Volonterke i volonteri novoosnovane Mreže volontera, mladi bez invaliditeta i mladi s invaliditetom, učenice i učenici iz različitih srednjih škola, s cijele teritorije Crne Gore (Podgorica, Nikšić, Kolašin, Berane, Tivat, Herceg Novi), na Evoluacionom sastanku Mreže volontera izradili su Strateški plan Mreže volontera za dvogodišnji period. Plan osim opštih i specifičnih ciljeva sadrži mjere, aktivnosti, indikatore ishoda i uspjeha, rokove i odgovorne za realizaciju, ali i resurse i sredstva.

Naime, cilj Evaluacionog sastanka je bio diskutovanje o rezultatima sprovedenom mapiranja potreba mladih s invaliditetom u srednjim školama i zajednici, a jedna od ključnih aktivnosti je bila i izrada Plana aktivnosti Mreže volontera za narednu godinu, čijoj su izradi doprinijeli koordinatori Mreže volontera ispred srednjih škola u Crnoj Gori u kojima su uključeni i učenici s invaliditetom.

Evaluacionom sastanku Mreže volontera prisustvovalo je 14 učenica i učenika, među kojima su bile i učenice, odnosno učenici, koji su se priključili Mreži nakon njenog formiranja, tj. oni koji nijesu prisustvovali treningu za vršnjačke edukatore održanom u februaru ove godine, kada je i pokrenuta cijela inicijativa. Teorijska predavanja pratio je praktični dio koji je podrazumijevao radionice, prikazivanje filmova s pratećim diskusijama, vježbe, društvene igre edukativnog karaktera i rad u grupama. Tokom sastanka poseban akcenat je stavljen na temu: Modeli pristupa invaliditetu o kojoj se govorilo i na prethodno održanom Treningu za vršnjačke edukatore. 

Ostale teme obuhvaćene Sastankom su: Procjena potreba OSI, Strateško planiranje i Swot analiza u okviru koje je po grupama ista urađena i za novoosnovanu Mrežu volontera. Učesnice i učesnici su upoznati s ciljem strateškog planiranja, važnim aspektima strateškog planiranja kao što su aktuelni kontekst, zainteresovane strane, mandat i nadležnosti Mreže, a definisali su i viziju i misiju. 

Tako je vizija Mreže volontera: Mladi volonteri na pragu promjena za ravnopravnost OSI, dok je njena misija: Mreža volontera promoviše i podstiče podizanje svijesti i adekvatan pristup prema mladima s invaliditetom, sprovodi mapiranje njihovih potreba i zagovara i obezbjeđuje izjednačavanje mogućnosti i podršku zasnovanu na individualnim potrebama svih mladih s invaliditetom.  

Na Sastanku su pored pomenutih tema predstavljeni i rezultati istraživanja dobijenih kroz aktivnost Mapiranje potreba mladih s invaliditetom u njihovim školama i zajednicama koje je korišćeno kao baza za nacrt Plana rada Mreže volontera u srednjim školama u Crnoj Gori, a na osnovu koga će se sprovoditi aktivnosti u narednih godinu dana. 

S obzirom na to da je Mreže volontera projektno finansirana do 15. oktobra tekuće godine, nadamo se da će u narednom periodu biti podržana od strane društveno odgovornih kompanija u Crnoj Gori, kojima su i upućene molbe za sponzorstvo Mreže. 

Evaluacioni sastanak Mreže volontera je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, kao jednu od aktivnosti projekta Mladi zajedno za promjene (Youth together for change), podržanog od strane Unicef kancelarije u Crnoj Gori.

U cilju adekvatnijeg i blagovremenog prepoznavanja situacija rizika i vanrednih situacija, posebno elementarnih nepogoda i tehničko-tehnoloških i drugih nesreća, te radi adekvatnijeg postupanja prema OSI u takvim situacijama, i nakon njih u cilju adekvatnog oporavka UMHCG je izradilo Priručnik i smjernice o postupanju osoba s invaliditetom i postupanju prema osi u vanrednim situacijama s prijedlogom sadržaja protokola, a u cilju pristupačnih i lako razumljivih informacija izrađena je i video animacija koja je prevedena i na znakovni jezik. 

Video animacija je izrađena u okviru projekta 11² – Koraci ka sigurnOStI, finansijski podržanog od strane Ministarstva unutrašnjih poslova posredstvom Konkursa za raspodjelu sredstava Fonda sredstava za zaštitu i spašavanje. Projektom se želi doprinijeti unaprjeđenju informisanja i zaštiti OSI u situacijama rizika i drugim vanrednim i kriznim situacijama u Crnoj Gori, kroz promovisanje značaja i vrste pristupačnih protokola i servisa u oblasti zaštite i spašavanja OSI na nacionalnom i lokalnom nivou Crne Gore, iniciranje adekvatnih garancija i poštovanja prava OSI u domaćim javnim politikama u oblasti zaštite i spašavanja u skladu s međunarodnim standardima. 

Video animacija je prvenstveno namijenjena osobama s oštećenjem sluha i osobama s intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom, ali je korisna svim drugim javnostima uključujući i građane/ke. Animacija sadrži smjernice o postupanju OSI u slučaju vanredne situacije, reakciji prilikom vanrednih situacija, važne brojeve telefona koje mogu pozvati, kao i smjernice o postupanju subjekata u sistemu zaštite i spašavanja: službi zaštite i spašavanja, posebno vatrogasaca spasilaca, policije, i hitne medicinske pomoći prema osobama s invaliditetom u vanrednim situacijama.

Pozivamo medije da objave smjernice kako bi doprinijeli podizanju svijesti o važnosti ove teme, ali i doprinijeli informisanju osoba s invaliditetom i subjekata u sistemu zaštite i spašavanja. Animacija je dostupna ovdje.

Podgorica, PR pres servis – U Crnoj Gori i dalje mnoge osobe s invaliditetom (OSI) upisuju fakultete u koje mogu da uđu i u njima borave, a ne one koje žele i za koje imaju talenta, zbog čega je potrebno veće zalaganje za inkluzivno obrazovanje.

To je saopšteno na onlajn konferenciji povodom Dana ERASMUS+ programa, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u okviru projekta EU4ME, koji realizuje Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore. 

Predstavnica UMHCG Anđela Radovanović kazala je na panelu Mogućnosti učešća mladih s invaliditetom u ERASMUS+ programu da se i danas djeca s invaliditetom unose u škole „dok pričamo o digitalizaciji obrazovanja“. 

„I dalje je većina crnogorskih osnovnih i srednjih škola potpuno nepristupačna za osobe s invaliditetom. I dalje mnoge OSI upisuju one fakultete u koje mogu da uđu i u njima borave, a ne one koje žele i za koje imaju talenta. I dalje su nastavni proces i materijali u nepristupačnim formatima, s profesorima nerijetko nespremnim ne da bilo kome izađu u susret, već da ispune svoju zakonsku obavezu“, rekla je Radovanović. 

Prema njenim riječima, u takvim okolnostima, teško je očekivati od studenata s invaliditetom da se usude otići na razmjenu. 

„Isto tako je teško očekivati da studenti s invaliditetom iz drugih zemalja dođu u Crnu Goru. Svi smo svjesni benefita kvalitetnog i inkluzivnog obrazovanja na svim nivoima. Svjesni smo koliko znače iskustva učenja i života u inostranstvu, izlazak iz zone komfora u kojoj ste bezbjedni i ušuškani, a nekad i prezaštićeni. Kako vas oblikuju kao ličnost i donose nove vrijednosti društvu“, navela je Radovanović. 

Ona je ocijenila da je potrebno svi da radimo još više, da bi nove vrijednosti našem društvu donosili i studenti s invaliditetom.

„Da se zalažemo za pravo inkluzivno obrazovanje, da se ne zadovoljavamo tek završetkom bilo kakvog obrazovanja, već da stremimo uspjesima. Da nam mjerilo vrednovanja ne bude ocjena „poklonjena” zbog predrasude profesora da student s invaliditetom nije u stanju da je zaradi. Da nam kriterijum ne bude ni veći za studenta s invaliditetom koga ćemo pitati i više pitanja kad se ispostavi da, eto, ipak može da nauči. Da stvaramo uslove da svaki student u Crnoj Gori može da studira ono što želi. Da naš prostor visokog obrazovanja postane privlačan studentima s invaliditetom iz inostranstva“, istakla je Radovanović. 

Prorektorka Univerziteta Crne Gore, Irena Orović, podsjetila je da od 2014. nastoje da primijene afirmativnu akciju za OSI tokom njihovog perioda studiranja, koja je predviđena Zakonom o visokom obrazovanju.

„Jedan od tih principa afirmativne akcije u toku upisa studenata na studijske programe na Univerzitetu koje mogu koristiti i OSI. U međuvremenu, na Univerzitetu su održane i posebne incijative kao i aktivnosti koje imaju za cilj poboljšanje položaja studenata s invaliditetom“, navela je Orović.

Kako je istakla, Univerzitet aktivno učestvuje u Erasmus+ programima, kako kroz niz projekata, tako i kroz realizaciju mobilnosti studenata, nastavnog i nenastavnog osoblja. 

„U periodu od raspisivanja prvog poziva iz Erasmus+ programa, Univerzitet je bilo kao koordinator ili partner učestvovao u realizaciji značajnog broja projekata. Od 2015. do 2020. realizovano je 28 projekata od čega šest koordinatorskih“, navela je Orović.

Ona je istakla da je jedan od najznačajnih projekata koji se tiče studenata s invaliditetom TRANS2WORK – prelaz studenata s invaliditetom od visokog obrazovanja do zapošljavanja, koji je trajao do 2018. 

Predstavnica ERASMUS+ kancelarije u Crnoj Gori, Rina Muhaj, kazala je da su u okviru Erasmus+ programa otvorene razne akcije za učešće institucija visokog obrazovanja u Crnoj Gori u oblasti visokog obrazovanja, pojašnjavajući da studenti s invaliditetom mogu biti direktni ili indirektni korisnici svih tih akcija, „bilo kao pojednici, kroz mobilnost, bilo kroz organizacije kroz projekte izgradnje kapaciteta“.

„U Crnoj Gori, projekti u okviru međunarodne kreditne mobilnosti i projekte u okviru izgradnje kapaciteta su najviše korišćenje akcije. Projekti koji su imali za temu socijalnu inkluziju, u kojoj su ciljna grupa bili studenti s invaliditetom, su dosta doprinijeli inkluzivnom obrazovanju i sistemu visokog obrazovanja u Crnoj Gori“, istakla je Muhaj. 

Predstavnik Evropske mreže za samostalni život (European Network on Independent Living – ENIL) Kamil Goungor kazao je, govoreći o incijativi za mlade koji žele da volontiraju u inostranstvu ili svojoj državi, koja je dio Erasmus+ programa, da postoji širok spektar projekata.

„Taj angažman može trajati od dva do 12 mjeseci. Pokriveni su troškovi prevoza, ishrane i smještaja. Za studente u okviru Erasmus+ programa postoji i budžet za inkluziju i pristupačnost“, naveo je Goungor.

On je kazao da ono što je važno za uključivanje volontera u smislu mobilnosti, a što u organizaciji koju predstavlja rade, jeste da aktivnosti započinju nalaženjem volontera, a da nakon toga, pišu projekte koji su posebno prilagođeni njima.

Goungor je pojasnio da nakon odabira volontera, u skladu s njihovim potrebama, pišu zahtjev za budžete. 

„Nekad ne dobijamo puni iznos budžeta koji smo tražili, ali smo fleksibilni i relalizujemo aktivnosti s budžetom koji nam je dat. Vrlo je važno da razgovaramo sa svim volonterima, i da utvrdimo i pojasnimo sve potrebe. Što bolje znamo na početku, to ćemo bolje realizovati akcije“, naveo je Goungor. 

Istakao je da projekat treba da bude pristupačan u svakoj svojoj fazi, navodeći da treba da ima pristupačan smještaj, prevoz, sredinu i fizioterapeuta. 

Goungor je ocijenio da je Erasmus izuzetna mogućnost koja mijenja život, poručujući da svakoga podstiče da iskoristi mogućnosti i podršku koja je inkluzivna u okviru tog programa.  

Profesorica Pomorskog fakulteta Tatijana Dlabač, podsjetila je u toku diskusije, da je saradnja s UMHCG realizovana u okviru projekta TRANS2WORK. 

„UCG kontinuirano radi na poboljšanju uslova svih studenata i studenata s invaliditetom. Kad se pogleda period unazad deset godina, dosta stvari se promijenilo na bolje“, navela je Dlabač, ocjenjujući da je potrebno kontinuirano raditi na podizanju svijesti o važnosti tog pitanja. 

Dekanica Filozofskog fakulteta Tatjana Novović, istakla je da ove godine prvi put upisuju na tom fakultetu master studente inkluzije. Kolege s Medicinskog fakulteta će, vjeruje, dati svoju ekspertizu i značajan doprinos realizaciji programa.  

„Što se tiče nas s fakulteta puno toga možemo još uraditi i trudićemo se da radimo. Ono što nam i dalje ostaje kao otvoreno pitanje je da i dalje nedostaje kvalifikacija magistar inkluzivnog obrazovanja na tržištu rada“, navela je Novović.

Predstavnica Zavoda za školstvo Anita Marić rekla je da im je u toj instituciji akcenat na invidiualnom tranziconom planu 1, koji obezbijeđuje kvalitetan prelazak iz osnovne u srednju školu.

„Smatrali smo da je vrlo važno pored indiviualnog tranzicionog plana 1, omogućiti i bolji nači zapošljavanja naših učenika i uputiti ih ka tržištu rada. To smo obezbijedili preko individualnog tranzicionog plana 2, koji nam omogućava pristup tržištu rada na način da smo poslodavce podstakli preko zakonskog okvira da zapošljavaju mlade s invaliditetom“, navela je Marić.

Predstavnica Kancelarije za međunarodnu saradnju UCG, Ana Dragutinović, kazala je da su kroz projekat Jačanje strateškog planiranja u funkciji unapređenja internacionalizacije crnogorskih univerziteta, koji realizuje Rektorat, prepoznali potrebu da se studentima s invaliditetom pruži dodatna podrška za učešće u programima mobilnosti.

„Tako da je projektom planirano da se u Karijernom centru UCG zaposli osoba s invaliditetom koja će se baviti pitanjima studenata s invaliditetom, a posebno im pružati podršku i pomoć prilikom apliciranja za programe mobilnosti“, pojasnila je Dragutinović.

Profesorica Filološkog fakulteta, Milica Vuković Stamatović, ukazala je  na projekat REFLAME u okviru kojeg je jedna od komponenti obuka nastavnika za rad sa studentima s oštećenim vidom i sluhom, koja će se realizovati u narednom periodu. 

Profesorica Pravnog fakulteta Biljana Đuričin kazala je da taj fakultet realizuje projekat Pravne klinike u službi ranjivih grupa, poručujući da bi voljela da u projektu učestvuju i OSI. 

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, Goran Macanović, kazao je da mu je drago što je čuo da se kroz pomenute projekte pokušavaju otkloniti barijere za studente s invaliditetom.

On je poručio da je Savez slijepih otvoren za saradnju za sve projekte koji imaju za cilj poboljšanje kvaliteta života svih OSI. 

Predstavnica Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Aleksandra Popović, podsjetila je da se taj resor bavi zaštitom od diskriminacije u oblasti obrazovanja, navodeći da, da bi se ona spriječila, moraju biti ispunjeni „neki drugi preduslovi“.

„Potrebno je stvoriti preduslove za nesmetan ulazak na fakultet, pristupačnost informacijama, prevoz do fakulteta, samostalan život, kao i obezbijediti jednakost na svim poljima“, istakla je ona. 

Izvor: PR Centar 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje putem Zoom platforme Onlajn konferenciju povodom Dana Erasmus+ programa. Konferencija, u trajanju od dva sata, je planirana za 16. oktobar 2020. s početkom u 10.00 časova. 

Pomenuti događaj se organizuje s ciljem pokretanja dijaloga o kvalitetnom učešću mladih s invaliditetom u evropskim programima mobilnosti i isticanja važnosti ravnopravnog učešća osoba s invaliditetom u prostoru visokog obrazovanja.

Konferencija će obuhvatiti panel i diskusiju. Na panelu je planirano učešće predstavnika UMHCG, Univerziteta Crne Gore, Erasmus+ kancelarije i Evropske mreže za samostalni život (European Network for Independent Living – ENIL), nakon čega će uslijediti diskusija.

Svi zainteresovani prije Konferencije i tokom njenog trajanja mogu slati pitanja za nekog od govornika/ca na e-mail adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. , putem Instagram i Facebook stranice UMHCG ili putem Slido platforme dostupne na linku: https://app.sli.do/event/nmnw1jn6. 

Inkluzivni filmski kamp „Uhvati film 2020 “ je profesionalni program koji pomaže osobama sa invaliditetom učenju filmske produkcije, razvoju filmskog projekta i ovladavanju vještina za pozicije koje im mogu pomoći pri zapošljavanju u filmskoj i medijskoj industriji. 

S druge strane, to je program koji učenicama i učenicima srednjoškolske dobi pomaže da razumiju invalidititet i predstavljanje lica sa invaliditetom na filmu i u medijima. 

Polaznici inkluzivnog filmskog kampa moći će kroz različita predavanja i edukativne sesije uz pomoć profesionalaca-predavača- producenata, reditelja, scenarista, montažera da kreativno i praktično razviju i nadograde svoje profesionalne vještine.

Program će obuhvatiti sve segmente filmske produkcije, pisanje scenarija, upravljanje projektima, snimanje i montažu kratkog filma, pa će kao finalni proizvod imati svoj kratki igrani ili dokumentarni film na kome su polaznici učestvovali kao dio tima. 

Filmovi u kampu će se realizovati pametnim telefonima i za temu će imati invaliditet. 

Program podstiče komunikaciju, samopouzdanje i saradnju kroz digitalno filmsko stvaranje i umrežavanje sa profesionalcima iz svijeta kinematografije. 

Filmovi koji nastanu u okviru Inkluzivnog filmskog kampa „Uhvati film 2020 “ biće prikazani  na Filmskom festivalu “Uhvati film” u Kotoru, Novom Sadu, Banja Luci i Rijeci 2021. godine. 

Filmski kamp će se održati tokom novembra 2020. godine u prostorijama KIC-a Budo Tomović u Podgorici.

Prijave sa kraćom biografijom i kontakt podacima dostaviti na mail Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 30. oktobra 2020. godine

Broj mjesta je ograničen. 

Inkluzivni filmski kamp „Uhvati film 2020 “ podržan je od strane JU Filmski centar Crne Gore na Konkursu za sufinansiranje projekata komplementarnih djelatnosti. 

Live production doo projekat realizuje u saradnji sa NVU Art 365, Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i JU KIC “Budo Tomović”

U Bijelom Polju osnovan je i počeo sa radom prvi džudo klub za osobe s invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori – Ipon, saopšteno je iz tog kluba.

Navodi se da je osnivanje i zvaničan početak rada kluba posvećen obilježavanju 15. oktobra, Svjetskog dana osoba sa bijelim štapom.

Takmičari džudo kluba OSI Ipon treniraće pod stručnim nadzorom Enesa Camića, jedinog crnogorskog džudo trenera sa licencom Paraolimpijskog komiteta (POK).

Camić je kazao da osnivanjem tog kluba počinje nova era razvoja bjelopoljskog, ali i crnogorskog sporta za osobe s invaliditetom.

“Već par godina pišemo istoriju te vrste sporta sa našim Adnanom Kujovićem, dobitnikom brojnih priznanja lokalne samouprave i titule najboljeg mladog sportiste za 2019. godinu u izboru Paraolimpijskog komiteta. Lokalna samouprava je prepoznala vrijednost našeg rada i podržala osnivanje kluba. Najveću zahvalnost dugujemo POK i predsjedniku Igoru Tomiću bez kojeg ovaj istorijski trenutak za Crnu Goru danas ne bi postojao“, rekao je Camić.

On je naglasio da će Ipon biti klub svih osoba s invaliditetom u kojem će moći da treniraju, edukuju se i jačaju fizički i psihički.

„Najbolji među njima dobiće priliku da nastupe na evropskoj i svjetskoj sceni. Napominjem, da je za OSI u našem klubu sve besplatno”, kazao je Camić,

On je pozvao sve roditelje djece s invaliditetom da ih uključe u rad džudo kluba.

Camić je podsjetio da je njegov takmičar Adnan Kujović bio četvrti na Evropskim igrama mladih paraolimpijaca u Lahtiju, u konkurenciji osoba s oštećenjem vida zauzeo visoku 4. poziciju.

Čestitke povodom početka rada džudo kluba uputio je direktor bjelopoljskog Centra za sport i rekreaciju Marko Maslovarić, navodeći da je osnivanje OSI sportske organizacije veoma značajno za Bijelo Polje.

“Poslije dužeg vremenskog perioda imamo sportsku organizaciju koja će njegovati ideju paraolimpijzma u našem gradu. Sportsko – rekreativne aktivnosti osim zdravstveno- rehabilitacionog i takmičarskog značaja suštinski predstavljaju kvalitetan nacin integracije osoba sa invaliditetom kroz uspostavljanja njihove bolje veze sa ljudima i okruženjem”, rekao je Maslovarić.

On je apelovao na sugrađane s invaliditetom, u zavisnosti od fizičke mogućnosti i vrste invaliditeta, da se bez obzira na uzrast priključe novoosnovanom Džudo klubu.

“Centar za sport i rekreaciju će pružiti podršku za nesmetani rad i razvoj ovog kluba, ali i punu podrška za sve naše sugrađane s invaliditetom koji odluče da se bave sportom i rekreacijom”, rekao je Maslovarić.

On vjeruje da će osnivanje kluba biti pokretač razvoja sporta OSI u Bijelom Polju u logističkom smislu, kroz stvaranje optimalnih uslova za bavljenje sportom osoba s invaliditetom.

Izvor: www.mina.news 

U nastavku slijedi nezvaničan prevod Izvještaja za 2020. Evropske komisije o stanju u Crnoj Gori u dijelu koji se direktno ili indirektno tiče prava OSI. 

Poglavlje 23. Pravosuđe i temeljna prava

U segmentu temeljnih prava Crna Gora je postigla određeni napredak. Zakonodavni i institucionalni okvir u oblasti temeljnih prava sada je uglavnom uspostavljen. U julu 2020. Parlament je donio Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola, čime je Crna Gora postala prva zemlja u regionu koja je regulisala status istopolnih parova. Osnaženi su kapaciteti institucija za ljudska prava i Ministarstva za ljudska i manjinska prava, a povjerenje u kancelariju Ombudsmana se povećava. Međutim, važni izazovi ostaju u obezbjeđivanju efikasne primjene nacionalnog zakonodavstva o ljudskim pravima. Izvještaji o prekomjernoj upotrebi sile u policiji i navodi o mučenju zahtijevaju brze i efikasne istrage. Etnički i vjerski motivisani napadi u kontekstu izbora u avgustu 2020. ozbiljno zabrinjavaju. Potrebni su dalji napori da se ljudska prava integrišu u sva područja rada, javne politike i sektore. Grupe u nepovoljnom položaju, uključujući Rome i Egipćane, i osobe s invaliditetom i dalje se suočavaju s višestrukom diskriminacijom i poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u upravnim i sudskim postupcima. Rodno zasnovano nasilje i nasilje nad djecom i dalje predstavljaju pitanja koja ozbiljno zabrinjavaju.

Žene u Crnoj Gori i dalje se suočavaju s nejednakošću u pristupu zapošljavanju, ekonomskim mogućnostima, a u zemlji ostaje jasan jaz u zaradama. Rodno zasnovano nasilje i nasilje nad djecom i dalje predstavljaju pitanja koja ozbiljno zabrinjavaju. Iako je postignut napredak u pogledu prava lezbijki, homoseksualaca, biseksualaca, transrodnih i interspolnih osoba (LGBTI), na štetu ove zajednice i dalje ima incidenata, govora mržnje i homofobnih izraza. U narednoj godini, Crna Gora bi posebno trebala: 

• Osigurati bolji i sistematičniji pristup pravdi, žalbenim sistemima i besplatnoj pravnoj pomoći za žrtve kršenja ljudskih prava i žrtve zločina i ranjive grupe, kao što su osobe s invaliditetom; manjine, uključujući Rome i Egipćane; i žene i djeca žrtve nasilja;

• obezbijediti brze, efikasne i nezavisne istrage navoda o prekomjernoj upotrebi sile, mučenju i zlostavljanju od strane policije, zločinima iz mržnje i napadima sa etničkim i vjerskim motivima u skladu sa sudskom praksom ESLJP; 

• obezbijediti istinski dijalog o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i da se Zakon i njegova primjena u potpunosti bave preporukama Venecijanske komisije.

Što se tiče međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima, nije došlo do nove ratifikacije u 2019.. Crna Gora još nije ratifikovala Međunarodnu konvenciju o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica (ICRMV) potpisanu u oktobru 2006. i Protokol iz 2014. na Konvenciju o prisilnom radu iz 1930. Crna Gora je nastavila dijalog sa međunarodnim organizacijama za ljudska prava i nadzornim tijelima, Ujedinjenim nacijama i Savjetom Evrope. Ministarstvo spoljnih poslova je 2019. razvilo bazu podataka za praćenje primjene obaveza i preporuka iz međunarodnih mehanizama za ljudska prava. U martu 2019. Savjetodavni komitet za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina usvojio je Treće mišljenje o Crnoj Gori. U junu 2019. Crna Gora je izvijestila o sprovođenju preporuka Komiteta UN-a za eliminaciju diskriminacije žena iz 2017. (CEDAW). U aprilu 2020. specijalni izvestilac UN-a za trgovinu ljudima, posebno ženama i djecom, objavio je svoj izvještaj o posjeti Crnoj Gori 2019. U aprilu 2020. Crna Gora je izvijestila o sprovođenju preporuka Komiteta UN-a za uklanjanje rasne diskriminacije (CERD).

U junu 2020. Parlament je donio Zakon o amnestiji za smanjenje zatvorskih kazni nekim zatvorenicima za 5-15%, kako bi se smanjila prenatrpanost zatvora u kontekstu izbijanja COVID-19. Proširenja zatvora i dodatni planovi Zavoda, uključujući zatvorsku bolnicu, trenutno su u pripremi. Oko postrojenja za kratkotrajne kazne započeta je izgradnja zaštitnog zatvorskog zida kako bi se obezbijedila bolja sigurnost. Tehnička pomoć koju finansira EU za izgradnju novog zatvorskog objekta u Mojkovcu započela je u novembru 2019. Nastavljena je saradnja s civilnim društvom u segment zatvorenika s invaliditetom, sprječavanja recidiva i socijalne reintegracije i ličnog / profesionalnog razvoja. Treba nastaviti s napretkom postignutim u rehabilitaciji i resocijalizaciji (bivših) pritvorenika. Potpuna pristupačnost zatvora osobama s invaliditetom tek treba biti adresirana.

Što se tiče prava djeteta, Vlada je maja 2019. usvojila novu Strategiju za ostvarivanje prava djeteta (koja pokriva 2019-2023) i akcioni plan za 2019-2020. Trebalo bi dodijeliti dovoljno resursa kako bi se omogućilo sprovođenje aktivnosti strategije. Potrebno je ojačati ulogu i mandat Savjeta za prava djeteta kako bi mogao efikasno da vrši svoju funkciju mehanizma za koordinaciju na međuministarskom nivou. Smjernice za odgovor zdravstvenog sektora na djecu i adolescente koji su žrtve nasilja, namijenjene povećanju otkrivanja i izvještavanja, dovršene su u novembru 2019. Do sada napredak u ovoj oblasti ostaje ograničen. Glavni izazovi uključuju nedovoljne nacionalne kapacitete za sprovođenje multisektorskih i holističkih intervencija u sprječavanju i rješavanju nasilja nad djecom. Veoma mali broj prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja nad djecom i dalje izaziva zabrinutost zbog neprijavljivanja i identifikacije žrtava. 

Djeca s invaliditetom doživljavaju barijere u pristupu kvalitetnom zdravstvu, obrazovanju, uslugama socijalne i dječje zaštite i ograničenom uključivanju u društvo. Namjenska kampanja o mentalnom zdravlju djece pokrenuta je 2019. 

Sistem licenciranja pružalaca usluga OCD u sistemu socijalne zaštite je pokrenut dalje razvijen za pružanje usluga dnevnog boravka za djecu iz ugroženih porodica, porodičnih terenskih radnika i SOS telefonske linije za djecu. Međutim, te usluge uglavnom finansiraju projekti i zahtijevaju održivije javno finansiranje. U martu 2020. pokrenuta je kampanja za podizanje svijesti javnosti protiv ugovorenih dječjih brakova, u saradnji vlasti, socijalnih službi i civilnog društva. Potrebni su dalji napori na deinstitucionalizaciji i pravdi prilagođenoj djeci; rješavanje dječijih brakova i prosjačenja; poboljšati podršku djeci s invaliditetom i njihovim porodicama; i za rješavanje siromaštva i poboljšanje socijalne inkluzije i zdravstvenog stanja osjetljive djece. Crna Gora se podstiče da poveća minimalnu starosnu granicu za stupanje u brak na 18 godina, što preporučuju CEDAW i UN-ov specijalni izvjestilac za trgovinu ljudima.

Što se tiče prava osoba s invaliditetom, Vlada je u martu 2019. odobrila godišnji Akcioni plan strategije za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti (koji pokriva 2017-2021). Formirana je posebna radna grupa koja će nadgledati sprovođenje plana. Pravni i politički okvir je konsolidovan, mada sporim tempom, a usvojeni propisi tek treba da budu usaglašeni. Neki zakoni nijesu u potpunosti usklađeni s UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom (CRPD) i međunarodnim standardima, uključujući i definiciju invaliditeta. U pripremi je Akcioni plan za primjenu preporuka Komiteta UN-a za prava osoba s invaliditetom. 

Zakon o radu iz 2019. uključuje neke relevantne odredbe za promociju prava osoba s invaliditetom. Izmjene Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom još uvijek nisu finalizovane. Ovo je, između ostalog, odložilo važenje pravilnika o radnim centrima i pogonima za zapošljavanje osoba s intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom. Pravo na korišćenje znakovnog jezika nije zakonski uređeno i faktor je diskriminacije u segmentu pristupačnosti javnoj upravi i komunikacijama. Ograničena dostupnost obuke za tumače i trenere za znakovni jezik u zemlji je stvar koja zabrinjava. Konkretni koraci su preduzeti 2019. i 2020. za poboljšanje pristupa osoba s invaliditetom javnim objektima i institucijama, ali napredak u tretmanu socijalno ugroženih i osoba s invaliditetom je nedovoljan. Postojeće zakonske odredbe tek treba da se efikasno primijene kako bi se osiguralo sistematsko sprovođenje njihovih prava. Obavezne mjere koje će sprovoditi javne institucije, uprave i lokalne vlasti treba strogo nadgledati u ključnim sektorima kao što su obrazovanje, saobraćaj, zapošljavanje, medicinska pomoć i podržano stanovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, pravda i pravna zaštita. Pristup biračkim mjestima ostaje razlog za zabrinutost. Svijest javnosti o postojećim pravnim i zaštitnim okvirima mora se dalje unapređivati i aktivno jačati. Od 1. januara 2020. na snazi je novi Zakon o vanparničnom postupku koji je ojačao zaštitne mjere u vezi s lišavanjem poslovne sposobnosti.

Poglavlje 19. Socijalna politika i zapošljavanje

Što se tiče politike zapošljavanja, Crna Gora nastavlja da sprovodi svoju Nacionalnu strategiju za zapošljavanje i razvoj ljudskih resursa, međutim, efikasnost sprovođenja i dalje je teško procijeniti zbog nedostatka sistematski prikupljenih podataka putem aktivnosti praćenja i procjene. Stopa nezaposlenosti stagnirala je na 15,2% u 2019. Prema podacima Ankete o radnoj snazi za 2019. godinu, stopa aktivnosti nastavlja da se poboljšava, ali je i dalje niska i iznosi 57,4%, dok regionalne razlike i dalje postoje, a nezaposlenost je na sjeveru nesrazmjerno visoka s 36,3% u poređenju s 5,5% u primorskom regionu. Dugotrajna nezaposlenost ostaje glavni strukturni izazov jer je 63% nezaposlenih bez posla duže od dvije godine. Najugroženije grupe na tržištu rada ostaju žene, mladi, Romi i niskokvalifikovani radnici. Od toga romska i egipćanska zajednica čine oko 2% od ukupno registrovanih nezaposlenih.

Predviđena podrška EU koju Zavod za zapošljavanje koristi treba da pomogne jačanju kapaciteta i treba obezbijediti efikasnije upravljanje ljudskim resursima. Paralelno s tim, još uvijek postoje nedovoljna efikasnost i pokrivenost aktivnih politika tržišta rada koje bi trebale biti uspostavljene da bi pomogle tražiocima posla u pronalaženju održivog zaposlenja, s posebnim fokusom na prekvalifikaciju i usavršavanje. Štaviše, jačanje aktivacije zapošljavanja izgradnjom jačih veza između zapošljavanja i socijalnih usluga, kao i veza između stručnog i visokog obrazovanja, i dalje je presudno za povećanje zaposlenosti i uklanjanje potencijalnih destimulatora za rad. Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom još uvijek ne daje potreban uticaj, dok povezani nacrt zakona još uvijek zahtijeva reviziju. Kao rezultat, usvajanje pravilnika kojim se definiše čitav niz odredbi u vezi s radom za osobe s invaliditetom još uvek nije uspostavljeno, a puna transparentnost upotrebe Fonda još uvijek nije uspostavljena. Vlada je u junu 2020. usvojila predlog za uspostavljanje Savjeta za brigu o osobama s invaliditetom. Na neformalnoj ekonomiji, i dalje su potrebni kontinuirani napori za suočavanje sa svim oblicima neformalnosti, zajedno sa daljim jačanjem inspekcija rada. Štaviše, Vlada i dalje mora da usvoji novi akcioni plan za bolju koordinaciju napora različitih uključenih institucija, uključujući one na centralnom i lokalnom nivou. Pored toga, iako postoje planovi u toku, IT sistem informacija o tržištu rada agencija za zapošljavanje tek treba da se ažurira. Treba se fokusirati na sprovođenje obaveza preuzetih u okviru Mape puta za integraciju Roma 2019-2021 radi promocije formalizacije rada. Trenutno još uvijek nema uspostavljenog sistema za praćenje njegovog funkcionisanja i njegovog uticaja. U aprilu 2020. Vlada je usvojila Izvještaj o sprovođenju Akcionog plana za zapošljavanje i razvoj ljudskih resursa za 2019. 

Što se tiče priprema Evropskog socijalnog fonda (ESF), u toku je primjena drugog operativnog programa za razvoj ljudskih resursa (2015-2017). Ovo se fokusira na obrazovanju, istraživanju, zapošljavanju i socijalnim politikama i ima za cilj jačanje kapaciteta u državnim organima s ciljem pripremanja njihove spremnosti za upravljanje ESF-om u budućnosti. Paralelno, s obzirom na pandemiju COVID-19, preraspodjela EU i crnogorskih vlasti bila je preusmjerena na rješavanje socijalnih i ekonomskih potreba.

O socijalnom uključivanju i zaštiti, Akcioni plan 2020 za sprovođenje Strategije razvoja sistema socijalne i dječje zaštite 2018-2022 i Akcioni plan za 2020. godinu za primjenu Strategije razvoja sistema socijalne zaštite za starije osobe 2018-2022 usvojene su u januaru 2020. Iako su sprovedene neke mjere iz relevantnih akcionih planova, još uvijek nisu dostupni adekvatni mehanizmi praćenja i izvještaji, pa uslovi za kreiranje politika zasnovanih na dokazima još uvek nisu uspostavljeni. Centri za socijalni rad trebaju ojačati kapacitete kako bi podržali prelazak sa institucionalnog pružanja usluga na brigu o djeci s invaliditetom, osobama s invaliditetom i starijim osobama u zajednici. Iako mnoge usluge pružaju organizacije civilnog društva i finansiraju se putem projekata, neki podzakonski akti sprečavaju ove organizacije da dobiju odgovarajuće licence za ove vrste usluga. Pored toga, istraživanje statistike prihoda i životnih uslova (SILC) objavljeno u decembru 2019. i dalje je pokazalo visok rizik od siromaštva i socijalne isključenosti s cifrom od 31,4%, što za 2018. znači smanjenje od 2,3 procentna poena u odnosu na 2017.

Zavodu za socijalnu i dječju zaštitu i dalje nedostaju resursi, a socijalne usluge koje se pružaju na lokalnom nivou i dalje se smatraju neadekvatnim. Planirani pregled sistema socijalne zaštite i dalje je potreban kako bi se pružio jasniji pregled kako pomoći u obezbjeđivanju socijalne podrške i pomoći onima kojima je potrebno istovremeno ojačati veze s aktiviranjem zaposlenja. Potrebni su dodatni napori kako bi se ispunile preporuke izveštaja Komiteta UN-a za ekonomska, socijalna i kulturna prava, posebno u dijelu visine socijalnih davanja i odgovarajućeg životnog standarda za socijalno ugrožene ljude, a posebno za nezaposlene i beskućnike. Izgleda da su protokoli usvojeni u vezi s preventivnim mjerama COVID -19 u institucijama socijalne i dječje zaštite do sada bili efikasni jer nije prijavljeno da su korisnici zaraženi tokom izvještajnog perioda. Na deinstitucionalizaciji djece koja se njeguju, nije postignuto dovoljno da bi se osiguralo da Crna Gora nastavi s uspješnim uspostavljanjem usluga u zajednici i porodicama. Moraju se uložiti veći napori kako bi se osiguralo da profesionalni sistem hraniteljstva postoji u budućnosti.

Što se tiče nediskriminacije u zapošljavanju i socijalnoj politici, neke organizacije civilnog društva su i dalje u procesu akreditacije kako bi mogle pružiti određene usluge, ali u ovoj fazi njihov ukupan broj ostaje nizak. Takve prepreke utiču na sposobnost organizacija civilnog društva da zaključe trajna partnerstva za pružanje usluga sa resornim ministarstvima. Štaviše, još uvijek nisu dostupni zvanični izvještaji o primjeni strategije i akcionog plana za socijalno uključivanje Roma i Egipćana, a i dalje nema dovoljno dokaza o potrebnom napretku na terenu. Potrebni su dalji napori kako bi se uspostavile održive i efikasne usluge dostupne romskoj i egipćanskoj zajednici, a povezano praćenje i izvještavanje takođe bi trebalo poboljšati. Iako je postignut napredak u segmentu prava lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca, transrodnih i interseksualnih (LGBTI), saradnja između Ministarstva rada i socijalnog staranja i LGBTI zajednice i dalje treba jačati, posebno u pogledu socijalne i zdravstvene zaštite, kako bi se osigurala efikasna primena nove LGBTI strategije (2019-2023) za koju je u avgustu 2019. osnovan nacionalni tim za praćenje primene. Javne rasprave o revizijama Zakona o zabrani diskriminacije održane su u martu 2020. Uprkos tome, širom Crne Gore, organizacije civilnog društva i dalje su nedovoljno uključene u donošenje odluka.

Što se tiče jednakosti žena i muškaraca u zapošljavanju i socijalnoj politici, uprkos mjerama koje su preduzete, žene su i dalje podložne diskriminaciji na tržištu rada, što rezultira nižim učešćem i nižim stopama stvaranja dohotka i, zauzvrat, ometa pristup dugotrajnom ugovoru o radu i pristup plaćenom porodiljskom odsustvu. Pitanja poput rodne razlike u zaposlenosti i platama, seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, pristupačne brige o djeci, neplaćenog rada i sistema poreskih naknada i dalje su uglavnom neriješena. Stalni fokus mora biti na pro-ženskim inicijativama, na prilagođenim aktivnim mjerama na tržištu rada koje ciljaju žene i na zakonodavnim i nezakonodavnim mjerama usmjerenim na ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Poglavlje 26. Obrazovanje i kultura

Ministarstvo oprosvjete pokrenulo je konkurs za stipendije za romske i egipatske srednjoškolce i studente fakulteta u septembru 2019. Iako se povećala stopa pohađanja i manje slučajeva napuštanja škole može se uočiti od 2016, ukupnog broja romske i egipćanske djece koja idu u školu i djece s invaliditetom i dalje je na niskom nivou; najviše zabrinjava nizak nivo romske i egipćanske djece koja završavaju obavezno obrazovanje. U tom kontekstu, Crna Gora treba da osigura blisku sinergiju prilikom sprovođenja strategije za socijalno uključivanje Roma za period 2016-2020, Poznanskoj deklaraciji o integraciji Roma i novijoj strategiji za inkluzivno obrazovanje 2019-2025.

S engleskog prevela: Marina Đurovič 

14. septembra ENIL je organizovao onlajn sastanak članova. Adolf Ratzka, pionir pokreta za samostalni život u Evropi, održao je sjajan govor o tome kako efikasno zagovarati zakone o personalnoj asistenciji. To je već pomenuto u odgovarajućem članku, ali odlučili smo da ga objavimo i odvojeno zbog velikog interesovanja. Možete ga pročitati u nastavku: 

„Moramo da radimo na nacionalnim politikama personalne asistencije u našim zemljama. Koje elemente one treba da sadrže da bi nas osnažile i kako možemo da radimo za takve politike? 

Prvo, šta očekujemo od takve politike? Šta personalna asistencija može učiniti za naše živote? Postoji mnogo primjera kako su korisnici asistencije uspjeli da žive uz pomoć svojih asistenata, ali evo moje priče. 

1961. godine, sa 17 godina, dobio sam polimijelitis. Kao rezultat, od tada koristim ventilator, električna kolica i postepeno povećavam stepen asistencije koju koristim u dnevnim aktivnostima. Nakon pet godina u bolnici, 1966. sam dobio stipendiju koja mi je omogućila da se preselim s bolničkog odjeljenja u Minhenu u Njemačkoj, u studentsku sobu na Univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu.

Tranzicija od pacijenta do studenta bila je moguća zahvaljujući stipendiji koja nije pokrivala samo moje studentske troškove, već je sadržala i direktne isplate za personalnu asistenciju. S tim novcem sam angažovao, obučavao, plaćao, planirao i nadzirao kolege studente kao svoje asistente. Mogao sam da im isplaćujem konkurentne zarade, tj. zarade koje bi zaradili za rad u kampusu u bibliotekama ili kafeterijama. Pomagali su mi u svemu što mi je bilo potrebno da se koncentrišem na studije i da uživam u životu kao mlada odrasla osoba koja prvi put živi sama. Morao sam da naučim da izrazim svoje potrebe, morao sam da naučim da budem šef. To je bilo teško i napravio sam mnogo grešaka. Ali moje greške bile su dragocjene lekcije. 

Preselio sam se u Švedsku 1973. da bih radio na disertaciji. Opet sam tamo angažovao ljude kao personalne asistente. Uz njihovu pomoć, nakon završenog akademskog obrazovanja, radio sam kao istraživač na univerzitetu. 

Tokom godina sigurno sam zaposlio na stotine studenata, imigranata i ljudi između poslova da rade za mene. Nijesu mi samo omogućili da učim i radim, već i da živim onako kako sam želio, s bogatim društvenim životom, s mnogim interesovanjima, romantičnim vezama, s putovanjima zbog posla i zadovoljstva. Uz njihovu pomoć, uključio sam se u rad s na temu invaliditeta na nacionalnom i međunarodnom nivou. Osnovao sam nekoliko organizacija, putovao i predavao, bio regrutovan za istraživačka radna mjesta u inostranstvu i vodio međunarodne projekte.

Personalna asistencija mi je takođe bila ključna za stupanje u brak. Moja supruga i ja bili smo uvjereni da ću se, uz pomoć svojih asistenata, ne samo brinuti o sebi, nezavisno od supruge, već da ću moći da dijelim kućne poslove i radim oko kuće, na jednakoj osnovi (to je bio plan, ali nije se uvijek tako odvijao, sram me je priznati.) Moja supruga ne bi bila moja doživotna neplaćena medicinska sestra. Željeli smo vezu u kojoj bismo oboje, nezavisno jedno od drugog, mogli da se razvijamo i rastemo, slijedimo svoje interese i imamo značajnu karijeru. Na primjer, oboje smo u svom radu putovali na sastanke i konferencije u Švedskoj i inostranstvu. Kad smo putovali zajedno, to je bilo zato što smo tako odlučili, a ne zato što mi je bila potrebna kao asistentkinja. Odluka o djetetu takođe se zasnivala na mojoj personalnoj asistenciji. Moji asistenti bi mi omogućili da imam aktivnu ulogu u odgoju i tome da budem blizu svom djetetu. Na primjer, dok je moja kćerka bila mala, išli smo zajedno u kupovinu namirnica ili u ribolov. Moj asistent bi ostao iza nas i umiješao bi se samo da spriječi nezgodu. 

Švedski sistem socijalnog osiguranja plaća mi mjesečni iznos novca za koji zapošljavam sedam asistenata na dio radnog vremena koji mi pružaju 18 sati personalne asistencije dnevno. Mogu da isplaćujem konkurentne zarade. S tim novcem mogu da živim u zajednici uprkos kompleksnom invaliditetu. Ja sam sasvim obična osoba. Ništa nije posebno u vezi sa mnom, nemam izuzetnih darova ili talenata. Mnogi, mnogi ljudi u mojoj situaciji mogli bi imati jednako ispunjene živote. Ono što je posebno kod mene je to što sam tokom čitavog svog odraslog života imao personalnu asistenciju. To je, tužno reći, veliki izuzetak. U zemljama bez usluge personalne asistencije, to jest, u većini djelova svijeta – ne bih imao nikakvo samoopredjeljenje. Uz jedinu pomoć od strane porodice bio bih vrlo ograničen. U rezidencijalnoj ustanovi vjerovatno bih umro prije nekoliko decenija. 

Iz mog iskustva s personalnom asistencijom od 1966. godine zaključujem da politika personalne asistencije koja vam omogućava da živite s istim izborima i uslovima kao i vaša braća i sestre, prijatelji i komšije bez invaliditeta mora da ispunjava tri glavna uslova. 

Prvo, moramo imati kontrolu nad personalnom asistencijom. Što više možemo prilagoditi i fino podesiti rješenje za personalnu asistenciju našoj jedinstvenoj ličnosti i životnim okolnostima, to ćemo bolje naučiti kako se rukuje ovim alatom i to ćekvalitet našeg života biti bolji. To zauzvrat zahtijeva da regrutujemo, zapošljavamo, obučavamo, raspoređujemo i nadgledamo svoje asistente.

Drugo, potrebne su nam direktna sredstva od vlade da bismo isplatili zarade naših asistenata, odnosno novac koji se uplaćuje direktno na naše bankovne račune. Bez kontrole novca ne možemo biti poslodavci i moramo prihvatiti bilo koje usluge koje vlada odabere za nas. Bez direktnih plaćanja nemamo izbora, zaglavljeni smo s uslugama koje nam se ne dopadaju. Takođe, bez kontrole novca, nemate konačnu riječ u važnim odlukama u regrutovanju, određivanju zarada ili otpuštanju zaposlenih. Bićete objekat, a ne subjekat. Vaši asistenti će imati drugačiji stav prema vama. Ako nijeste šef, ako ne možete da zamijenite pružaoca usluga, ne možete obezbijediti dobar kvalitet usluge i osjećaćete se zavisno od svojih asistenata.

Treće, direktna plaćanja moraju pokriti troškove svih sati asistencije koji su nam potrebni i omogućiti nam da isplaćujemo konkurentne zarade. Bez pristojnih zarada ljudi koji rade za nas mogu očekivati našu zahvalnost. U takvim okolnostima ne možemo očekivati brze, kompetentne i pouzdane radnike. Uz nedovoljan  broj sati asistencije i ako je ona nedovoljnog kvaliteta, morate se osloniti na porodicu i volontere. Bićete zavisni, moraćete napraviti kompromise i ustupke. Planiranje aktivnosti ili većih projekata postaće veoma teško. 

Kako radimo za personalnu asistenciju u našim zemljama? Kako možemo uvjeriti naše vlade, poslanike, medije i, što je najvažnije, opštu javnost u naše pravo na personalnu asistenciju?

Jedan argument je u oblasti ekonomije. Ali, molim vas, nemojte tvrditi da je personalna asistencija za vladu jeftinija od rezidencijalnih institucija. To bi moglo imati suprotan efekat od planiranog. Institucije sa vrlo malo osoblja i pretrpanim uslovima poput zatvora Trećeg svijeta definitivno su jeftinije po korisniku od personalne asistencije. Umjesto toga, tvrdimo da bi s istim iznosom novca koji institucije dobijaju od vlade za svakog svog korisnika, većina stanovnika mogla da ima bolji život živeći u zajednici uz personalnu asistenciju. U većini zemalja vlade plaćaju više institucijama za naš boravak u njima nego što izdvajaju za naš samostalan život u zajednici. U Španiji, na primjer,  ustanova je primala 2.400 eura mjesečno za svakog stanovnika, dok je neko ko želi da napusti ustanovu mogao računati samo na 750 eura (podaci su iz 2007, ali njihov odnos je vjerovatno i danas isti.) Možemo samo nagađati o razlozima zbog kojih vlasnici institucija imaju pravo na takvu velikodušnost od vlade. Možda je jednostavno to što su bolje organizovani i imaju više novca od našeg pokreta, imaju bolji lobi i bolje prijatelje u vladi. 

Institucije su kapitalno intenzivne – znatan novac odnosi se na zemljište i zgrade. Personalna asistencija je radno intenzivna– gotovo svi troškovi su plate. Naši asistenti su osobe s niskim primanjima koje zaradu koriste za hranu i stanarinu. Ovo promoviše domaću potražnju – odličan način za izlazak iz recesije. 

U Švedskoj,personalna asistencija je postala instrument tržišta rada. Otprilike 50.000 osoba rade kao asistenti, odnosno, to je0,5% ukupnog stanovništva zemlje. Mnogi moji asistenti imali bi poteškoća u pronalaženju drugog posla i morali bi se oslanjati na socijalnu pomoć države. Zar nema više smisla u korišćenju direktnih plaćanja za omogućavanje da mi doprinosimo zajednici, za omogućavanje našim rođacima da rade u odabranom polju interesa i istovremeno za radno angažovanje naših asistenata? Moramo učiniti da opšta javnost shvati da direktna plaćanja za personalnu asistenciju nijesu troškovi već investicije – ulaganja u sposobnost ljudi da doprinesu društvu. 

Drugi argument za direktne isplate za personalnu asistenciju su zdravstvena i bezbjednosna pitanja u rezidencijalnim ustanovama i roditeljskim domovima – alternativama za korisnike asistencije. Mediji tako često izvještavaju o fizičkom i seksualnom zlostavljanju osoba s invaliditetom u institucijama i – u manjoj mjeri – u porodicama, posebno tamo gdje su roditelji kao jedini njegovatelji preopterećeni i i gdje dolazi do „izgaranja“. 

Postoji obilje naučnih dokaza da institucionalizacija, zbog nedostatka stimulacije, isključenosti iz porodice, prijatelja, školskih drugova i zajednice, dovodi do usporenog razvoja i gubitka socijalnih vještina. Živio sam pet godina na takvom mjestu, od 17. do 22. godine. Trebala mi je skoro decenija da se oporavim od štete ovog najstrašnijeg perioda u životu. 

Trenutna pandemija koronavirusa pruža dodatne dokaze o opasnostima institucionalizacije. Do sada je veći procenat starijih osoba umro u institucijama nego u zajednici. Ne bi me iznenadilo da ovo važi i za mlađe osobe s invaliditetom.

Treći argument su naša ljudska prava. Evropska unija, kao cjelina, i sve njene države članice potpisale su i ratifikovale Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom. Prema članu 19 Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, imamo pravo na samostalni život i uključenost u zajednicu, pod jednakim uslovima s drugima. Opšti komentar br. 5 u svojim operativnim definicijama jasno pokazuje da se rezidencijalne ustanove moraju postepeno ukidati i zamijeniti uslugom personalne asistencije. 

Svakako, ne bi trebalo da nabrajamo ove ekonomske, zdravstvene i bezbjednosne i pravne argumente da bismo ljude uvjerili u naše pravo na personalnu asistenciju. U pristojnom društvu svi građani imaju jednake mogućnosti za život u zajednici u sigurnosti, zdravlju i uživanju svog urođenog potencijala. Ali, kao što svi jako dobro znamo, ne živimo u pristojnim društvima i prvo ih moramo učiniti pristojnim. 

Predlažem sljedeću strategiju za borbu za pristojno društvo.

Pristupačnije stanovanje 

Naša društva treba da postanu pristupačnija. Da bismo rezidencijalne ustanove zamijenili uslugom personalne asistencije, moramo imati pristupačniji smještaj u zajednici. Drugačije, mnoge osobe s invaliditetom - čak i uz personalnu asistenciju - i dalje bi bile prisiljene na institucije. U stanovanju nam treba univerzalni dizajn. Za to moraju biti uspostavljeni građevinski propisi za novu izgradnju i grantovi za adaptaciju postojećih zgrada. 

Izgradnja koalicija

U skladu s Opštim komentarom Konvencije UN o pravima OSI br. 5, rezidencijalne ustanove treba da se ukinu preusmjeravanjem resursa u direktne isplate za personalnu asistenciju. Da bismo stigli toliko daleko, naš pokret mora da postane širi. Kao predsjednik osnivač ENIL-a, ponosan sam na našu organizaciju i njena dostignuća. Ali moramo biti bolji u izgradnji koalicija, posebno na nacionalnom nivou. U mnogim evropskim zemljama pokret osoba s invaliditetom i dalje je podijeljen na organizacije za OSI i organizacije OSI. Povrh toga, organizacije su uglavnom orijentisane na medicinske dijagnoze. Tako pronalazimo zemlje u kojima jedna organizacija, na primjer Organizacija za mišićnu distrofiju, radi za personalnu asistenciju, ali ne i Udruženje osoba s povredom kičmene moždine ili bilo koja druga organizacija u zemlji. Kao da osobama s cerebralnom paralizom, reumatizmom, autizmom, oštećenjem vida, Daun sindromom itd. nikada neće trebati personalna asistencija! Ne bi li naša borba za personalnu asistenciju bila uspješnija ako bi više organizacija i više ljudi forsiralo ovo pitanje? 

Nacionalne organizacije za personalnu asistenciju 

Predlažem da u našim zemljama osnujemo ad hoc organizacije s jednim pitanjem – nacionalne organizacije za PA. Svako ko želi da podrži ili radi na postizanju cilja izuzetno je dobrodošao bez obzira na medicinsku dijagnozu ili povezanost s drugim organizacijama.  

Koalicije s organizacijama penzionera i starijih osoba 

Radeći za PA posljednjih 40 godina, shvatam da pravimo veliku grešku kada ne stvaramo koalicije u vezi s PA s organizacijama penzionera i starijih osoba. Ako bi naš pokret mogao da natjera ove često vrlo velike, bogate i politički uticajne organizacije da podrže našu stvar, zakonodavci bi nam posvetili više pažnje. Kako možemo pridobiti ove organizacije? 

Pridružimo se organizacijama penzionera i starijih osoba 

Jedan od načina da im se pridružimo je da oni koji su dovoljno stari pokušaju da napreduju u njihovim redovima. Ove organizacije treba da shvate da su njihovi članovi ne samo stari, već i skloni da prije ili kasnije postanu osobe s invaliditetom, s velikom vjerovatnoćom da će im trebati pomoć u svakodnevnim životnim aktivnostima. Moramo da ubijedimo njihovo rukovodstvo da je život u zajednici uz PA sto puta bolji od smještaja u nekoj instituciji. 

Naš moto: Mi smo sasvim obični ljudi 

Moramo udvostručiti napore kako bismo učinili da svi - što je najvažnije mi sami - razumijemo i poistovjetimo se sa svojim položajem: Iako možemo izgledati, hodati ili se ponašati drugačije, mi smo sasvim obični ljudi jer, kao i sve druge, i nas treba vidjeti zbog onoga što jesmo, treba nam da smo poštovani, treba nam da smo voljeni. Te potrebe dijelimo sa svima, te nas čine istinski ljudima. Da bismo zadovoljili ove potrebe, moramo da živimo, volimo i radimo među prijateljima i porodicom u zajednici – uz personalnu asistenciju.“

Prevela s engleskog: Marina Đurović

Izvor: ENIL

Projekat OSudI nasilje! sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja.

Projektom se želi ostvariti doprinos smanjenju stepena diskriminacije, nasilja i društvene marginalizacije žena s invaliditetom i djece s invaliditetom, odnosno porodica čiji članovi imaju invaliditet u Crnoj Gori, dok se kroz konkretnu realizaciju projekta želi doprinijeti povećanju stepena informisanosti i osnaženosti žena s invaliditetom, djece s invaliditetom i njihove braće i sestara s iskustvom nasilja, kao i donosilaca odluka o ljudskim pravima i zaštiti od diskriminacije i nasilja o pojavnim oblicima nasilja, njegovim štetnim efektima i mehanizmima zaštite od nasilja i marginalizacije. 

Aktivnosti projekta podrazumijevaju obuhvat širih ciljnih grupa, direktnih i indirektnih, i to kroz aktivnosti pružanja usluga psiho-socijalnog savjetovališta i osnaživanja, pravnog savjetovališta i besplatne pravne pomoći, zatim izradu brošure o oblicima nasilja, zanemarivanja i diskriminacije i marginalizacije žena s invaliditetom i djece s invaliditetom i njihovih sestara i braće, zatim aktivnosti inicijativa, analiza i smjernica o načinima pružanja usmjerene, individualizovane i specijalizovane podrške ženama s invaliditetom, djeci s invaliditetom i drugoj djeci, odnosno porodicama čiji članovi imaju invaliditet podrške i pomoći u situacijama iskustava s nasiljem, kao i aktivnosti javnog zagovaranja, okruglog stola i aktivnosti medijske kampanje. 

Projekat OSudI nasilje! je odobren u okviru konkursa u oblasti zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u porodici za 2020. Realizacija projekta traje 10 mjeseci počev od oktobra 2020, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 16.000,00€.

Pripremila: Marina Đurović, koordinatorka projekta

Posle velikog uspjeha kampanje "ONI SU MENJALI SVET" , kompanija Kolor Medija Komunikejšns (Color Media Communications), u saradnji s Ministarstvom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, AMS osiguranjem i Apatinskom pivarom - Jelen pivo "ŠAMPIONI SVAKI DAN", kampanju nastavlja i u 2020. 

Kampanja "OSOBE S INVALIDITETOM KOJE SU MENJALE SRBIJU" ima za cilj podizanje svijesti društvene zajednice i prevazilaženje predrasuda prema osobama s invaliditetom. 

Na izložbi su predstavljene fotografije s tekstom o životu i uspijesima osoba s invaliditetom iz Srbije. Pored fotografija i teksta, posijetioci izložbe su bili u prilici da čuju i životne priče osoba koje smo uvrstili u projekat, kako bi se čuo glas onih koji se suočavaju s viječitom stigmom zbog različitosti. 

Izložba je otvorena na Trgu Nikole Pašića u Vrbasu, i u ovom gradu će gostovati i moći da se pogleda sve do ponedeljka, 12. oktobra.

Izložbu su otvorili Milan Glušac, zamjenik predsjednika opštine Vrbas i Aleksandar Plavšić, psiholog, a predstavile su se i neke od osoba koje smo ove godine uvrstili u projekat. 

Milan Šolaja, u njegovoj 34. godini kao posljedicu saobraćajne nezgode stekao invalidnost. Nakon rehabilitacije, počinje sasvim slučajno, na poziv prijatelja, da se bavi ronjenjem na dah. Na Evropskom prvenstvu u ronjenju na dah u Sloveniji osvaja zlatnu medalju, a 2019. osvaja srebro na svjetskom takmičenju koje se održava u okviru Festivala za osobe s invaliditetom "Para-Krim 2019" u Rusiji. 

Mara Hornjak, ima višestruko oštećenje. Počela je da se bavi sportom i da trenira atletiku, petoboj, trčanje na 100 metara, bacanje diska, bacanje kladiva i skok u dalj. Završila je za maser terapeuta i danas ima brojne klijente. Bila je majka dvoje djece, ali nažalost tragično je izgubila sina. Danas je baka dvoje unučića, državni prvak u plivanju i kuglanju, reprezentativac Svjetskog i Evropskog prvenstva, igra šah i uključena je u manifestaciju „Vredne ruke slepih žena Srbije“.

Izvor: Na dlanu – Prvi srpski portal 

Pripremio: Ivan Čović