utorak, 07 jul 2020 10:01

Priča o Ani Jovčić – "Samo bez patetike, molim!"

Autor:

Sanjar. Emotivac. Pravdoljubac. Romantik. U prevodu - Ana Jovčić. Djevojka sa beogradske kaldrme koja ima 24 godine. U finišu "trke" intelektualnog i profesionalnog zadovoljstva, u koju se upustila kada je upisala studije srpske književnosti i jezika na Filološkom fakultetu, ostalo joj je još nekoliko ispita koje će, zna i obećava, položiti.

Do tada će biti studentkinja, učesnica, mentorka i volonterka na izazovnim projektima brojnih organizacija mladih. Pauzu između učenja prekratiće šetnjama i kafenisanjem sa drugaricama, negdje uz rijeku, jer voli vodu. A voli i da "surfuje" internetom i svakog dana "odživi" neko vrijeme na "Fejsbuku". Tu ćete je prepoznati po duhovitim komentarima.

Šta vam još nismo rekli o Ani Jovčić? Da je po stilu oblačenja, crvenim lakom na noktima, ispeglanoj kosi i "konzumaciji" savremene tehnologije djevojka ovog trenutka. Ali ona povremeno i rado "putuje" kroz epohe. Baš prije nego što smo je izvukli iz "pakla" junskog ispitnog roka, čitala je Tolstojev "Rat i mir", uz zvuke klasične muzike, i zamišljajući balske haljine, odlučila da kupi jednu takvu kako bi u njoj dovršila knjigu. To je Ana.

Da, ona je i djevojka s oštećenim vidom. Ali ne želi da o tome govorimo u duhu "iako je slijepa, ona je uspješna studentkinja ili bilo šta drugo". Samo bez tog "iako", ako može. 

"Okej, nije to uvijek bilo tako. Pamtim usamljenost i trenutke izopštenosti. Željela sam da se uklopim sa vršnjacima, da trčim i igram žmurke s njima, ali nisam uspijevala da postignem njihov tempo. Djeca su znala da budu surova, a mnoga su me izbjegavala jer nisu znala kako da se postave prema meni. Roditelji su me zato uvijek mazili i pazili. Zainatila sam se da ću što prije naučiti Brajevo pismo. Krenula sam na brzo opismenjavanje, počela da čitam brže od svih i uskoro pobjeđivala na raznim takmičenjima", priča Ana.

Ljubav prema čitanju se nekako prirodno ustoličila. Ali upisati književnost ipak je bio podvig. Ali, Ana je otišla na prijemni, dobila asistenta koji joj je čitao pitanja, ona je njemu diktirala odgovore i iščitala svoje ime na osmom mjestu rang liste. Indeks je bio u njenim rukama. A u šaci i početak novih zavrzlama. Trebalo je izmjestiti se iz zone komfora.

"Do tada oko sebe nisam imala mnogo ljudi koji su osobe bez invaliditeta, jer smo u osnovnoj i srednjoj školi svi bili isti. Bila je to hermetički zatvorena sredina. A onda odjednom osjećaj da si u manjini. E to sam odlučila da pobijedim! Skupila sam hrabrost i poslije nekoliko dana vježbanja, uspjela da na fakultet stignem sama, bez pratnje. Tako su kolege sa studija prestale da prave otklon prema meni, jer su počele da me prihvataju, direktno mi se obraćaju i doživljavaju me kao ravnopravnu. Koliko sam samo bila ponosna kada smo počeli da idemo u kafić i ćaskamo o običnim stvarima. Sada mi je to uobičajeno zadovoljstvo", ne krije Ana.

Da ne bude zabune, sigurna je da joj profesori ne popuštaju, iako joj nije uvijek bilo lako da sprema obimne ispite. Ograničen je fond knjiga prilagođenih osobama s oštećenjem vida, ali naučila je Ana da "čita" slušajući audio-snimke. I to nerijetko čini dok pere sudove ili obavlja neki drugi kućni posao. Već neko vrijeme živi sa dečkom, što je takođe bio izazov, ali više za njene roditelje, koji i dalje brinu za nju kao da je djevojčica.

"Nisu mi nikada dali ni kafu da skuvam, uvijek su me tretirali kao princezu. Ali ne mislim da je to zato sam osoba s invaliditetom, već zato što roditelji jednostavno uvijek štite svoju decu", kaže Ana.

Da li ona štiti sebe? Da, od patetike i sažaljenja. 

"U svakom drugom slučaju se iznerviram, ne prija mi. Razumijem da su ljudi oprezni u mom prisustvu, jer se plaše da ne kažu nešto što bi moglo da me povrijedi. Nerijetko mi kažu "Vidimo se", onako žargonski, a onda se ujedu za jezik i shvate da su možda upotrebili neprikladnu riječ za mene. Ali, hej, pa i ja je sama koristim. Tako da se uglavnom trudim da budem normalna, da bi se drugi opustili. Neki su mi rekli da im je glupo da opsuju preda mnom, što je tako bezveze", iskrena je Ana.

Ali ona je vrlo fleksibilna, pa se samo prilagodi trenutku i ljudima. Međutim, i ponosna je. To je bio jedan od razloga zbog kojeg joj je trebalo više vremena da se odvaži da krene sama da krstari autobusom i tramvajem kroz grad. Nije želela da padne i osramoti se.

"Zar nam svima nije potrebno da se osetimo sposobnim i vrijednim? Srećom, uspjela sam da pobijedim strah od neuspjeha tako što sam osmislila tehniku - "samo zamisli da si neko drugi, pretvaraj se da si neka junakinja iz romana". I tako sam savladala prepreke", kaže Ana.

A tu je i poezija kao njen štit. Kroz nju se borila i bori se. Pisala je ono što je lično boli i frustrira, kako bi kanalisala tugu ili bijes. Tako je krenula da osvaja publiku na pjesničkim večerima. A onda i na radionicama koje organizuje Udruženje studenata sa hendikepom, Škola za mlade lidere sa hendikepom/invaliditetom i Savez slepih, u predstavama o razbijanju predrasuda. Srušila ih je i kada je zaigrala hip-hop i počela da se takmiči u đuskanju. Taj njen šarm samo je zaiskrio iz svega što radi i kaže.

Izvor: www.novosti.rs 

Pročitano 334 put(a)

Back to top