Povodom 3. decembra, Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić, sastao se danas s predstavnicima NVO posvećenim zaštiti prava osoba s invaliditetom Marinom Vujačić, iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, Goranom Macanovićem, iz Saveza slijepih Crne Gore i Milisavom Koraćem, iz Saveza udruženja roditelja djece i omladine sa teškoćama u razvoju „Naša inicijativa“.

Konstatujući složen položaj osoba s invaliditetom u crnogorskom društvu, predsjednik Bečić je izrazio spremnost da novi skupštinski saziv, kroz zakonodavne i nadzorne aktivnosti, pruži doprinos unapređenju položaja osoba s invaliditetom (OSI). Osvrnuvši se na dosadašnju konstruktivnu saradnju Parlamenta s navedenim nevladinim organizacijama, on je izrazio otvorenost za nastavak i intenziviranje saradnje na nivou nadležnih skupštinskih radnih tijela.     

Sastanak je bio prilika za razgovor o položaju OSI, kao i o preprekama s kojima se suočavaju u ostvarivanju svojih prava. U tom kontekstu, predsjednik Bečić je naveo, da je u cilju olakšanog boravka OSI u Plenarnoj sali Skupštine Crne Gore, pored pristupačne rampe, obezbijeđeno je i mjesto s kojeg se mogu direktno obratiti.         

Sagovornici su upoznali predsjednika s aktuelnim projektima, izrazivši očekivanje da će Skupština Crne Gore nastaviti s aktivnostima na stvaranju pretpostavki, koje će u potpunosti  omogućiti nesmetane uslove za kretanje i rad osoba s invaliditetom.

Izvor: www.skupstina.me

Milica Ijačić (29) je korisnica kolica, ona je odbornica, studentkinja, sportistkinja, fotograf. 

Prema nepotvrđenim rezultatima lokalnih izbora, Milica će i u novom sazivu Skupštine grada biti jedna od rijetkih žena koja će donositi odluke o najvažnijim pitanjima u Trebinju. Ponovo je kao kandidat Saziv nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), čija je odbornica bila i protekle četiri godine, dobila dovoljno povjerenja sugrađana da zastupa njihove interese. Ona kaže da će to i dalje, prvenstveno, biti riješavanje problema osoba s invaliditetom (OSI).

„Povrijedila sam se sa 19 godina. Te godine su, negdje, prekretnica u životu svakog mladog čovjeka. Trebala sam da upišem fakultet, desila se teška povreda i potpuno drugi slijed događaja, liječenje, oporavak. Imala sam sreću da mi Udruženje amputiraca u Trebinju da priliku da počnem raditi u ovom udruženju, ubrzo nakon oporavka od povrede. To je velika stvar za osobu s invaliditetom, da izađe iz kuće i bude aktivan član društva“, prisjeća se ova djevojka.

Navodi da je položaj OSI, koji prije pet godina nije bio najsjajniji u Trebinju niti u Republici Srpskoj (RS), motivisao da proba kroz politički život i skupštinske rasprave pokazati šta su stvarni problemi OSI.

„Mislim da sam imala uspjeha u tome, da sam u skupštinskim raspravama približila sliku naših problema. Prije povrede sam sretala ljude koji koriste kolica za kretanje i nisam shvatala da im je problem obično stepenište. Kad sam se povrijedila vidjela sam koliko stepenice smetaju. Kao odbornica mogu pokazati problem fizički i opisati ga. Odbornici tako vide pravu sliku i više žele da rješavaju probleme“ ističe ona.

Milica kaže da se opredijelila za SNSD, koji je tada bio opozicija u Trebinju, jer je smatrala da tadašnja lokalna vlast nije uradila mnogo za OSI.

„Još jedna stvar koja me opredijelila je da je u ranijoj vladavini SNSD donesena skupštinska odluka da se uz tuđu njegu i pomoć od Vlade RS dodijele i proširena prava u istom iznosu kao i tuđa njega i pomoć. Tada smo bili jedina opština koja je imala ovakvu pomoć“ ističe ona. 

Milica je student trebinjskog Fakulteta za proizvodnju i menadžement, koji je nedavno dobio i lift za OSI, za šta se zalagala.

„Bilo se teško odlučiti za studiranje, jer je sedam godina prošlo od srednje škole do prvog dana fakulteta. Lift nije samo za mene nego i sve buduće studente s invaliditetom koji žele da upišu ovaj fakultet“ kaže ona.

Ova mlada djevojka trenira kajak, a bavi se i fotografijom.

„Kajakom se bavim skoro dvije godine. Odrasla sam uz Trebišnjicu u Lastvi i zavoljela rijeku. Dugo sam posmatrala kajakaše i poželjela da budem dio tog tima. Zahvaljujući prijateljima dobila sam svoj kajak, a jednog dana me, možda, vidite na nekom takmičenju“ najavljuje Milica.

Prije nekoliko godina se učlanila u Foto kino klub Trebinje i učestovala na više izložbi fotografija.

„To je specifična ljubav, kad zamrznete jedan trenutak u životu“ priča ona.

Životni moto koji joj nije dozvolio da posustane je snaga Hercegovke.

„Težak život na ovim prostorima i hercegovačko sunce, koje ulijeva nadu, naučili su me da se izborim u najtežim momentima u životu“ priznaje Milica.

Mladima s invaliditetom Milica poručuje da ne smiju posustati, jer kolica, kako ističe, nisu prepreka, nego prilika, a život može biti isto kvalitetan kao i bez njih.

Kolica nisu prepreka

Uklanjanje arhitektonskih barijera počelo je prije Miličinog angažmana, na inicijativu trebinjskog Udruženja paraplegičara, a onda je ona u skupštinskim klupama nastavila da se zalaže za rešavanje tih problema.

„Mnogo ulica u Trebinju je prilagođeno OSI, mali broj raskrsnica je ostao neriješen. Nove ulice rade se po propisima, pa su prilagođene osobama s invaliditetom. Prilikom gradnje novih zgrada rampe se postavljaju, ali se nedovoljno vodi računa koliko su funkcionalne“ kaže ova devojka.

Izvor: www.blic.rs 

Brisel, 3. decembar – Povodom Svjetskog dana osoba s invaliditetom, Evropska mreža za samostalni život (European Network on Independent Living – ENIL) poziva vlade da prestanu s odlaganjem deinstitucionalizacije i da počnu da obezbjeđuju mogućnosti za samostalni život i uključenost u zajednicu za sve osobe s invaliditetom kao prioritet. Javne finansije, posebno one koje dolaze iz Evropske unije, moraju se koristiti za podršku personalnoj asistenciji, pristupačnom stanovanju, podršci u porodici i opštim uslugama za sve – ne za dalju segragaciju Evropljana s invaliditetom.

Pandemija COVID-19 daje nam još jedan dokaz zašto institucije bilo kakvog naziva i veličine nijesu pogodne da u njima stanuju ljudi. Ukupno 83% ispitanika u istraživanju Monitoring prava osoba s invaliditetom tokom COVID-19 (COVID-19 Disability Rights Monitor) navodi da vlade nijesu preuduzele nikakve ili samo ograničene mjere da zaštite živote, zdravlje i bezbjednost osoba s invaliditetom u institucijama. Skoro 70% osoba navodi da su bile izolovane u institucijama, bilo im je zabranjeno da ih napuste, a skoro 84% nije moglo da prima posjete mjesecima. Stopa smrtnosti u institucijama iznosila je od 19 do 72 procenta od ukupnog broja smrtnih ishoda COVID-19. 

ENIL-ovo prvo Istraživanje o samostalnom životu pokazuje da, iako 17 zemalja u Evropi (od 42) ima strategiju deinstutcionalizacije, u osam se ona od strane osoba s invaliditetom smatra neadekvatnom, dok njih šest treba unapređenje. U ukupno 22 zemlje, osobe s invaliditetom su upoznate s tim da se sredstva iz evropskih fondova koriste za renoviranje ili izgradnju novih institucija ili izolovanih usluga. 

Dok nam govore da za promjene treba vremena, za mnoge osobe s invaldiitetom situacija se mijenja na gore. 

Iz ovog razloga je ENIL udružio snage s poslanicima Evropskog parlamenta iz Portugala, Marizom Matijas (Marisa Matias) i Žozeom Guzmaom (José Gusmão) da bi podstakao Evropsku komisiju da počne da ispunjava svoje obaveze iz Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, da zabrani i kazni ulaganje u izolovana okruženja. Animirani video na engleskom i portugalskom lako razumljivom jeziku objašnjava zašto je smještanje osoba s invaliditetom u bilo kakvu instituciju, veliku ili malu, kršenje ljudskih prava. Naš cilj je da podstaknemo bolji monitoring i nadzor nad projektima finansiranim iz EU fondova, od strane organizacija osoba s invaliditetom, NVO, ali i opšte javnosti.

Hajde da ovaj dan proslavimo tako što ćemo poručiti vladama: vrijeme je! Uticaj pandemije na OSI, nedavno uspostavljena radna grupa za deinstitucionalizaciju pri Komitetu UN o pravima OSI i ponovni fokus na institucije kao smrtne zamke, daju nam jedinstvenu šansu za globalnu akciju prema samostalnom životu za sve. Hajde da radimo zajedno i iskoristimo je!  

Izvor: Evropska mreža za samostalni život 

Prevod s engleskog: Anđela Radovanović 

Povodom 3. decembra, Međunarodnog dana osoba s invaliditetom (OSI), Savez slijepih Crne Gore želi da podsjeti cjelokupnu javnost i donosioce odluka na prava, potrebe, mogućnosti i potencijale osoba s invaliditetom (OSI), ali i na činjenicu da naše društvo obiluje velikim problemima, preprekama i poteškoćama s kojima se često suočavaju OSI.

„Fizičke, legislativne, institucionalne i ostale barijere i problemi, na našu veliku žalost, opstaju i traju već duži vremenski period i s njima se „hvatamo u koštac“ kako mi, kao organizacija koja štiti prava osoba s oštećenjem vida, tako i same OSI.“ kazali su iz Saveza.

Obavještavaju da 2020. i život u vrijeme pandemije „COVID 19“, dodatno otežavaju i usporavaju život OSI, ali i nekako umanjila i bacila u zasjenak i drugi plan, mnoge od njihovih potreba, problema i stremnjenja. 

Smatraju da za dostizanje inkluzivnog i bezbarijernog društva za sve OSI, veoma je bitno opredijeliti se za adekvatan model pristupa invaliditetu.

„Iz već pomenutih barijera, prepreka i nesavršenosti, koje posjeduje naše društvo, dolazi se do zaključka da je pri kreiranju javnih politika, propisa i procedura, ali i pri njihovom implementiranju, neophodno primjenjivati pristup pitanju invaliditeta zasnovan na ljudskim pravima, a ne kao što je to, na žalost, još uvijek dominantno, pristup zasnovan na  tzv. medicinskom, funkcionalnom, sažaljivom, odnosno  milosrdnom modelu u odnosu na ovu populaciju naših građana i građanki.“

Pored toga smatraju da je jednako važno nastaviti sa kontinuiranim radom koji probija bedeme društvenih stega i prepreka, boriti se za punu primjenu garantovanih prava, inicirati nova prava koja prate razvoj životnih okolnosti, razvijati mogućnosti i potencijale od najranijeg djetinjstva i ne dopustiti da osobe s invaliditetom budu izvan društvenih zbivanja. 

Na kraju zaključuje da je 3. decembar, Međunarodni dan osoba s invaliditetom još jedna prilika, da pozovemo sve osobe s invaliditetom, njihove porodice i prijatelje, predstavnike/ce svih relevantnih institucija i donosioce odluka, da združenim snagama, damo puni doprinos u građenju pravednijeg, pristupačnijeg i boljeg društva za sve nas. I dodaju na kraju da su uvjerenu „da će inkluzivnije, pristupačnije i ravnopravnije društvo dovesti do boljih životnih uslova za sve osobe s oštećenjem vida i druge osobe s invaliditetom u našoj domovini, Crnoj Gori.“

Izvor: Saopštenje za javnost Saveza slijepih Crne Gore

Njenu strast za glumom nije moglo ništa da zaustavi. Do smrti je u pozorištu igrala fatalne glavne junakinje ne ustajući sa stolice tokom cijele predstave. Ispred nje su se uvijek čule ovacije i aplauzi. Ona je postala legenda pozorišta sa kojom su se generacije glumaca decenijama upoređivale.

Ona je bila sasvim jedinstvena. Ponosna žena sa puno strasti i nula sramote.

Sara je rođena 22. oktobra 1844, a od pete godine pohađala je katoličku školu. Sa 13 godina Sara se vratila u Pariz i dobila posao učiteljice u nekoliko bogatih kuća koje su to sebi mogle da priušte. Nakon što je nekoliko godina radila, Sara se upisala u visoku muzičku školu. Tamo je uživala učeći pjevanje, sviranje i glumu.

Iako je voljela muziku, u devetnaestom vijeku umjetnici su bili socijalno potpuno nezaštićeni i zapravo su kurtizane pripadale višoj klasi u odnosu na njih. One su imale šansu da uđu u istoriju jer su dobijale glavne uloge, pa je Sari postalo jasno kako da postane popularna i poznata.

Sara je imala i puno sreće - njena majka je imala mnogo uticajnih poznanika. Među njima su bili čuveni pisac Aleksandar Dima Otac i vojvoda de Morni. Upravo su oni pomogli Sari da započne karijeru obezbijedivši joj mjesto u u pozorištu Komedi Fransez (Comedie Francaise), legendarnom pozorištu, poznatom i pod imenom Kuća Molijer.

Osamnaestogodišnja djevojka je odmah debitovala u glavnoj ulozi u jednoj od Rasinovih klasičnih predstava i u potpunosti opravdala povjerenje svojih zaštitnika. Sara se veoma dopala publici. Lijepa, visoka, besprijekorne dikcije, opčinjavajućeg glasa. Za njen glas savremenici su tvrdili da zanosi, uzbuđuje i zaluđuje.

Nakon pohvala slavnog pisca Viktora Igoa ubrzo je postala „besmrtna i božanska“, genije francuske pozornice.

Glumila je u različitim pariskim pozorištima, kao i u svom sopstvenom koje je kasnije otvorila. Slavljena je kao najveća dramska umjetnica svog vremena.

Na filmu se prvi put pojavila u Hamletovom dvoboju, glumeći mušku ulogu - samog Hamleta, a kasnije je uslijedilo još puno filmskih ostvarenja, jer je sama njena pojava osiguravala komercijalni uspjeh, pa su se režiseri otimali za nju. Jedan od prvih uspešnih dugometražnih filmova Kraljica Elizabeta iz 1912. iznijela je upravo Sara u glavnoj ulozi.

Nakon što je započela njena pozorišna karijera 1862, Sara napušta Francusku i odlazi u Belgiju gdje je sa princem Henrijem, dobila sina Morisa (1864). 

Uspješno se bavila i slikanjem i vajanjem. Učila je slikanje kod poznatih majstora, a izlagala je na brojnim izložbama. Sačuvano je oko 25 njenih skulptura.

Sara je jako voljela životinje. U njenom vlasništvu su bili psi, mačke, ptice, kornjače, pa čak i lav, kao i šest kameleona. Molila je svog ličnog ljekara da joj prišije pravi tigrov rep i razočarala se kada joj je on objasnio da je to nemoguće.

Nakon izbijanja francusko-pruskog rata prestala je da nastupa i pozorište je pretvorila u bolnicu, gdje je radila kao medicinska sestra i brinula se o ranjenim vojnicima.

Preuzela je pozorište Teatr de Nasions (Théâtre des Nations) 1899. i preimenovala ga uPozorište Sara Bernar. Svečano ga je otvorila jednim od svojih najboljih nastupa ikada, glavnom ulogom u predstavi La Toska autora Viktorijena Sardoa.

Premijera njene najkontroverznije uloge, Šekspirovog Hamleta adaptiranog u prozi, koju su joj napisali Ežen Morand i Marsel Švab održana je 20. maja te godine. Predstava je oduševila kritičare uprkos trajanju od četiri sata. Tada je Sara stekla reputaciju ozbiljne dramske umjetnice i postala jedna od najpoznatijih glumica 19. vijeka. Upravljala je svojim pozorištem sve do smrti, kada ga je preuzeo njen sin Moris. Nakon njegove smrti 1928, pozorište je zadržalo njeno ime sve do njemačke okupacije u Drugom svetskom ratu kada je promijenjeno u Teatr de la Site (Théâtre de la Cité), zbog Sarinog jevrejskog porijekla.

Sara kao muza jednog vremena

Sara je opčinila je i čuvenog češkog slikara i najznačajnijeg umjetnika pokreta Art Nuvo Alfonsa Muhu, koji ju je ovjekovječio 1894. na plakatu za Damu sa kamelijama.

Kraj karijere za nju nije postojao

Nastupajući u pozorištu u Rio de Ženeiru 1905, Sara je teško povrijedila desno koljeno dok je izvodila završnu scenu predstave La Toska, koja je podrazumijevala skok sa parapeta. Ta povreda nikada nije u potpunosti izliječena, ali Sara je nastavila da trpi bol i i dalje je glumila. Deset godina kasnije došlo je do gangrene i Sari su amputirali desnu nogu. Ona je nastavila karijeru koristeći protezu tokom nastupa, igrala je fatalne glavne junakinje u predstavama ne ustajući sa stolice. Tako je radila sve do svoje smrti u Parizu 2. marta 1923, u 78. godini od teške bubrežne insuficijencije.

Sara Bernar ima svoju zvijezdu na čuvenom Bulevaru Slavnih u Holivudu. U beogradskom naselju Sremčica postoji ulica koja nosi njeno ime.

Izvor: Glas Srpske

U nastavku teksta vam donosimo odlomak iz knjige „Izboriti se za izbor: Životna priča Gordane Rajkov“ autorke Milice Mime Ružičić-Novković. Gordana Rajkov jedna je od liderki pokreta za samostalni život osoba s invaliditetom u bivšoj Jugoslaviji i aktivistkinja za ljudska prava osoba s invaliditetom. Bila je poslanica u Skupštini Srbije u dva mandata. 

Kako sagledavate sadašnji položaj žena u Srbiji? 

Mislim da se položaj žena sa godinama menjao. Čini mi se, barem po pričama i mojim mutnim sećanjima, da su odmah nakon Drugog svetskog rata žene zaista uvažavane i smatrane ravnopravnim i često su bile na vrlo značajnim političkim funkcijama. Ono što mislim da ni tada žene nisu bile svesne rodnih uloga i da se i pored te ravnopravnosti očekivalo da dalje ispunjavaju svoje rodne društveno određene uloge. Kako se taj donekle ravnopravan položaj sa godinama promenio i pogoršao ne znam, ali jeste činjenica da su žene pre dvadesetak godina bile očigledno diskriminisane. Mislim da se taj položaj menja na bolje, s tim što se danas ta diskriminacija sve više uviđa i da se danas o tome više govori. Politički je stav da su žene ravnopravne i postoje propisi koji o tome govore. Ono što je i dalje problem jeste da zakoni nisu uvek adekvatno formulisani, nedosledno je poštovanje postojećeg Zakona o ravnopravnosti polova, a očekuje se donošenje novog, ali predrasude ljudi se teško menjaju i još uvek dobar broj žena i dalje nije svestan diskriminacije koja se nad njima čini. Situacija se menja na bolje, sve je više žena u javnom i političkom životu na odgovornim političkim i rukovodećim položajima, ali to je i dalje nedovoljno. Parlament Srbije je doneo zakon da najmanje jedna trećina poslanika na listama političkih partija moraju biti žene, te se to nekako ispoštovalo, ali čim je došlo do formiranja Vlade ova proporcija se ozbiljno narušila i opet su u velikoj većini ministri muškarci. Dodatno, još uvek postoji klasična podela na muške i ženske poslove, pa žena iako je uspešna direktorka firme i dalje mora sama da vodi računa o kući, deci, i to je rad koji se ne prepoznaje i ne vrednuje. Na sve to dolazi ogroman problem porodičnog nasilja nad ženama, broj žena koje izgube život svake godine od strane svojih supruga i partnera je zabrinjavajući, a čini se i da raste. U posebno su teškom položaju žene iz inače marginalizovanih grupa, kao što su Romkinje, žene s invaliditetom, jer one trpe višestruku diskriminaciju.

A koja je Vaša poruka ženama?

 Ako se misli na žene generalno, nisam sigurna da sam ja prava osoba da takve poruke šalje, budući da to nije specifično polje moga znanja i delovanja. Ali kada se radi o ženama s invaliditetom, onda pre svega mislim da što veći broj nas treba da postane svestan svoje diskriminacije i po osnovu pola, zadatih i očekivanih društvenih uloga koje su nam date, a koje veliki broj žena s invaliditetom upravo zbog svog invaliditeta ne može da ispuni na očekivani način. Teško je prepoznati da te neko diskriminiše, pre svega ili samo zato što si žena, a tek onda žena s invaliditetom. Mislim da treba da pokušamo da shvatimo da imamo pravo da utičemo na svoj život, što, naravno, nije lako, pogotovo ako zbog invalidnosti zavisiš od drugih ljudi, jer nema odgovarajuće podrške u zajednici. Žene s invaliditetom najčešće same sebe vide kao manje vredne, manje sposobne i retko sebi dopuštaju čak i da misle da su vredne nečije pažnje i ljubavi kao žene. Zbog toga često i zloupotrebu i nasilje od strane partnera doživljavaju kao vrstu „ljubavi“ i dokaza da i njih neko možda može da voli. Mora se jako mnogo raditi na podizanju svesti o diskriminaciji žena uopšte, a posebno žena s invaliditetom i donošenju mera koje će tu diskriminaciju sprečavati. Donedavno su čak i neki zakoni pravili sistemsku diskriminaciju žena s invaliditetom. Trebalo bi nastojati i da se žene s invaliditetom uključe i u aktivističke organizacije koje se zalažu za prava žena, kako bi se i u pokretu osoba s invaliditetom, a i u ženskom pokretu, specifična situacija u kojoj se mi kao žene s invaliditetom nalazimo prepoznala i kako bi se radilo na unapređenju našega položaja. Međutim, za to bi morale da se organizujemo, da nastupamo zajedno i počnemo da na sebe gledamo kao sposobne, dostojanstvene i lepe, jer samo ako u to same verujemo, tako će nas videti i drugi. 

Pošto učestvujete u društvenim procesima već pola veka, kako vidite ulogu pojedinca/pojedinke u razvoju države i kako biste voleli da vidite ovu zemlju i region u budućnosti u odnosu na ono što pruža današnji trenutak? 

Sistem mogu da menjaju samo pojedinci. To je oduvek bilo. Svi pokreti su počinjali od pojedinaca. Od ženskog pokreta, pokreta za crnačka prava (ovaj izraz ne mislim da je pežorativan) nije tu bilo odjednom petsto i hiljadu ljudi koji su to radili. Pokret za ženska prava pokrenulo je svega nekoliko, počevši od Suzan B. Entoni do Roze Luksemburg, kao i pokreta za crnačka prava vezanog za Rozu Parks, koju su zvali Majka pokreta za slobodu („Mother of freedom movement“) i Martina Lutera Kinga i par bliskih saradnika. Ili pokreta za prava osoba s invaliditetom koji su predvodili Ed Roberts, Džustin Dart, Džudit Hjuman. Promene se dešavaju od pojedinaca, od jedne male grupe mislećih i posvećenih ljudi, koja zna šta hoće, ima neku svoju viziju i za tu viziju se zalaže i pokušava da motiviše što više ljudi da tu ideju podrže. Nikad neće svi ljudi kojih se to tiče učestvovati u tome, ali sam događaj, znanje – saznanje da ti time što radiš utičeš na stotine drugih ljudi i njihove živote, bili oni svesni toga ili ne, znači ustvari da se na taj način utiče na sistem i na njegovu promenu. Volela bih da i Srbija i ceo region budu zemlje koje međusobno sarađuju, pomažu jedni druge, i imaju poštovanje prema integritetu i socijalnim i kulturološkim različitostima drugih, što ih neće razjedinjavati već biti bogatstvo i osnov za bolje razumevanje. Srbiju bih volela da vidim kao zajednicu sa uređenim sistemom funkcionisanja, vladavinom prava i sa definisanim sistemom vrednosti koji garantuje socijalnu jednakost u šansama za razvoj i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava svakog građanina i građanke ove zemlje, bez obzira na različitosti, društvo koje vrednuje znanje i kompetentnost ujedno podržavajući optimizam, aktivan i odgovoran odnos svakog pojedinca. 

Jasno mi je da ovo zvuči kao idealistička slika sveta, ali bez nje bismo se pogubili i imali manje motiva i ideja kako da idemo dalje. Treba hrabrosti i jako mnogo optimizma (skoro ludosti), da se čovek u situaciji siromaštva, nezaposlenosti, odlazaka mladih ljudi iz zemlje, upusti u to, a naročito to važi za osobe s invaliditetom. 

A ako se ne upustiš, opet dođeš...

 Onda dođeš na ono što je sad u Velikoj Britaniji, da se prava sužavaju, da se smanjuju i da onda opet mora iznova da se pokrene ceo proces da bi se to što je već bilo ostvareno ponovo vratilo, umjesto da se unapređuje. A današnjem svetu je novac dominantna stvar, svi se interesuju samo kako će obezbediti neka sredstva i materijalna davanja i drugog pristupa nema. A „najbolji“ metod je da izazoveš neko sažaljenje i da ljudi iz sažaljenja nešto učine za tebe. Neću sažaljenje. Hoću postojanje, hoću poštovanje, hoću da mi ostane moje dostojanstvo. I nije uvek sve pitanje novca, nego je pitanje ideja, trenutka, načina organizovanja, dobre volje ljudi koji hoće na tome da rade čak i da imaš dobre zakone, makar se oni u praksi ne primenjivali do kraja, a nekad i nikako. Ja sam velika pristalica donošenja zakona, iako svi kažu: to je koješta. Zakoni mogu da se ne poštuju ili ne primenjuju, ali onda ti imaš alat i kažeš: –Evo, donet je zakon, izvolite i primenite. Ako to nemaš, onda ti nemaš nikakav argument i zavisiš od toga da li je Pera ili Mika došao na vlast, pa ovaj ima razumevanja, a ovaj drugi nema. Za sve to svakako treba da budeš jako uporna i da imaš široke vidike i da stalno hoćeš da učiš. Evo ja pedeset godina radim u pokretu i stalno nešto učim. Rado idem na seminare i edukacije gde možeš da čuješ neke nove stvari, koje će ti pomoći da unaprediš dalje svoj rad. 

Izvor: Centar živeti uspravno

Svi državni organi i institucije nadležni za prikupljanje podataka u svrhu ostvarivanja prava osoba s invaliditetom moraju preduzeti ozbiljne i sistematične korake u koordinaciji i zajedničkom pristupu u cilju prikupljanja podataka o osobama s invaliditetom.  

Naime, Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja ne posjeduje jedinstveni registar o osobama s invaliditetom, i koja ne prikuplja podatke o njima na način na koji se obavezala da će to činiti ratifikacijom Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, još 2009. 

Konvencija, članom 31, obavezuje države potpisnice da prikupljaju odgovarajuće informacije, uključujući statističke i podatke za istraživanja, kako bi bile u stanju da formulišu i sprovode politike usmjerene na ostvarivanje ove Konvencije. 

„Proces prikupljanja i čuvanja podataka će biti: 

(a) U skladu s pravno ustanovljenim mehanizmima zaštite, uključujući zakonodavstvo o zaštiti podataka, kako bi osigurale povjerljivost i poštovanje privatnosti lica sa invaliditetom; 

(b) U skladu s međunarodno prihvaćenim normama o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i etičkim principima prikupljanja i upotrebe statističkih podataka.“ 

Navedeni podaci treba da budu razvrstani prema potrebi i korišćeni da bi se državama potpisnicama olakšalo ocjenjivanje sprovođenja obaveza preuzetih Konvencijom, kao i da bi se identifikovale prepreke sa kojima se osobe s invaliditetom suočavaju u ostvarivanju svojih prava. Na kraju, pored zaštite podataka njihova distribuciju treba biti pristupačna osobama s invaliditetom. 

Zbog nepostojanja ovakvog registra i adekvatne statistike Crna Gora nema jedinstven i univerzalan pristup garancijama ljudskih prava OSI, već su one često diskriminisane po različitim osnovima, kao što su uzrok i vrijeme nastanka oštećenja, procenat i vrsta oštećenja, te godine starosti. Navedeno znači da se prava osobama s invaliditetom garantuju s medicinskog i funkcionalnog modela pristupa invaliditetu, a ne u skladu s modelom zasnovanim na ljudskim pravima koji invaliditet definiše kao razvojni društveni fenomen, i pojašnjava da on nastaje iz sadejstva osobe koja ima određena oštećenja (psihosocijalna, intelektualna, senzorna i fizička) s različitim barijerama u praksi, koje otežavaju ravnopravno učešće osoba s invaliditetom u društvu na osnovu jednakosti s drugima. Dakle, problem predstavljaju prepreke za koje je odgovorna država i društvo, i iste se moraju sistematski i kontinurano prepoznavati i uklanjati. 

Suprotno tome, država danas ima preko 30 komisija koje u različitim sektorima „utvrđuju“ invaliditet, i to na osnovu različitih, često diskriminatornih kriterijuma i mjerila, što za posljedicu ima činjenicu da mnoge osobe s invaliditetom u praksi imaju i po pet rješenja koja potvrđuju invaliditet, ali nekada sva ta rješenja nijesu dovoljna za ostvarivanje nekog novog prava, čime se stvaraju dodatna neracionalna opterećenja i administrativne prepreke, odnosno uvećavaju troškovi i osobe s invaliditetom, i cijelog sistema. 

U cilju adekvatnijeg prikupljanja podataka u duhu modela zasnovanog na ljudskim pravima pozivamo Upravu za statistiku - MONSTAT da uključi reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom, uključujući i one koji okupljaju i djecu s invaliditetom prilikom samog planiranja narednog popisa i u pripremi Liste pitanja koja, osim što trebaju uključiti pitanja Vašingtonske grupe, treba prilagoditi modernom pristupu invaliditetu.

Dakle, pitanja iz popisa trebaju, pored pitanja o „funcionalnosti“, odnosno postojanju oštećenja, sadržati i pitanja o fizičkom, kulturnom i pravnom okruženju, o nivoima učešća u različitim oblastima društva: škola, posao, socijalna interakcija, društveni angažman, učešće u donošenju odluka. 

Ovogodišnja situacija s Covid-19 pokazala je koliko uniformnost mjera i zdravstvena kriza mogu dovesti do humanitarne krize po osobe s invaliditetom i izazvati ne samo zdravstvene već još ozbiljnije socijalne i ekonomske posljedice. Preliminarno istraživanje koje su u novembru sproveli aktivnisti UMHCG pokazuje da čak 20,9% OSI živi u većinskom ili apsolutnom siromaštvu, a da su tokom Covid-a ostali i bez osnovnih uslova za preživljavanje. 

Navedeni negativni uticaji bili bi manji da država ima registar i da osim podataka posjeduje i procjenu troškova OSI nastalih zbog invaliditeta, te da statističke podatke i činjenice koristi prilikom planiranja, definisanja, sprovođenja politika, i procjene njihovog uticaja, odnosno praćenja sprovođenja tih politika. Zbog toga popis prema stvoriti formalne pretpostavke za usvajanje Zakona o jedinstvenom tjelu i metodologiji utvrđivanja invaliditeta kao i uspostavljanje registra osoba s invaliditetom. 

Dodatak: U Njujorku 2001. održan je Međunarodni seminar o utvrđivanju invaliditeta. Tokom ovog sastanka učesnici su se složili da su postojeći podaci o invaliditetu, posebno u zemljama sa niskim i srednjim prihodima, oskudni i često lošeg kvaliteta. Učesnici su dalje prepoznali da postoji potreba za zajedničkim definicijama, konceptima, standardima i metodologijama u statistikama o osobama s invaliditetom, kao i za međunarodno uporedivim, visokokvalitetnim prikupljanjem podataka o invaliditetu. Seminar je preporučio razvoj standardnih pokazatelja koji koriste populacione mjere invaliditeta za upotrebu u zemlji i za međunarodna poređenja.

Da bi se riješila ova hitna potreba, osnovana je Vašingtonska grupa za statistiku osoba sa invaliditetom (RG) kao grupa Ujedinjenih nacija za statistiku. Ova Radna grupa poziva predstavnike svih nacionalnih statističkih agencija da učestvuju u rješavanju statističkih izazova u prikupljanju validnih, pouzdanih i međunarodno uporedivih podataka o invaliditetu i u razvoju metoda za poboljšanje statističkih podataka o osobama s invaliditetom na globalnom nivou. U ovom radu, pridružuju im se razne međunarodne agencije i stručnjaci, uključujući agencije UN-a (npr. UNICEF, Međunarodna organizacija rada, Svjetska banka), bilateralne agencije za pomoć, kao i druge nevladine organizacije, posebno organizacije osoba s invaliditetom, i istraživači.

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se odlukom Ujedinjenih nacija iz 1999. u znak sjećanja na sestre Mirabel – Patriju (Patria), Minervu (Minerva) i Mariju Terezu (Maria Teresa) iz Dominikanske Republike, koje je zbog njihovih aktivnosti i borbe za demokratiju i pravdu, 25. novembra 1960. brutalno pogubio diktator Rafael Truhiljo (Rafael Trujillo).

Mirabelovi su bili bogati zemljoposjednici, pa su njihove kćerke odrasle u kulturnom okruženju. Školovale su se sve tri sestre osim Dede, koja je ostala na porodičnom imanju, te je pomagala u vođenju domaćinstva.

Minerva je studirala pravo i postala advokatica, a pod uticajem strica uključuje se u politički pokret protiv režima diktatora Truhilja. On joj je onemogućavao dobijanje licence za obnavljanje advokature, jer je odbila njegove ponude, koje danas nazivamo seksualnim uznemiravanjem. Rezultat toga je uključivanje njene dvije sestre u političkom pokretu protiv Truhilja, a Dede se priključila kada je njen muž uhapšen.

Sestre Mirabel su formirale grupu pod nazivom Pokret četrnaestog juna koja se svim sredstvima suprotstavljala Truhiljovom režimu. Pisale su i dijelile letke o mnogim ljudima koje je Truhiljo ubio, a nakon što su se ilegalno naoružale, krenule su u otvoren sukob. Sestre Mirabel su u pokretu bile poznate kao Las Mariposas, što u prevodu znači Leptirice.

Bez obzira na njihovo hapšenje, istrajale su u borbi te su SAD osudile Truhilja i poslale posmatrače nakon čega su sestre oslobođene. Truhiljo im je oduzeo svu imovinu, ali one nisu odustajale od svoje misije.

25. novembra 1960, Patrija, Minerva, Marija i njihov vozač, bili su u zatvoru – u posjeti muževima Patrije i Minerve. Na putu kući, zaustavili su ih Truhiljovi ljudi i sve ih ubili. Njihova tijela su stavljena u džip, koji je gurnut niz liticu da izgleda kao nesreća.

Đest mejseci kasnije, nakon Truhiljove smrti u maju 1961. general Pupo Roman (Pupo Román), priznao je da su sestre ubili Truhiljovi ljudi.

Nakon smrti sestara, Dede Mirabel je posvetila život očuvanju njihovog nasljeđa. Podigla je njihovo šestoro djece, koja su postala veoma obrazovana i uspješna. Stvari ubijenih sestara pronašle su mjesto u Nacionalnom istorijskom muzeju Dominikanske republik. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je proglasila dan kada su ubijene, 25. novembar, Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. 

Sestre Mirabel postale su simbol nacionalnog i feminističkog otpora. O njihovoj životnoj priči snimljen je film „In the time of the buterflies“ („U vrijeme leptira“) u kome Minervu igra Salma Hajek.  

Izvor: Portal Udar

Stonoteniser Filip Radović najbolji je crnogorski paraolimpijac u 2020., u tradicionalnom izboru Paraolimpijskog komiteta (POK), odlučio je Upravni odbor (UO) krovne sportske asocijacije osoba s invaliditetom.

Radović je u godini na izmaku izborio direktan plasman na Paraolimpijske igre u Tokiju.

„Na kraju zahtjevnog kvalifikacionog ciklusa, Radović se u Tokio plasirao kao trećeplasirani senior svijeta i prvorangirani u konkurenciji juniora svijeta, igrača do 23 godine”, piše u saopštenju POK-a.

On je za najboljeg sportistu u izboru POK biran i 2015, 2017. i 2019.

„UO je odlucio da se u godini pandemije koronavirusa, u kojoj je odgođen veliki broj takmičenja, proglasi samo najboljeg u kategoriji seniora”, piše u saopštenju POK-a.

Navodi se da će krovna sportska asocijacija osoba s invaliditetom uvažavajući preporuke Nacionalnog koordinacionog tijela (NKT) na prigodan način organizovati uručenje nagrade Radoviću.

Radović je donio prvu veliku medalju, evropsku bronzu, 2015.  u danaskom Vejleu.

Isti rezultat ponovio je i dvije godine kasnije na Evropskom prvenstvu u Laškom, dok se prošle godine popeo stepenicu više na šampionatu Evrope u Helsingborgu, na kome je i predvodio reprezentaciju, u kojoj su još bili Luka Bakić i Dejan Bašanović, do prve ekipne medalje.

Radović je, osim odličja sa šampionata Evrope, u prošloj godini ponovio rezultat iz Đenove 2017. i ponovo bio zlatni na Evropskim igrama mladih paraolimpijaca u Lahtiju, u konkurenciji igrača do 23 godine.

Osvajao je i medalje na mastersima u Linjanu, Laškom i Lahtiju, a 2020. počeo je trofejom u Aleksandriji.

Kazao je da je srećan što je drugu godinu zaredom proglašen za najboljeg paraolimoijca u 2020.

„Čast mi je što što je nagrada i ove godine pripala meni u jakoj konkurenciji sportista. Veliki broj takmičenja je zbog koronavirusa otkatzan i sportisti nijesu imali prilike da se dokažu. Uspio sam da izborim plasman na Paraolimpijske igre u Tokiju i to će mi predstavljati veliku motivaciju za dalji rad“, rekao je Radović.

On vjeruje da Crnu Goru predstaviti na dostojan način i da će ostvariti dobar rezultat i u Tokiju.

Izvor: www.mina.news 

Marko Marjanović (31) je osoba s oštećenjem vida i u aprilu 2019. istrčao je Beogradski maraton.

Tada nam je održao važnu životnu lekciju iz istrajnosti, pokazao da čovjek nikada ne smije da odustane od ciljeva koje je sebi zacrtao. Sada, godinu i po dana kasnije Marko je spreman da ponovi trku i popravi rezultat od četiri sata i 49 minuta, ovoga puta na nešto drugačijem, virtuelnom maratonu.

„Marko je za sve ovo vrijeme pokazao snagu i talenat. Ovo će biti drugi put da trči maraton. Prošle godine je po prvi put istrčao cijeli maraton. On je primjer da nema opravdanja ni za šta. Moramo da se pokrenemo i budemo dio trkačkog pokreta. On je prva osoba s oštećenjem vida koja je istrčala Beogradski maraton. Mi smo ga podržali još godinu i po dana prije toga, a on je bio istrajan svo vrijeme.“ rekao je u razgovoru za „Alo!" direktor Beogradskog maratona Dejan Nikolić.

Marko uz sebe ima „pomoćnike" koji su tu uz njega u dostizanju ciljeva. Međutim, više nije dovoljna pomoć samo Irene Pavlović (44), već je tu četvoročlana ekipa koja će po dionicama na Adi Ciganliji ove subote trčati zajedno sa Markom.

„Toliko je napredovao da ni Irena više ne može da ga isprati, što se kaže „učenik je nadmašio učitelja“. Iz tog razloga je tu sada cio tim koji se smjenjuje tokom trke. Uz njega je tu njegov tim sa Irenom Pavlović na čelu. Oni su bili cio pripremni period uz Marka, a biće tu i u subotu da mu pomognu u čitavom logistici. Vrlo je zanimljivo i to da će on istrčati cio maraton, dok će po jedan član njegovog tima trčati samo određene dijelove uz njega. Svi zaslužuju pohvale i podršku jer ovako nešto je velika stvar. Teško je riječima to opisati, zaista“ nastavlja Nikolić.

Lijepo se direktor Beogradskog maratona osvrnuo na to da ovakva priča samo može da bude podstrek svima nama da ne odustajemo. Marko nam je održao veliku lekciju, a na nama je hoćemo li je prisvojiti.

„To što Marko radi je samo podstrek drugima. Na neki način postao je uzor. On želi da svojom snagom to pokaže i podrži druge. Mi kao Beogradski maraton želimo da nastavimo s podrškom osobama s invaliditetom. Imali smo slučaj s Nikolom Rabrenovićem, nekadašnjim članom Gorske službe spasavanja, koji je u saobraćajnoj nesreći ostao bez donjih ekstremiteta, ali je na takozvanom ručnom biciklu završio ovogodišnji virtuelni maraton. Sve to pokazuje da nema odustajanja, jednostavno je tako. Ako osobe s invaliditetom mogu na ovakav način da nam pokažu kako se oni bore, onda ne bi trebalo da postoji opravdanje ni za nas“ rekao nam je Nikolić i još jednom podsjetio koliko je važna fizička aktivnost, naročito u ovakvim momentima u kojima se nalazi čitava planeta.

„U ovakvim vremenima nam je prijeko potrebno kretanje. Imamo pred nama otvoreni prostor, svako može individualno da se uključi u bilo kom trenutku. Pokazalo se da je fizička aktivnost odlična prevencija u borbi protiv mnogih bolesti. Što smo mi kao pojedinci zdraviji, pomažemo čitavoj naciji. To sve nas u Beogradskom maratonu inspiriše i baš zato smo se odlučili da održimo virtuelni maraton“ zaključuje direktor ovog maratona.

Kako zapravo izgleda virtuelni maraton?

„Virtuelni maraton nije maraton u pravom smislu, da se trči jedan događaj i da se organizuje kao do sada sa grupnim startom i ciljem. Virtuelni maraton se odvija individualno ili u malim grupicama od dvoje, troje takmičara. Takmičari imaju rok do 30. novembra da pošalju rezultate pa će na osnovu toga kasnije biti napravljen plasman, tako ćemo saznati i ko je pobednik“ objasnio je Nikolić.

Izvor: www.alo.rs