Disability

Disability

Papa Franjo plaća godišnji zakup privatne plaže blizu Rima kako bi osobe s invaliditetom mogle da je koriste, tvrdi grupa “Work of Love” (Rad ljubavi") koja upravlja programom.

Grupa od 2012. godine iznajmljuje dio plaže “Little Madonna” (Mala Madona) koja ima potrebna pomagala kako bi joj mogle pristupiti osobe s invaliditetom.  

Istovremeno, papa daje određenu sumu novca kako bi dao podršku projektu koji pomaže mladima s invaliditetom, a novac pokriva troškove godišnjeg zakupa plaže “Little Madonna”.

Grupa “Work of Love” u saopštenju na svojoj stranici je napisala da ih je donacija veoma iznenadila. Sveštenik Masimo Konsolar je kazao da plažu svake godine koriste stotine osoba s invaliditetom, a da se broj konstatno povećava.

Program vode volonteri među kojima su medicinski radnici i pomoćnici italijanskih paraolimpijaca u plivanju.



Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.klix.ba

četvrtak, 25 maj 2017 16:05

"Sačuvaj posljednji ples za mene"

Pjesma "Save the Last Dance for Me" (Sačuvaj posljednji ples za mene) postala je veliki hit 1960. u izvođenju Ben E. Kinga i benda "The Drifters". Malo je poznato da je tekstopisac, Dok Pomus, imao invaliditet (dječiju paralizu). Koristio je proteze i štake pri kretanju, potom i kolica i nije plesao. Pjesma je moćna, jer svako može da se poistovjeti sa protagonistom, otkrivanje lične istorije tekstopisca daje na značaju stihovima. Pomus je napisao ovu pjesmu svojoj ženi koja je voljela da odlazi na ples. Kada je slučajno našao neku pozivnicu za vjenčanje, uspomene su navrle. Sjetio se kako je na sopstvenom vjenčanju posmatrao svog brata dok pleše sa mladom. To ga je inspirisalo da na poleđini iste te pozivnice napiše stihove pjesme, za jednu noć.

U nekim djelovima pjesma odražava ranjivost i strah, a onda se preokreće u samouvjerene stihove sa erotskim nagovještajem, da bi na kraju razotkrila uzajamno povjerenje i povezanost. To je pjesma koja nas lako uvlači u svoj svijet, kako melodijom, tako i stihovima. Svako se suočava sa strahom da može biti ostavljen, jer to je univerzalno ljudsko iskustvo. Svako osjeća olakšanje i zahvalnost zbog srećnog kraja. Nesumnjivo, pjesma pokazuje kako iskustvo osobe s invaliditetom i situacije sa kojima se suočava, rasvijetljavaju opšta ljudska iskustva. U nastavku vam donosimo tekst pjesme:

Svaki ples možeš plesati sa onim tipom što te gleda s divljenjem,

dozvoli mu da te čvrsto drži.

Svaki svoj osmeh možeš uputiti onom čoveku koji te je

držao za ruku pod mesečinom.


Ali ne zaboravi ko te kući vodi i u čijem

naručju ćeš biti..

[…] idi i zabavi se.

Smej se i pevaj ali dok smo razdvojeni

nikom nemoj svoje srce dati.

A ne zaboravi ko te kući vodi i u čijem naručju ćeš biti.

Možeš plesati, samo nastavi do kraja noći i dok ne bude vrijeme da se krene.

Ako te bude pitao da li si sama, može li te kući otpratiti, moraš ga odbiti.

Jer, nemoj da zaboraviš ko te kući vodi i u čijem naručju ćeš biti.



Pripremila: Anđela Miličić

četvrtak, 20 april 2017 16:01

"Jednog dana ćemo se izležavati na suncu"

Galin Lea oduvijek je željela da se bavi muzikom. Sve je počelo tako što je u trećem razredu   njenu školu posjetio orkestar. Željela je da nauči da svira violončalo, međutim, nakon što je na testu muzičkih sposobnosti postigla maksimalan broj bodova odabrala je violinu.

"Pošto sam bila toliko dobra na testu, nastavnica mi se zaista posvetila i eksperimentisale smo mnogo, dok nismo shvatile da mogu da sviram violinu kao što se svira violončelo. Mogla je da kaže da ovo neće ići ili da me pošalje na hor, međutim, bila je zaista ohrabrujuća. Dobar smo tim i veoma sam zahvalna što je ona tako otvorenog uma.

Tako su osmislile tehniku gdje Lea drži gudalo kao da je bejzbol palica, tijelo instrumenta je smješteno ispred nje, kao violončelo, i pričvršćeno joj je za stopalo, da ne bi skliznulo dok svira.

Lea je pokazala interesovanje prema keltskoj i američkoj folk muzici kada je imala 18 godina, a zbog previše obaveza nije mogla da se pridruži orkestru na koledžu. Proganjajući zvuk je njen zaštitni znak, a nastao je kada je počela da eksperimentiše sa pedalom, koja joj je omogućila da izgradi i ponavlja nekoliko zvučnih slojeva. Istovremeno je to značilo da može da pravi solo nastupe. Inspiraciju za muziku i pjesme dobija od ljudi koje poznaje i do kojih joj je stalo.

"Ljudi nikada nemaju ista iskustva, niti izgled. Pjesmu pamtim kao melodiju, koju kasnije sviram. Nije mi teško, sve je u glavi".

Lea je objavila solo debi album "All the Roads that Lead Us Home" (Svi putevi koji nas vode kući) 2015. godine, a prošle godine je pobijedila na muzičkom takmičenju NPR Music’s Tiny Desk, izvodeći pjesmu "Someday We’ll Linger in the Sun" (Jednog dana ćemo se izležavati na Suncu).

"Nisam očekivala da ću pobijediti, što je ujedno značlo da ću svirati na nekoliko mjesta, uključujući Njujork, koji jeste moj san, ali, bih voljela da sviram u Parizu. Ono što volim kod nastupa je energija unutar prostorije, ta povezanost sa publikom koja se svuda može uspostaviti".

O svom invaliditetu kaže: "Odabrala sam da ne hodam i srećna sam. Mogla sam da odem na operaciju, za koju nema garancije, ne znam kako bih posle funkcionisala. Već sam počela da sviram violinu, pa nisam htela da mi se operišu ruke i oštete nervi.  Koristim električna kolica, tako da nisam osjećala potrebu za hodanjem, da bi mi život bio ispunjeniji. Čak mislim da bez krtih kostiju ne bih bila ono što jesam, tako da ne žalim zbog svoje odluke".

Kada nije na putu, Lea radi kao nastavnica muzike i ima 15 učenika.

"Učim ih da sviraju violinu na uobičajen način, držeći je na ramenu. Gledala sam video snimke i znam kako bi je trebalo držati, razumem i fizku, ali je ipak bilo pokušaja i pogrešaka na početku".

Za vrijeme svog muzičkog razvoja Lea je nailazila na ljude koji su njen invaliditet vidjeli kao prepreku, dok su je drugi podržavali:

"Kad o tome razmislite: samo sviram violinu pod drugim uglom. I dalje je to ista muzika, ali neki ljudi ne mogu da pređu preko činjenice da moje sviranje nije uobičajeno. Sigurna sam da će biti još izazova, ali ništa nije nemoguće. Ne želim da me moj invaliditet ograničava".



Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.portalinvalidnost.net

utorak, 11 april 2017 15:57

Španske serije kao ogledalo identiteta

O uticaju masovnih komunikacija, u nauci definisanih kao „organizovanog i institucionalizovanog prenošenja svih oblika informacija pomoću savremenih sredstava komunikacije“, a koje se u psihološkoj i pedagoškoj literaturi navode kao jedan od niza socijalnih faktora formiranja ličnosti, naučnici pišu još od početka dvadesetog vijeka. Nesumnjivo je da je u naše doba njihov uticaj daleko veći nego što je to bio slučaj ranije, budući da sa razvojem tehnologije raste i mogućnost distribuiranja poruke. Važno je napomenuti da su masovne komunikacije jednosmjeran proces - recipijent poruke u daljem lancu učestvuje kao njen distributer. Stoga su masovne komunikacije i izvrstan način za manipulaciju.

Prisjetitite se sad svojih tinejdžerskih godina. Koliko ste pogubljeni u vrtlogu želja, očekivanja, nerazumijevanja svijeta oko sebe htjeli da se uklopite u kalup, nebitno da li su taj kalup kreirali vaša porodica, nastavnici ili društvo. Koliko miliona informacija ste upili kao sunđer i pomislili da, eto, baš vi morate „kao i svi drugi“, pa kud puklo da puklo. E, dodajte sad tom malom pubertetskom zemljotresu činjenicu da ste u vremenu sulude želje da postanete dio slagalice morali da se suočite sa svojim invaliditetom i da ga vučete kao rep koji će vječito da viri iz te zamišljene savršene slike. Dakako da je ogledalo u kome ste posmatrali sebe i sopstvenu ličnost bilo među koricama nekog časopisa i na televizijskom ekranu.

Sjećam se, u to vrijeme se prikazivala sapunica. „Rubi“. Jedna od junakinja bila je osoba sa invaliditetom. Eto vam prvi model za identifikaciju. U medijima, naročito na televiziji i filmu se i dan danas osobe sa invaliditetom predstavljaju kao one koje sve imaju, jedino im, eto, fali da nemaju invaliditet pa da budu srećne. Ovo ne treba da bude tekst o vršnjačkom nasilju, ali... Uspjele su osobe sa kojima sam osam godina dijelila školske klupe i, na moje veliko zadovoljstvo, ni promil vrijednosti, da iskoriste medijsku sliku da mi, onako „drugarski“, pomognu da se osjećam još gore, mizernije i nesrećnije, kada me je na školskoj klupi izjutra znala dočekati ceduljica „Ćopava“. Lijepi nadimak koji je neki stručan prevodilac isto tako lijepo preveo, pa ga osim junakinje serije, počela vući i ja. Zajedno sa kompleksima. Danas sam im valjda oprostila. Nijesu krivi oni - nijesu znali drugačije. Svi smo mi krivi. Kriv mi je danas i onaj scenarista koji je kao kaznu za nepočinstva glavne junakinje njoj na kraju odredio da stekne invaliditet i ostane sama i nesrećna. Eto, u medijima invaliditet predstavljen kao kazna.

I dvanaest godina kasnije, nijesmo mnogo skrenuli sa tog puta. Iz perspektive obrazovane lingvistkinje posmatram riječi kao najjače oružje. Naše riječi reflektuju ono što živimo i što nosimo u sebi. Poruku prenosimo mnogo više kroz riječi nego kroz sliku. I eto nas kod moje omiljene teme - frazeologije. O njoj bih mogla da pričam danima i da se ne umorim. Sve dok ne pogledah skoro frazeološki rječnik, pa vidjeh da je „vezan za kolica“ čak i tamo dospio. Pobjesnim, samo da rječnik nije elektronski i da spaljivanje knjiga nije tekovina inkvizicije... Ali, Bulgakov je davno rekao da rukopisi ne gore. Ne gore riječi. Ne gore one ideje koje se ukorijene duboko u nas. Saznanja i slike svijeta u nama ne gore. Godinama... vjekovima.

Pitam se šta je to mene tjeralo da gledam sapunice, u narodu poznatije i kao španske serije. Đavo lično, rekao bi Lalić. Radila sam tad ono što i svi. Usvajala predstave koje su usvajali svi. I mislila da je moj invaliditet problem. Da će mi samo on smetati da budem srećna. Da ću ako uspijem da obujem štikle od petnaest centimetara biti srećna. Jer je tako rekla ona savršena žena iz medija. Tj. jedan savršeni nametnuti konstrukt. Borila se sa demonima pomisli da nikada neću biti dovoljno visoka, dovoljno mršava, sa dovoljno pravim zubima, i dovoljno lijepim nogama da obujem neke savršeno lijepe cipele iz izloga u koje i danas, kada znam da se sreća ne krije u visini pete, zamišljeno pogledam. Da neću biti dovoljno vrijedna i lijepa da me neko voli i da zaslužim sreću. Da ću morati da se patim i mučim jer sam, eto, nesavršeno stvorenje za medijske kalupe, dakle - nedostojna svega onoga čega su dostojni drugi. Sa posebnim potrebama, ometena u razvoju, poremećena, sa smetnjama...

Jedini problem koji danas imam je, što sam ja shvatila u čemu je problem. Mnogi koji su sa mnom rasli na istim sadržajima - nijesu. Bojim se i da neće.

Nastavićemo, ko zna do kad, da kreiramo ličnosti drugih onim što kažemo. Neki od nas će dobiti moć da, kroz javno izgovorenu riječ, kroz medije, kreiraju stvarnost. A jednom izgovorena riječ se ne može povući. Nastaviće da odjekuje. Odlamaće se njen eho od vrhove planina sa kojih ćemo nedostojne sreće da bacamo u čeljusti lavova. Ili u medijsko grotlo. Sreća pa se ne prikazuje toliko sapunica danas i neke nove „ćopave“ ne čekaju na klupama one bolne ceduljice. Ali, čeka ih isti prezir, isti osjećaj nedostojnosti, isti strah od svijeta. Svijeta kojim će vladati oni sa početka ove priče. Oni koji na društvenim mrežama pišu da se treba udijeliti milostinja osobama sa invaliditetom jer su one nesrećnije od vas. Oni koji vjeruju u potrebu za postojanjem „specijalnih škola“. Oni koji prvi skoče da skupljaju priloge za „liječenje invaliditeta“. Dok ne izliječimo svijest.

Razmišljam da kao Spartanci ili Grci nesavršeno dijete bacim sad s nekog brda snimak ove serije i onaj rječnik. Napisaću novi rječnik jednom. Obećavam.


Anđela Radovanović

Izložba radova četiri crnogorska umjetnika/ce s invaliditetom pod nazivom "Bogatstvo različitosti" održaće se od 8. do 23. aprila 2017. u Kulturnom Centru Trebinje. Izložba će biti otvorena 8. aprila u 19:30.

Radove će predstaviti: Milica Lakićević, Milena Đurović, Branko Đurović i Milan Šaranović. Izložba je dio projekta "Artisti Disabili Montenegrini" koji dijelom finansira Ministarstvo kulture Crne Gore.

Ovo je prvi put da se na ovakav način, organizovano, predstavljaju crnogorski umjetnici s invaliditetom. Projekat je tek početak pružanja podrške umjetnicima s invaliditetom, ali i prvi pokušaj da se afirmiše bogato i raznovrsno likovno stvaralaštvo osoba s invaliditetom kako u Crnoj Gori, tako i van nje.

Postavka će obuhvatiti oko 30 radova rađenih u kombinovanoj ili u tehnici crteža, odnosno  grafike u slučaju nekoliko radova.

O autorima:

Milica Lakićević je sem unutarnjeg prirodnog poriva ka umjetnosti i profesionalno usmjerena na nju. Završila je Srednju likovnu školu, kao i osnovne studije na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, smjer Grafika. Učestvovala je na XI Bijenalu umjetnosti (Slovenija, 2011.), kao i na I takmičenju u grafici i slikanju, Mađarska gdje je osvojila III nagradu 2011. godine za rad „Crnogorci pored ognjišta“. Izlagala je i na godišnjim izložbama studenata FLU 2014. i 2015. godine.

Branko Đurović od svog ranog djetinjstva ima sklonost ka crtanju, a osim umjetnosti voli i sport. Za crtanje koristi grafitnu olovku i flomastere, povremeno i tempere. Za sobom ima izložbu nazvanu “Tragom mašte”, a neki njegovi radovi izloženi su u Dnevnom Centru za djecu sa smetnjama u razvoju u Nikšiću.

Milena Đurović je samouka vizuelna umjetnica. Rođena je 1986. godine na Cetinju, gdje živi i stvara. Milena od svog ranog djetinjstva ima sklonost ka crtanju. Za crtanje najviše koristi drvene bojice i grafitnu olovku. Njeni radovi na izložbama održanim u njenom gradu bili su posebno zapaženi, pa su tako dospjeli na izložbe u Švedskoj i Norveškoj. 2014. godine imala je samostalnu izložbu crteža u Matici crnogorskoj na Cetinju.

Milan Šaranović se u raznim oblicima bavi umjetničkim stvaralaštvom. Njegovo interesovanje za umjetnost datira još od djetinjstva. Likovnoj umjetnosti, prvenstveno kroz tehnike crtež i slika, posebno se posvećuje 2009. godine, od kada intenizivno stvara u svom ateljeu u Podgorici. Iza sebe ima jednu samostalnu izložbu slika pod nazivom „Kroz prizmu uma“ (2014.).

utorak, 04 april 2017 15:55

Ime joj je Julia

Ime joj je Julia i svoju će premijeru na TV ekranima u svjetski popularnoj dječjoj lutkarskoj seriji "Ulica Sezam" imati u aprilu. Julia je lik djevojčice koja se u emisiji pojavljuje kao djevojčica s autizmom. Uvodeći njen lik  TV kuće HBO i PBS s producentima "Ulice Sezam" žele da prevaziđu predrasude koje ljudi imaju prema osobama s autizmom. Dodatno, po njihovom mišljenju je važno javnosti približiti način funkcionisanja osoba s autizmom i njihovu integraciju u društvo, kao i to da druga djeca ne treba da izbjegavaju druženje sa njima.

Kristina Feraro objasniila je s kakvim su se izazovima susreli prilikom uvođenja Julijinog lika u seriji: "Autizam je stanje koje je različito za svaku osobu. Postoji izreka da, ako si sreo jednu osobu s autizmom, onda poznaješ stvarno samo jednu osobu s autizmom."

Kako bi na što bolji način donijela Julijin lik za osobu koja će upravljati Julijinom lutkicom odabrana je Stajsi Gordon koja je i sama majka djeteta s autizmom.

Julijin lik se uvodi  u seriju postupno, zapravo na obrazovni način i u prvoj epizodi obrađuje se njena preosjetljivost na glasne zvukove i laka uzbudljivost tokom igre.

"Da su prijatelji mog sina na isti način bili upoznati s ovim preko nečega što su vidjeli na TV-u prije nego što su to vidjeli u učionici, možda se ne bi tako uplašili. Znali bi da se moj sin igra na "drugačiji način" i da je to OK", kazala je Stejsi Gordon.



Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.express.hr

petak, 24 mart 2017 15:47

Promotivno lice “Matalan” radnja

Djevojčica Lili Bedel (2) dobila je ugovor da reklamira odjeću radnje „Matalan“. Kao promotivno lice njene slike se nalaze u 217 radnji u Velikoj Britaniji,  a njena majka Viki Bedal (37) je izjavila da je to najljepša stvar koja je mogla da se desi porodici.

Dodala je da ono što njena ćerka radi ima za cilj razbijanje stereotipa i da treba da pokaže da ljepota dolazi u različitim oblicima.

O ugovoru  koji je dobila njena kćerka kaže: “Ugovor je o inkluziji i ima cilj da promijeni ono što danas smatramo lijepim licem.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Telegraf.rs

četvrtak, 23 mart 2017 15:44

Ljubav pobjeđuje sve!

U susret 21. martu, Svjetskom danu osoba s Daunovim sindromom danas smo pripremili ljubavnu priču o Merijen i Tomi Piling paru s Daunovim sindromom koji se vjenčao u Velikoj Britaniji. Ovaj par se vjenčao  1995. godine u crkvi u Eseksu i proslavljaju 22 godine braka.

"Vjenčanje mi je bilo najbolji dan u životu. Bila sam šokirana kada me Tomi zaprosio, ali nijesam morala da razmišljam da bih rekla "da". Nikada se ne svađamo. Volim svog muža i on mi je najbolji prijatelj", kazala je 45-godišnja Merijen.

Sestra Merijen je riješila da napravi Fejsbuk stranicu ovog para, koja je dobila 8.000 pratilaca. Oni koji su sumnjali u uspjeh njihovog braka, sada ne mogu da kažu apsolutno ništa. Njihova ljubav pokazala je i drugim parovima da ne postoje prepreke kada nekoga stvarno volite.

Pripremila: Ivana Bogdanović

Izvor: Portal CDM

ponedeljak, 20 mart 2017 15:34

Raspisan konkurs za festival "Uhvati film"

Konkurs za filmove za 15. međunarodni Filmski festival "Uhvati sa mnom ovaj dan/Uhvati film", koji obuhvata projekcije domaćih i inostranih filmova na temu invaliditeta, otvoren je od 15. marta do 15. juna 2017. godine.

Filmski festival "Uhvati sa mnom ovaj dan!/Uhvati film" obuhvata projekcije domaćih i inostranih filmova na temu mogućnosti i dostignuća osoba s invaliditetom, kao i raznovrstan kvalitetan prateći program na temu invaliditeta (radionice, tribine, izložbe). Festival se prikazuje u Novom Sadu, u organizaciji KAO Parnasa, u Rijeci u realizaciji Udruge Spirit, a od ove godine i u Banjoj Luci u realizaciji Humanitarne organizacije Partner. Stoga, "Uhvati film" jedini je regionalni festival filmova o osobama s invaliditetom na ovim prostorima koji ima zajednički cilj: informisanje javnosti o životu, aktivnostima, pravima i dostignućima osoba s invaliditetom, čime se utiče na promjene u stavovima ljudi u vezi sa osobama s invaliditetom, bolje razumijevanje i prihvatanje različitosti, kao i stvaranje uslova za veću vidljivost i uključivanje osoba s invaliditetom u sve sfere društvenog života. Bitan dio festivala predstavlja i Filmski karavan koji obuhvata: gostovanja, promociju festivala i postprodukciju.

Prijavljeni filmovi moraju odgovarati temi invaliditeta (osim za autore koji su osobe sa invaliditetom, za koje je tema slobodna), biti trajanja do 30 minuta, imati najmanje DVD kvalitet i titl na srpskom/hrvatskom/bosanskom, odnosno engleskom jeziku.

Filmovi se dostavljaju poštom (2 kopije filma) ili putem interneta (festhome ili clickforfestivals, filmfreeway, youtube, wetransfer, vimeo..). Uz film/ove obavezno na e-mail Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. dostaviti popunjen prijavni formular, biografiju autora, dvije fotografije iz filma i dijalog listu u srt formatu.

Sve detaljne informacije u vezi sa konkursom možete pronaći na adresi:

http://sr.uhvatifilm.org/konkurs ili u direktnom kontaktu sa organizatorima na mejl Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli..



Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.rtv.rs

subota, 18 mart 2017 15:32

Lorelajin zvjezdani let

Četrnaestogodišnja djevojčica Lorelaj Mosnegutu učestvovala je u rumunskom takmičenju “Super talent”. Lorelaj ima nizak rast, a rođena je bez gornjih ekstremiteta. Roditelji su je napustili. Odgajala je starateljica koja se nakratko pojavila na početku takmičenja kada je Lorelaj ispričala dio svoje životne priče žiriju i publici.

Na pomenutom takmičenju izvela je pjesmu “A Million Stars” svirajući klavir nožnim prstima. Poslušajte.

Osim toga Lorelaj je do sada napisala četiri knjige.



Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Telegraf.rs

Strana 11 od 36

Back to top