njene ruke, baš kao i njena druga ruka. Tada je odlučila da na svoju ruku ne gleda kao na prepreku, već da je shvati kao šansu.

Prvi angažman u svijetu mode bio je snimanje kataloga za "Nordstrom" počekom godine, a od tada do danas Rebeka bilježi sve veće uspjehe. Najzapaženiji sasvim sigurno je nastup na Nedjelji mode u Njujorku.

Rebeka je na prošetala pistom na reviji FTL Moda. Pored Rebeke pistom su prošetale i druge menekenke s invaliditetom kao što je Medlin Stjuart, manekenka s Daun sindromom o kojoj smo pisali.

Iako je uspjela da ostane zapažena u svijetu modelinga, Rebeka ne želi da bude samo još jedno lijepo lice. Ona ima mnogo plemenitije ciljeve.

- Moja misija je da dokažem da modeli svih veličina i oblika mogu da postanu mejnstrim. Nadam se da će moja priča inspirisati i druge ljude, da ne dozvole da ih u nečemu spriječi njihov invaliditet - kaže ona. Ili, možda, da ih neko spriječi zbog invaliditeta.

Sada je redovno angažuju preko sajta "Model Mayhem" i nada se da će potpisati ugovor s jednom od jačih agencija za modeling. I tvrdi da njena ruka uopšte nije prepreka.

Rebeka se trudi da bude u kontaktu s mladim djevojčicama koje, takođe, imaju invaliditet, i da ih podstakne da jure svoje snove. Ona se bavi i motivacionim govorništvom, i na taj način inspiriše ljude.

Na njenom instagram profilu možete pogledati brojne fotografije. https://www.instagram.com/rebekahmarine/ 

 

Pripremila: Marina Vujačić

Izvor: Žena Blic

petak, 10 avgust 2018 10:36

Blog: JEZIČKE SMETNJE

 

Zadnjih dana me sa interneta svako malo „zaspu“ nekakvi „invalidi“, „invalidni“, „hendikepirani“, ovakvi i onakvi. Pošto imam jezičke smetnje, tj. smeta mi jezik, dozvolim toj svojoj „ometenosti“ da me savlada, i onda krene priča.

U ruskom jeziku u doba SSSR nastalo je mnoštvo skraćenica. Jedna od meni omiljenih je „ликбез“ („likbez“, u prevodu – likvidacija nepismenosti). Jedan prilično interesantan sam doživjela prije neku noć kada mi brižni komentatori, uznemireni mojim ljudskopravaškim trolovanjem, spamovanjem i hejtovanjem po bojnim poljima društvenih mreža, održaše lekciju. Pa, ja sam godinama živjela u zabludi – mislila sam da „invalid“ znači „bezvrijedan“, a ono nije, nego „nesposoban“. Izvinjavam se, mLogo se izvinjavam. J

Posle pobjede zdravog razuma nad bijesom koji je kuljao nad tastaturom i odluke da svoje dragocjene sate posvetim raščivijavanju frazeologizama, povremeno bih ipak provirila da pratim tok rasprave koja se pretvorila u, kako je lijepo nazvaše, „kritiku savremenih pokreta za ljudska prava“. Ovaj likbez me je „prosvijetlio“ činjenicom da je aktiviste NVO dozvoljeno vrijeđati, naročito ako ne znate da imaju invaliditet, i da stavljanje čovjeka na prvo mjesto očigledno zavisi od neke strane donacije.

Moram da se vratim na jedan od Propovih modela strukture bajke po kom, tek što mislite da je nastupio rasplet, a ono se još jedan zaplet pojavi niotkuda. Nakon što se komentatorima predstavi u kratkim crtama biografija „sektašice“ iz NVO koja je zapatila krizu identiteta jer ne zna može li istovremeno biti lingvistkinja i zalagati se za „neka tamo prava ONIH“, ona postaje neko kome se čestita, ko se podržava i tome slično. Jer, sve dok mislite da je to ONAJ nezaštićeni i bespomoćni, utvrdite mu dijagnozu i poželite da ga „zaštitite“, sklanjanjem, izolacijom i jezičkim etiketiranjem, a ako kako može, prikupite novac da ga „izliječite“, osjećaćete se dobro. Onog trenutka kad shvatite da je ipak prerastao tu „zaštitu“, onda teško njemu/njoj.

Lingvističke i kulturne tradicije su jedno, ali mi živimo u 21. vijeku u kome ipak koristite frazeologizam „našla krpa zakrpu“ umjesto „našao gluv ćorava“, ne? Jezik ima tendenciju razvoja, isto kao što je imaju i ljudska prava. Što prije to shvatimo, bolje po nas.

Piše: Anđela Radovanović 

četvrtak, 09 avgust 2018 12:13

„Primark“- jer različitost je IN

Brendovi koji se neprestano nadmeću na tržištu često nas iznenade novinama koje uvode, a ovaj put poznati britanski brend Primark ljestvicu je podigao vrlo visoko. Naime, brend poznat po pristupačnim cijenama svojom poslednjom kampanjom slavi različitost u modnoj industriji. Kako bi predstavili poslednju kolekciju, u kampanju su uključili i model s invaliditetom, što je naišlo na pozitivne reakcije.

Neki od komentara pratilaca na društvenim mrežama su:

“Oprostite, ali ova je manekenka divna. Hvala, Primark, što ste sve prodrmali i pokazali ljudima da su prekrasni upravo onakvi kakvi jesu”, rekao je jedan korisnik Instagrama.

“Ova slika je predivna. Obožavam je iz dubine svog srca!! Hvala Primark!”, komentarisao je drugi.

Različitost u modnoj industriji nije uobičajena. Brendovi su to polako počeli da mijenjaju. Prisjetimo se samo kada je Bijons (Beyonce) angažovala Džulijan Merkado (Jillian Mercado), koja je korisnica kolica, kako bi promovisala svoju Ivi Park (Ivy Park) kolekciju. Pravo je osvježenje vidjeti kako  poznati brendovi, koji imaju snažan uticaj, mijenjaju pogled na invaliditet.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.prvi.hr

Sajt Buking (www.booking.com) objavio je listu hotela pristupačnih osobama s invalitetetom na teritoriji Dalmacije (Hrvatskka).

Na listi se nalazi 10 najpristupačnijih hotela u kojima mogu boraviti osobe s invaliditetom.

Nadamo se da će na teritoriji cijele Crne Gore uskoro biti pristupačan ovoliki broj hotela osobama s invaliditetom, te da će informacije o njima biti dostupne i lako provjerljive.

Pogledajte detaljnije: https://www.booking.com/accessible-traveling/region/hr/dalmatia.sr.html

Izvor: Booking.com

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore će u narednih par mjeseci sprovesti istraživanje o diskriminaciji osoba s invaliditetom, s posebnim fokusom na sprovođenje Strategije za zaštitu od diskriminacije lica sa invaliditetom i promociju jednakosti koju je usvojila Vlada Crne Gore, na predlog Ministarstva za ljudska i manjinska prava za period 2017 - 2021. 

Nakon formiranja Mreže organizacija osoba s invaliditetom Crne Gore i formiranja tima za monitoring Strategije pripremljeno je istraživanje koje će biti sprovedeno na teritoriji cijele Crne Gore, i to s osobama s invaliditetom, članovima njihovih porodica, organizacijama osoba s invaliditetom i na kraju s predstavnicima institucija.

Veliki broj pitanja iz upitnika se ponavlja za svaku od ciljnih grupa, pa će pored osnovne metode intervjua i upitnika biti sproveden i uporedni metod odgovora. 

Ovo će predstavljati kvalitativni dio istraživanja i zasnivaće se na stavovima, ali i ličnim iskustvima i setu specifičnih pitanja o diskriminaciji i to konkretnim oblicima i oblastima u kojima se ona dešava, potom ocjeni sprovođenja nadležnosti institucija i sl. 

Terensko istraživanje obuhvatiće osim upitnika i intervjua i fokus grupe, a ujedno će upitnik namijenjen organizacijama osoba s invaliditetom biti dostupan i onlajn putem Gugl upitnika, na linku: https://goo.gl/forms/w87mxloeZ2ZWB08y1 (Molimo vas da upitnik popunite onlajn ukoliko ste predstavnik organizacije OSI, odnosno udruženja roditelja. )

Pored terenskog istraživanje podrazumijeva i desk metodu, odnosno ispitivanje i monitoring nad sprovođenjem mjera i aktivnosti dvogodišnjeg Akcionog plana Strategije, i to na osnovu javno dostupnih informacija, ali i zahtjeva za slobodan pristup informacijama kojih je već pripremljeno 12 za različite institucije. 

Ovim putem pozivamo sve osobe s invaliditetom, i članove njihovih porodica da nam se jave ukoliko su zainteresovani za učešće u istraživanju koje će biti anonimno. 

Pripremila: Marina Vujačić, konsultantkinja UMHCG

Veliki broj objekata u Crnoj Gori, među kojima su pošte, banke, lokalne i državne institucije, obrazovne i zdravstvene institucije, kao i turistički i vjerski objekti, i dalje su nepristupačni osobama sa invaliditetom.

Shodno Pravilniku o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, u Crnoj Gori trenutno ne postoji ni jedan objekat koji je u potpunosti pristupačan za kretanje lica sa invaliditetom.

Naime, postoje objekti koji u većoj ili manjoj mjeri sadrže pojedine elemente pristupačnosti, bilo da se radi o elementima pristupačnosti za kretanje lica koja su korisnici invalidskih kolica ili da se radi o elementima za kretanje osoba s oštećenjem vida.

Nepristupačnost javnih institucija je posebno jako izražena na sjeveru Crne Gore, na šta utiče i samo područje na kome je objekat rađen.

Međutim, da takvih objekata i to ne u malom broju ima i u Podgoricu prisjetili sun as iz Fos media s par fotografija.

Opširnije čitajte ovdje.

 Objekat Vektre: 

Ulaz u jednoj od zgrada: 

 

Jedan od trotoara: 

Ulau u Kuću hemije: 

 

 

 

Atletska paraolimpijska reprezentacija Crne Gore boravi u Pljevljima u sklopu završnih priprema za učešće na Evropskom prvenstvu koje će se od 20. do 26. avgusta održati u Berlinu.

 

Na desetodnevnim pripremama, u pratnji trenera Veljka Čegara i predsjednika POKCG Igora Tomića, završnu formu brusi šest atletičara koji će u Berlinu nastupiti u čak deset disciplina: Marijana Goranović (bacanje kugle i diska), Maja Rajkovic (bacanje kugle i koplja), Radmilo Baranin (bacanje kugle i koplja), Danilo Gojković (bacanje koplja), Mirnes Ramović (bacanje kugle i diska) i Miloš Ranitovic (skok u dalj). 

Crna Gora može da se pohvali da će u Berlinu imati najbrojniju ekspediciju u istoriji

Devojka koja će se sigurno boriti za medalju na smotri najboljih atletičarki Starog kontinenta Marijana Goranović je svojevrsna ikona sporta u Crnoj Gori. Profesionalno se takmiči već 11 godina. Dva puta je učestvovala na Paraolimpijskim igrama, tri puta je bila učesnik evropskih prvenstava i isto toliko puta je bila učesnik planetarnih smotri.

“Ponosna sam na činjenicu da ćemo ispisati novu stranicu istorije. U Berlin idemo sa najvećim brojem učesnika kada je Crna Gora u pitanju, a nadamo se lijepim vestima s Evropskog šampionata”, rekla je na početku razgovora za Sport Klub Marijana Goranović i nastavila:

“U proteklih 11 godina bilo je mnogo uspona i padova. Naučila sam mnogo iz poraza i pobjeda, shvatila da u sportu i životu nije važno koliko jako možeš da udariš, nego koliko udaraca da primiš i nastaviš dalje. Iz loših momenata nastojim da izvučem pouke i zaboravim ih, a lijepe trenutke nastojim da pamtim dugo, a da ne dozvolim da me uljuljkaju jer je rad osnova uspjeha, osnova dobrih rezultata".

Marijana Goranović je na Paraolimpijskim igrama u Londonu postala prva djevojka u istoriji Crne Gore koja je učestvovala na najvećoj sportskoj smotri na planeti. Nosila je zastavu Crne Gore na svečanom otvaranju, oborila lični rekord u bacanju kugle. Četiri godine kasnije društvo joj je na Igrama pravio sjajni plivač Ilija Tadić.

“Baza postaje sve veća i to je ono što raduje. Na Olimpijskim igrama u Londonu sam bila jedini učesnik, u Riju nas je bilo dvoje, a u Tokiju ćemo vjerujem ispisati novu stranicu istorije po broju učesnika. Ono što je bitno je da idemo korak po korak, a prvi koji slijedi je Evropsko prvenstvo u Berlinu”, rekla je Marijana Goranović i nastavila:

“Prije dvije godine na Evropskom prvenstvu u Italiji, gradu Grosetu sam osvojila srebrnu medalju u bacanju kugle. To mi je najdraža medalja u karijeri, mada sam već rekla da sam neizmjerno ponosna na činjenicu da sam dva puta učestvovala na Olimpijskim igrama, da sam nosila zastavu Crne Gore na svečanom otvaranju u Londonu. U Berlinu ću bacati disk i kuglu. Kugla je bila i ostala moja prva ljubav, a raduje me i činjenica da ću bacati u svojoj kategoriji. Medalju ne mogu da obećam, ali mogu da obećam borbu do poslednjih atoma snage sa ciljem da snovi postanu java”.

Paraolimpijci iz Crne Gore imaju dosta razloga za optimizam uoči Evropskog prvenstva. Naime, proše godine Marijana Goranović, Radmilo Baranin i Miloš Ranitović su branili ugled Crne Gore na Svjetskom prvenstvu. Izborili su pet finala, ali su ostali bez medalja. Smotra najboljih atletičara Starog kontinenta je prilika da se stigne do odličja.

Pored atletičara, ljubitelji Crne Gore će pratiti i učinak Ilije Tadića koji je na Paraolimpijskom prvenstvu Evrope u Dablinu nastojati da stigne do finala na 50 i 100 metara slobodnim stilom. Mladi plivač koji je nosio zastavu Crne Gore na otvaranju Igara u Brazilu potajno se nada i medalji.

Izvor: Sportklub.rs

 

Damira Fatušića: Lice ravnopravnosti je moć, a tragedija njezino naličje

Možda se pitate kakve veze ima smrt mladića s Down sindromom u Švedskoj sa samopercipiranom moći jednog novinarčića s invaliditetom iz Hrvatske. Reći ću vam. Ako vas zanima


Danas ćemo in medias res.

Nekada prije sam imao problem. Sjećam se jedne situacije – naravno, ne sjećam se tačno i kada se dogodila, znate da se ne snalazim s godinama i datumima, iako volim i istoriju i brojeve – kada sam nekim poslom išao na utrinski plac. Ništa posebno ni neobično u toj činjenici, no tamo me ugledao jedan bebac i počeo neutješno plakati. Možda mali pelengaćac nije plakao zbog mene, možda i jest, ali ja sam cijeli dan, čak i više, bio u šoku. Mislim da sam i ja plakao kad sam se vratio doma.

Jesam li toliki monstrum, jesam li toliko strašan i drugačiji da dječicu tjeram u plač?

 

Smetalo mi je to. Smetalo mi je buljenje i razne druge reakcije koje su se ogledale u mojoj različitosti. Djecu sam strašio grimasama i neprimjereno reagovao na njihovu iskrenu znatiželju. Zainteresovane odrasle i starce sam izbjegavao i ignorisao ih. Bio sam tužan i ljut čovjek, iako sebi tada to nikada ne bih priznao.


Danas sam drugačiji. Danas znam bolje.

Vjerovali ili ne, na prekrasnom sam hrvatskom Jadranu i odmaram od svakodnevnice – zato i gledate manje mojih digitalnih potpisa na In Portalu. Iako je znatiželjnih pogleda i ostalih sličnih javnih zanimljivosti sve manje kako invaliditet prestaje biti bauk i tabu, ipak ih se još može doživjeti – što ste udaljeniji od civilizacijskih središta poput Zagreba, to ih je, generalno gledajući, više.

Sjedim tako ja na plaži s mamom i Markom, čovjekom kojeg smatram više nego ocem i prijateljem, tipkam usput po mobitelu. Prilazi nam simpa bakica, sjeda pored nas.

„On već zna na internet, a ja još nisam naučila“, dobroćudno će baka, ponosna mojim napretkom.

Mi ćutimo. Meni se ne da posebno odgovarati ni objašnjavati, važniji mi je razgovor koji vodim na tom mističnom internetu, a starica je svakako već odlučila ko sam i što sam. Mama je, vjerujem, zbunjena. Takve stvari zbune čovjeka i nakon milijardu puta.

„Da, naučio je prošle godine“, hladnokrvno odgovara Marko znatiželjnoj bakici.
Ako ikada, tada je u meni nešto umrlo od smijeha. Naravno, nisam se naglas nasmijao, nisam želio biti nepristojan, ali glasan smijeh nije bio niti potreban. Taj apslutno lažan, ali ničim zao i, na neki čudan način, iskren odgovor natjerao me da shvatim koliko sam se uistinu promijenio i koliko život može biti sjajan.

Nisam plakao. Zbog te stare tete na plaži sam se osjećao moćno. Moćno, ne zato što sam prošle godine naučio na internet, nego zato što sam već davno naučio stvarati internet i razna druga čuda. Moćno, ne samo zbog toga, nego zbog svega što sam postigao u životu i zbog svega što mogu postići i tek budem postigao. Zbog svih ljudi kojima sam okružen. Zbog svih svojih znanja. Zbog svega što jesam. Moćan sam toliko da svoju moć nemam potrebu nikom pokazivati ni dokazivati. Moćan sam toliko da uplakanoj djeci odgovaram osmijehom, a znatiželjnoj svojim vremenom, pažnjom i razgovorom.
No ova priča nije o meni.

U ranim jutarnjim satima proteklog četvrtka, u središtu Stokholma (Stockholm), švedska policija je pucala na Erika Torela (Eric Torell), 20-godišnjaka s Doun sindromom, kojeg porodica opisuje kao osobu s teškim invaliditetom. Ubijen je zato što su policajci pogrešno vjerovali da nosi pravo oružje. Iz stokholmske policije kažu da je Toreli prijeteće reagovao na pozive da odloži oružje i legne na tlo. Erik je umro od ozljeda izazvanih ranjavanjem u trbuh.
Možda se pitate kakve veze ima smrt mladića s Doun sindromom u Švedskoj sa samopercipiranom moći jednog novinarčića s invaliditetom iz Hrvatske. Reći ću vam. Ako vas zanima.


Obje priče govore o predrasudama i, na neki način, o ravnopravnosti. Svaka na svoj način. Jedna o unutrašnjoj, ličnoj borbi. Druga o vanjskoj, društvenoj.
Moja unutrašnjaa borba, koju sam, čini mi se, dobro opisao kroz ova dva događaja, s bebom i bakicom, pokazuje koliko je za nas same, ali i za našu okolinu, važno da shvatimo i prihvatimo ko smo i što smo. Uključujući i invaliditet. Ljudi će uvijek imati predrasude, uvijek će polaziti od stereotipa. I neka će, to je normalno. I poželjno. Na nama, objektima predrasuda, ostaje zadatak promjene. Najprije promjene dojma i reakcije koja dolazi nakon predrasude, a onda i samog stereotipa. Moramo prihvatiti ko smo i shvatiti da ravnopravnost ne počinje s onim po čemu smo različiti, nego s onim po čemu možemo biti jednaki. No nužno je da prigrlimo i onu lošu stranu ravnopravnosti.


Tu dolazimo do Erika Torelija.

Strašna je to tragedija. Prestrašna. Stradao je mlad čovjek. Nevin čovjek. Nezahvalno je analizirati ovakav događaj. Srećom, dovoljna su mi samo dva pitanja da dotaknem ono što mislim da je srž problema.
Prvo. Je li Erik Toreli ubijen samo zato što ima Doun sindrom?
Drugo. Ako nije ubijen samo zato što ima Doun sindrom, a šansa je da nije, jesu li policajci trebali drugačije reagovati – i pritom rizikovati svoje i možda brojne druge živote – samo zato što Erik Toreli ima Doun sindrom?
Ova dva pitanja su moja analiza. Neka vaša analiza budu odgovori na njih. A ja ću vam za kraj postaviti još dva.


Jesmo li spremni prihvatiti predrasude i ravnopravnost koju nose, kakva god ona bila?


Jesmo li spremni biti moćni?


Piše: Damir Fatušić

Originalnu verziju na hrvatskom jeziku možete pročitati ovdje.

 

Strana 9 od 13

Back to top